BRKA: Poezija se ne da pjesmi

Poetska kaligrafija Amira Brke posebna je dragocjenost i navodi nas na pomisao da nad svakom riječju pjesnik zastaje, važe i odlučuje se za onu najprikladniju, mada poema teče kao da je pisana u dahu, najednom, u danu – kaže o poeziji ovog značajnog pjesnika književni kritičar Almir Zalihić i dodaje da Brka ima sposobnost da riječi ozvuči i oslika pa se stječe dojam da neke strofe svijetle iznutra nekim magičnim odbljeskom gospodstvenosti i suspregnute zavatrenosti. Za čitatelje magazina „Biserje“ pripremili smo izbor iz poezije Amira Brke, ograničivši se na prvi period njegovog plodnog stvaralaštva.
 BRKA: Poezija se ne da pjesmi

JEDNA ZEMLJA

Ima u zemlji
jedna soba
u kojoj djeca naša
prsti oči ruke glave
njihove igračke

Ima u glavi
jedna misao
zubi krv noževi
u kojoj noć naša
vukodlaci njeni

Ima u srcu
bol jedna
u kojoj ništa više naše
nije
(1993.)

 

KONCENTRIČNI KRUGOVI
(fantazma na antičku temu)

Obdukcija leša nije bila potrebna:
sadržaj pronađene hartije upućivao je na to
da je utopljenik bio paroksistični egotrop.
Nije posumnjao u koncentrične krugove na vodi.
Poslije ga sretoh. Zapalismo cigarete.
– Sjednimo- reče. – I, da znaš, voda je bila hladna,
a klizilo je veče. Ne sumnjati u koncentrične
krugove na vodi nesumnjivo škodi. Prije svega,
valjalo bi znati idu li iznutra
ili želi izvana nekuda nešto da ih vrati.
Provjeravati na moj način, to se ne isplati.
Izravno skočiti u nebo svakako je bolje,
ali to ne znaju oni što ostali su dolje.

 

OVDJE U OVOM GRADU
Za Idu

ovdje u ovom gradu u kojem sam rođen
hiljadama kilometara daleko od Teherana
od Pariza također
uvijek ću moći danju imati noć
uvijek ću moći imati decembar poslije januara
uvijek ću morati misliti o Casamarisu
i o Fatihu
uvijek ću iznova razumijevati
da rijeka dijeli obale
i nadati se da ona jednom
poput mora razlit će se mojim tijelom
naša će kućna ptica uvijek biti
dnevna sova
ali uvijek ću znati pronaći tvoju ruku
kojom ćeš proći kroz moju umornu kosu
I to će uvijek biti prilika
da se sastavim
ovdje u ovom gradu u koji sam
prognan iz svih strana
(1996)

   

PRORASTA TE KORIJENJE

Što ti je pošlo za rukom
nadrâsti krov vlastite kuće
smatraš ispunjenjem svojega poslanja

Pri tom – prorasta te korijenje
iz glave čvorovi njegovi bauljaju
nikad mu nisi upoznao morfologiju
sokove koji ga hrane
ne primjećuješ da ti kosti
na nj počinju sličiti

 

AKO ZAMISLIM

Jedan bi stari bošnjački pjesnik
mogao napisati i ovakvu pjesmu:
Ja sam, zapravo, samo sjena
onoga koji bješe.
i to što pišem krzotine su eha
okultne pjesme.
Kao da, recimo, umjesto vode teče
sivi dim iz česme.
Jedan mladi bošnjački pjesnik
piše ilahije.
Njihov bi mi se susret,
ako ga zamislim,
činio jako uzbudljivim.
Stari bi pjesnik,
cijepajući svoju odjeću,
upinjao se dokazati
da nije Juda budućnosti.
A mladi, skamenjeno dostojanstvena lica,
glave blago zabačene unazad,
optužujuće bi motrio,
dok ne bi počeo da se njiše,
i probada iglama.
(1996)

 

PORODIČNA FOTOGRAFIJA

kako dinamizirati fotografiju
osim da se raziđu svi:
jedan je propao u zemlju
drugi je ahasver
majka je u apoteci
sišao si i ti
koji buljiš u svoje oči
ne shvaćajući šta je to
što vas i danas drži na okupu
kao bjelina paspartua

 

ZAPISAN SAN

Jednom je ovakav sanjao san.

Naglo je iz glavne ulice skrenuo u sokačić
blagoga uspona, na čijem se kraju nalazila
roditeljska kuća. Bila je zora. I već iz daljine
čuje jezive krike, očev glas koji je, vrišteći,
izgovarao gadosti kakve do tada nikada nije
čuo, ni u snu. Majka je stajala mirna, malo
od oca zakrenuta u stranu, a on je sjedio na
zemlji. Glava mu se okretala tamo-amo,
njegove oči zmijski su prijetile; on je, zapravo,
bio kostur, ali ga je prepoznao: na licu je još
uvijek imao kožu sivo-zelene boje. U bašti je
stajao otkopan grob, među raznobojnim
ružama i drugim cvijećem. Zašto ga je
otkopala, pitao je majku. «Jer je u njeg ušao
đavo», kazala je. Prišao je, i onda su zajedno
učili Fatihu, i drugo što su znali… Tada se
probudio.

Uplašen do kosti, pitao se – nije li, u stvari,
otišao predaleko, odnosno nije li prišao
preblizu. Možda bi valjalo misliti, i pisati, o
lijepim stvarima, o ljubavi , o djeci, o cvijeću…

Ali  je zapisao i taj san.
(l998)

 

ČOVJEKOV ZAVIČAJ

 Tako je prepuno svega
da je ništa sasvim dobro skriveno
(W. Szymborska)

Govori se tu tek tako:
danima, godinama, stoljećima –
govore ljudi, i ne znaju stati

Kad «bez prestanka» lije kiša
jednom
onaj što ju spušta
odlûči da je dosta

Uokolo
plastične su vrećice
razbacane posvuda:
žute, bijele, zelene, plave, i boja nekih
kojima se ne zna
vrsta ni kvalitet

Zveče riječi
kao kad dječak psetu
limenku sveže za rep
pa bezglavo i bjesomučno juri
biće uspaničeno
pred jezivom jekom praznine

Ruševine se podupiru
uzdižu jedna drugu

Poezija se ne da pjesmi

Oskudno je doba
i svemu ima mjesta
jer ništa nije važno:
moguća je privatna povijest
izvan izbrbljanih kolosijeka

Riječi
jedne preko drugih
nabacane
kao leševi u Auschwitzu

 

STAJALI SMO UOKOLO JAME

Stajali smo uokolo jame
s dlanovima k nebu okrenutim
svećenik dok crni izvijao je,
zavodljivu do bola,
melodiju poznatoga,
ali jezika nerazumljivoga.

Oko nas, unedogled,
širili se kamenovi,
kubistički čovjekoliki,
mjereći dužinu humkama zemljanim,
smeđim i zelenim.

Šta je iz dlanova izrastalo naših-
nisam to mogao znati
(zato se i zove vjerom),
ali ogromni vidio sam hrast
što ustremio se u plavet.

Prema posljednjem – zaključivao sam
da koncentričnih krugova veliki je broj
to jest da hranio se mnogim
naraštajima zemlje.
no, ni slutiti nisam mogao
zbog čega svejedno mi nije,
i zašto sam odlazio s mišlju
posjeći da bi ga se moralo,
pa mi i pipke iščupati
iz njih kao novo,
mlado ne bi hrašće izrastalo.
(25.9.2000)

Podijeli