Bekim Sejranović – suvišan čovjek

Poštovane dame i gospodo,

dragi Brčaci,

tužni skupe…

zahvaljujem se kolegama i prijateljima iz BZK „Preporod“ Brčko na ovoj današnjoj komemoraciji, tj. na mogućnosti, a prije svega na potrebi da se, baš ovdje, u Brčkom, tu gdje je sve počelo, prisjetimo Bekima Sejranovića, sad na kraju, sad kad se zatvorio Bekimov životni krug, krug čija se posljednja tačka ispisuje, evo, upravo ovdje, u Brčkom, tu gdje je svemu početak, pa se nekako prirodno ili logično nadaje da bi tu mogao biti i kraj.

Ne znam da li je igdje drugo organizirano ovakvo sjećanje, bilo gdje u onim mnogim sredinama u kojima je Bekim živio kao čovjek i u/o kojima je ostavio svoj trag kao pisac. Iako jenjava, globalna pandemija još uvijek je tu, zatvorila je društva i život širom svijeta, ograničila i ukinula mogućnosti okupljanja ljudi, preselila nas iz realnog u virtuelni svijet i natjerala nas da se u stvarnosti pojavljujemo samo onda kad je to nužno, i to tek toliko koliko je nužno. Tako se ovih sedmica i mrtvi ispraćaju na Onu stranu života samo u okvirima onog što je nužnost, tek toliko koliko to nije opasno za svijet koji ostaje i treba opstati s ove strane života.

I nekako mi je ovo – ovaj i ovakav trenutak – jedini logičan, jedini mogući, jedini prirodan trenutak za Bekimovu smrt. Taj njegov život, prekratak život od svega 48 godina, takav kakav je bio, vjerovatno se i mogao završiti na pravi, Bekimov način jedino u ovakvom vremenu. Vremenu u kojem se svako brine prije svega za sebe, u kojem se ljudi, nastojeći zaštiti sebe i svoj život, s razlogom ili bez razloga, udaljavaju, po svim propisanim preporukama i naredbama, jedni od drugih, a druge u suštini prepuštaju samima sebi. U vremenu nesreće i vanrednog stanja. Jer, kako to pokazuje već i ovlašni pogled na njegovu životnu priču – onu stvarnu, življenu, i onu iz njegove književnosti, jednako životnu i jednako njegovu – Bekimov život uvijek je bio takav: život vremena nesreće i vanrednog stanja. Još od djetinjstva i siročeta pored živih roditelja, preko dječačkih potucanja u stranom svijetu i tuđoj sredini, pa nadalje, sve do posljednjih lutanja svijetom od nemila do nedraga, bio je to život suvišnog čovjeka, sličnog onima o kojima se nekad pisalo u klasičnoj ruskoj književnosti. I život sjajnog pisca, vjerovatno jednog od najvećih koje smo imali u našoj tekućoj, recentnoj književnoj praksi.

Bekima nisam lično poznavao, ali osjećao sam ga, a sad ga još više osjećam krajnje blisko i kao čovjeka i kao pisca. Zato sam s nevjericom kao rijetko kad primio vijest da je Bekim umro, kako se kaže, „nakon kratke i teške bolesti“. Iako sam nekad negdje čuo ili pročitao da jeste bio teško bolestan, bilo je to sad već davno, dovoljno davno da sam to i zaboravio, pa mi je vijest o Bekimovoj smrti odjeknula kao zaprepaštenje – bio je tako mlad i toliko toga dobrog i velikog bilo je pred njim! A onda sam shvatio, opet u trenu, da drugačije i nije moglo biti, i da je baš ovakav – nenadan i prerani Bekimov odlazak bio i jedino što mu se na kraju moglo desiti. I to baš sad, u ovom vremenu, vremenu-nevremenu koje nam je u jednom trenutku prijetilo kao vrijeme apokalipse – kao vrijeme kraja ako ne svega, onda barem svijeta i života koji smo dotad poznavali.

Historičar sam bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Bavljenje književnošću, dakle, moj je posao, ali i moja strast, slast i zadovoljstvo, s tim što sam poslom književnog historičara više okrenut književnosti prošlih vremena, „književnosti mrtvih pisaca“, a strašću, slašću i zadovoljstvom čitanja književnosti koja živi tu pred nama, tj. književnosti pisaca koji su živi, naši savremenici, i koji svojim pisanjem ispisuju ovaj naš svijet koji zajednički živimo.

Bekim je sad i jedno i drugo: i moj umrli pisac kojem, kao historičar književnosti, moram odrediti njegovo mjesto u povijesti našeg književnog stvaranja, i naš savremenik čija je književna riječ još vruća od života koji smo do prekjučer zajednički živjeli.

