Dva soneta Williama Shakespearea

LXXV
Mojoj si misli što životu jelo
Što zemlji pljuska proljetnoga snaga.
Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,
Ko škrtac oko žuđenoga blaga.
Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,
Lupeško doba pokrast će mi blago.
Tren s tobom biti nasamu nastojim,
Tren sretan da svijet vidi moje drago.
Čas pogled na te gozba je obilja,
Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,
Ja drugog nemam i ne želim milja,
Osim što uzet od tebe se nadam.
Dnevnice tako ginem i uživam,
Od gladi stradam, u obilju plivam.
CXII
Tvoja mi žalba i ljubav žig skriva,
S kim žigosa mi čelo bruka prosta,
Ne marim da l’ me ko dobrim naziva
Il’ zlim, jer ti zlo sakri, dobro osta.
Ti moj si Cijeli Svijet i ja nastojim
Svoj sram i hvalu znat s usana tvojih;
Nikog do tebe za suca ne brojim,
Da zlo il’ dobro sudi ćuta mojih.
U bezdan ponor stresam sva staranja
Za tuđe riječi, ko zmija zatvaram
Uho za svaki savjet i laskanja.
I gle, svoj nemar kako ispričavam:
Ti svih si mojih želja u dubini,
Sav svijet bez tebe mrtav mi se čini.
IZVOR: Celokupna dela Viljema Šekspira, knj. 10, Kultura, Beograd, 1966.