BEGOVIĆ: O srednjem putu Alije Izetbegovića

Svijet se radikalno izmijenio s obzirom na vrijeme u kojem je Alija Izetbegović pisao i djelovao. No, ono što sljedujemo iz njegovog djela i života kao univerzalno jesu vrijednosti, mjera i osjećaj za sredinu. Srednji put stoga ne bi trebalo razumijevati kao formu realiziranu u geometrijskoj jednadžbi, nego središte koje u svojoj unutarnjosti iznovice tražimo iz vremena u vrijeme iz trenutka u trenutak. Ujedno to je i najteži put, jer ni jedna promjena, pa ni ona društveno-politička, ne može doći izvana, samo iznutra.
 BEGOVIĆ: O srednjem putu Alije Izetbegovića

Piše: Filip Mursel Begović

Promatrano kroz prizmu islamske teologije i prakse, cilj za muslimana je uvijek isti – način dolaska na cilj, putovanje i pristupi, dakle, razlikuju se od vremena do vremena.

Međutim, srednji put o kojem nas uči islam ne može se promatrati kao prava linija, odnosno ne postoji egzaktna politološka, kultorološka ili sociološka teorija kojom bi se mogao definirati i po preuzetoj formuli primjenjivati. On je prije svega svjetonazor, u slučaju Alije Izetbegovića okušan i praktički primijenjen kroz vjerski moral i tradicijske obrasce bošnjačkog historijskog iskustva. Srednji put se naprosto pronalazi, odnosno traži se od vremena do vremena, od situacije do situacije, a ono što je definiralo srednji put u politici prvog predsjednika nezavisne Bosne i Herrcegovine Alije Izetbegovića, s obzirom na objektivne okolnosti sadašnjeg vremena, ne mora biti i srednji put nekog od njegovih političkih nasljednika.

Krajnosti, s druge strane, uvijek su pravolinijske, a u današnje vrijeme ovom se metodom ponajviše koriste kratkoročnim političkim dobicima vođeni populisti. U tom kotekstu, srednji put se u bošnjačkoj politici može kratkoročno pričiniti i kao možda „neprihvatljiv“, upravo jer ne pretendira nikome ugađati on je deklamacijom sveprisutnih kritizera često označen kao „izdajnički“ ili „radikalan“. Međutim, s obzirom na političku, društvenu i kulturnu stvarnost u kojoj Bošnjaci žive – dugoročno je jedini koji Bošnjacima osigurava praktični opstanak i relativni mir kroz suživot s ostala dva naroda i u vezi s onim što je povijesno-društvena zbilja Bosne.

S obzirom na politički kapital Alije Izetbegovića, treba se osvrnuti i na trenutačno stanje bošnjačke intelektualne elite i problematizirati nedostatak potrebe da se bošnjački identitet jasno i bez kompleksa artikulira. Također, u smislu mogućeg zaključka o bošnjačkoj intelektualnoj sceni, trebalo bi se pozabaviti i s problemom gotovo svakodnevnih (posebno unutarbošnjačkih ili međubošnjačkih) napada na Aliju Izetbegovića i njegovo političko i misaono naslijeđe, a u kontekstu medijskih strategija i diskurzivne proizvodnje nečinjeničnog znanja o njegovom djelu i životu.

Ako krenemo od knjige Islam između istoka i zapada, a uzimajući pretpostavku prof. dr. Enesa Karića da je Izetbegović osim temeljne blokovske suprostavljenosti socijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada mislio pod Istokom i na religije i filozofije tzv. mističkog Istoka te pod Zapadom na racionalni, prosvjetiteljski i tehnički Zapad, tu logičku razdiobu mogli bismo, pojednostavljeno naravno, razvrstati na ovaj način: Ono što donose poslanici Nuh, a.s., i Musa, a.s., imenuje se kategorijom Zapad, ono što donose poslanici Ibrahim, a.s., i Isa, a.s., imenuje kategorijom Istok. Ono što je Zapad to je forma i teorija, ono što je Istok to je emocija i duhovnost. Islam je sredina. Analitički i racionalistički, na temelju svog teorijsko-religijskog znanja, on nam donosi mjesto gdje bi se islam trebao nalaziti u društvenom-političkom životu.

