Bertrand Russell: Zbog čega su ljudi nesretni?

Životinje su sretne dotle dok su zdrave i imaju šta da jedu. Čovjek bi mislio da tako treba da je i sa ljudskim stvorenjima, ali u modernom svijetu ona nisu sretna ili bar nisu to u velikoj većini slučajeva. Ako ste sami nesretni, vjerovatno ćete naginjati vjerovanju da u tom pogledu niste izuzetak. Ako ste sretni, pitajte sebe koliko vaših prijatelja je sretno. I kad ste pretresli prijatelje, naučite se da čitate s njihovlh lica; pripremite se da prozrete raspoloženja onih s kojima se srećete u toku jednog običnog dana.

Biljega na svakom licu s kojim se sretnem,

Biljege slabosti, biljege tuge,

kaže Blake. Iako različitih vrsta, nesreće vas presreću svugdje. Zamislimo da ste u New Yorku, najtipičnijem od velikih gradova. Zastanite u nekoj ulici za vreme radnih sati ili na glavnoj raskrsnici puteva o vikendu, ili na nekoj igranci jednu večer; izbacite iz glave sve misli o sebi i pustite da jedna za drugom vama ovladaju tuđe ličnosti oko vas. Vidjet ćete da svaka iz tih raznih gomila imu svoju nevolju. U gomili zaposlenog svijeta vidjet ćete zabrinutost, pretjeranu koncentraciju, hrđavo varenje, odsustvo interesovanja za išta osim borbe, nesposobnost za igru, nesvjesnost o svojim radnjama. Na nekom glavnom drumu na kraju sedmice, vidjet ćete ljude i žene, sve manje-više dobro zbrinute, neke čak veoma bogate, kako su se uputili da rasipaju uživanja. To rasipanje izvode svi u korak s onim kolima koja su najsporija u povorci; od automobila se ne može vidjeti put ni okolna priroda, jer samo jedan pogled u stranu dovoljan je za zao udes; svi u svim kolima su obuzeti željom da prestignu druga kola, što, zbog gomile ne mogu da izvedu; ako njihove misli odlutaju na mahove, što neki koji nisu vozači i čine neki put, njima vlada neopisiva dosada i na njihovim licima se ispisuje tričava nervoza. U jedan mah kola krcata crncima bljesnut će vedrinom veselosti, ali će zbog krivudave vožnje razljutiti ostale i, naposljetku, povodom nekog udesa, pasti u ruke policije: veselost za vrijeme odmora nije dozvoljena.

Ili posmatrajte ljude u toku neke vesele večeri. Svi dolaze čvrste namjere da se provedu i to čine s nekom vrstom mračne odlučnosti kao što je ona s kojom čovjek polazi kod zubnog ljekara, čvrsto odlučan da ne bude glasan. Smatra se da su piće i udvaranje put koji vodi ka uživanju, zato se ljudi brzo napijaju i pokušavaju da ne primijete koliko su odvratni svojim djevojkama. Poslije prilične količine pića ljudi stanu da plaču i kukaju kako su moralno nedostojni ljubavi svojih majki. Alkohol u svima oslobađa osjećanje grijeha koje razum suzbija u trezvenijem stanju.

