FILIPOVIĆ: Mevlud kao vjerski i narodni događaj i kao pjesnička forma

Mi imamo sve razloge da od mevluda načinimo našu narodnu proslavu. Imamo sve razloge da njegujemo mevlud kao pjesničku formu, čak i da organiziramo natjecanja u pisanju i u recitiranju, pa i u predstavljanju događanja iz mevluda za naš narod. Mi imamo pravo i dužnost da tu tradiciju, koja osnažuje naše povjerenje u sebe i u opravdanje našeg postojanja, smatramo bitnom za naš duhovni život.
 FILIPOVIĆ: Mevlud kao vjerski i narodni događaj i kao pjesnička forma

Mevlud kao vjerski i narodni događaj i kao pjesnička forma u duhovnom i kulturnom životu bošnjačkog naroda

Piše: Muhamed Filipović

Riječ mawlud ili mawlid, u arapskoj upotrebi označava vrijeme, mjesto, ali i proslavu nečijeg rođenja, a osobito mjesto, odnosno kuću i datum rođenja našeg Poslanika Muhammeda (mawlid an-nabi). U arapskoj praksi to nije bio jedini mawlid, jer su zabilježeni i poznati mawlidi u čast drugih poznatih ljudi, osobito onih za koje se smatralo da imaju znake svetosti, ali se kod nas udomaćio i zadržao samo onaj posvećen Poslaniku Muhammedu, a.s. Istina je, i to treba imati na umu kada se govori o ovom mawlidu i njegovom značenju, da ni sam Poslanik, ni njegovi najbliži prijatelji i suvremenici, pa ni neposredni nasljednici, nisu ni mjestu, ni samom događaju njegovog rođenja pridavali neki poseban, a pogotovo izuzetan vjerski značaj i karakter. U tom smislu su Mekka, kao grad i sveto mjesto svih Arapa, a zatim i sam čin otkrovenja vjere, tj. događaj kada je Gibril prenio prvu objavu Poslaniku, bilo nešto što je u horizontu islama, kakav je neposredno prakticirao i njegovao Poslanik, te Hidžra, kao datum kada je započela islamska era u praksi osnivanjem grada-države utemeljenog na islamu, bili daleko najznačajniji i jedini događaji koji su imali svetost u kontekstu života Poslanika i onoga na šta je upućivao muslimane koji su mu bili suvremenici. Sam rod i obitelj čak, kada se imaju u vidu svi događaji oko povijesti Objave i teških borbi koje je Poslanik imao prije svega sa sopstvenim rođacima, nisu mogli imati ono značenje koje će dobiti kasnije. Islam još nije bio oformljen kao sistem kanona, kao sistem vjere i u njemu je dominirala svijest o otkrovenju istine, spasenju putem vjere i težnja da se istina ispuni u životu. Tek će kasnije doći do teologizacije (racionalnog dijalektičkog tumačenja sadržaja vjere i njenog opravdanja), a zatim i do kodifikacije islama (stvaranje šerijata i njegovih mezheba), pa će se, u tom kontekstu, pojaviti i problem i nastojanje da se definiraju kriteriji i statusi u islamu, tj. u vjeri, pa tako i sam pojam svetosti. Toga odista nije bilo u prvom periodu razvoja islama. A upravo u vezi sa ovom teologizacijom i uzakonjenjem vjerovanja, kada je došla do izraza i ona spoljašnja strana islamskog uvjerenja, pojavila se i potreba, odnosno praksa, da se vrši selekcija i u stupnju značenja i svetosti, pa tako i da se slave određeni datumi i ličnosti.

