Dželaludin Rumi: „Parabola o slonu“
Spor o njegovu opisu i obliku
Indusi su bili doveli jednog slona; izložiše ga u mračnu prostoru.
Više osoba, jedna za drugom, uđe u mrak da ga vidi. Kako ga ne mogahu vidjeti očima, opipavahu ga rukom. Jedan položi ruku na slonovu surlu i reče: „Ovaj je stvor poput vodovodne cijevi.“
Drugi ga dodirnu za uho: učini mu se sličnim lepezi.
Uhvativši ga za nogu, treći izjavi: „Slon ima oblik stupa.“
Položivši mu ruku na leđa, sljedeći reče: „Zapravo, taj slon je poput prijestolja.“
Tako, svaki put kad bi neko čuo neki opis slona, poimao ga je prema dodirnutome dijelu.
Tvrdnje su im se razlikovale, već prema tome što su zamijetili: jedan ga je nazivao dul, drugi alif.
Da su svi bili opskrbljeni svijećom, njihove se riječi ne bi razlikovale.
Oko opažanja jednako je ograničeno kao i dlan ruke koji ne može obuhvatiti njegovu (slonovu) cjelinu.
Bit mora je jedno, morska pjena drugo; ostavi pjenu i gledaj bit mora.
Danju i noću, dolazeći iz mora, miču se mjehurići pjene; ti vidiš pjenu a ne more. Kako je to čudno?
Sudaramo se jedni o druge poput barki; oči su nam zaslijepljene; a voda je ipak bistra.
O ti, što si zaspao u barci tijela, vidio si vodu; razmišljaj o Vodi nad vodama.
Voda ima Vodu koja je potiskuje, duh ima Duha koji ga poziva.
IZVOR: Antologija sufijskih tekstova, prir. Eva de Vitray-Meyerovitch, prev. Mirjana Dobrović, Naprijed, Zagreb, 1988, str. 19.
