„Ali šta će onda tom narodu tijelo bez duše?“: Afirmiranje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika u radu Alije Isakovića

 „Ali šta će onda tom narodu tijelo bez duše?“:  Afirmiranje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika u radu Alije Isakovića

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK „Preporod“

 

 

„Ali šta će onda tom narodu tijelo bez duše?“:

Afirmiranje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika u radu Alije Isakovića

 

1.

Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost te bosanski jezik desetljećima su bile nepriznavane i negirane književne, odnosno jezičke realnosti. S bosanskim jezikom to je naročito slučaj nakon 1907. godine i ukidanja zvanične bosanske jezičke nominacije u Bosni i Hercegovini,[1] umjesto čega i u bosanskohercegovačkom kontekstu kao zvanično javlja se srpsko i hrvatsko, odnosno srpskohrvatsko ime jezika, dok je bosanskohercegovačka, a posebno bošnjačka književna praksa i prije toga već uveliko bila podvedena pod srpsko ili hrvatsko određenje.[2] Razlozi za ovakav odnos prema bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, odnosno bosanskom jeziku bili su i ostali prvenstveno ideološke prirode, pri čemu je suštinski problem bio i ostao prvenstveno problem Bosne i Hercegovine kao takve, a posebno tzv. „muslimansko pitanje“, tj. pitanje etno-nacionalnog statusa i identiteta bosanskih muslimana, a koje se najčešće svodilo na pitanje jesu li bosanski muslimani Hrvati, Srbi ili, pak, nešto treće, odnosno zaseban narod. Riječ je, stoga, o onim ideološkim koncepcijama koje eksplicitno ili implicitno Bosnu i Hercegovinu nisu prihvatale kao samosvojan i jedinstven, organski cjelovit državni i društveni, odnosno kulturni i književni prostor sa svojim dubokim povijesnim utemeljenjem, a kad su u pitanju Bošnjaci, pa tako i njihov jezik i književnost, posrijedi je i negiranje Bošnjaka kao zasebne etno-nacionalne zajednice, kao i ono što su s ovim usko povezani dugotrajni procesi tzv. „nacionaliziranja muslimana“, tj. nastojanja uključivanja bosanskih muslimana u okvire nacionalnog hrvatstva ili srpstva, prije svega temeljem devetnaestostoljetnih, nacional-romantičarskih velikonacionalnih ideologema.[3]

Mada su korijeni ovih i ovakvih procesa i pojava još stariji i dublji,[4] ovakvo što kao dominantan odnos prema Bosni i Bošnjacima započet će upravo tokom 19. st., odnosno u okvirima tadašnjih širih nacionalnih projekata na Slavenskom jugu, a od tada pa nadalje trajat će u svim državnim ili društveno-političkim okvirima i ideološkim kontekstima u kojima su se nalazili Bosna i Hercegovina i Bošnjaci. To je slučaj i u Austro-Ugarskoj monarhiji, a posebno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, ali i kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj Bosna i Hercegovina jeste otpočetka bila jedna od federalnih jedinica, ali je dugo vremena imala suštinski drugačiji status u poređenju s ostalim jugoslavenskim republikama, dok su Bošnjaci i dalje bili podvrgnuti „muslimanskom pitanju“ i tako i u ovom vremenu ostali zvanično nepriznat i „nepostojeći“ narod, jednako kao i svih prethodnih desetljeća. Situacija u ovom smislu počinje se mijenjati nabolje tek u vremenu svojevrsnog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog političko-nacionalnog ili nacionalno-kulturnog preporoda počev od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st., kad se u tadašnjoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni i Hercegovini unekoliko mijenja i društveno-politička klima i uopće ideološki kontekst. Tad Bosna i Hercegovina postepeno dobiva nešto adekvatniji položaj u jugoslavenskoj federaciji, dok Bošnjaci bivaju i zvanično priznati kao zasebna etno-nacionalna zajednica, istina ne pod svojim povijesnim narodnim imenom već pod vjerskom kao etno-nacionalnom odrednicom, a što će, uprkos nizu oštrih rasprava i žestokih protivljenja jednog značajnog dijela onovremene jugoslavenske politike, biti moguće naročito nakon odluke Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine iz 1968. godine o priznavanju vjerske zajednice muslimana kao „Muslimana“ u etno-nacionalnom smislu. S ovim u vezi bit će i amandmani na jugoslavenski Ustav iz 1971. godine te novi Ustav Socijalističke federativne republike Jugoslavije iz 1974. godine, kojim će Bošnjaci po prvi put u modernoj historiji južnoslavenskih naroda i država dobiti pravo vlastitog etno-nacionalnog izjašnjavanja, mada još uvijek ne pod svojim stvarnim, povijesnim narodnim imenom, koje će ostati neprihvatljivo i biti osporavano sve do Prvog bošnjačkog sabora iz 1993. godine. Pritom, sve ove promjene, između svega ostalog, jasno će pokazati i to da su i bosanskohercegovački problem i, posebno, „muslimansko pitanje“ sve vrijeme bili prvenstveno političko-ideološki problemi, a ne pitanja stvarnog identiteta Bosne i Hercegovine, odnosno stvarnog etno-nacionalnog identiteta bosanskih muslimana, kako je to predstavljano posebno od 19. st. pa nadalje.

U kontekstu ovih društveno-političkih i ideoloških promjena počev od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. pa nadalje javlja se, isprva vrlo oprezno i diskretno, i  početak procesa afirmiranja i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika, pri čemu će se ovi procesi odvijati ne samo uporedo već i u uskoj međusobnoj vezi, a kad su pitanja u vezi s književnošću otvarala pitanja u vezi s jezikom i obratno. Istina, pitanja književnosti, a posebno pitanja statusa i identiteta bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, bila su unekoliko i dominantnija, osobito u početku, a što ne treba, međutim, ni najmanje čuditi jer naročito kroz književnu praksu bilo je moguće skrenuti pažnju na suštinska pitanja jezika a mimo npr. formalnih i u ovom smislu često same suštine lišenih uskih i simplificiranih pitanja gramatičke strukture i sl. Pritom, za rješenje problema statusa i identiteta bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti već od početka sedamdesetih godina 20. st. snažno će se zalagati najprije istaknuti književni historičari Midhat Begić i Muhsin Rizvić,[5] a onda i drugi autori, među kojima je jedan od prvih bio i Alija Isaković, a koji će, po svemu sudeći, biti i prvi koji će direktno povezati pitanja statusa i identiteta bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti te bosanskog jezika, čime je dao jedan od fundamentalnih doprinosa i književnonaučnoj i lingvističkoj bosnistici.

 

2.

Iako je završio studij jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i iako se bavio i naučnim pitanjima, Alija Isaković bio je prije svega pisac, i kao takav i neposredno je osjećao probleme statusa i identiteta i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika. Upravo zato u procese afirmiranja i etabliranja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti te bosanskog jezika Isaković i ulazi prije svega kao pisac, dakle ne iz ipak nešto povoljnijeg akademskog konteksta već iz onog što je u tom trenutku gotovo usamljenička pozicija samostalnog istraživača tad više nego zanemarene i krajnje slabo poznate književne i jezičke prošlosti Bosne i Hercegovine, što Isakovićevu angažmanu daje i dodatnu vrijednost. Uz naročite naznake od sredine šezdesetih, ovog zalaganja Isaković se naročito poduzima također već početkom sedamdesetih godina 20. st., dakle faktički uporedo s Begićevim i Rizvićevim radom, pri čemu je Isaković na neki način bio i slobodniji ili barem direktniji onda kad je riječ o, posebno, ranom afirmiranju bosanskomuslimanske književne prakse. Nakon svojevrsne njegove najave u Građi za bibliografiju muslimanske književnosti (1883–1971), objavljenoj tek nešto ranije u časopisu Život,[6] takvo što svjedoči, prije svega drugog, historijska pojava Isakovićeva Biserja 1972. godine,[7] prvog ikad objavljenog izbora iz cjeline bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti kao takve, knjige koja se javila naspram desetljeća negiranja samosvojnosti bošnjačkog književnog stvaranja, a koja je sad i sasvim konkretno upozorila na postojanje bošnjačke književne prakse, i to ne samo u smislu postojanja pojedinih pisaca i djela već cijele književne tradicije, i to kako u usmenom, tako i u pisanom stvaralaštvu tadašnjih Muslimana, tj. Bošnjaka u današnjem smislu riječi.