Uzroci tih različitih vrsta nesreće nalaze se dijelom u socijalnom sistemu, dijelom u individualnoj psihologiji — koja je sama dobrim dijelom takoder proizvod socijalnog sistema. Nije mi namjera da u ovoj knjizi govorim o ukidanju rata, privrednoj eksploataciji i o učenju na svirepost i strah. Životna potreba naše civilizacije je da se pronađe neki sistem za ukidanje rata, ali sve dotle dok su ljudi u tolikoj meri nesretni da im se uzajamno uništenje čini manje strašno od produženja života, takav sistem nema izgleda da se stvori. Potrebno je da se blagodeti mašinske proizvodnje povećavaju u korist onih koji su najpotrebniji kako bi se spriječilo produženje siromaštva; ali kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši bijesni? Učenje na svirepost i strah je hrđavo, ali mogu li drugačije učenje da daju oni koji su i sami robovi tih strasti? Ova razmatranja dovode do problema jedinke: šta može čovjek ili žena učiniti da postanu sretni pojedinačno, on i ona ovdje i sada, usred ovog našeg nostalgičnog društva? Pretresajući problem, ja ću ograničiti svoju paţnju na one koji nisu u stanju krajnje fizičke bijede. Uzet ću čovjeka s dovoljnim prihodom koji mu osigurava hranu, krov i dosta zdravlja za potrebe svakodnevnog života. Neću uzimati u obzir velike katastrofe kao što su gubitak djece ili javni slom. Mnogo što šta bi imalo da se kaže o ovim stvarima i to su ozbiljne stvari, ali one spadaju u drugačiji red nego što su ove o kojima hoću da govorim. Cilj mi je da preporučim lijek za običnu svakodnevnu nesreću od koje pati najviše ljudi u civiliziranim zemljama, a ta nesreća je utoliko nepodnošljivija što, nemajući nikakav vidljiv spoljašnji uzrok, izgleda bezizlazna. Verujem da ta nesreća dolazi najviše od pogrešnog shvatanja o svijetu, pogrešne etike, pogrešnih običaja koji vode ka uništenju prirodnog poleta i žudnje za mogućim stvarima od kojih na kraju krajeva zavisi svaka sreća, bilo da su u pitanju ljudi ili životinje. Stvari su to koje se nalaze na domašaju jedinke i ja bih predložio takve promjene ljudima srednje dobrog materijalnog stanja da ostvare sreću.

Možda će najbolji način uvođenja u filozofiju koju hoću da iznesem biti nekoliko autobiografskih riječi. Nisam rođen sretan. Kao djetetu, meni je najomiljenija bila himna: „Dotužila mi zemlja i klecam pod bremenom svog grijeha.” U mojoj petoj godini pomišljao sam da, ako bih doživio sedamdesetu, preturio tek četrnaestinu svog života i preda mnom se ukazivao mnogo dugačak put gotovo nepodnošljive dosade. U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržavala želja za znanjem što više matematike. Sad, naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smio da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogih od njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio izvjesne predmete svojih želja — kao što je postizanje nepobitnog saznanja o ovom ili onom — kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to usljed smanjenja interesiranja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojimi grijesima, ludostima i slabostima. U sopstvenim očima izgledao sam — bez sumnje s pravom — kao primer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju paţnju sve više sam usmjeravao na spoljašnje stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. Doduše, spoljašnje stvari svaka za sebe donose mogućnosti bola: svijet može da se uništi ratom, znanje u izvjesnom pravcu mučno se ostvaruje, prijatelji umiru. Ali bolovi takve vrste neće uništiti osnovnu vrijednost života kao što čine oni bolovi koji proističu iz gnušanja prema samome sebi. I svako spoljašnje interesiranje navodi na neku djelatnost koja, sve dok interesiranje ostane živo, sama po sebi predstavlja predohranu protiv svake dosade. Interes za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera. Ono može da se izrazi u vođenju dnevnika gdje se sami podvrgavamo psihoanalizi, ili da postanemo kaluđeri. Ali ni kaluđer neće biti sretan sve dok mu manastirska pravila ne nametnu red u kojem će zaboraviti na svoju sopstvenu dušu. Sreću koju on pripisuje vjeri mogao je da postigne i kao čistač ulice, pod pretpostavkom da je primoran da ostane čistač. Spoljašnja disciplina je jedini put ka sreći za one nesretnike čije je samoponiranje suviše duboko da bi se moglo izliječiti na neki drugi način.

Samoponiranje je različitih vrsta. Mogli bismo uzeti griješnika, narcisistu i megalomana kao tri najprostija tipa.

