BORGES: Prispodoba o dvorcu

Toga dana Žuti Car pokazivaše pjesniku svoj dvorac.
Ostaviše za sobom, u dugačkome slijedu, prve zapadne terase što se, poput stuba gotovo nedogledna kružnoga kazališta, spuštahu k raju ili perivoju kojem su zrcala od kovine i zamršeni krugovi od borovice već tvorili labirint. Radosno se izgubiše u njemu, isprva kao da pristaju na igru, a potom ne bez nespokoja, jer su njegove ravne staze obolijevale od iskrivljenosti veoma slabašne, ali neprekidne, i tajno postajahu kružnice.
O ponoći, promatranje planeta i prikladno žrtvovanje kornjače dopusti im da se oslobode toga kraja, koji im se učinio začaranim, ali ne zbog osjećaja izgubljenosti, koji ih je pratio do konca. Prođoše potom kroz predsoblja, dvorišta, knjižnice i kroz šesterougaonu dvoranu s pješčanim satom, i jedne zore nazreše, s kule, kamenoga čovjeka, koji im se odmah zauvijek izgubi. Mnoge blistave rijeke preploviše u kanuima od sandalovine, ili mnogo puta jednu te istu rijeku.
Carska bi pratnja prolazila, a ljudi ničice padali pred njima, ali jednoga dana stigoše na otok gdje se ponetko ne bi ponašao tako, jer još ne bijaše vidio Baštinika Neba, i krvnik bi mu morao odrubiti glavu. Crne kose, i crne plesove, i zamršene zlatne krinke ravnodušno gledahu njihove oči; zbiljsko se pomiješalo sa sanjanim, ili, bolje reći, zbiljsko bijaše jedan od oblika sna. Činilo se nemogućim da bi zemlja mogla biti išta drugo osim perivoja, jezeraca, građevina, i blistavih oblika. Na svakih stotinu koraka po jedna bi kula parala zrak; naoko, boja im je bila istovjetna, ali je prva među svima bila žuta, a posljednja grimizna, tako su bili tanani prijelazi i tako dugačak niz.
I zbude se na podnožju pretposljednje kule da pjesnik (kojemu bijahu tuđi prizori što ih svi drugi smatrahu čudom) uze izgovarati kratak sastav, koji danas neraskidljivo povezujemo s njegovim imenom i koji mu, kako ponavljaju najotmjeniji povjesničari, pribavi besmrtnost i smrt. Zapis je izgubljen; neki tvrde da je bio od jednoga jedinog stiha; drugi: od jedne jedine riječi. Pouzdano je, i nevjerojatno, da je u toj pjesmi bio sav, do sitnice, golemi dvorac, sa svakim sjajnim porculanom, i sa svakim crtežom na svakom porculanu, i sa sjenama i sa svjetlima sumraka, i sa svakim nesretnim ili sretnim trenutkom slavnih dinastija smrtnika, bogova i zmajeva koji ga obitavahu od beskrajne prošlosti. Svi umukoše, ali Car povika: »Oteo si mi dvorac!«, i krvnikov željezni mač pokosi život pjesnikov.
Drugi pripovijedaju drukčije. Na svijetu ne mogu biti dvije iste stvari; pjesnik (vele nam) trebalo je samo da izgovori pjesmu da bi dvorac iščezao, kao da je uništen i spaljen posljednjim slogom. Takve su bajke, dakako, samo književne maštarije. Pjesnik bijaše rob carev, pa je, kao takav, i umro; njegov sastav prekri zaborav, jer je i zavrijedio zaborav, a njegovi potomci još traže, i neće naći, riječ svemira.
Jorge Luis Borges