Ono što će u ranim sedamdesetim godinama 20. st. u domenu historije književnosti predstavljati rad Midhata Begića i Muhsina Rizvića, to će, dakle, na konkretnoj razini biti Biserje Alije Isakovića, koji se u uvodu ove knjige već sasvim eksplicitno zalaže za zvanično priznavanje bosanskomuslimanske književnosti kao takve, pri čemu sasvim otvoreno kritizira i višedesetljetno zanemarivanje ove književnosti:

 

Ovaj izbor iz književnosti naših Muslimana ponikao je u prostor želji da nanijeti nisku BISERJE, rasutu u prašini vremenâ, izgubljenu u okrajcima nemara i zaborava i da je izloži ljepoti ljudskog poimanja, voljenja, da ona bude razgovor, da bude sjećanje, da bude damar duha i slijed činjenica – u nizu drugih, srodnih.

Nema sumnje da je književna komponenta koju su naši Muslimani utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veoma značajna. Mada, na žalost, nema sumnje da je upravo ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena. Ili nikako. Ali, ono što je prošlo – niti se može povratiti, niti se može negirati. Od Hasanaginice (i prije), do Selimovićevog Derviša (i poslije), traje emanacija osobene duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gatke i knade pjesme.

Otuda moje nastojanje da se ova literatura dâ u vertikalnom nizu i da se pri tome ostane u granicama jednog dosta strogog kriterija – određenog ukusom i podređenog namjeni; u mjeri koja se ne može izbjeći.[8]

 

Očito, Isaković je potpuno otvoren u emancipaciji bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti, s tim da njegov emotivno naglašeni odnos prema ovom dotad desetljećima negiranom književnom stvaranju podrazumijeva i nesumnjivu naučnu utemeljenost stavova koje zastupa, a kako se to jasno vidi i onda kad se Isakovićeva razumijevanja fenomena bošnjačke književnosti uporede s Begićevim ili Rizvićevim shvatanjima u ovom smislu. Kako to pokazuje i ostatak Isakovićeva uvodnog teksta, i za Isakovića, dakle, bošnjačka književnost jedna je od komponenti šire cjeline bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, ali i samostalna književna pojava, statusno ekvivalentna drugim južnoslavenskim književnostima i pri svemu tome obilježena upravo vlastitim književnopovijesnim kontinuitetom i vlastitim književnopovijesnim osobenostima, a koje Isaković ovdje jasno naglašava u reprezentativnom nizu „od Hasanaginice (i prije), do Selimovićevog Derviša (i poslije)“. Ovo afirmiranje bosanskomuslimanske književnosti ni kod Isakovića, kao ni kod Begića ili Rizvića ranije, ne znači, naravno, bilo kakvo nacionalno ekskluzivističko izdvajanje bošnjačke književnosti jer i Isaković bošnjačku književnost vidi u vrlo važnim, ali sad statusno ravnopravnim vezama i odnosima s drugim južnoslavenskim književnostima, zbog čega jasno naglašava njezinu poziciju „u nizu drugih, srodnih“. Naravno, kao i Begić ili Rizvić prije, i Isaković s punim pravom upozorava i na nedopustivu neistraženog bošnjačke književne prošlosti, ali i na također neutemeljenost negiranja vrijednosti bošnjačke književne prakse, čime i Isaković direktno polemizira s onim kontrastavovima koji su ideju o samosvojnosti bosanskomuslimanske književnosti odbacivali između ostalog i tvrdnjama o tobože njezinoj niskoj književnoestetskoj razini. Uz ovo, u nastavku uvodnog teksta ideju bošnjačke književnosti Isaković afirmira i tako što podsjeća i na realnu povijest ove ideje kod niza autora, uključujući i autore iz okvira nekadašnje jugoslavenske književne ljevice i tzv. socijalne literature, pri čemu ne zaboravlja ni procese „nacionaliziranja muslimana“ i posljedice ovih procesa na zvanični status bosanskomuslimanskog književnog stvaranja.

Pritom, svi ovi Isakovićevi stavovi svoje puno značenje dobivaju tek u kontekstu cijele knjige, koja će na pažljivo izabranim primjerima predstaviti praktičnu cjelinu bošnjačke književne povijesti, tj. počev od usmene književnosti, s primjerima iz lirske i epske poezije te pripovjedne proze, preko starije književnosti, u ovom slučaju bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima i alhamijado književne prakse, pa sve do novije književnosti, i to u širokom luku od njezinih početaka u djelu Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka, Edhema Mulabdića i Safvet-bega Bašagića pa sve do tad aktuelnih a velikih pisaca kakvi su Skender Kulenović i Meša Selimović ili Mak Dizdar i Derviš Sušić, uključujući i tad mlade talente poput npr. Nedžada Ibrišimovića.

 

 

Sve ovo Isaković podastire kao gole činjenice u prilog zvaničnom priznanju bosanskomuslimanske književnosti, pri čemu, insistirajući upravo na činjenicama, u Biserje uključuje i ranije objavljenju Građu za bibliografiju muslimanske književnosti (1883–1971), koja s više od hiljadu bibliografskih jedinica obuhvata sva značajnija ostvarenja bošnjačke književne prakse počev od knjižice Risalei ahlak: Pouka o lijepom i ružnom ponašanju Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka iz 1883. godine, prve „zapadnim“ pismom i bosanskim jezikom štampane knjige kod Bošnjaka, pa nadalje, sve do tad recentnih izdanja. Osim ovog, tu je i naročiti Indeks pisaca, a zapravo svojevrsni katalog autora bošnjačke književnosti izveden iz datog bibliografskog pregleda bošnjačkog književnog stvaranja, a tu su, također, i kratke ali sadržajne biografsko-kritičke napomene uz književne tekstove uvrštene u knjigu, a kojima je Isaković prvi put u široj javnosti informativno predstavio sve značajnije pojave bošnjačkog književnog stvaranja u cjelini. A tako je Biserje postalo ne samo puki „izbor iz muslimanske književnosti“ već kompletan pogled u nepoznatu bošnjačku književnu povijest, zahvaljujući čemu Isaković i jeste uspio da u sasvim konkretnom smislu pokaže punu opravdanost književnohistorijskih stavova Midhata Begića i Muhsina Rizvića, ostvarivši tako i sam fundamentalno važan doprinos nastojanjima u pravcu afirmacije i etabliranja bošnjačke, ali i ukupne bosanskohercegovačke književnosti tokom sedamdesetih godina 20. st.

 

3.

