Alija Isaković: „Hasanaginica“
I kao pisac i kao istraživač dotad zanemarene i slabo poznate bošnjačke književne tradicije, Alija Isaković posebno je bio usredotočen na znamenitu bošnjačku baladu Hasanaginica, koju je među „Morlacima“ u dalmatinskom zaleđu, nekadašnjem prostoru Bosanskog vilajeta, kao ostatak usmene tradicije nekadašnjeg muslimanskog stanovništva ovog prostora otkrio i 1774. godine u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia objavio talijanski prirodoslovac opat Alberto Fortis. Od prvog objavljivanja kod Fortisa pa nadalje Hasanaginica je stekla svjetsku slavu, s nizom prijevoda na brojne svjetske jezike, a bila je i inspiracija i u dramskom književnom stvaranju više autora sa šireg južnoslavenskog područja. Fasciniran Hasanaginicom, ali i sa sviješću da je Hasanaginica tokom prethodnih desetljeća preuzeta u književne korpuse drugih književnosti i tako odvojena od svoje matice, Isaković povodom 200. godine prvog objavljivanja Hasanaginice objavljuje golemi zbornik Hasanaginica 1774–1974. (1975), s brojnim prijevodima ove znamenite bošnjačke balade na strane jezike te radovima koji govore o njenoj dugoj i bogatoj recepciji tokom prethodna dva stoljeća. Istim tragom Isaković piše i vlastitu dramu Hasanaginica, koja je najprije izvedena u Narodnom pozorištu u Mostaru 1981. godine, a onda objavljena i kao dramski tekst te adaptirana kao TV drama na tadašnjoj Televiziji Sarajevo 1983. godine u režiji Aleksandra Jevđevića i s Nadom Đurevskom u naslovnoj ulozi Hasanaginice.
U autorskom predgovoru svojoj drami Hasanaginica Alija Isaković piše:
Moja „Hasanaginica“ nastala je iz ljubavi prema baladi o plemenitoj Hasanaginici, iz čiste želje da odgonetnem vlastito htijenje, razumijevanje i voljenje, podstaknuto zanesenošću nad njenom historijskom i književnom zbiljom. Bilo je i do sada dramskih viđenja „Hasanaginice“ i bit će ih. Vjerovatno će svaka generacija pisati o njoj, a njena najveća vrijednost pokazat će se time što nijedna generacija neće biti zadovoljna onim što je prethodna napisala; svaka će željeti svoj korak s „Hasanaginicom“, prislanjat će obraz njenoj vatri i svoj eho oslušnuti u njenom biću. Ja sam samo nastojao da se približim životnim realnostima, moralu i jeziku ove balade koliko sam više mogao. Čini mi se više od nekih prethodnika, i manje nego sam želio. O tome se može suditi.
Sjećajući se Alije Isakovića, jednog od obnovitelja rada i djelovanja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ 1990. godine, u nastavku donosimo odabrane odlomke iz piščeve drame Hasanaginica, čija se radnja događa „u prvoj polovici 17. stoljeća u Zagvozdu, podno Biokova, i na Klisu“.
PRED HASAN-AGINIM ŠATOROM
MAJKA
Sine!
HASAN-AGA
Majko!
MAJKA
Opet mi te „braniše“, nesretnoj!
HASAN-AGA
Majko, nek si mi ti živa i zdrava.
MAJKA
Sine, zenico moja, opet dopade ljutijeh rana!
HASAN-AGA
Proći će, majko, tvoje riječi zacjeljuju mi rane lašnje no gorski mehlem.
MAJKA
Ne zbori, sine, čuvaj snage što imaš.
HASAN-AGA
Kako si mi, Ajkuna, sestrice?
MAJKA
Nek si nam samo ti živ i zdrav!
HASAN-AGA
U dvoru kako?
MAJKA
Nako…
HASAN-AGA
Djeca kako?
AJKUNA
Uz nju su vazda…
MAJKA
Al vazda babe željna!
HASAN-AGA
Ona ne dođe?
MAJKA
Ko što vidiš, sine.
AJKUNA
Jeda će, morebit!
MAJKA
Bit će kao i onomadne što bi.
HASAN-AGA (Majci)
Zvaše li je da me obiđe?
MAJKA
Jok!
HASAN-AGA
Rašta, majko?
AJKUNA
Zvah je ja!
MAJKA
Zar?
AJKUNA
Jesam, majko, ne srdi se.
MAJKA
(Nije joj pravo.) Kada?
AJKUNA
Sinoć, dok mi je kosu izmivala.
MAJKA
Nisi zar?
AJKUNA
Jesam, majko, očinjeg mi vida.
