Elmir Spahić: “Lokomotiva”
LOKOMOTIVA
(Prijatelju, Erminu Šiti)
Kao dječaci smo u kasnoj noći slušali kad lokomotiva protutnja i oglasi se svirenom, dovoljno daleko da joj dubok i težak zvuk od šina, preko krošanja drveća do naše ulice postane čak galantan znak, kao početak filma koji nešto najavljuje. Nikad o tome nismo govorili. Nismo imali kad. Možda se to podrazumijevalo jer smo u istoj ulici, jer si slutio ili znao da i ja čujem kao ti. Možda nismo o tome govorili jer smo znali da smo slušali posve isti zvuk, u isti sat, istog oblog tona, skoro pritajenog, koji kao da nešto govori i nešto krije.
Ovih noći, kad čujem svirenu lokomotive, to ne bude onaj zvuk iz našeg djetinjstva. Bude to golem i prodoran zvuk, kao da u njemu ima zemljotres. Bude to krik, užaren i nepomičan.
Taj krik lokomotive, ne pitajući, vodi me maglovitom prugom vremena, vagonima nutrine, tamo negdje, u minulo. Tad ti se ne javim, samo te gledam, dok hodaš od svoje zgrade prema mojoj, kao da smo se dogovorili, kao nekad. Ovaj put se ne ljutim što kasniš, dok hodaš ulicom pod granama starijim od nas, slikarski najljepšom ulicom naselja, ne žureći, jer te ne pamtim po žurbi. Krik lokomotive put je do toplog vremena, vodi tamo, u davno, na naš fudbal do prvog mraka, na obali rijeke, kad smo skidali majice i postavljali ih kao stative, uz veće kamenje, ispod kog smo i čuvali i krili ključeve od kuće. U tome ne stigoh ti reći da bih volio kad smo bili ista ekipa, možda zato što ekipa u fudbalu bez prijatelja kog znaš dugo nije neka golema sreća. I nije pravi fudbal. Kad nabaciš loptu nekom kog ne znaš nije isto kao kad je nabaciš nekom čiji mladež na ruci gledaš još iz najranijeg doba. I nismo ga možda igrali majstorski, ali smo se majstorski smijali.
Kad krikne lokomotiva taj zvuk naslika tvoje nove i ispeglane košulje za Bajram, tvoju tamnoplavu potkošulju iz svlačionice, naše dječačke besjede o videoigarama, besjede o autima na dizel ili benzin, o modelima ovim ili onim, privuče dvije zime i jedno ljeto u kojim si vozio svaki moj auto, privuče ta sirena lokomotive onu tvoju “Tvrd si na gasu!”, privuče i svađu o gorućem problemu; gdje otići na izlet. U tom kriku je i tvoja ruka koju sporo izvlačiš iz moje kad se sretnemo. U tom kriku je tvoj zvonki glas, vječnog dječaka koji nije žurio, uz smijeh koji treperi.
Pa i kad nema svirene lokomotive, stanem na vrh ulice, zapalim cigaretu, u slikarski najljepšoj ulici, koja pamti kako ideš od svoje zgrade do moje, a ja te opet čekam, da proviriš, barem da se posvađamo ko kasni. Ljeti, u kasni sat, tišinu sobe odgurne zvuk bicikla, to čujem da se lanac uhodano okreće, pohitim da te vidim na ulici i mahnem ti, kao onda, ali to nikad ne budeš ti, nego neko drugi, ko nije vječni dječak, koji mi je dodavao loptu sa desne strane za gol i s kojim sam se peo na trešnju, koji je imao mladež na ruci koji pamtim.
Pored ceste, kad prođe lokomotiva, usporim. Usporim kad prođem pokraj tvoje garaže, još čujem zvuk kad zaključavaš bravu, znajući da bi samo ti od svih nas mogao biti taj koji bi kao starac djeci iz ulice i čitavog svijeta popravljao bicikle i puhao lopte za fudbal. Mi to znamo, to jedan drugom kažemo ne pričajući već o tome šuteći, pogleda zamišljenih u minulo vrijeme, u kojem i dalje zvoni tvoj glas, vječnog dječaka.