S obzirom na tadašnje društveno-političke i ideološke prilike, treba napomenuti i to da je Biserje i knjiga za koju je trebala izrazita i lična hrabrost, ali i intelektualna samosvjesnost i odgovornost, o čemu također na svoj način svjedoči i činjenica da knjiga kakva je Biserje u tom trenutku nije mogla biti objavljena u Sarajevu već u Zagrebu. Pritom, slično referatu Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas (Nacrt) Midhata Begića na Simpozijumu o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine iz 1970. godine, ali još izrazitije, Isakovićevo Biserje odmah po objavljivanju izazvalo je vrlo burne rasprave i u tadašnjem širem društveno-političkom kontekstu, pri čemu su ove reakcije pokazatelj ne samo onog što je pojedinačna recepcija Biserja kao takvog već i onog što je šira recepcije uopće ideje bosanskomuslimanske književnosti u ovom trenutku. S jedne strane, Biserje postaje predmetom vrlo oštre kritike, posebno s konzervativnih partijskih pozicija, pa se između svega ostalog Isaković optužuje za razbijanje književnog, ali i uopće etno-nacionalnog zajedništva u Bosni  i Hercegovini. Upravo tako, u komentaru za Dnevnik tadašnje Televizije Sarajevo, koji je prenio i sarajevski dnevni list Oslobođenje, a potom i u autorskom tekstu objavljenom u partijskom listu Komunist, Biserje je izrazito oštro kritizirao i npr. Muhamed Nuhić, partiji odan novinar i javni radnik, kojem je donekle bila prihvatljiva ideja muslimanske književnosti u prošlosti, ali nipošto onda kad je riječ o novijoj književnosti, jer, prema Nuhiću, „oštro razdvojiti i naglašeno posebno tretirati literaturu Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine razdoblja koje pamtimo i u kojem živimo jeste akt cijepanja i destrukcije nečega što se dugotrajnim njegovanjem počelo afirmisati kao jedinstveno biće“.[9]

Osim u medijima i javnosti, o Biserju se raspravljalo i na tajnim partijskim sastancima te u zvaničnom partijskom kontekstu, kao npr. na sjednici Komisije za idejno-politička pitanja u kulturi Gradskog komiteta Saveza komunista Sarajeva, gdje se, uza stavove slične Nuhićevim, javljaju i drugačije ocjene Biserja, ali i uopće drugačiji odnos prema ideji bosanskomuslimanske književnosti. Stavove ove druge strane, inače probosanski orijentiranog krila u tadašnjoj politici, zastupao je i Branko Mikulić, predsjednik Saveza komunista Bosne i Hercegovine, koji u skladu s novim društveno-političkim i ideološkim trenutkom smatra posve prihvatljivom i ideju muslimanske nacije, ali i ideju muslimanske književnosti, jer, kako to kazuje Mikulić, i „Muslimani su narod koji ima svoju književnost, kulturu, istoriju i drugo, kao što ih ima i svaki drugi narod“. Stoga je, suprotno Nuhićevim oštrim kritikama i nizu drugih sličnih negativnih ocjena, za Mikulića i u slučaju Biserja riječ o „opravdanim i progresivnim težnjama muslimanskog, kao i drugih naroda za nacionalnom afirmacijom i slobodom“, pri čemu se i Mikulić slaže da je od jugoslavenske socijalističke revolucije pa nadalje nacionalno biće Muslimana „negirano ili zanemarivano“, pa je i u tom kontekstu pojava Biserja za Mikulića pozitivna, a što je praktično značilo i čin konačnog političkog prihvatanja ove knjige, a potom i same bosanskomuslimanske književnosti.[10]

U tadašnjem bosanskomuslimanskom krugu, pak, Biserje je dočekano upravo kao knjiga lične hrabrost te intelektualne samosvjesnosti i odgovornosti njezina priređivača, odnosno kao knjiga koja ima „i naučno i moralno, a pogotovu književno opravdanje“, kako je o Biserju u tekstu Slika jedne zanemarivane književnosti 1973. godine pisao Midhat Begić, pa čak i kao jedna od „prometejskih knjiga“, kako će Biserje ocijeniti Mustafa Imamović u tekst Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti, objavljenom u časopisu Život te u beogradskom dnevnom listu Politika također 1973. godine.[11] Uz Begića, koji Biserje predstavlja prije svega u književnohistorijskom smislu, upravo Imamović već u onom vremenu donosi i ocjenu šire vrijednosti ove knjige, pri čemu, gledano u kontekstu vremena o kojem je ovdje riječ, i Imamovićev prikaz Biserja također je bio tekst lične hrabrost te intelektualne samosvjesnosti i odgovornosti njegova autora. Naime, Imamović, pojavu Biserja vrlo jasno kontekstualizira u dugu povijest negiranja bosanskomuslimanske književnosti i „nacionaliziranja“ njezinih pisaca i djela u okvire prije svega hrvatske i srpske književne povijesti, odnosno u tad sasvim nedavna nastojanja u pravcu njezina zvaničnog priznavanja počev od istaknutog Simpozijuma o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine iz 1970. godine i čitavog niza polemika i nerijetko vrlo oštrih rasprava koje je izazvao. Imamović, inače tad mladi docent za oblast historije države i prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, ali i autor koji je u ovom vremenu u više radova i sam nastupao s pozicija afirmacije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti,[12] s punim pravom podsjeća na izlaganje Midhata Begića prilikom ovog simpozija te na brojne simpozijske i postsimpozijske kritike upućene Begiću, videći u ovom sličnost i onda kad je riječ o pojavi Biserja, pri čemu sasvim tačno konstatira:

 

Glavna optužba koju su različiti kritičari upućivali Begiću bila je da se tobože zalaže za uvođenje etničkih umjesto estetskih kriterijuma u književnosti. Ove optužbe bile su daleko od dobrih namjera koliko i od mudrosti.

Suština stvari sasvim je obrnuta. Muslimanska književnost je dosad upravo po etničkom kriterijumu, zato što je muslimanska, bila isključena iz svih estetskih vrednovanja. Već pri prvom čitanju pjesama Muse Ćazima Ćatića, na primjer, lako je uočiti da njegovi stihovi u estetskom pogledu ne zaostaju za onim što školski program nudi đacima kao lektiru. Da li je Ćatić izvan srednjoškolske lektire iz estetskih ili etničkih razloga? U svakom slučaju ne zato što Ćatićevi stihovi ne bi mogli izdržati estetske kriterijume naših školskih programa, nego zato što je on unaprijed po etničkom principu, kao Musliman, bio isključen iz bilo kakvih estetičkih raščlanjivanja. Kad je prof. Begić predlagao da se i muslimanskoj književnosti slobodno i javno odredi mjesto u našim literarnim kretanjima, on se time zapravo zalagao za odbacivanje etničkih kriterijuma, bolje reći etničkih ograda koje su muslimansku književnost držale izvan svih estetskih razmatranja. Nasuprot tome, njegovi kritičari osporavajući postojanje muslimanske književnosti zalagali su se u stvari za održavanje ustanovljenih etničkih kriterijuma u barijera u pristupu literaturi.