Primjećujemo da su razmišljanja Alije Izetbegovića u slijedu, kontinuitetu govora bosanskih muslimana, teoloških laika, o islamu i bošnjačkoj poziciji na razmeđu. Ovdje govorimo, primjerice, o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku i Safvet-begu Bašagiću, koji od kraja 19. stoljeća pa nadalje, kao muslimani promišljaju društveno-političku poziciju muslimana. Stoga je indikativna Bašagićeva teza o Zapadu kao predstavniku uma i racionalnog, a Istoka kao srca, duhovnosti i emocija, dok bosanski muslimani trebaju u sebi spojiti Istok i Zapad, srce i um, što je ujedno i formula njihovog opstanka.

Dakle, Alija Izetbegović u nizu je onih naših izvrsnika koji imaju laičko obrazovanje, ne odriču se islama, ali su vrlo svjesni Zapada i ne ignoriraju ga, poznaju zapadnu filozofiju, znaju koliko je zapadnjački način života penetrirao u našu svijest i kulturu i koliko je neizbježan u našoj poziciji, a pritom su svjesni naše muslimanske nerazvijenosti i traže odgovore.

Alija Izetbegović pokušao je esencijalistički razumijevati islam, doći do odgovora šta je to islam u društveno-političkoj praksi. Iako determinirana pozicijom bosanskih muslimana, knjiga Islam između Istoka i Zapada, imala je svoju recepciju u evropskim racionalističkim krugovima, jer islam pokušava objasniti i iz pozicije evropskog racionalističkog shvatanja. Neko bi mogao reći, ako bi ovo djelo promatrao kroz geometrijske jednadžbe, da je islam smješten u sredini, što je malo i nedovoljno s obzirom na njegovu sveobuhvatnost, ali sredina je ujedno i težište, sredina je ujedno i mjera stvari, harmonija i sklad. Srednji put Alije Izetbegovića nije ona zlatna sredina koja prepoznajemo u malograđanštini, nije islam koji se nalazi stješnjen između Istoka i Zapada, rekli bismo u nekom berzahu, to je islam kao središte, kao mjera, kao ravnoteža – i mir, selam.

Dakle, Alija Izetbegović ne nastupa kao član ulemanske zajednice, već se njegovo promišljanje islama kreće kroz promišljanje evropskog čovjeka u islamskom životu, i u potrazi je da definira praksu muslimana u svijetu evropske racionalnosti. Islam ne tumači kao religijski fenomen, kreće od svojeg razumijevanja islama da bi postavio pitanje društveno djelujućeg čovjeka s islamskim backgroundom.

Živio je u vremenu i prostoru radikalne ateizacije, vremenima suspenzije religije, kada je ona smatrana nečim radikalnim i nazadnim, kao nešto što treba biti prevladano. I zato je razumljivo da ga islam ne zanima kroz traženje meditativnih i duhovnih spoznaja, nego kao društvena i politička činjenica – da o njemu razmišlja mimo institucije džamije, mimo tekije, mimo lične intime sa serdžade. Jer u vremenu u kojem se razvija kao mlad čovjek i postoji kao čovjek u svojim srednjim godinama, bosanski muslimani su svedeni na svojevrsni geto džamije i tekije (ili skrivene sufijske medžlisi halke), na intimu serdžade i tespiha, a muslimansko djelovanje i mišljenje ne postoji u životnoj praksi. On želi društvenu i političku promjenu, i otuda se osjete i polemički tonovi prema tromom organiziranju muslimanskog života. I doista, prošla praksa nam ukazuju da dok su se Bošnjaci zatvarali po džamijama, tekijama, po nekim sijelima i sohbetima, neko drugi je imao misiju i razvijao ozbiljne političke strategije na njihovu štetu.