HASAN-AGA
Reče li ona štogod?
AJKUNA
„Ne mogu“, reče nevjesta. Jera, pitam je. „Ne mogu od stida“, reče.
MAJKA
Kakav stid, krmaluk begovski! Neće čoeku na noge! Ona je glava, a čoek kapa!
HASAN-AGA
Reče li još koju?
AJKUNA
Jok… Samo je obli rumen. Jok…
HASAN-AGA
Ni crne, ni bijele?
AJKUNA
Jok.
HASAN-AGA
„Od stida!“ Kolik je taj stid, kad je neko od bega Pintorovića? Kazuj, majko!
MAJKA
Golem, sine, kolik njihov begluk, kolik njihov nam, i njihov pasiji inad.
HASAN-AGA
Zar smo mi age Arapovići tanka soja i tankoga nama? Aja, majko?
MAJKA
Sine, nema zbora gdi se obraz kalja i rod uniziva.
HASAN-AGA
Zar smo mi, Arapovići, zadobili svoje češljajući vunu gargašima?
MAJKA
Sine, nema zbora gdi se riječi u vjetar siju.
HASAN-AGA
Majko, zar mi nismo kadri svakome dževap dati, od Zadvarja tamo do Stambola!?
Hasan-aga ljut, hoće da se digne.
AJKUNA
Nemoj, braco, boljet će te! Primiri da te se nagledam.
MAJKA
Spomeni se babe, rahmetli, i kliske gospode Pintorovića. Da babine desnice i babinog buzdohana ne bi, još bi njihove glave zijehale s duvarova po Kotarima.
HASAN-AGA
Spominjem se svega, majko, spominjem se u zlu i dobru. Orodili smo se, potlje, svijetla obraza, kako sebi ravnima. Zar nas je puno vakih na Krajini?
MAJKA
Kamo hude sreće da se to prijateljevanje razminu na pretilu atu, i gotov peškeš, a ne dobroj seji dobrih begovića.
HASAN-AGA
At i peškeš! Majko, ona je majka djece moje!
MAJKA
Sikter!
HASAN-AGA
Ona je pod našim rzom i obrazom!
MAJKA
Sikter!
HASAN-AGA
Pod našim namom i imenom Arapovića.
MAJKA
Sikter, rekoh! Moje je oči ne mogu, tvoje ne gledaju, i kad bi htjele! Asli ne ćutiš lahkost njenog stida? (Ironično.) „Samo je obli rumen!“
AJKUNA
Jest, majko.
MAJKA
Ti, ni jedne!
HASAN-AGA Majko, uspazi mi djecu, i nemoj se preveć teškati. Oslen ću ja nju pod svoje!
Hoće da ustane.
[…]
ODAJA U KULI HASAN-AGE ARAPOVIĆA
Hasanaginica se igra s djecom. Ulazi sluga Hasko.
HASANAGINICA
(Zabacuje bujnu kosu razbarušenu igrom.) Što je tako prešno, Hasko? Je 1’ nevolja kakva?
HASKO
Hasanaginice, čestita, meni je od Boga dano da nosim samo zlehude glase…
Hasanaginica daje znak djeci da izađu. Djeca odlaze trčeć’ u veseloj igri.
HASKO
Hasan-aga te selami, i poruča ti da ga ne čekaš ni u dvoru, ni u rodu njegovu.
HASANAGINICA
(Pribrana, mirna.) Jesi l’ žedan, Hasko?
HASKO Ne pitaj!
Hasanaginica mu daje kantu s vodom. Hasko pije i prolijeva po sebi. Napio se i lice briše rukom.
HASKO
Hasan-aga mi je zapovidio da još jednom rečem ono što sam ti već kazo, čestita kaduno. Poruča ti da ga ne čekaš u dvoru…
HASANAGINICA
(Prekida ga, blago.) Sama ću, Hasko. „Ni u dvoru, ni u rodu njegovu.“
Hasko sada briše lice čitavom podlakticom.
HASKO
(Ne zna kako da nastavi.) I nićah je spomenuo, čestiti aga, samo sam zaboravio što i kako. Ti ćeš to bolje razaznat. Ja se, fala bogu, nisam nikada ženio pa mi se ne vele ni raženiti.
Čuje se konjski topot i rzanje. Hasanaginica se okreće preplašena je i hoće da pobjegne.
KĆERKE
(S prozora.) Vrati nam se, majko!
STARIJA KĆI
Nije ovo babo, ovo je daidža.
Ulazi beg Pintorović, Hasanaginica mu trči u zagrljaj, izbezumljena.
HASANAGINICA
Vidi, brate, velike sramote! On me ćera od petero djece!