Pošto je upravo etničkom barijerom institucionalizirana književna kritika držala izvan svojih estetskih i istorijskih vrednovanja, to se takvo stanje moglo prevazići jedino u etničkoj, to jest nacionalnoj ravni.[13]

 

U ovom kontekstu, za Imamovića je pojava Biserja sasvim očekivana, čak nužna. Kako to piše Imamović, „samo je bilo pitanje dana kada će se poslije Simpozijuma o bosanskohercegovačkoj književnosti pojaviti prva antologija muslimanske literature, i ko će se od muslimanskih pisaca i kritičara odvažiti na taj čin koji je postao istorijska neminovnost“, a sve to tim prije što – kako to Imamović također sasvim ispravno primjećuje – u brojnim simpozijskim i postsimpozijskim raspravama o fenomenu bosanskohercegovačkog književnog stvaranja „ideja muslimanske književnosti nije općeprihvaćena, ali nije ni odbačena niti diskvalificirana“.[14] A upravo s ovim u vezi jeste i važnost Biserja u Imamovićevu razumijevanju, s čim u vezi Imamović ističe tri historijski značajna doprinosa Biserja u tadašnjem i književnom, ali i širem kulturnom te društveno-političkom kontekstu.

Naime, prije svega drugog, „etnička granica koja je muslimansku književnost držala izvan porodice jugoslovenskih literatura, načeta na Simpozijumu, simbolično je srušena izlaskom Biserja, prve antologije muslimanske književnosti“, iako Imamović za spomenutu „etničku granicu“ također konstatira da „smo vjerovatno još dosta daleko od uklanjana svih njenih vidova u praksi“:

 

Alija Isaković je svojim antologičarskim presjekom kroz sve rodove, epohe i pokrete u muslimanskoj književnosti dokazao njenu samobitnost i postojanje, i ujedno je iznio na estetski sud svjetske literature, koji bi morali saslušati i sastavljači naših školskih programa. To je prvo istorijsko značenje Biserja.[15]

 

Uz ovo, Imamović ističe i širi historijski značaj Biserja, koje vidi u tome što je „pojava ove knjige čisto literarnog sadržaja doprinijela raščišćavanju nekih pojmova o prirodi nacionalne emancipacije“[16]. Imamović, naime, misli na to da upravo (i) Biserje sa svojom cjelovitom slikom muslimanske književnosti „dokazuje“ ne samo postojanje ove književnosti već i samobitnog muslimanskog naroda, odnosno tadašnjih Muslimana kao etno-nacionalne zajednice, i to u suštinskom, a ne samo u formalnom smislu. Osim ovog, piše Imamović, „tako je poslije Biserja konačno postalo normalno da jedna nacija ima svoju nacionalnu književnost, a ta književnost kao i sve druge literature u svijetu može da ima i svoje antologije“, pa upravo zahvaljujući Isakoviću „ideja antologije ušla je i u modernu muslimansku književnost“.[17] A u tome je, prema Imamoviću, treće historijski značaj Biserja, što je također sasvim tačno, a ovaj značaj Biserja, jednako kao i ispravnost Imamovićevih ocjena ove knjige potvrdit će niz kasnijih priređivačkih i izdavačkih projekta proizašlih upravo iz Isakovićeva Biserja.

Odmah po objavljivanju, Biserje je, dakle, postalo izuzetno, ključno važna knjiga, pri čemu su mu važnost priznavali ne samo oni koju su ovu knjigu pozitivno vrednovali već i oni koji su je oštro kritizirali, ciljajući prije svega na njezin odnos prema pojavi bosanskomuslimanskog književnog stvaranja. Tako je Biserje već od samog početka predstavljalo fundamentalno važan prilog afirmaciji i etabliranju bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti kao takve, tim prije što je konačno političko prihvatanje Biserja praktično značilo i početak zvaničnog prihvatanja ideje bosanskomuslimanske književnosti, odnosno uopće početak konačnog razrješenja bosanskohercegovačko književnog problema, barem u onovremenom društveno-političkom kontekstu u Bosni i Hercegovini. Isto se, pritom, odnosi i na ostatak Isakovićeva rada ove vrste.

 

4.

Sličan je slučaj već i s knjigom Hodoljublje: Izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju, 1842–1970 iz 1973. godine,[18] kojom Isaković afirmira ne samo tad gotovo potpuno nepoznatu tradiciju putopisnog žanra u Bosni i Hercegovini već i, ovaj put, samu ideju bosanskohercegovačke književnosti kao takve, a sve to na primjeru putopisnih tekstova počev od putopisa Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicufra Ivana Franje Jukića iz 1842. godine pa nadalje, sve do tad savremenih autora. Pritom, Isakovićevo Hodoljubljeprvi je ovakav izbor iz povijesti putopisne literature u Bosni i Hercegovini, ali i uopće jedan od prvih izbora iz bosanskohercegovačke književnosti uopće, pa ovom knjigom i Isaković pokazuje realno postojanje bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, slično onome kako su to svojom Panoramom savremene bosansko-hercegovačke poezije i Panoramom savremene bosansko-hercegovačke proze 1961. godine nastojali Risto Trifković i Mak Dizdar. Istovremeno, Hodoljublje je knjiga značajna i onda kad je riječ o afirmaciji tadašnje bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti također, jer kao bosanskohercegovačke putopisce vrijedne spomena Isaković prepoznaje i neke bosanskomuslimanske autore koji su u tom trenutku već bili gurnuti u potpuni zaborav poput npr. ne samo Muhameda Krpe, autora iz tradicije hadžijskih putopisa kod Bošnjaka, već i Edhema Mulabdića ili Abdurezak Hifzija Bjelevca, uz, naravno, vrsne bošnjačke putopisce kakav je prije svih Zuko Džumhur, a onda i Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Tvrtko Kulenović i dr. A kao takvo Hodoljublje je predstavilo čitavu tradiciju bosanskohercegovačkog književnog stvaranja i samosvojni status i identitet ove književnosti i mimo „magistralnih“ književnih tokova poput poezije ili pripovjedačke proze, funkcionirajući u tom smislu i kao svojevrsna dopuna Trifkovićevoj, odnosno Dizdarevoj Panorami, ili kao još jedan očigledan „dokaz“ da i bosanskohercegovačka književnost kao takva postoji, kao što postoje i brojni autori koje je dotadašnja književna historiografija ignorirala, naročito u slučaju bosanskomuslimanske književne povijesti.

Naredni ključno važni trenutak u Isakovićevu angažmanu u pravcu afirmiranja i etabliranja kako bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti kao takve jeste veliki zbornik Hasanaginica 1774–1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija iz 1975. godine,[19] koji Isaković priređuje povodom 200. godišnjice prvog objavljivanja glasovite bošnjačke balade u knjizi Viaggio in Dalmazia talijanskog putopisca opata Alberta Fortisa 1774. godine, koji ju je Evropi svojeg vremena predstavio kao „morlačku“ pjesmu. Naime, suštinski gledano, nakon što je tragom njezina „morlačkog“ karaktera tokom prethodna dva stoljeća Hasanaginica višestruko „nacionalizirana“ na srpsku ili hrvatsku stranu, odnosno i u domaćem i u inostranom kontekstu označena i promovirana kao remek-djelo srpske ili hrvatske usmenoknjiževne tradicije, ovim zbornikom Isaković Hasanaginicu nastoji vrati u njezin izvorni, bosanski, a prije svega bosanskomuslimanski, odnosno bošnjački kontekst, gdje ona suštinski pripada kao muslimanska pjesma i pjesma s prostora nekadašnjeg Bosanskog ejaleta.[20] O tome svjedoči već to da se ovaj veliki, kapitalni projekt obilježavanja 200. godišnjice Hasanaginice dešava ovaj put u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, koje sve do ovog vremena praktično nije bilo središte bavljenja Hasanaginicom, mada je to po prirodi samih stvari trebao biti slučaj, dok sam Isaković u pregovoru zborniku sasvim jasno insistira na njezinu bosanskomuslimanskom karakteru. Tako, npr., govoreći o ranoj povijesti evropskog interesa za Hasanaginicu nakon njezina otkrića kod Alberta Fortisa pa sve do njezina uvrštavanja u Malu prostonarodnu slavenoserbsku pjesnaricu Vuka St. Karadžića 1814. godine, Isaković između ostalog piše i sljedeće:

 

Čitavih četrdeset godina (1774–1814) Hasanaginica je, kao pjesma „morlačkog jezika“, kružila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, već iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nismo znali za nju, osim nekolicine učenih pojedinaca. Tako nas ova muslimanska balada o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri učenom svijetu, ukaza na veličanstven poetski stvaralački dar našeg čovjeka, postade prvi ambasador naše kulture, postade prvi književni eksport, izuzetnog intenziteta i neslućenih razmjera, i postade plodonosan podsticaj mnogima.

