Bosna u bošnjačkoj književnosti, kao izvor i uvir, kao prapočetak i kraj

Bošnjačka će književnost od svojih početaka u vidu usmenopoetskog lirskog, epskog i baladesknog izraza, te usmenoproznog izraza u obliku pripovijetke ili predaje, pa preko bosanskih srednjovjekovnih tekstova, poglavito natpisa na stećcima i kasnije nišanima, preko pisama bosanskih krajišnika, pučke književnosti (alhamijado) na bosanskom jeziku a arapskim pismom, preko književnosti na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, te u konačnici do književnosti druge polovine 19, cijelog 20. i prvih decenija 21. stoljeća, kao centralno mjesto svoga zanimanja prepoznavati Bosnu
 Bosna u bošnjačkoj književnosti, kao izvor i uvir, kao prapočetak i kraj

Piše: Sead Šemsović

Nacionalna samosvijest počiva na znanju o sebi: o imenu zemlje, o svom nacionalnom imenu te o imenu jezika. Poznavanje najprije imenovanja a potom i sadržaja ovih identitetskih sastavnica, uvjeti su za utemeljeno znanje o svojoj nacionalnoj pripadnosti. U osnovi, informiranost čovjeka o temeljnim vrijednostima nacionalnog određenja svakog će pojedinca uključiti u ravnopravan dijalog – ko je ko? – a, isto tako, spasiti ga od otuđenosti, pripadništva drugim kolektivima i, u konačnici, spasiti ga od asimilacije. Stoga se svaka iole ozbiljna zajednica u svijetu bavi neprestanim govorom o načelima svoje posebnosti, a koja se prije svega temelji na osnovnim pojmovima koji je određuju.

Bošnjake, dakle, određuju najprije tri identitarna pojma: Bosna, Bošnjak i bosanski jezik, uz islam kao najčešću religijsku odrednicu. Ova će tri nacionalna identitarna imenovanja u svojim dugostoljetnim trajanjima označiti posebnost ove etničke skupine u odnosu na sve druge identitete s kojima su Bošnjaci bili, pa i one s kojima nikada nisu bili, u nekom bližem doticaju. Prvostepeno identitetsko znanje podrazumijevalo bi svjesnost imenovanja, dok bi naredni stepen značio udubljivanje u povijesne razloge imenovanja, naredni je znanje o historijskim okolnostima prvih i svih narednih pojava imena te, u konačnici, dolazimo do znanja o ukupnosti trenutnoga značaja i stanja imenovanja s jasnim planom za njegovo posvemašnje uozbiljenje.

Pojam Bosna, koliko je to do danas poznato, prvi put se javlja u djelu De administrando imperio bizantskog cara i hroničara Konstantina Porfirogeneta u 10. stoljeću. Car srednjobalkansku samostalnu državu preciznije imenuje pojmom “horion Bosna” – zemljica Bosna. Pojam Bošnjak, kako je to do danas isticano, prvi se put pojavio u obliku Bošnjani i to u vladarskoj tituli ugarskog vladara Emanuela Komnena u 12. stoljeću, te će se u ovom obliku nastaviti upotrebljavati sve do pada Bosne pod osmansku upravu sredinom 15. stoljeća, kada će prevladati pojam Bošnjak. Ovaj će pojam sve do polovine 19. stoljeća označavati stanovnike Bosne bez obzira na to kojoj vjerskoj ideji i praksi pripadaju. Nakon nacionalromantičarskih prekomponiranja identiteta, ovaj će pojam biti zabranjen sve do 1993. godine kada ga u aktivnu upotrebu vraća muslimanski dio ranijeg korpusa.