Kad kaţem „griješnik”, ne mislim na onoga koji je učinio neki greh: prema našoj definiciji riječi, grijehe čine svi ili niko. Ja mislim na onoga čovjeka koji je duboko svjestan svoga grijeha. Takav čovjek neprestano osuđuje sebe samoga i, ako je vjernik, u tome vidi božije neodobravanje. On sebe zamišlja kakav misli da bi trebalo da bude, tako da je u neprekidnom sukobu sa svojim saznanjem o sebi kakav je ustvari. Ako je u svojoj svijesti odavno odbacio pravila koja je naučio na majčinom krilu, njegovo osjećanje grijeha možda se duboko zarilo u nesvjesno i na površinu izbija samo kad je pijan ili kada spava. Pa, ipak, to je dovoljno da mu se na sve smuči. Na dnu on se još drži svih zabrana kojima su ga naučili u detinjstvu. Psovati je porok, piti je porok, svaka obiĉna poslovna dovitljivost je porok, a iznad svega, porok je bol. Dabome da se on ne uzdržava ničeg od ovih zadovoljstava, ali ona su za njega sva zatvorena osjećanjem koje ga ponižava. Jedino zadovoljstvo za kojim čezne svom svojom dušom to je da ga s odobravanjem pomiluje majka, čega se sjeća da je doživio u detinjstvu. Pošto tog zadovoljstva više imati ne može, on ima osjećanje da više ništa nije važno i, pošto mora da griješi, on se odluĉuje da okuša u grijehu. Kad se zaljubi, očekuje materinsku nježnost, ali je primiti ne može, jer zbog lika majke ne poštuje nijednu ženu skojom ima spolni odnos. U svom razočaranju postaje tada svirep pa se onda kaje zbog svoje svireposti i upada u začarani krug uobraženog grijeha i grižnje savjesti. To bi bila psihologija na izgled mnogih teških pokvarenjaka. Vuče ih stranputicom poštovanje prema jednom nedokučivom liku (majke ili njene zamjene) zajedno sa smiješnim etičkim zakonikom usađenom u ranom djetinjstvu. Prvi korak ka sreći tih žrtava majčinih „vrlina” jeste oslobađenje od tiranije ranih vjerovanja i ljubavi.

Narcisizam je u neku ruku nešto obrnuto od onoga što mislimo pod običnim osjećanjem grijeha; on se sastoji od navike da se divimo samima sebi i želimo da nam se i drugi dive. Doduše, do izvjesne granice to bi bilo normalno i ne bi bilo za osudu; tek u pretjeranom vidu to postaje veliko zlo. U mnogim ženama, naročito iz bogatog društva, sposobnost za ljubav se potpuno sasušila i umjesto nje se zacarila silovita želja da ih svi ljudi vole. Kad se žena takve vrste uvjeri da je neki čovjek voli, on više nije interesantan za nju. Ista stvar se dešava, mada rjeđe, i s muškarcima. Kada sujeta ponese do vrhunca, onda nema pravog interesa ni za jednu drugu ličnost i otuda ni pravog zadovoljstva od ljubavi. Ostala interesovanja otpadaju još užasnije. Jedan narcisista, naprimjer, privučen odavanjem pošte velikim slikarima hoće da bude slikar, ali kako je za njega slikarstvo samo sredstvo za jedan cilj, tehnika rada ga ne zanima i otuda u svemu što naslika iskače samo on. Posljedica je neuspjeh i razočarenje praćeni porugom umjesto očekivanog divljenja. Isto se može primijeniti na one spisateljke u čijim romanima je glavni junak uvijek  idealni spisatelj ili spisateljica. Ozbiljan uspjeh u radu zavisi od nekog iskrenog interesovanja za stvar u vezi s radom. Tragedija mnogih uspješnih političara je u postepenom preovlađivanju narcisizma nad općim interesima i mjerima za koje oni treba da se zalažu. Čovjek koji se interesuje samo za sebe nije divljenja dostojan niti mu se ko divi. Dosljedno, mučno će postići svoj cilj čovjek čija je jedina spona sa svijetom da mu se svijet divi. Ali čak i ako bi mu se svijet i divio, on neće biti potpuno sretan zato što ljudski nagon nikad nije potpuno okrenut samo sebi i otuda će narcisista vještački da se izdvoji od svijeta isto onako kao i čovjek koji je potpao pod vlast osjećanja grijeha. Primitivan čovjek može da se ponosi što je dobar lovac, ali on je uživao i u samom lovu. Kad pređe mjeru, sujeta ubija svako uživanje u bilo kakvoj djelatnosti i tako neminovno vodi ka ravnodušnosti i dosadi. Ali sve to može da se postigne uspješnom aktivnošću na koju čovjeka navode objektivni interesi.