I kad je konačno dolepršala gnijezdu iz kog je nekad prhnula u život, ono je bilo pretijesno, pjesma je već bila dio velikih literatura, jedan od rijetkih uzora i jedna od zamamnih inspiracija.[21]

 

Jasno je, naravno, da Isaković pri spomenu problema „pravog imenovanja“ cilja i na „morlačku“ oznaku koja je otpočetka pridodana Hasanaginici, ali i na, posebno, dugu povijest njezina srpskog ili hrvatskog određenja počev od Vukova uvrštavanja ove pjesme u Malu prostonarodnu slavenoserbsku pjesnaricu pa nadalje, baš kao što je jasno na koga Isaković upućuje onda kad govori o Hasanaginici kao „veličanstvenom poetskom stvaralačkom daru našeg čovjeka“ itd., a jednako je jasno i šta hoće kazati kad veli da je Hasanaginica „konačno dolepršala gnijezdu iz kog je nekad prhnula u život“ – uvijek je, naime, riječ o bosanskomuslimanskoj zajednici i njezinoj, bosanskomuslimanskoj, odnosno bošnjačkoj književnosti kao kontekstu kojem Hasanaginica izvorno pripada.

Isaković nastoji, dakle, osporiti dotadašnje dvostoljetno izmještanje Hasanaginice iz njezina izvornog, bošnjačkog konteksta i vratiti je tamo gdje joj je po svemu mjesto. Pritom, baš onako kako upravo Vuku, a onda i drugima „Hasanaginica, upravo zato što već ima renome literarne vrijednosti, postaje simbol nove književnosti, novoga narodnoga jezičnog izraza i srpske narodne kulture“, onog, dakle, ranije istaknutog strogo centraliziranog književno-kulturalnog, ali i političkog te velikodržavnog identiteta „Srba triju zakona“ koji nastoji uspostaviti (i) Vuk, odnosno baš onako kako je Hasanaginica postala jednim od glavnih uporišta za srpsko i hrvatsko „nacionaliziranje“ bosanskomuslimanske književnosti uopće, na isti način Hasanaginica Isakoviću postaje jedna od ključnih osnova u sasvim suprotnim procesima – procesima „denacionaliziranja“ bošnjačke književnosti. Riječ je, dakle, o konačnom vraćanju bošnjačke književne baštine u njezine vlastite, bošnjačke književne okvire, tj. o nastojanju razrješenju problema zvaničnog književnohistorijskog statusa i identiteta, ali je u pitanju i naglašavanje i književnoestetske vrijednosti bošnjačke književne tradicije kao onom aspektu bošnjačke književne prošlosti koji je u nizu dotadašnjih književnohistoriografskih pristupa bio potpuno neopravdano negiran kako bi se i suštinski osporila potreba uvažavanja bošnjačkog književnog stvaranja kao takvog. Naravno, više je nego jasno da ovakvo što Isaković ne radi kako bi prisvojio tuđu književnu baštinu kao Vuk i drugi, već, naprotiv, da bi otuđenu književnu povijest afirmirao u onim okvirima koji su izvorno njezini, zbog čega u nastavku upozorava i na moguće historijske pretke likova u samoj baladi, kao i uopće na realnu povijest bosanskomuslimanskog prisustva u dalmatinskom zaleđu u kojem se javila Hasanaginica.

Hasanaginicom, ali i nekim drugim temama vezanim za bošnjačku književnu baštinu Isaković se bavio i kroz vlastiti književni rad, pa je upravo o temi Hasanaginice napisao između ostalog i autorski dramski tekst (1982), što je također bio svojevrstan prilog afirmaciji i etabliranju bošnjačke književne povijesti kao takve. Uz bavljenje i širim pitanjima društveno-političke povijesti Bošnjaka, naročito u smislu „nacionaliziranja muslimana“,[22] svemu ovome treba dodati i Isakovićevo bavljenje drugim pitanjima književne prošlosti, ali i pitanjima jezika u Bosni i Hercegovini, odnosno njegovo zalaganje za bosanski jezik kao takav, koje, barem javno, započinje čak i ranije nego Isakovićev interes za afirmaciju bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Tako, kao proučavalac zaboravljene bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prošlosti Isaković npr. još 1967. godine priređuje knjigu poezije Avde Karabegovića Hasanbegova, tad potpuno zaboravljenog bošnjačkog pjesnika s kraja 19. i početka 20. st., a kasnije, u ključno važnoj ediciji Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, priređuje i izabrana djela Edhema Mulabdića (1974), Osmana – Aziza (1980) te Ahmeda Muradbegovića (1987), izrazito važnih a također u međuvremenu gotovo u potpunosti zaboravljenih autora novije bošnjačke književnosti. Osim toga, Isaković je bio i glavni urednik glasovitog časopisa Život, gdje posebno afirmira savremeno bosanskohercegovačko književno stvaranje, ali i nepoznate dionice bosanskohercegovačke književne prošlosti, a potom i urednik edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, čiji je jedan od osnovnih ciljeva također bila upravo afirmacija te šira popularizacija nepoznate bosanskohercegovačke književne te uopće kulturne povijesti.

 

5.

Nešto prije Isakovićeva rada na afirmiranju i etabliranju bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti započelo je i njegovo zalaganje za konačno uvažavanje i bosanskog jezika. Prve svoje stavove s ovim u vezi Isaković će iznijeti još 1965. godine, a nakon što se u Sarajevu održao Kongres slavista Jugoslavije, na kojem se tvrdilo da Sarajevo i Bosna i Hercegovina nemaju osobenost vlastitog jezičkog izraza već da tu prevladava „ijekavska varijanta beogradskog govora“. S ovom tezom Isaković se nije mogao složiti te kao reakciju u reviji Odjek objavljuje danas uglavnom zaboravljeni a važni tekst Nervoza u našem književnom jeziku,[23] kojim praktično započinje Isakovićev angažman na afirmaciji jezika Bosne, a onda i književnosti. Zanimljivo je da je kao beogradski učenik i domac koji je dugo odsustvovao iz svoje sredine Isaković u ovom trenutku ekavac, ali bez obzira na to (ili, drugačije gledano, baš s obzirom na to) Isaković dobro osjeća i zna da ni u Sarajevu ni u Bosni ne prevladava „ijekavska varijanta beogradskog govora“. U svojoj reakciji takvo što pokazuje preciznom analizom tekstova u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje tokom više godišta, dokazavši da se jezik u Bosni vremenom nasilno mijenjao i ciljano pokušao prilagoditi upravo „ijekavskoj varijanti beogradskog govora“, pri čemu – kako kaže – „svoje reči pretvaramo u provincijalizme“. A sve to Isakovića već tad vodilo je putem ideje o trećoj, bosanskoj varijanti tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, osobenoj po svojim karakteristikama te paralelnoj i ravnopravnoj sa srpskom i hrvatskom:

 

Dakle, gledano samo leksički, bosanskohercegovačko područje (i Sarajevo) ne može se bezbolno priklanjati (još manje da ih drugi priklanja) ni zapadnom ni istočnom govornom području. Ako Sarajevo nema ništa čega ne bi bilo u Zagrebu i Beogradu, ono ni Zagreb ni Beograd ponaosob nemaju ono što nosi Sarajevo, jer ovde žive naporedo mnoge odlike jednog i drugog govornog područja, što je geografski, historijski, društveno i kulturno uslovljeno. Ovde nerazdvojivo egzistiraju: kat i sprat, kukac i insekt, vrtlar i baštovan, porodica i obitelj, nedjelja i sedmica, prodavnica i prodavaonica, barbarizam i varvarizam, stup i stub, tvornica i fabrika, stadij i stadijum, radit ću i radiću i mnogi drugi dubleti.