Poznato je da je sama proslava mawlida, a time i običaji koji će oko toga nastati, da bi neki od onih koji su u prvobitnom vidu bili viđe narodni praznici i praksa nekih grupa vjernika, bili i kanonizirani, nastala tek kasnije. Datum rođenja Poslanika je utvrđen za 12. rebiu-l-evvel i u tome nije bilo neslaganja među prenosiocima tradicije i svjedocima. Prve glasove o proslavi mjesta Poslanikova rođenja i samog čina rođenja, nalazimo u vrijeme Harun al Rašida. Poznato je da je njegova majka prva obnovila kuću Poslanikovog rođenja i pretvorila je u mjesto ibadeta. Prva vijest o stvarnoj proslavi dana Poslanikova rođenja, tada još kao čisto narodnog praznika u Arapa, a time i muslimana, stiže od Ibn Džubeira (1217. godine), koji nam kaže da se na taj dan u Mekki održavala javna narodna svečanost, sa običajem da se posjeti kuća rođenja i izvrše određeni obredi, prema starijoj praksi slavljenja svetih ljudi, kako je tada bilo uobičajeno. Međutim, kada se već počeo rađati kult, on logično za Poslanika nije mogao ostati isti kao i za ostale značajne ljude u Arapa, za koje se inače znade da su slavili osobito pjesnike. Mawlid, kao opća javna svečanost započeo se slaviti u Erbeli 1207. godine, a to je bilo ono što je promovirao Al-Malik Muzafer ad-din Kekburi. Ibn Halikan daje detaljan opis te svečanosti, kao neke vrste općeg sajma, prilikom kojeg je bilo svečanih povorki, narodnih veselja sa igrama i nastupima artista i posebnih oblika slavljenja, koji se mogu kvalificirati kao molitve i kao citiranje posebnih spisa koji slave taj događaj, a koji su se održavali u posebnoj prostoriji ili hanikahu. Ta forma proslave se proširila na Mekku, a odatle po gotovo cijelom islamskom svijetu, da bi dobila neka opća, a i neka posebna i lokalna obilježja. Može se smatrati da je prvi pisani mawlid bio Kitab at-Tanwir fi Mawlid as-Sirag. Tako su uspostavljeni i običaji i njihov sadržaj. Oni se razlikuju od jednog do drugog dijela islamskog svijeta, shodno tradicijama i vladajućim idejama (npr. uticaj šiizma i sl), ali je u svim tim proslavama u centru bio Poslanik, čin i svetost njegovog rođenja, ukazivanje na znakove njegove misije prije Objave, sam čin Objave i njen osnovni sadržaj, te konačno smrt Poslanika. To će u biti ostati kanonizirana forma svih kasnijih mawlida kao pisanih, odnosno pjesničkih djela.

Pojava mawlida nije bila dočekana sa simpatijama kod strogih čuvara tradicije, tj. sunne. Oni su to smatrali za novotariju, koje nije bilo u vrijeme Poslanika i kao takvu su je ocijenili za bid’a običaj. Kasnije je ona legalizirana, kao forma šerijatski dopuštene stvari na temelju idžme, tj. kao novina koja je nastala putem opće suglasnosti zajednice muslimana, te je postala bid’a hasena. Neki se islamski učenjaci i danas protive mawlidu, ne samo islamski puristi, kao što su vehabiti, nego čak i takvi reformatori, kao što je bio Muhamed Abduhu.

Mi u Bosni smo mevlud, kao uostalom i islam, dobili od Osmanlija, tj. tradicija mevluda nastaje od onda kada je sultan Murat III 1588. godine uveo u Carstvo svečanost mevluda. Mevlud je u Osmanskom carstvu, pa i kod nas, budući da smo bili sastavni dio tog carstva, postao velika narodna svečanost i s time u vezi je nastala i kod nas tradicija u prvo vrijeme prevođenja osmanlijskih, a zatim i pisanja sopstvenih mevluda, kao originalnih pjesničkih djela.