Ako govorimo o današnjem vremenu treba postaviti pitanje: „Naše vjerske ustanove su pune, ali gdje je islam u našim međuljudskim odnosima i komunikaciji, u etici, u poslovanju, gdje je islam u našem organiziranju društvenih i političkih prilika, društvenog angažmana?“ Kao da smo zanemarili činjenicu da je islam religija angažmana, pa su i muslimani danas u društvenoj praksi tromi, a ponekad i nepokretni. Islam je najbolji u vjerovanju onih koji ga slijede, ali, realno, muslimani i muslimanska društva nisu.

Znao je to i Alija Izetbegović, a nažalost u sličnom se okruženju realiziraju i današnje spoznaje o njegovom životu i djelu. Uglavnom govorimo o pokušajima tzv. medijskih odstrela u svrhu dnevno-političkih potreba, ne bi li se unizila politička pozicija najveće i temeljnje bošnjačke nacionalne stranke koju je osnovao Alija Izetbegović. S obzirom na i dalje prisutan moralni i politički kapital Alije Izetbegovića, smatra se da se njegovom dikreditacijom poljuljava i ugled SDA i njenog trenutnog vodstva. Ta vrsta medijskih praksi pokazala se kontraproduktivnom, te su takvi pokušaji izazivali kontraefekt za one koji su ih producirali. Stoga se pristupilo drugačijoj metodi, citat: „Nemamo ništa protiv SDA i Alije Izetbegovića, imamo protiv Bakira Izetbegovića. Želimo saradnju sa SDA, ne želimo saradnju sa vodstvom SDA.“ Zatim se isto ponavlja u političkim diskursima vezanim za Tursku i njeno vodstvo: „Poštujemo Tursku i njen narod, ne podržavamo njeno diktatorsko vodstvo“. Također, postoji u djelu kvaziintelektualne bošnjačke inteligencije pravi mali rat oko samoproglašenih sljednika političke misli i puta Alije Izetbegovića. Sve nam to govori da je među bošnjakim narodom Alija Izetbegović i dalje prepoznat kao neprikosnoveni autoritet u smislu političkog liderstva, kojega ako se ne može poljuljati, treba se umjetno postaviti u poziciju njegovog političkog sljednika.

No, ono o čemu je Izetbegović pisao i ono što je svojim djelovanjem svjedočio, u osnovi vrijedi i za današnje vrijeme. Prepoznajemo slične, a ponekad i identične uzorke naše nesvjesti i našeg nesnalaženja. A izlazi iz raznih kriza nisu mogući imitiranjem političkih koncepata iz prošlosti. Naprosto je potrebno biti originalan, a ostati na srednjem putu kojega je svojim svjetonazorom svjedočio Alija Izetbegović. Međutim, nerazjašnjene identitetarne boljke iz prošlosti, za očekivati je, ciklički će se vraćati sve dok se ne razrješe. Možda zato danas primijećujemo u Bašagićevim, Ljubušakovim i Izetbegovićevim tekstovima obrasce koji vrijede i u ovom vremenu, koji nas se, bez obzira na vremensku udaljenost, direktno tiču u svim segmentima našeg života.

Odgovore na njih moramo tražiti u ovom vremenu, a jasno definiran recept u društveno-političkom smislu, i s obzirom na aktualnost, ne postoji. „Islam jeste, ili treba da bude, stalno traganje u toku historije za stanjem unutrašnje i vanjske ravnoteže. Ovaj cilj stoji pred islamom danas i u tome je njegov specifični historijski zadatak u godinama koje dolaze“, piše Izetbegović. Poruka je to da nije dovoljno znati klanjati, nego da namaz moramo realizirati i u svakodnevnom životu i da se muslimanski angažman ne može svoditi na folklor u bošnjačkom KUD-u. Sve knjige su, bez angažmana, mrtvo znanje, a Alija Izetbegović svoje znanje oplodotvorio je aktivnim djelovanjem, kao živa knjiga ispisao je historiju.