Ako je cilj isticanje zajedničkog u srpskohrvatskom jeziku, onda je u suprotnosti s tim sužavanje broja „varijanti“, štetno je isticati, i priznavati, samo dve (zagrebačku i beogradsku) koje su najviše oprečne a negirati (BiH, na primer) gde su te suprotnosti ublažene međusobnim prožimanjem.[24]

 

Ubrzo, već 1967. godine, pojavit će se Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika s hrvatske strane i promptni srpski odgovor Predlog za razmišljanje kao javni izrazi volje Hrvata i Srba kojima se praktično raspao dotadašnji srpskohrvatski, a obnovio na jednoj strani hrvatski, odnosno na drugoj srpski jezik. Takvo što bitno mijenja jezičku situaciju u Jugoslaviji, a jezičko pitanje posebno se komplicira upravo u Bosni i Hercegovini, koja je stavljena pred dilemu kojoj se varijanti prikloniti – hrvatskoj ili srpskoj – i kako, bez uzimanja u obzir da upravo u Bosni jezik jeste osoben i da je baš taj jezik još od Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine postao osnova za standardni srpskohrvatski jezik. A upravo u ovom kontekstu, a tragom teksta Nervoza u našem književnom jeziku, javlja se i jedan od ključnih Isakovićevih radova u vezi s jezičkim pitanjima – Varijante na popravnom ispitu, objavljen u tematskom dvobroju časopisa Život o pitanjima „tradicije, teorije i sadašnje prakse u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini“ koji je 1970. godine inicirao Mak Dizdar.[25]

U ovim novim uvjetima, kad zajedničkog srpskohrvatskog jezika praktično više nema i kad u tim okolnostima započinje borba za jezičku dominaciju nad Bosnom, Isaković precizira svoj stav o Bosni kao mjestu „prožimanja“ srpske i hrvatske varijante i ovu ideju artikulira još više u smislu upravo osobenog bosanskog jezičkog izraza. Pritom, kao i Dizdar u tekstu Marginalije o jeziku i oko njega, objavljenom na istom mjestu, i Isaković se suprotstavlja srpsko-hrvatskoj dominaciji u jeziku, te se sad potpuno otvoreno zalaže za priznanje i treće, bosanske jezičke varijante kao ravnopravne u odnosu na tad općeprihvaćenu srpsku i hrvatsku varijantu. O tome piše potpuno jasno već na samom početku rada, ne bježeći ni od ironije, ali ni od neskrivenih kritika na račun onovremenog političko-ideološkog poretka, koji je srpskoj i hrvatskoj strani dozvoljavao pravo na vlastite standardnojezičke varijante, dok su se govornici bosanske trebali „opredijeliti“ za jednu od dvije priznate, baš kao u vrijeme intenzivnih procesa „nacionaliziranja muslimana“ i pojava njihova „opredjeljivanja“ za srpsko ili hrvatsko etno-nacionalno određenje:

 

Ili da počnem jednostavno: Ja sam za bosansku (bosanskohercegovačku) varijantu! Ne mogu se opredijeliti ni za jednu od dvije: obje mi drage pa ne znam kojoj ću. (Ovu formulu upotrijebila je starica sa Bistrika kad su je 49. pitali što je neopredijeljena.)

Vjerujem da nikad ranije duhovna komponenta intelektualnog BH-bića nije bila stavljena u veću kušnju: biti čejrečen bez vlastitog pristanka, biti negiran u onome u čemu si bio uzor, biti pod-, ispod-, sub-, među, mini-, nad- biti pred činom biti ili ne biti, kolebati se, dijalogizirati sa sobom, gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti, opredjeljivati se iz generacije u generaciju i – griješiti! Korigirati se!

Mislim, ko sada ne sagleda naša jezička kretanja, kad se to može i golim okom i prostim okom, sagledaće ih tako kasno da će mu trebati dalekozor. (A možda ga neće imati. Možda će imati samo starinski durbin, i biti smiješan provincijalac.)[26]

 

U naročitoj situaciji nakon hrvatske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i srpskog Predloga za razmišljanje, Isaković, dakle, pokušava spriječiti da Bosna i Hercegovina postane puka srpska ili hrvatska, odnosno srpsko-hrvatska standardnojezička kolonija te upozorava na samosvojni bosanski jezički fenomen, čije su vrijednosti posebno vrednovane još od Bečkog književnog dogovora i stvaranja nekadašnjeg standardnog srpskohrvatskog jezika pa nadalje, dok mu je u tom trenutku prijetila potpuna neutralizacija. Pritom, Isakovićevi lingvistički, a prvenstveno sociolingvistički i normativistički interesi od samog početka neodvojivo se vezani za njegov rad u oblasti književnosti jer, kako to Isaković piše, „Kako govoriti o književnom jeziku a ćutati o književnosti?“[27]. Zato odmah u nastavku piše i sljedeće:

 

Još nisam pronašao dvojicu pismenih ljudi u nas koji isto misle o bosanskoj književnosti. Većina onako neobavezno govori: književnost u Bosni i Hercegovini, a to ne znači ništa! To je laički, a ne naučni termin!

Ima li neko sposoban, 1970, da odgovori na ova pitanja:

Je li u BiH – bosanska književnost?

Je li – BiH ogranak, subspecies srpske + hrvatske književnosti?

Je li u BiH – srpska + hrvatska + muslimanska književnost? Možda nema muslimanske književnosti, ali šta će onda tom narodu tijelo bez duše?

Ako je to zajednička, bosanska književnost, zašto se tako ne vrednuje? (S. Leovac je to davno pokušao, 1957.) Zašto je nema u nastavnom programu? U antologijama koje mi izdajemo o sebi? I koje drugi izdaju o nama? Ako je samo srpska i hrvatska – kojoj pripadaju muslimanski pisci? Možda se oni opredjeljuju? Ja lično ne vjerujem u to. Nedavno je zagrebački „Telegram“ anketirao skoro sve hrvatske kritičare da se izjasne o hrvatskoj poslijeratnoj literaturi, i oni su to učinili pa je sačinjena tabela. Npr., u poeziji nema Maka Dizdara ni među 16 prvih. Nema nikako, a neko će reći da on tamo „spada“! Možda je Mak u drugoj hrvatskoj ligi! (Tad je već bio autor i Kamenog spavača.) Mislim da su kritičari zaista ispravno postupili: on tamo ne spada; i tako redom. U građi za Rječnik MH i MS, među 700 izvora, nema ni jednog književnog imena koje danas egzistira u BiH osim Alije Nametka, a ima Dušan Baranin. Da bi neko od nas iz BiH bio ravan Baraninu – potrebno je da postane nobelovac! Zar smo dotle dogurali da je izvorno BH-književnojezičko blago svedeno na odnos 1 : 700 (približno). Pa, u nogometu, koji se igra po nekim pravilima, ne stojimo baš tako. Čak ni u fudbalu.[28]