Pojam bosanski jezik, što je historija ovoga jezika više puta potcrtavala, prvi se put javlja u 15. stoljeću i to u djelu Skazanije o pismeneh Konstantina Filozofa, i to u dijelu u kojem autor nabraja sve slavenske jezike. Upotrebljavat će se sve do 1907. godine kada ga Austro­Ugarska monarhija dokida i zabranjuje, a vratit će se u upotrebu devedesetih godina 20. stoljeća. Primjeri u kojima bošnjačke identitarne pojmove upotrebljavaju drugi u različite svrhe protezat će se kroz sva stoljeća sve do danas, uz unutarbošnjačku povremeno jaču ili slabiju potrebu da za središte svoga zanimanja prepozna ove temeljne pojmove. Nebošnjački književnici, putopisci, istraživači različitih usmjerenja, nekada iz neprijateljske a nekada iz prijateljske pozicije, govorit će o Bošnjacima. Slika koju su ovi “nacionalno drugi” kreirali o Bošnjacima upotrebljavajući temeljne pojmove bošnjačkog identiteta, za sve kasnije istraživače bila je od posebne važnosti, naročito u vremenima zabrane upotrebe nekih od njih. Neke od najljepših slika koje su drugi dali o Bošnjacima dolaze iz pera znamenitog Antuna Hangija, koji ističe kako je Bošnjak “većinom visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo (…) umjeren (je) u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svojoj obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao svaki Slaven uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. (…) On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago; bilo dobro ili zlo, on to ravnodušno podnosi, jer zna da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio. (…) Vrlo (je) ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi da ne rekne što valjana ili odlična čovjeka nedostojno.”

Književnost kao najproduktivniji medij kulturnog pamćenja najuspješnije čuva identitarne slike. Budući da je odavno prepoznata kao jezička umjetnina, doseg književne slike oscilira unutar brojnih slojeva značenja. Na taj će način poglavito svako književno ostvarenje sobom nositi i određeni duh kulture kojoj pripada ili ka kojoj tendira, a bošnjačka će književna produkcija pamtiti sve mijene i konstante, sve uspone i padove, traume i strahove vlastitoga identiteta. Bošnjačka će književnost od svojih početaka u vidu usmenopoetskog lirskog, epskog i baladesknog izraza, te usmenoproznog izraza u obliku pripovijetke ili predaje, pa preko bosanskih srednjovjekovnih tekstova, poglavito natpisa na stećcima i kasnije nišanima, preko pisama bosanskih krajišnika, pučke književnosti (alhamijado) na bosanskom jeziku a arapskim pismom, preko književnosti na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, te u konačnici do književnosti druge polovine 19, cijelog 20. i prvih decenija 21. stoljeća, kao centralno mjesto svoga zanimanja prepoznavati Bosnu.

U tih više od hiljadu godina književnoga izraza, u kojem bosansko srednjovjekovlje posmatramo kao zajedničku baštinu svih kasnijih nasljednika bosanskih patarena, slika zemlje Bosne ostaje velikom temom. Svi kulturni pregaoci, koji su svoju ljubav prema Bosni pretočili u književni izraz veličajući, hvaleći i slaveći svoju zemlju, ukazuju na vlastiti osjećaj pripadnosti Bosni. Književnost Bošnjaka obuhvata znatno širi prostor od prostora Bosne, jer će se ovaj narod, pored svoje zemlje Bosne i Novopazarskog sandžaka, u kojima je autohton, uvataniti u zemljama i bližih i daljih prostora, a sa sobom će nositi duh Bosne i duh bošnjačke kulturne posebnosti, što će često biti znak međusobnog prepoznavanja. Upravo je stoga ideja Bosne i bošnjaštva prisutna kako u Bosni i Sandžaku, tako i u djelima bošnjačkih pisaca u egzilu. Od najstarijih vremena bošnjački čovjek gaji poseban odnos prema zemlji u kojoj živi. Taj se specifičan odnos neće mijenjati od konstrukcija gdje bosanski pataren liježe u “zemlju svoju plemenitu” ili “na svojoj odmirači; i ta je – meka, a blaga”, pa preko onih koji na nekom od orijentalnih jezika recipijentu naznačuju “znaj i to da je Bosna moja otadžbina”, pa do pjesnika romantizma, modernizma ili postmodernizma, odnos prema Bosni uvijek će biti prisutan bez obzira u duhu koje poetike književnik stvara.