Bekimov život je završen, a time je i zaokružen njegov književni opus. U našim književnohistorijskim spisima ostat će zabilježeno sljedeće:

Rođen je u Brčkom 30. 4. 1972., a umro u Oslu 21. 5. 2020. godine. Iz rodnog Brčkog otišao je 1985., najprije u Rijeku, gdje je završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Nakon raspada Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti Hrvatske, ksenofobijom je prinuđen da ode iz Rijeke te od 1993., kao izbjeglica i egzilant, živi u Oslu, u Norveškoj, gdje je potom na Historijsko-filozofskom fakultetu okončao studij i magistrirao južnoslavenske književnosti te jedno vrijeme radio kao predavač. Od 2011. do 2014. godine živio je u Ljubljani, nakon toga u Zagrebu, a onda sve češće na relaciji Norveška – Hrvatska – Bosna, uključujući i povremene dolaske-povratke u Brčko, kući. Bio je bošnjački i bosanskohercegovački, ali i hrvatski te norveški pisac i književni prevodilac. Uz studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (2001), koja je, zapravo, njegov magistarski rad koji je odbranio na Historijsko-filozofskom fakultetu u Oslu, objavio je zbirku priča Fasung (2002) te romane Nigdje niotkuda (2008), Ljepši kraj (2010), Sandale (2013), Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) i Dnevnik jednog nomada (2017). Kratke priče i romani prevedeni su mu na norveški, engleski, slovenački, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski jezik, a uz druge norveške pisce priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (2001). Posebnu pažnju književne kritike i čitalaca zadobio je svojim prvim romanom – Nigdje niotkuda, za koji je 2009. godine dobio Nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. Vrlo brzo prepoznat je kao velika nada postjugoslavenskih književnosti i bio je na putu da izraste u jednog od naših najznačajnijih pisaca 21. stoljeća.

Međutim, ispod ovog činjenično-suhoparnog, od života i književnosti lišenog književnohistorijskog sažetka Bekimovog života i djela, života i djela pisca koji je bio ničiji isključivo i ničiji dokraja, a ponajviše svoj – krajnje autentičan, ostat će čitava jedna i ljudska i književna drama i trauma, čitava Bekimova životna i književna priča, pri čemu je kod Bekima ono životno bilo neodvojivo od književnog, a njegova književnost, zapravo, sam njegov život.

I u životu i u književnosti Bekim je bio lice i glas upravo onog suvišnog čovjeka, tipičnog čovjeka našeg doba i razvaljenog svijeta u kojem živimo. Čovjeka koji je, eto, dospio u život, ali u takav život u kojem baš i nije bilo previše mjesta za njega, u život koji nije bio namijenjen njemu u svoj onoj životnoj punini i ispunjenosti. Životu je bio pastorče, a sam siroče, i bio je to doslovno i simbolički. Otuda je njegova književnost u suštini književnost praznine i nedostajanja, lutanja i traženja, književnost nespokoja i nemogućnosti pronalaženja. To je književnost – baš kao što mu je bio i sam život – rasutog identiteta, identitetskih krhotina, krhotina od kojih je nekako nastojao, u toj identitetskoj razbijenosti, sakupiti i okupiti svoje suštinski žuđeno ja. Književnost stalnog nepripadanja i stranstvovanja, i duboke, tragične potrebe za pripadanjem. I, naravno, književnost sjećanja, jer samo u sjećanju bilo je one punine života koje nije bilo u životnoj stvarnosti. I tad se na poseban način kod Bekima javlja (i) njegovo rodno a daleko Brčko.

Upravo ovako, tragično i snažno, u sjećanju, počinje i Bekimov izvrsni prvi roman kao osnova na kojoj će se dalje razvijati njegovo kasnije, a preranom smrću naprasno prekinuto romaneskno djelo:

Jedino ja stojim. Visoko iznad svih ostalih. Stojim i ne znam kamo bih zapravo s rukama. Da ih pustim da nemoćno vise ili da ih ukočim? Da isprepletem prste i pustim to klupko da visi ispod trbuha? Svi ostali čuče. Ruke su im napola podignute, a dlanovi okrenuti prema licu. Hodža je naprijed, u sredini tog polukruga. Izgovara obredne molitve, a muškarci, zagledani u dubinu preko svojih grubih dlanova i malo svinutih prstiju, ponove ponekad koju riječ za njim.

„Amin“ – razaznavalo se.

Sad je kasno da se i ja spustim dolje. Da čučnem kao i svi ostali i stavim dlanove pred lice. Ponovim koju riječ zajedno s muškarcima. Nije mi jasno zašto to nisam napravio s ostalima.

Ne znam gdje će i u koju zemlju biti položen Bekim ni kako. Bilo bi prirodno da to bude ovdje, u Brčkom, onako kako su u zemlju položeni njegovi preci. Svojim životom dokraja prirodno, krajnje autentično uklopio se u književnost (post)apokaliptičnog života i dao joj svoj izrazit, krajnje snažan lični pečat – pečat suvišnog čovjeka. Sad se, na kraju, vraća zemlji – u konačnici je ipak svejedno kojoj – i zato ostaje nada da će Bekim barem tu pronaći svoj konačni sretniji svijet.

Mir i spas njegovoj duši!

Brčko, 23. 5. 2020.