„Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna“: Godišnjica smrti Skendera Kulenovića

Skender Kulenović, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, dramski pisac, pripovjedač, romanopisac, esejist, putopisac i akademik, preminuo je na današnji dan, 25. januara 1978. godine u Beogradu, što ga je pretrglo u poznom pisanju romana Ponornica II, koji je tek u svojoj konačnoj formi imao poprimiti značaj sinteze njegovih pripovjednih motiva. Rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon agrarne reforme prelazi u majčino rodno mjesto Travnik, gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, sonetima iz ciklusa Ocvale primule (1927). Od 1930. godine studira pravo na Sveučilištu u Zagrebu, 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokreće Putokaz, muslimanski ljevičarski časopis za društvena i književna pitanja. Neposredno iza neprijateljske najezde u ofanzivi na Kozari, na Paležu 21. augusta 1942. godine pred narodom i borcima recitira svoju znamenitu apoteozu slobode, poemu Stojanka majka Knežopoljka, u vrijeme kad mrak i muk od nacističkog užasa caruje nad Evropom. Pjesnik je uz tekst poeme, objavljen 1945. godine, dao značajnu napomenu s podacima o njenom nastanku: “Ovu poemu, izgrađujući je u sebi još za vrijeme velike fašističke ofanzive na Kozari, napisao sam 20. augusta 1942. godine i odmah sutradan čitao na nezaboravnoj smotri Drugog krajiškog partizanskog odreda “Mladen Stojanović”, koja je održana mjesec dana poslije ofanzive, na Paležu, jednom od kozarskih visova.” Ovome treba dodati i dvije posthumno objavljene poeme Baruh-Benediktus de Spinoza – Brusač  (1979) i Na pravi sam ti put, majko izišo (1981). Bogata je bibliografija (ali i teatrografija) ovog značajnog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnika, koji je objavio i komedije Djelidba i Večera (1947), poemu Ševa (1952), pjesničku zbirku Soneti (1968), pripovijetke za djecu Gromovo đule (1975) te roman Ponornica (1977).

Bio je član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje. Od 1945. do 1947. godine obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. godine sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli kažnjen je i postavljen za korektora u časopisu Borba. Godine 1955. prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, a jedno vrijeme bio je i urednik u beogradskoj Prosveti.

Danilo Kiš o Skenderu Kulenoviću piše kao o rudaru jezika, koji je zalazio u najdublje slojeve našeg bogatog jezika i u poeziji i u prozi, tražeći uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju. Za Kulenovića je poezija bila vlastiti credo, jer je i sam podsjećao da ne umije pisati prozu bez poezije, a da je jezik bio njegov nepresušni izvor razmišljanja, promišljanja i skladanja kazuju njegovi eseji o jeziku O dakavcima i infinitivcima, Su i sa, Ime jezika, etc.

Povodom obilježavanja godišnjice smrti Skendera Kulenovića, jednog od najvećih pjesnika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, objavljujemo dva soneta Stećak i Šetnja:

STEĆAK

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,

jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.

Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.

Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.

Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.

Stihove što još bruje dlijetom po stećku svom stišaj,

pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,

lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

ŠETNJA

Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćutnja asfaltna.

Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu.

Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.

Ruka se klati kraj ruke – još samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.

Iz bórâ nam se gledaju zmije nemilosrđa.

Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.

U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika:

i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.

Ja sijam ti, svod od dugâ – ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka.

Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.

Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.

IZVOR: Skender Kulenović, Pjesme. Ponornica, Svjetlost, Sarajevo, str. 74. i 88.