 

Isaković, očito, postavlja prava pitanja, pitanja na koje se odgovori daju sami po sebi, i s razlogom je vrlo ironičan, oštar do sarkazma. Jasno je, naravno, da je ovdje u pitanju anticipacija kasnijih Isakovićevih eksplicitnih stavova o bosanskohercegovačkom književnom fenomenu, tj. riječ je o apsurdu zvaničnog nepostojanja ni bosanskohercegovačke ni tad bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke književnosti, kao i o njezinoj apsolutnoj zanemarenosti, tolikoj da jedan u osnovi trivijalan pisac kakav je bio crnogorski autor Dušan Baranin kao izvor za standardnojezička pitanja vrijedi isto koliko cijela tadašnja muslimanska književnost, zastupljena u rječničkoj građi tek s Alijom Nametkom. Problem književnosti Isaković, stoga, najuže povezuje i s problemom standardnojezičke politike, pa u nastavku teksta, između svega ostalog, sasvim tačno primjećuje i to da „sve što je do sada ostalo neriješeno u standardima SH jezika rezultat je neidentifikovanih međunacionalnih odnosa i literatura“[29]. Pritom, Isaković posebno upozorava upravo na očitu zanemarenost bosanske jezičke tradicije i savremene prakse u normi tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, a posebno u njegovim dvjema priznatim varijantama, što je u osnovi bila pojava ekvivalentna istovremenom nepriznavanju bosanskomuslimanske i bošnjačke književnosti u tadašnjem jugoslavenskom književnom sistemu. Usto, Isaković posebno ističe jezički kontinuitet bosanske varijante, dokazujući ga i preciznom analizom jezika niza važnih bosanskohercegovačkih pisaca nezavisno od njihove etno-nacionalne pripadnosti, sve to „i pored toga što je bosanska književnost bila, i sada je, pod presijom opredjeljenja“[30]. Otud Isaković zaključuje sljedeće, najuže povezujući pitanja jezika i književnosti u Bosni i Hercegovini, odnosno i preko jezika afirmirajući ono razumijevanje bosanskohercegovačkog književnog fenomena koje će u ovom vremenu književnonaučno elaborirati posebno Midhat Begić i Muhsin Rizvić:

 

Sve ovo, i mnogo toga što nije kazano, upućuje nas na činjenicu da je većina pisaca BiH sačuvala svoj jezik (i to u vrlo nepovoljnim kulturnim prilikama!) i da se moramo navikavati na postojanje BV. Isto tako, i istovremeno, moramo se navikavati na postojanje bosanske, bosanskohercegovačke, književnosti. Ili? Ko u našem BH dvorištu izraste toliko visoko da, preko taraba, nudi plod i drugima – aferim! I kad ga svi budu brali, ne samo susjedi već i cijelo selo, neka se zna gdje mu je stablo i gdje mu je korijen. Sve ostalo bilo bi nepravedno i nerazborito: stavljalo bi pisce i narode BiH u neravnopravan položaj. A to nije dobro.[31]

 

Uz ovo, u fusnoti, Isaković donosi i sljedeću važnu napomenu, referirajući na i tad prisutne prigovore o tobožnjoj „zatucanosti“ onih koji se bave ovakvim pitanjima te asocirajući pritom i dugotrajne procese „nacionaliziranja muslimana“, u vezi s kojima je, inače, dvadesetak godina kasnije sastavio i cijelu knjigu kao integralni prikaz ove duge povijesti podvođenja Bošnjaka pod tuđe etno-nacionalno ime:[32]

 

One naše brojne kolege koje prenebregavaju status jezika i literature u BiH i govore o „prevazilaženju“ uskih granica, o pripadanju univerzalnoj zajednici, o „opšteljudskim“ porukama – naglo zaboravljaju da smo mi to „propagirali“ godinama u odnosu na nacije, „prevazilazili“ ih pa smo se morali, htjeli ili ne, vraćati na neke opštejugoslavenske (nad)nacionalne džade – u plitko i/ili duboko korito svake nacije, i tu tražiti realnost, mir i polazište. Kad ovo napominjem, to činim jer mi volimo da se neprecizno izražavamo, volimo krupne riječi, a nemamo hrabrosti da presiječemo gordijski čvor, ni vještine (tj. znanja) da ga razdriješimo.[33]

 

Na sličan način Isaković na kraju rezimira svoj rad, pri čemu sad preko pitanja jezika u Bosni i Hercegovini suštinski fokusira i širi bosanskohercegovački problem kako u književnosti, tako i u kulturi uopće, pa i u smislu još širih društveno-političkih odnosa:

 

Da rezimiramo (da ne duljimo i ne dužimo): Mi u BiH ne tražimo ništa čega nemamo, ne odbijamo ništa što prirodno postane naše; ne skrećemo (fig. rečeno) nikud: ostajemo u staroj očevoj kući. Nemojte nas tjerati iz nje. Ako ste se vi odijelili – izvolite graditi sebi nove kuće. Nama je dobra i ova naša stara, čađava. Bolje ovako nego da budemo gosti, ili da budemo podstanari: mjesec dana jednog, mjesec dana u drugog. Važno je: ne zaboravite ovu kuću, ovo ognjište; i kad sebi instalirate erkondišn i kad si ugradite air-condition, da lakše udišete svoj zrak i svoj vazduh, mi ćemo takođe nastojati da uvedemo sebi neke novine, eto – proširićemo avliju pa kad nam dođete u goste da možete nesmetano ući svojim velikim modernim kolima.[34]

 

Ovaj završetak Isakovićevih Varijanti na popravnom ispitu umnogome asocira ranije istaknuti završetak knjižice Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice Suljage Salihagića iz 1940. godine, kad Salihagić piše da „mi želimo samo, da nas naša jača i moćnija braća bolje razumiju, da nas – ‘ne uguše u svome zagrljaju’ i da nam dadu ono, na što imamo pravo, kao čestiti i ispravni ljudi i građani i kao rasno čisti dio ovoga naroda, zvao se on Jugoslovenima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima! ili samo – Muslimanima“. Pa ipak, za razliku od Salihagića, koji svoje riječi ispisuje u uvjetima vrlo agresivnog „nacionaliziranja muslimana“ i okolnostima sporazuma Cvetković – Maček (zbog čega se pita i „da li će se na nas primjeniti ona Njeguševa: ‘Drumovi će poželjet Turaka, al Turaka više biti ne će’?“), Isakovićev trenutak nešto je drugačiji, a zapravo trenutak kad su se napokon počele ostvarivati one težnje za zvaničnim priznavanjem samobitnosti Bosne i Hercegovine i bosanskih muslimana za kojima je Salihagić u svojem vremenu mogao samo čeznuti. Važnosti novog trenutka i prilika koje je potrebno u njemu stvoriti Isaković je od samog početka bio u potpunosti svjestan, a kako to svjedoči i ostatak njegova zalaganja na afirmaciji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno bosanskog jezika kao takvog. Uz niz drugih mogućih primjera, to u istom vremenu pokazuje i još jedan njegov posebno važan tekst – Leksika muslimanskih pisaca i naši pravopisi,[35] a kasnije i Isakovićeva knjiga Neminovnosti: Baština, kritika, jezik, intervjui,[36] koja kao cjelina daje i mogućnost uvida u neke od važnih aspekata trnovitog puta zvaničnog priznavanja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno bosanskog jezika od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. i izuzetnu ulogu Alije Isakovića u ovim procesima.