Beg šuti.
HASANAGINICA
S dušom me mojom rastavlja!
Hasanaginica gleda brata u oči, traži saosjećanje u njegovom pogledu – beg šuti, šutke vadi iz dolame pismo i šutke ga predaje sestri. Hasanaginica drhtavom rukom razlama pečat, prelijeće pogledom sitnu arebicu, pogleda brata i ponovo gleda pismo.
HASANAGINICA
Je li ovo meni knjiga oprošćenja? (Još u nevjerici.) Brate, je li ovo istina što je kadija ispisao i meni opravio po tebi? Ti i kadija kliški, brez mene?!
Beg samo pogladi svoju kosu.
HASANAGINICA
Jadna ti sam, sinja kukavica!
Prilaze djeca, Hasanaginica ljubi sinove u čelo, ljubi kćerke u lica, privija ih na grudi.
HASANAGINICA
Jadna ti sam, sinja kukavica!
Hasanaginica se priginje do bešike.
HASANAGINICA
Sine, rano ljuta, kako će se majka s tobom odijeliti?
Beg prilazi djeci miluje ih po kosi, i sam je malčice ganut, ali u svome ponosu neće to da pokaže. Prilazi sestri i nježno je uzima za ruku. Hasanaginica ne osjeća njegov poziv, ni njegov dodir, ne može da se pokrene, i brat je naglo otrgne od bešike.
HASANAGINICA
(Posegne za dojkom.) Stani da podojim!
BEG PINTOROVIĆ
Pođi!
HASANAGINICA
Moje je, moj je evlad. Moje je dok ga dojim. Samo moje, i po Božijim i po zemaljskim zakonima.
BEG PINTOROVIĆ
Sikter.
Beg odvodi sestru, djeca stoje neko vrijeme zbunjena i odlaze jedno po jedno. Starija kćerka odnosi bešiku.
[…]
ODAJA U KULI HASAN-AGE ARAPOVIĆA
AJKUNA
(Uđe bučno.) Majko, čula sam da je prose!
Tek sada ugleda Hasan-agu i ostade zbunjena.
MAJKA
Koga prose?
AJKUNA
(Pokaza diskretno na brata.) Nju…!
MAJKA
Ne zbori!
Ajkuna ne kaza ostalo.
MAJKA
(Ne izdrža.) Ko ti kaza?
AJKUNA
Hasko srio karavan iz Klisa, svi kazuju…
Hasan-aga zastade, ali ne reče ništa.
MAJKA
Nisu valjda toliko koptisali na naku pušćenicu!
AJKUNA
Majko, prose je sa svih strana!
MAJKA
Trsi!
AJKUNA
Svega mi!
MAJKA
Isprosit će nju njen soj, a ne ljustvo… Ako to nije samo objeda Pintorovića. Nije se ni heftu okrenula u njih a već je prose „sa svih strana“.
AJKUNA
Očiju mi, majko. Hasko kazuje kako su je prosili iz drugih kadiluka, a imoski kadija veće kidiso, birden je čuo da je stigla majci unatrage.
MAJKA
(Više za sebe, ali da sin čuje.) Kidiso ko na solilo! Kadija je bio vruć mušterija još dok je ona bila curetak i dolazila s majkom u Imoski. Što je tada ne uze?!
Hasan-aga stoji zamišljen.
HASAN-AGA
(Priđe korak.) Majko, mnim, lasno je činit dobro, al ga nije lasno lučit od zla.
MAJKA
Što to zboriš, sine?
HASAN-AGA
Zborim što moram, majko.
AJKUNA
Asli još nije ljubu pregorio!
MAJKA
Ne turkesaj poganim jezikom!
HASAN-AGA
Miči se iz odaje!
AJKUNA
(Prkosno.) Svati će njezini i ovuda u Imoski. Bit će to zgođaj!
Majka odmahnu rukom prijekorno. Ajkuna, ne okrećući odmah leđa, pobježe iz odaje.
MAJKA
E da se hoće rana zamiriti, da ne budeš majci toliko nujan i da pođeš kuli na Zadvarje vesela srca. Ako dušmani doznaju kolik si bolnik, kulu će ti sorit i veselje svezat.
HASAN-AGA
Majko, idem, ne marim dvore ni tišinu. Tamo sam rahat kako soko u letu.
MAJKA
Ne zaliječi se preveć u Latinluk, tamo.
HASAN-AGA
Hoću, majko, hoću ići makar neću doći, što se kaže i što se u pjesmi spominje. Ja sam Arapovića soja. Možemo li caru dževap dati, vazda?
MAJKA
Možemo, sine.