Usudit ćemo se primijetiti da kada ne postoji sredina, kada ne postoji težište unutar političko-društvenog artikuliranja, primjerice kulture koja je direktno povezana uz bošnjački identitet, tada nastaje haos. Formiranje bošnjačkog identiteta posljednjim je popisom stanovništva potvrđeno kao završeni proces, ali s obzirom na specifična bošnjačka historijska iskustva, to stanje potrebno je nadograđivati, njegovati i čuvati. Iako u raznim predizbornim kampanjama imamo svojevrsno natjecanje na temu „ko je veći, ispravniji ili autentičniji Bošnjak“, ostaje pitanje kako je moguće da se u javnom diskursu pojavilo potpuno neprihvatljivo izjednačavanje govora s pozicije nacionalnog kao nacionalističkog i šovinističkog. Ako se govoru s pozicije nacionalnog pridruži i neskriveno očitovanje pripadnosti islamu, tada se u dijelu medija i političara proizvode paralele s radikalizmom. Štoviše, primijećujemo da je dio bošnjačke ili probosanske politike u tome posve saglasan s velikosprskim podmetanjima o postojanju bošnjačko-muslimanskog radikalizma, koje svoje inspiracije navodno vuku od Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.

U svemu tome, a u medijima se svakodnevno vodi nesmiljeni rat, većina bošnjačkih intelektualaca konformistički šuti pa bi već sada po uzoru na tzv. hrvatsku šutnju iz perioda komunizma, mogli inaugurirati postojanje „bošnjačke šutnje“. Treba reći da postoje i oni intelektualci koji neostrašćeno detektiraju stanje i položaj u kojem se Bošnjaci nalaze, ali izostaje njihov angažman u smislu nuđenja rješenja, jer tada je izvjesno da postaju izloženi medijskoj hajci i javnim kritikama. U godinama nakon odlaska Alije Izetbegovića s političke scene mi možemo govoriti o početku destabilizacije težišta i uspostavljene sredine posebno na polju medija i kulture. Nepostojanjem sredine, na bošnjačkoj sceni su krajnosti (ponajviše lijeve provenijencije) počele preuzimati nadležnost nad tzv. mainstreamom, počele su se nametati kao one koje kreiraju mišljenje o svim pojmovima i ličnostima vezanim uz nacionalni identitet Bošnjaka. Kao nuspojava u traženju izgubljene sredine i kao reakcija na lijeve isključivosti, pojavile su se i desne krajnosti. Ravnoteža se, naravno, i u ovom trenutku pokušava uspostaviti, jer ono što je političko-društvena alternativa i margina, ne može i ne smije postati mainstream i sredina. U svemu tome nisu nimalo beznačajni i zanemarivi vapaji kulturnih poslenika da je potrebno osigurati veća ulaganja u kulturu, jer je upravo ovaj sektor, uključivši medije i obrazovanje, rasadnik spomenutih podjela među Bošnjacima. Pod ulaganjima kulturnjaci misle „dajte nam para“, a pod ulaganjima mi prije svega mislimo na posvećivanje pažnje i strateški pristup, a zatim ciljano „davanje para“.

Svijet se radikalno izmijenio s obzirom na vrijeme u kojem je Alija Izetbegović pisao i djelovao. No, ono što sljedujemo iz njegovog djela i života kao univerzalno jesu vrijednosti, mjera i osjećaj za sredinu. Srednji put stoga ne bi trebalo razumijevati kao formu realiziranu u geometrijskoj jednadžbi, nego središte koje u svojoj unutarnjosti iznovice tražimo iz vremena u vrijeme iz trenutka u trenutak. Ujedno to je i najteži put, jer ni jedna promjena, pa ni ona društveno-politička, ne može doći izvana, samo iznutra.

Hadis Poslanika poručuje da se posebno obrati pažnja na srednji namaz. Zatim slijedi rasprava oko toga – neki kažu da je to sabah, jer je prvi namaz akšam, neki kažu da je to ikindija jer je prvi namaz sabah, a i ima nekih koji kažu da je to srčani namaz, jer je srce u sredini.

Alija Izetbegović u Srebrenici
Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.