O bosanskom jeziku kad je riječ, u Isakovićevu slučaju jedan od vrhunaca tog puta bit će i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku iz 1992. godine,[37] prvi savremeni rječnik bosanskog jezika kao takvog, uz Isakovićevu čelnu ulogu u pravopisnoj komisiji za izradu prvog Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića iz 1996. godine.[38] I u jednom i u drugom slučaju Isaković je, bez sumnje, dao neke od ključnih poticaja za afirmiranje i etabliranje svijesti o bosanskom jeziku kao takvom, s istim onim žarom uz koji je još 1965. godine dokazivao bosansku specifičnost jezika u Bosni i Hercegovini, pri čemu u rječničkom predgovoru Slovo o bosanskome jeziku između ostalog piše i sljedeće:

 

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Muslimani-Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika. […]

Naime, ako Srbi, Hrvati, Muslimani-Bošnjaci i Crnogorci govore, u osnovi, jednim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvistički objašnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka-Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom. Vremenom, razumije se, sve dođe na svoje mjesto. Kada čujete da neko kaže: Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kapu!; kada vaš sagovornik kaže: Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa; kada neko zapjeva: Nit sam džennet nit džennetska hurija!; kada vam se neko povjerava: Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli!; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: Nisam ni gladovala, ni golovala!, to nije samo leksika, to nije samo stil!

Narod koji je u prvotnoj geopolitičkoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to čine svi samosvojni narodi – i najveći i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iščezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bošnjana i danas žive u bosanskome jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo – savršen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne književne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog poštovanja i modernoga lingvističkog elaboriranja.[39]

 

Riječ je, dakle, o u osnovi istim onim tezama koje je Isaković zastupao još u radu Varijante na popravnom ispitu iz 1970. godine, pri čemu i ovdje Isaković usko povezuje status bosanskog jezika i bosanskomuslimanske, odnosno bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti. Tako je i onda kad iznova napominje da su književni izvori muslimanskih pisaca zastupljeni sa svega 1.8%, tj. praktično izostavljeni, u šestotomnom Rječniku srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika Matice srpske i Matice hrvatske, objavljivanom od 1967. do 1976. godine prema zaključcima Novosadskog dogovora iz 1954. godine. Usto, ističe Isaković, „njihova karakteristična leksika, registrirana samo u tragovima, proglašavana je neknjiževnom, provincijalnom, neuobičajenom, iznevjeravajući tako i samog Vuka Karadžića koji je, u ovakvim prilikama, sveden samo na deklarativni uzor“[40], sasvim u skladu sa zvaničnim nepriznavanjem samosvojnosti bosanskomuslimanske književnosti.

Baš onako kako se Isakovićeva nastojanja u vezi s jezikom dosegla vremenom i postignuća kakav je Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, tako će biti i u oblasti književnosti. Isaković se, tako, biti i jedan od članova Redakcionog odbora edicije Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga iz 1984/85. godine, u kojoj će se prvi put cjelovito predstaviti najznačajnija ostvarenja savremenog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, potom, zajedno s Enesom Durakovićem, inicirao je i ediciju Muslimanska književnost XX vijeka u 25 knjiga iz 1991. godine, prvu takvu ediciju vezanu za bošnjačku književnost, čiji je bio i urednik, a jedan je od inicijatora i edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, čije je objavljivanje započelo 1995. godine s ciljem dosad najcjelovitijeg predstavljanja ključnih ostvarenja iz ukupne povijesti bošnjačke književnosti. Riječ je, dakle, o onim projektima zahvaljujući kojima su, nakon početaka njihove zvanične afirmacije iz sedamdesetih godina 20. st., najprije bosanskohercegovačka, a potom i bošnjačka književnost dobile mogućnost i njihova zvaničnog etabliranja, kao i šireg populariziranja, a za što je, očito, Alija Isaković izvanredno zaslužan. Riječ je, dakle, o onim projektima zahvaljujući kojima su, nakon početaka njihove zvanične afirmacije iz sedamdesetih godina 20. st., najprije bosanskohercegovačka, a potom i bošnjačka književnost dobile mogućnost i njihova zvaničnog etabliranja, kao i šireg populariziranja, a za što je, očito, Alija Isaković izvanredno zaslužan. Tako je Isaković postao jedna od središnjih figura bosnistike kao cjeline i jedan od onih koji su doprinijeli okončanju višedesetljetnog procesa nepriznavanja i negiranja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti te bosanskog jezika.

 

 

[1] Usp. npr.: Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Posebna izdanja, knj. XX, Institut za jezik, Sarajevo, 2014.

[2] Usp. npr.: Sanjin Kodrić, „Status i identitet bošnjačke književnosti i usmena književnost Bošnjaka do kraja 19. stoljeća“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 23-108; odnosno: Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[3]  Usp. npr.: Alija Isaković, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990; odnosno: Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana (Rasprave i članci), Svjetlost, Sarajevo, 1969; Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974; Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998; Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003. i sl.

[4] Usp. npr.: Sanjin Kodrić, „Status i identitet bošnjačke književnosti i usmena književnost Bošnjaka do kraja 19. stoljeća“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 23-108.

[5] Usp.: Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018, str. 223-277.

[6] Alija Isaković, „Građa za bibliografiju muslimanske književnosti (1883–1971)“, Život, god. XXI, br. 4, 5-6, Sarajevo, 1972, str. 437-467, 571-605.

[7] Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti, prir. Alija Isaković, Stvarnost, Zagreb, 1972.

[8] Alija Isaković, „Uvod“, Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti, prir. Alija Isaković, Stvarnost, Zagreb, 1972, str. 5.

[9] Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 272.

[10] Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 274.

[11] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 281-286.

[12] Usp.: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 264-265.

[13] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 282-283.

[14] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 283.

[15] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 283.

[16] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 283.

[17] Mustafa Imamović, „Glose uz prvu antologiju muslimanske književnosti“, Život, god. XXI, br. 9, Sarajevo, 1973, str. 283-284.

[18] Hodoljublje: Izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju, 1842–1970, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

[19] Hasanaginica 1774–1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

[20] Usp.: Sanjin Kodrić, „Status i identitet bošnjačke književnosti i usmena književnost Bošnjaka do kraja 19. stoljeća“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 62-72.

[21] Alija Isaković, „Riječ čitaocu“, Hasanaginica 1774–1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 8-9.

[22] Alija Isaković, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990.

[23] Alija Isaković, „Nervoza u našem književnom jeziku“, Odjek, god. XVIII, br. 22, Sarajevo, 1965, str. 2.

[24] Alija Isaković, „Nervoza u našem književnom jeziku“, Odjek, god. XVIII, br. 22, Sarajevo, 1965, str. 2.

[25] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 54-71.

[26] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 54.

[27] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 55.

[28] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 55.

[29] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 58.

[30] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 66.

[31] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 70.

[32] Usp.: Isaković, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990.

[33] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 70.

[34] Alija Isaković, „Varijante na popravnom ispitu“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 71.

[35] Alija Isaković, „Leksika muslimanskih pisaca i naši pravopisi“, Sveske, god. 2, br. 5-6, Sarajevo, 1984, str. 329-341.

[36] Alija Isaković, Neminovnosti: Baština, kritika, jezik, intervjui, Univerzal, Tuzla, 1987.

[37] Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

[38] Usp.: Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1996.

[39] Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992, str. 6, 8.

[40] Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992, str. 26.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.