HASAN-AGA
Jesam li se ja na babu metno?
MAJKA
Jesi, sine.
HASAN-AGA
Ima li nas puno vakih majko, kad udari sila i morija?
MAJKA
Čuvaj se, zenico moja!
HASAN-AGA
Dosta sam hala vidio i mala ujagmio. Krajina nikog sačuvala nije, neće ni mene, beli.
MAJKA
Što zboriš, dijete moje!
HASAN-AGA
Kad mi prozbore misli, grmljavina nebeska treba da ih ustavi!
MAJKA
Sauliši se. sine! Ne valja se uznositi; Bog sve vidi i čuje.
HASAN-AGA
Preveć se saulisavam, majko. Krv mije oteščala od muke i mirovanja. Teško je vako, majko, sve će biti helać!
MAJKA
Čuvaj mi se, sine, zenico moja! Mnogo ih je koji bi se tvojoj nesreći obveselili.
HASAN-AGA
Zar se veće ne vesele! Zar kolo ne igraju oko moje kule! Majku mojijeh sirotica u svatove vabe, u ložnicu namamljuju!… Bezi i kadije!
MAJKA
Neću o njoj ni jedne! Neću njeno ime da se prozbori u našem domu i rodu Arapovića!… Dok je mene, potlje – kako te volja! Čuješ li?
HASAN-AGA
Sprva si je voljela!
MAJKA
Voljela sam je, ali ona mene – nikad!
HASAN-AGA
Jera?
MAJKA
Nije nas begenisala.
HASAN-AGA
Jera?
MAJKA
Nije došla s voljom, morebit.
HASAN-AGA
(Zamišljen.) U nas je, u ovi čas, sve morebit.
MAJKA
„Morebit“ je bilo od prvog dana. (Blago.) Samo je tebi Krajina bila preča od svijeh hala i belaja.
HASAN-AGA
Dvoumim se, dvoumim se. Moglo se drukčije, morebit.
MAJKA
Ništa se s njome nije moglo.
HASAN-AGA
(Stegnu pesnicu.) Moglo se sve napravo natjerat.
MAJKA E, huda muška glavo! Lašnje je konju rep iščupati nego njojzi nahuditi. Svakad šuti, svakog sluša, ali ostaje svoja, studena, i uznosita, ko i brat što joj je… Nije ona za vaku kuću.
[…]
ODAJA U KULI BEGA PINTOROVIĆA
Na lijevom zidu kafez s kanarincem. Zatečen razgovor.
HASANAGINICA
(Veze na đerdefu.) Brate, Ahmo, tako te ne željela, nemoj me davat za nikoga, nek ostanem majka samo svoje djece, svojijeh sirotica!… Nemoj me davat za nikoga. Što si ujednom vidio na tome kadiji?
BEG PINTOROVIĆ
(S knjigom.) Kadija je!
HASANAGINICA
Što si baš njega probro?
BEG PINTOROVIĆ
Kadija je!
HASANAGINICA
Niste me davali njemu kad sam, morebit, htjela. Sada mi je svosve dalek, tuđ i mrzak. Brate, tako te ne željela tvoja sestra…
BEG PINTOROVIĆ
Muč!
HASANAGINICA
Nije ovo po šerijatu!
BEG PINTOROVIĆ
Adet je stariji od šerijata.
HASANAGINICA
Ja pripadam samo djeci svojoj i Svevišnjem.
BEG PINTOROVIĆ
Nisu ti, zar, Arapovići pamet ispili?
HASANAGINICA
Jesu dušu.
BEG PINTOROVIĆ
Zaboravila si rod, nam i koljeno Pintorovića. Babovinu!
HASANAGINICA
Nisam vas zaboravila, brate, ali vi mene jeste. Vidim kako me gledate, svi! Omrazili ste me. Nije prošla ni nedjelja dana, odbijate me od sebe, tjerate me pod tud krov, medu tuđu čeljad, u tuđi zagrljaj! Nemoj, zaklinjem te našijem djetinjstvom!
BEG PINTOROVIĆ
(Krenu.) Ne potezi kletvu, sestro. Život ću založiti za te, ako trebadne… Obećao sam te kadiji, čoek je učevan i od imena. Moju riječ ne smiješ pogazit, niti ću ja njegovu. Rečeno! Nisam te doveo od Hasan-age da sjediš ovdi kako jejina da stariš uz babin odžak i obojak. (Hoda.) Jok! To se ne može podnijet! Dao sam te imoskom kadiji, nek Hasan-aga crkne kad sa svatima mineš pored njegova doma.
HASANAGINICA
Mogu li ja prije crknuti?
