ČOLAKOVIĆ: Bajram Muje Halvadžije

 ČOLAKOVIĆ: Bajram Muje Halvadžije

ENVER ČOLAKOVIĆ

Bajram Muje Halvadžije

Bio je to topao proljetni dan negdje oko Jurjeva, kad je Mujo Halvadžija ponosno, kao da polazi na neku svečanost, krenuo iz svog sela u Sarajevo, noseći u torbi vruću, tek ispod sača izvađenu jaru. Nije on napuštao svoje krasno selo, svoje Lokve ispod vječito bijele Bjelašnice, zato što je željan gradskog života… On je morao da ide … Te zime ukopali su u seosko groblje oca mu Mušana.
On je, iako već prosijed i sa jedincatim krnjim zubom u desnima, ostao od tada sam u napukloj kućici, sa čijeg krova je vrijeme već oglodalo daščanu kaplamu, pa je strašno curilo i pri najslabijoj kiši. Seljak može da osjeti samo dvije najveće kazne Božije, dva najgora zla, dvije nesreće. Sve ostale brige i muke malene su prema njima, a to je: ne imati zemlje ni poroda. Obje te nesreće spoznao je na sebi jadni Mujo Halvadžija iz sela Lokava, općina Hadžići, kotar Sarajevo.
Otac mu je imao pet kćeri i njega jedinca. Čim se stari Mušan ohladio, sestre su pokupile svoj miraz. Jadnom Muji ne ostade ni njivica, jer je svoj dio prodao da ocu nabavi lijekove iz “pateke”. Ženio se Mujo nije, ne zato što bi mrzio žene, o sačuvaj Bože, on ih i poštuje i voli, nego što mu to nije dozvolila njegova sirotinja. Valjalo je, zaboga, poudati sestre. Ostavši sam, bespomoćan, Mujo se morao odlučiti da ovoga ljeta ode u grad, da radi na nekoj gradnji, miješa pijesak ili vapno, cilj mu je bio steći barem toliko da kupi jednu njivicu hranilicu, da ne izumre tako jadno poštena bogobojazna kuća halvadžija.
“Pa ako Bog da kad steknem naći će se valjda i kakva posijeda udovica za mene. San, najljepši san bosanskog seljaka: kućica, zemljica, ženica, dječica… Za to vrijedi i raditi i napatiti se u Sarajevu, noćivati na daskama u hanu za dva dinara…” Eto zato je tog svibanjskog dana Mujo Halvadžija prošao oholo kroz selo. Kuću je zaključao, svoju stoku, četiri koze i jarca, dao je na čuvanje komšiji Mehanu…
Stjecište raznoraznih karaktera, pogleda na život, bifurkacija Istoka i Zapada, jedna od posljednjih orijentalnih varoši na Balkanu – Sarajevo – progutalo je u se hiljade života, zakopalo hiljade nada, a ostvarilo ih također na hiljade, pa će valjda i onaj skromni san Muje Halvadžije. Još prvog dana kad je stigao, bježeći od šejtanski brzih “tomobila”, lijevodesno, nasmijala mu se sreća. Kod nekog bivšeg bega, u krompirima zasađenoj nekada krasnoj gradini, ponosno se dizala visoka topola. Ali ono drvo u čijem hladu se nekada odmarala begovica, sada baš zbog toga hlada smeta krumpirima.
Posjeći tako visoko stablo znade samo čovjek vičan šumskom poslu. Pogodba je bila kratka.
– Ti beže, daj br’te kol’ko vrijedi. Ne umijem ti ja nadijevati nadnice. Ja ću ti lijepo posjeći jablan.
– Ama da mi ništa ne oštetiš! – razvika se beg. – Okreši ga po površi u nekoliko komada. Ako mi i jednu voćku ošteti granje pri padu…
– Čuvaću, br’te k’o svoje! Ali sreća nije nikada apsolutna! Mujo se popeo na sto metara visoko drvo. Kresao je, sjekao, pazio da granje ne ošteti voćke. Zadnja grana ipak nakide mladu višnju i još nedozreo plod oko drveta za čas rasplete crvenkast sag! Za to je Mujo dobio za svoj rad samo sto dinara.
– Šućur Alahu, dosta!
Radeći po raznim građevinama za dugih šest mjeseci uštedio je jadnik nekoliko stotinjarki. Listopadska hladnoća potjerala ga je sa njegovog konačišta – na livadi više ciglana – u prljav han kod stanice, gdje se za noć prospavanu na tvrdoj dasci plaća unaprijed dva dinara… Dva-tri puta se za to vrijeme preko nedelje navraćao kući u selo.
Kuća je bila već davno prekrivena, još dvije koze dokupljene. Od Sulje Begića kupio je tri harara ječma, neka za zimu imade makar hljeba! Siromašak komšija mu Tahir umro je još ljetos. Njegova Aiša, već postarija udovica s jedincem Alijom i tri slabe njivice zapela je za oko Muji. Jednom joj je iz Sarajeva donio šest metara cica – nek si nešto skroji – koze dao na čuvanje Alijici i kupio mu opanke. Selo k’o selo! Počela ogovaranja:
– Vidi! Sad Mujo svake druge nedelje izlazi u selo! Uvijek je kod Aiše… Pa neka, neka! – šaptale bi seoske babe.
– Nek se oboje smiri! – A i stvoreni su k’o jedno za drugo. U njega jedan zub, a u nje jedan sin! – mudrovali su malo veseliji seljaci.
– Ako Bog da, Aiša – rekao joj je kad je zadnji put došao kući – uzet ćemo se uz Bajram. Dotle ću zaraditi makar hiljadarku da od Beće kupim kravu i nas obskrbim.
– Peke Mujo! – odgovori kratko buduća Halvadžuša.
Ama brez para nejma vjenčanja. Valja Aliji kupit odjeću, valja kupit makar ovcu-dvije… San Muje se eto ostvaruje. Ko je k’o on? Morat će još mjesec dana ostati u gradu. Posteći ramazan prenosiće sa stanice kofere, ispomagati cjeparima… Skupljati paru na paru! Sniježna vijavica zamagljuje pred očima vidik. Dan je uoči Bajrama. Mujo je eto izdržao a i zarada je lijepa! Može svašta da kupi, jer u njegovoj kesici, koju uvijek skriva na kosmatim prsima ima točno 1317 dinara i jedna kruna!
– Uzeću joj zar, kat pamuka neka nam otka košulje. Uzeću pastorku, jok, sinu, mom dragom Alijici, kundure, prave gracke cipele, pa fes, pa… Tako zamišljen a gladan od posta, žurio je Mujo prema Baščaršiji, glavnom gradskom trgu. U po puta stade kao skamenjen. Zar je moguće, sad uoči Bajrama, sinu mu u glavi. Jer na drugoj strani ulice pločnikom žurili su njegova najmlađa sestra Mulija i muž joj Safet Alagić iz sela Korče.
– Ma jesi l’ to ti Mujo?
– Kako si Safete? Kud ste to pošli?
– U sud, u gruntovnicu, da damo takrir – odgovori suzna sestra.
– Moj Mujo, golem nas goni belaj! Eto! Moramo prodati naše najbolje njive. Odoše Golubac i Tinjak! Butom smo propali! Umro mi je i sinčić Halid, moj lijepi brate Mujo!
– Šuti ženo, ne plači! – opominjao je postiđeni muž, jer on ju je bio natjerao da od Muje uzme sav miraz, zadnju njivu.
– Samo ti reci sve svome braci! – plače Mujo.
– Jeda Bog, valjda vam i ja mogu pomoći.
– Oklen ćeš mi pomoći – mrgodi se Safet – već sam prod’o njive. Moram! Dužan sam! Eto dućandžiji sam dužan 1200 dinjara, pa hoće na plijen. Bolje ovako!
– Lahko je tebi! – prekide ga Mula – ali teško meni jadnoj! Znaš bolan da si i krave prod’o. Nejmamo ni mrsa! A ono moje troje crvića…
– Ja zbilja, kako su ti djeca? – upita Mujo, samo da je prekine u jadanju.
– Kako? Gola! Po ovoj crkavici… Safet popi sve! Prokarta!
– Šuti, neću više, ramazana mi! Popraviću se. Ama sad moramo da prodamo zemlju, pa ću na ljeto i ja mrven u grad na pos’o.
– Nije to za te, Safete, imaš djecu. Znam ja što je grad. Lijepo naše selo, naš mir i rahatluk…
Svratili su u kafanu. Mujo smrknut. Šuti. Žuljevite ruke tare hrapavim prstima. Pred okom mu čak njegove Lokve i Aiša i Alijica, koji ga čekaju, njegov san: zemljica, ženica, dječica… Čas opet uplakana sestra Mula, njena djeca…
– Slušaj Safete, ne prodaji njiva! Nek’ najmlađa kći Mušana Halvadžića nije bez zemlje. Daću ti ja pare!
– Ama! Začuđena lica sestre i zeta razvedriše Muju Halvadžiju.
– Vratiću ti, Mujo, ramazana mi!
– Ne vraćaj! Kupi za te pare sestri i djeci joj stoku i odjeću, a meni će dati Bog! Evo ti pare!
Brižljivo čuvana ušteda Muje Halvadžije pređe u ruke pijanice Safeta.
– Evo ti još dvije banke, kupi djeci boba i reci da su od dajdže…
Kad su seljaci sa molitve stizali kućama na Bajram, sretoše shrvanog Muju kako pogrbljen i žalostan kreće put svoje osamljene kućice.
– Što ne ideš pravo Aiši? Kam’ ti darovi? Ej Mujo! – smijući se zapitkivaju ga komšije…
– Ma, man’te me braćo, kakva moja ženidba, nijesam ti ja za familiju. Ja sam posto gracka lutalica. Hamal i cjepar. Teško li mu je, Bože, nikad ovakog Bajrama! Na pragu svoje kućice dočeka ga novo iznenađenje. Alijica, veseo i bajramski obučen, potrča mu u susret.
– Neka si nam doš’o Mujo, babo, kako l’ da te zovem. Koze su dobro. Nakupio sam im lijeske i mati je dobro! Hajd’ nama. Čeka te. Skuhala je za te pitu. Jah, Bajram mubaret olsun! Neka nam je sretno! Daj der mi tu torbu da je ja ponesem.
– Neka, sinko. Mogu sam, lahka je – procijedi Mujo i u oku mu zablista krupna suza…

Oktobar 1942.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.