Bisera Alikadić: “Vozač koji je volio djecu”

Poslije svakog rata narod bude veoma siromašan. Tako je bilo i poslije Drugog svjetskog rata. Svega je bilo nedovoljno. O automobilima da ne govorimo.

Jedan od rijetkih automobila u to doba vozio je čika Božo.

Čika Božo i njegova žena stanovali su u malom tavanskom stanu. Nisu imali djece, ali su na terasi gajili golubove. Rado su primali u goste dječake i djevojčice iz cijele ulice.

Čika Božo bio je uvijek lijepo odjeven. Pričalo se da on vozi važne ljude, ministra I njegove pomoćnike.

Kada bi čika Božo prao kola, djeca su mu pomagala. Tiskala su se oko njega. Volio je sa njima da razgovara kao sa odraslima. Kad god ih je vozio, činio je to u čistom automobilu.

Naslagao bi ih jedno do drugoga i upalio motor.

Zapjevao bi: – Blago nama što nam je lijepo.

Djeca su nastavljala: – Da je ovako svaki dan.

Kada bi se umorila od te pjevancije, pljeskala su i vikala: – Božo, Božice, druže naš!

Ponekad bi ih Božo stavio u kola, odvezao dvije-tri ulice dalje od kuće i ispustio. Veseli, pješice vratili bi se nazad. Znali su često da pričaju o tome kako je čika Božo dobar čovjek.

Kako on, možda, ne bi ni smio da ih vozi, a on ih sve smjesti i poveze. Bude i bombona. Pa kad zatrubi, a svi u njih gledaju. Oduševljavalo ih je što se on nimalo nije bojao da se to drugu ministru možda ne bi svidjelo. “Živčana” Ruža, tako su zvali jednu susjetku, ponekad bi vikala: – Doznaće za ovo drug ministar, kažem vam ja.

Bilo je to, zaista, davno.

Danas, vjerovatno, ni policajci ne bi dozvolili da se toliko djece vozi u jednom automobilu.

Izvor: www.sandzackaknjizevnost.com