Megaloman se razlikuje od narcisiste u tome što više voli da bude moćan nego omiljen i više voli da strahuju od njega nego da ga vole. Ovom tipu pripadaju mnogi ludaci i mahom veliki ljudi povijesti. Želja za vlašću kao i sujeta jak je element normalne ljudske prirode i kao takva mora da se prihvati; ona je samo onda za žaljenje kad je pretjerana i praćena nedovoljnim smislom za stvarnost. Gdje se ona pojavi, od čovjeka napravi nesretnika ili ludaka, ako ne i oboje. Ludak koji vjeruje da je krunisana glava može da bude sretan u izvjesnom smislu, ali njegova sreća nije takve prirode da bi joj pozavidio čovjek zdravog mozga. Psihološki, Aleksandar Veliki bio je istog tipa kao i običan ludak, mada je imao talenat da ostvari san ludaka. Međutim, on nije bio kadar da ostvari svoj sopstven san, koji se sve jače granao ukoliko ga je više privodio u djelo. Kad je postalo jasno da je najveći poznati osvajač, on je uobrazio da je bog. Da li je on bio sretan čovjek? Njegovo pijanstvo, njegov neobuzdan bijes, njegova hladnoća prema ženama i njegova čežnja da se vine među bogove govore da nije bio sretan. Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa ljudske prirode na račun drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost sopstvenog ja. Obično se megaloman, bolestan ili nazovizdrav, rađa iz nekog pretjeranog poniženja. Napoleon je trpio u školi od osjećanja niže vrijednosti prema svojim školskim drugovima koji su bili bogati aristokrati, a on siromašan stipendista. Kad je dozvolio povratak emigranata, imao je zadovoljstvo da se njegovi nekadašnji školski drugovi poklone pred njim. Ali ono je u njemu izazvalo želju da takvo zadovoljstvo doživi i od ruskog cara, što ga je odvelo na Svetu Jelenu. Pošto nijedan čovjek ne može biti svemoćan, život kojim rukovodi želja za vlašću prije ili posle neminovno nailazi na prepone koje se ne mogu prebroditi. Jedino neka vrsta duševne poremećenosti može da spriječi razum da shvati da je to tako, mada čovjek, ako je dosta moćan, može da pohapsi i pogubi sve one koji ga upozore na to. Suzbijanja u političkom i psihoanalitiĉkom smislu idu ruku pod ruku. Međutim, gdje god psihoanalitičko suzbijanje nastupi u znatnijoj meri, nema prave sreće. Zadržana u granicama, sila može mnogo da doprinese sreći, ali kao jedini cilj života ona vodi u slom, unutrašnji i spoljašnji.

Tipičan nesretan čovjek je onaj koji, lišen nekog normalnog zadovoljstva u mladosti, od svih drugih upravo tu vrstu zadovoljstva cijeni najviše. To je njegovom životu dalo jednostran pravac zajedno s pretjeranim naglaskom na postizanju toga zadovoljstva prema ostalim radnjama koje su s tim u vezi. Tu se događa i jedna druga stvar koja je česta u današnjem vremenu. Čovjek ima osjećanje smetnje do te mjere da i ne traži nikakvo zadovoljenje nego prosto samo zabavu i zaborav. On postaje poklonik „uživanja”. Drugim riječima, on pokušava da život učini snošljivijim time što postaje sve manje živahan. Pijanstvo, naprimjer, isto je što i privremeno samoubistvo; sreća koju daje samo je negativna, trenutna obustava nesreće. Narcisista i megaloman vjeruju u mogućnost sreće mada do nje dolaze pogrešnim putem; ali čovjek koji traži pijanstvo u bilo kom vidu odrekao se svih nada, osim zaborava. U njegovom slučaju prva stvar koju valja pokušati jeste da ga ubijedimo da je sreća vrijedna napora. Nesretni ljudi, kao i oni koji pate od nesanice, uvijek su ponosni na svoje stanje. Možda je njihov ponos sličan ponosu lisice koja je izgubila rep; ako je tako, onda je za njih jedini lijek da ih uputimo kako da dođu do novog repa. Vjerujem da ima malo ljudi koji će svjesno izabrati da budu nesretni ako uvide da ima mogućnosti da budu sretni. Neću da tvrdim da takvih nema, ali svakako ih nema toliko mnogo da bi predstavljali neku važnost. Pretpostavljam, dakle, da bi čitalac prije htio biti sretan nego nesretan. Da li ću biti kadar da mu pomognem da to postigne, to ne znam, ali u svakom sluĉaju i sam pokušaj u tom pravcu neće biti ni od kakve štete.