BORGES: Prispodoba o dvorcu

Toga dana Žuti Car pokazivaše pjesniku svoj dvorac.

Ostaviše za sobom, u dugačkome slijedu, pr­ve zapadne terase što se, poput stuba gotovo nedogledna kružnoga kazališta, spuštahu k raju ili perivoju kojem su zrcala od kovine i zamršeni krugovi od borovice već tvorili labirint. Radosno se izgubiše u njemu, isprva kao da pristaju na igru, a potom ne bez nespokoja, jer su njegove ravne staze obolijevale od iskrivljenosti veoma slabašne, ali neprekidne, i tajno postajahu kružnice.

O ponoći, promatranje planeta i prikladno žrtvovanje kor­njače dopusti im da se oslobode toga kraja, koji im se učinio začaranim, ali ne zbog osjećaja izgubljenosti, koji ih je pratio do konca. Prođoše potom kroz predsoblja, dvorišta, knjižnice i kroz šesterougaonu dvoranu s pješčanim satom, i jedne zore nazreše, s kule, kamenoga čov­jeka, koji im se odmah zauvijek izgubi. Mnoge blistave rijeke preploviše u kanuima od sandalovine, ili mnogo puta jednu te istu rijeku.

Carska bi pratnja prolazila, a ljudi ničice padali pred njima, ali jednoga dana stigoše na otok gdje se ponetko ne bi ponašao tako, jer još ne bi­jaše vidio Baštinika Neba, i krvnik bi mu morao odrubiti gla­vu. Crne kose, i crne plesove, i zamršene zlatne krinke ravnodušno gledahu njihove oči; zbiljsko se pomiješalo sa sanjanim, ili, bolje reći, zbiljsko bijaše jedan od oblika sna. Činilo se nemogućim da bi zemlja mogla biti išta drugo osim perivoja, jezeraca, građevina, i blistavih ob­lika. Na svakih stotinu koraka po jedna bi kula parala zrak; naoko, boja im je bila istovjetna, ali je prva među svima bila žuta, a posljednja grimizna, tako su bili ta­nani prijelazi i tako dugačak niz.

I zbude se na podnožju pretposljednje ku­le da pjesnik (kojemu bijahu tuđi prizori što ih svi drugi smatrahu čudom) uze izgovarati kratak sastav, koji da­nas neraskidljivo povezujemo s njegovim imenom i koji mu, kako ponavljaju najotmjeniji povjesničari, pribavi besmrtnost i smrt. Zapis je izgubljen; neki tvrde da je bio od jednoga jedinog stiha; drugi: od jedne jedine ri­ječi. Pouzdano je, i nevjerojatno, da je u toj pjesmi bio sav, do sitnice, golemi dvorac, sa svakim sjajnim porcula­nom, i sa svakim crtežom na svakom porculanu, i sa sje­nama i sa svjetlima sumraka, i sa svakim nesretnim ili sretnim trenutkom slavnih dinastija smrtnika, bogova i zmajeva koji ga obitavahu od beskrajne prošlosti. Svi umukoše, ali Car povika: »Oteo si mi dvorac!«, i krvnikov željezni mač pokosi život pjesnikov.

Drugi pripovijedaju drukčije. Na svijetu ne mogu biti dvije iste stvari; pjesnik (vele nam) trebalo je samo da izgovori pjesmu da bi dvorac iščezao, kao da je uništen i spaljen posljednjim slogom. Takve su bajke, dakako, samo književne maštarije. Pjesnik bijaše rob carev, pa je, kao takav, i umro; njegov sastav prekri za­borav, jer je i zavrijedio zaborav, a njegovi potomci još traže, i neće naći, riječ svemira.

Jorge Luis Borges