Kao pjesnička forma, mevlud ima svoj kanon, kako u sadržajnom, tako i u formalnom smislu. Svakako da on potiče iz velike arapske tradicije, ali su na njegovoj formi i sadržini, osobito u onom obliku u kojem se, preko osmanskih uticaja etablirao kod nas, vide i jaki uticaji perzijske i osmanske literature, koja je i sama bila pod snažnim perzijskim uticajem. Kao takav, mevlud je dobio strogu formu i unaprijed zadani sadržaj, u kojem je pjesnička imaginacija bila ograničena jedino na način izražavanja, metafore i bogatstva jezika i fraze, ali nije smjela odstupati od onoga što je već bilo kanonizirano, kako u smislu same interpretacije zbivanja prije, u vrijeme i poslije rođenja, tako i u pogledu značenja svih tih događanja u kozmičkom i ljudskom smislu riječi. Može se reći da mi imamo značajnu tradiciju mevludske poezije. Od do sada najčešće interpretiranog Gaševićevog prijevoda poznatog Čelebijinog mevluda, preko Bašagićevog, zatim Kadićevog, do najnovijeg Kovačevićevog mevluda, a sigurno je da je bilo i ima i drugih, kod nas je nastala značajna mevludska literatura i ona reflektira, kako naš poetski duh i mogućnosti našeg jezika, tako i naš način shvaćanja islama i uloge Poslanika u njegovom objavljivanju ljudima i njegovom širenju. Značajno je i to da su mevludi i kod nas postali narodne svečanosti. Sudeći po tragovima slavljenja mevluda, koje smo neki od nas još upoznali, a može se pretpostavljati da je njihov intenzitet samo slabio od velikih promjena koje su u životu našeg društva nastale krajem prošlog stoljeća, bile su to svečanosti koje su se održavale u zatvorenim prostorima, džamijama, medresama, tekijama (kombinirane sa zikrom), te u mektebima, a ja još pamtim proslave mevluda u javnim školama, u čijem sam izvođenju i sam učestvovao. Ono što mene sada zanima jeste mjesto i uloga mevluda i kao događaja i kao pjesničke forme u našem ukupnom, a to znači i prije svega narodnom životu. U vezi sa ovim pitanjem želio bih podsjetiti na jednu historiju, koja se nije odigrala davno, jedva prije petnaestak godina. Naime, kada je rahmetli Ešref-efendija Kovačević napisao svoj izvanredni mevlud, dugo nije mogao da ga štampa. To životno djelo jednog od naših značajnih ljudi, nije željela štampati ni jedna izdavačka kuća, a toga se ustručavala i Islamska zajednica, odnosno njena izdavačka kuća. On se obratio meni, sa molbom da se ja angažiram na tome da Mevlud bude štampan. Sa zadovoljstvom sam se prihvatio tog posla, ne samo zbog poštovanja prema Ešref-efendiji, nego i zato što sam štampanje takvog djela smatrao veoma važnim činom u našem duhovnom životu. Otišao sam u Islamsku zajednicu i pitao za razloge zbog kojih se ne štampa ovo vrijedno djelo. Dobio sam odgovor da se na to ne gleda dobro i da bi se oni odlučili da ga štampaju ako bih ja stao iza toga i ako bih napisao recenziju i preporučio da se djelo štampa, te ako bih napisao predgovor. Razlog za ovo bio je pragmatičan. U slučaju primjedbi i intervencije političkih organa i ljudi koji su igrali ulogu komesara u Islamskoj zajednici, oni bi rekli: ”Pa mi nismo mogli da se oglušimo o preporuku tako uglednog naučnika.” Tako je i bilo. Nakon toga je tadašnji šef za kontrolu ljudskih mišljenja Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, Hrvoje Ištuk dao intervju Enveru Dizdaru za list Svijet i tom prilikom rekao doslovno sljedeće: ”Jedan ugledni naučnik i akademik, toliko se zaboravio da je preporučio i čak napisao predgovor za jedan islamski ritualni tekst.” Nije bitno šta je on tom prilikom kazao na moj račun, jer sam ja tada bio dežurni muslimanski krivac i fundamentalist (još se nije bio u javnosti pojavio Izetbegović), nego je važno primijetiti da oni smatraju potpuno nemogućim da jedan kultivirani i obrazovani musliman podržava objavljivanje mevluda. Za njih je to toliko neobično i zapravo suludo, a tome su ih podučili neki naši muslimanski ugledni političari i intelektualci, da za to nemaju ni ideološku ni političku kvalifikaciju, nego možda tek psihijatrijsku, tj. smatraju takvog potpuno ludim, naravno u socijalnom smislu, odnosno smatraju takve ljude kao one koji zaboravljaju gdje i pod kakvim uvjetima žive. Na sve to, odgovorio sam sljedeće: ”Ne znam ko se zaboravio. Ja svakako nisam. Za mene je mevlud tradicionalna i legitimna pjesnička forma u kojoj se slavi rođenje, život i djelo Poslanika Muhammeda i kao takvo ono je dio moje baštine i dio mog duhovnog svijeta. Čini mi se da je Ištuk zaboravio da u islamu nema ritualnih tekstova koje je čovjek napisao. U okviru vjerskih rituala se citira samo Božija riječ. Drugo, Ištuk smatra da je sasvim prirodno napisati odu, himnu ili bilo kakvu pjesmu u čast običnih ili npr. velikih ljudi, kao što su brojne pjesme u čast Tita; čak smatra da je sasvim normalno slaviti te rođendane velikim općedruštvenim, državnim i narodnim svečanostima, ali ga začuđava i smatra to posljedicom potpunog zaborava, kada se piše i objavljuje pjesničko djelo o čovjeku kojeg brojne ankete i ocjene najvećih umova smatraju najznačajnijim čovjekom koji je odredio sudbinu čovječanstva. Poslanik Muhammed je slavljen u velikom dijelu svijeta, koji se nije zaboravio; on je cijenjen i uvažavan u cijelom ostalom svijetu, osim u onom malom dijelu u kojem se vodi rat protiv Boga i u kojem se pokušava dokazati ono što je nemoguće dokazati, tj. da ne postoji ono što postoji. Ja razumijem agnostike, tj. one koji nisu uvjereni da Bog postoji; oni se mogu uvjeriti eventualno, ali ne razumijem one koji žele nemoguće, tj. dokazivati da nešto uopće ne postoji, unatoč poznatoj istini da je svijet beskonačan i da mi o njemu znademo veoma malo, pa kako onda da znademo da nešto uopće ne postoji.”

