Dva soneta Williama Shakespearea

 Dva soneta Williama Shakespearea

LXXV

 

Mojoj si misli što životu jelo

Što zemlji pljuska proljetnoga snaga.

Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,

Ko škrtac oko žuđenoga blaga.

Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,

Lupeško doba pokrast će mi blago.

Tren s tobom biti nasamu nastojim,

Tren sretan da svijet vidi moje drago.

Čas pogled na te gozba je obilja,

Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,

Ja drugog nemam i ne želim milja,

Osim što uzet od tebe se nadam.

Dnevnice tako ginem i uživam,

Od gladi stradam, u obilju plivam.

 

CXII

 

Tvoja mi žalba i ljubav žig skriva,

S kim žigosa mi čelo bruka prosta,

Ne marim da l’ me ko dobrim naziva

Il’ zlim, jer ti zlo sakri, dobro osta.

Ti moj si Cijeli Svijet i ja nastojim

Svoj sram i hvalu znat s usana tvojih;

Nikog do tebe za suca ne brojim,

Da zlo il’ dobro sudi ćuta mojih.

U bezdan ponor stresam sva staranja

Za tuđe riječi, ko zmija zatvaram

Uho za svaki savjet i laskanja.

I gle, svoj nemar kako ispričavam:

Ti svih si mojih želja u dubini,

Sav svijet bez tebe mrtav mi se čini.

 

IZVOR: Celokupna dela Viljema Šekspira, knj. 10, Kultura, Beograd, 1966.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.