BEG PINTOROVIĆ
Jok! Podnesi! Ti si Pintorovića soja, podnesi što ti je od Boga namijenjeno. Čoek sve može. Uspravi se! Počešljaj! Nasmij se! Očima progovori! Nek Arapovići svisnu kad te vide taku lijepu i uznositu! Imaš rasta, koljenović si! Begovica! Nek balije vide što gube! (Stavi sestri ruku na rame.) Razvedri lice i pusti kosu niz pleća da se pletenice vesele, da se mame i igraju, kad žene dođu da te oprave, da ne sličiš jejini! Nek svi pocrkaju sjutra kad svati prođu, nek se baildišu svi od Klisa do Imoskog. Pintorovići udaju sestru! Ako trebadne, i treći put ćeš se udavati! Otkako je našega koljena u njemu je bilo udovica i mladih pušćenica. Vask-olikom dunjaluku da nahudimo, ali svoj obraz da sačuvamo.
HASANAGINICA
(Smireno.) Radije bih sama sebi nahudila. Radije bih podnijela Hasan-agin tabijat, radije bih se podastrla njegovim nogama i sušila krv s njegovom majkom, tu – gdi mi djeca rastu, pod rukom i na oku.
[…]
PRED HASAN-AGINOM ODAJOM
Djeca igraju „bakve“, stare igre koja je slična hokeju na travi. Djeca su sada obučena više kao čobančad što čini izvjestan kontrast prema izgledu kakav su imala ranije, s majkom. Kad neko od njih postigne pogodak „palom“ (štapom), svi to poprate grajom i veselim klicanjem. Tako zadugo ne primjećuju svatove.
Starija kćerka uzima bešiku u naprtnjaču i svi trče prema svatovima. Djeca su se sasvim približila svatovima, gledaju ih kako prolaze, ali još ne poznaju majku, ponovo se približavaju svatovima, gledaju mladu (majku), vidi se da je poznaju ali šute.
DJECA
Svrati nam se, majko…
Hasanaginica gleda preda se. Veo nas spriječava da vidimo kako joj je.
JENĐIJA
Ustavite!
DJECA
Svrati nam se, majko, da mi tebi užinati damo.
Hasanaginica se uznemiri. Stari svat zastade. Niko ništa ne govori. Podalje, stoji Hasan-aga. Stari svat hoće da krene.
II SVAT
Jenđija ustavi svatove.
I SVAT
Mlada je zastala.
II SVAT
Nešto će biti, krupno.
I SVAT
Rekoh da je Allah take obilježio.
II SVAT
Obilježio je tebe.
I SVAT
Nisam ništa ružno mislio. Mudžiza!
HASANAGINICA
Ustavi, starješino, bratimim te. Ustavi, da darujem svoju djecu.
Starješina se koleba, gleda svatove, pogleda Hasan-agu, djecu… Hasanaginica uzima od jenđije pripremljene darove…
II SVAT
Ako sada mlada otkrije lice – nije više mlada!
I SVAT
Otkrit će!
II SVAT
Ako snimi duvak, konac ti je našemu svatovanju!
I SVAT
Skinut će! Eno!
Hasanaginica se lagahno otkri, prvo priđe sinovima, ljubi ih uzdržano, daruje ih nazukama zlatom izvezenim, grli kćerke i poklanja im haljine, zatim prilazi djetetu u bešici, ljubi ga i daruje zavežljajem u bošči. Hasan-aga to gleda ne mijenjajući izraz.
II SVAT
Ako Hasan-aga progovori, gotovo je!
I SVAT
Što je gotovo?
II SVAT
Hasanaginica nije više njegova. Nije red da prozbori tuđoj ženi, osim ako je prostak.
I SVAT
Prozborit će.
II SVAT
Onda je sve gotovo.
HASAN-AGA
(Neočekivano.) Hod'te amo, djeco! (Na njegov glas, Hasanaginica se uspravi i pogleda ga; na njegov glas djeca su se okrenula ocu, kao da će poći, ostavljajući majku.) Hod'te amo, moje sirotice. Vaša majka neće se smilovati na vas.
I SVAT
Rekoh ti da je prostak. Hojrat!
II SVAT
Šuti, tebi nije od Boga dano da to razumiješ. Teže je biti čoek neg biti Bog!
HASAN-AGA
Neće se na vas smilovati vaša majka. Pogledajte je! Pogledajte njeno oholo lice i pusto srce! Djeco moja!…
Hasanaginica još jednom pogleda Hasan-agu, snažno je ošinuta njegovim riječima, gleda redom potiljke svoje djece, koja odlaze, hoće da se okrene prema svatovima, ne uspijeva, pada mrtva.