Bosna u bošnjačkoj književnosti nije tek topos radnje, ona je više od državnog prostora – više funkcionira kao izvor i uvir kompletnog bošnjačkog čovjeka. On u njoj ne vidi samo geografski prostor, državu pa čak ni tek ideju, on u njoj vidi svoj prapočetak i svoj konačni kraj. Uprkos brojnim mijenama koje su unutar različitih društveno­političkih sistema i državnih uređenja Bošnjake manje­više negativno tretirale, bošnjački književni izraz nikada nije odustao od Bosne. Ponuđena slika života bit će bogato natopljena senzibilitetom Bosne, iako njezinog imena neće biti unutar teksta. Takvo prisustvo sobom, a odsustvo imenom prepoznat ćemo na cijelom nizu upečatljivih mjesta koja bošnjačku književnost izdvajaju iz korpusa književnosti na srodnim jezicima.

Na jednak će način i bosanski jezik biti u potpunosti prisutan stoljećima prije njegovog prvog normiranja. Svakako da upotrebu imena lahko možemo pratiti od prvoga spominjanja pa sve do danas, čak i u onim vremenima njegove pravne diskvalifikacije. Svoju borbu za vlastiti jezički identitet bošnjački su književnici ostvarivali kroz neumorno oživljavanje zaboravljenog te osnaživanje zatečenog leksičkog blaga, čime su u potpunosti izvršili najozbiljniju pripremu za kasnija lingvistička bavljenja posebnostima bosanskoga književnoga jezika. Ideja bosanskoga jezika kao realne slike raskošnosti bošnjačkoga identiteta privukla je pažnju značajnih bošnjačkih pisaca, među kojima će se istaći Mak Dizdar i Alija Isaković, koji će se posebno u svojim esejima pozabaviti ovim pitanjima. U prošlosti je nacionalna samosvijest svakako bila najkrhkiji segment bošnjačkog identiteta i to zahvaljujući političkim potrebama različitih državnih uređenja, koja su identitet Bošnjaka svodili tek na religijsku razlikovnost.

Iako najstarija državotvorna zajednica, Bošnjaci bivaju posebno zanimljivi za projektirane procese asimilacije, čemu je posebno pogodovalo uzimanje jednog narječja bosanskoga jezika za standardni srpski i hrvatski jezik još polovinom 19. stoljeća. Faze asimilacije započinju idejama da bošnjačko stanovništvo pravoslavne i katoličke vjere bude uvučeno u velikosrpske i velikohrvatske romantičarske ideje, čime je pojam Bošnjak svog jedinog preostalog nosioca dobio u muslimanskom stanovništvu ukupnog korpusa. Nakon te faze uslijedila je druga u kojoj se pojam trebao zamijeniti religijskim imenom, musliman – malim početnim slovom, a potom Musliman – velikim početnim slovom, pri čemu je i dalje opstajala konstrukcija Srbin islamske vjeroispovijesti i Hrvat islamske vjeroispovijesti, Jugoslaven/ Jugosloven, Neopredijeljen i slično. Uvidom u kontinuitet sasvim je jasna nakana projektanata dvjestogodišnjeg aktivnog djelovanja na polju asimilacije Bošnjaka – u širem i u užem značenju samoga pojma. Sve to zajedno učinilo je da bošnjačka književnost primarnu posebnost bošnjačkog identiteta najprije pokazuje u slikama svakodnevnog života i porodičnih odnosa, potom Bosne kao topraka, islama kao prepoznatljive drugosti i, u konačnici, ideje o bošnjaštvu kao neodvojivom identitetu zemlje Bosne. Svaki od ovih segmenata dao je vlastiti doprinos očuvanju bošnjačkoga identiteta kroz vremena u kojima je otvoreni rad na ovim poljima bio grubo sankcioniran.

Predgovor izboru iz bošnjačke književnosti i esejsitike „Bošnjaci o Bosni i sebi“; Dijana Hadžizukić, Nehrudin Rebihić, Sead Šemsović; Edicija „Bošnjaci“, 2018.

Podijeli

Podržite nas!


This will close in 18 seconds