Iz ove male povijesti duhovnog života u Bosni proizlazi ono što ja želim u vezi sa mevludom da kažem. Mi imamo sve razloge da od mevluda načinimo našu narodnu proslavu. Imamo sve razloge da njegujemo mevlud kao pjesničku formu, čak i da organiziramo natjecanja u pisanju i u recitiranju, pa i u predstavljanju događanja iz mevluda za naš narod. Mi imamo pravo i dužnost da tu tradiciju, koja osnažuje naše povjerenje u sebe i u opravdanje našeg postojanja, smatramo bitnom za naš duhovni život. Nas ne treba da zbunjuje činjenica da smo mi prihvatili zapadni pjesnički kodeks. On nije u suprotnosti sa našim tradicionalnim pjesničkim prosedeom, inspiriranim na arapskoj i perzijskoj književnosti. Kad su mogli Dante i Goethe da se inspiriraju arapskom i perzijskom književnošću, kada su mogli minstreli i trubaduri da se inspiriraju i uče na muallakama, zašto ne bi i naša suvremena književnost imala taj smisao i ulogu, tj. smisao mosta između dvije velike tradicije koje uostalom potječu iz istog duhovnog ljudskog izvora?

 

 

(Iz djela: “Mevlud u životu  i kulturi Bošnjaka: zbornik radova”, Bošnjačka zajednice kulture “Preporod” – Institut za bošnjačke studije, Sarajevo, 2000.)

 

Podijeli