Ahmed Muradbegović: “Smrt”
Cijeli danas dan
Provlače grobari sanduke crne
Uz moj stan…
A kad padne noć,
Na prozore moje
Zakucaše dvije mračne kosti
I bezuman strah…
U taj čas
Neko bolno zagrca
I …
Ja sam čuo
Kako se
U crne dubine neizvjesnih strana
Sruši neki život
I zaključa grob…
Nebo iznad rijeka
Pokri lice rukama,
I ostade tako u očajnom plaču
Cijelu noć
I dan.
A sutra
Uđoše grobari, pokisli i blatni
U moj stan,
I grdeći nebo, đonove i sve
Uprtiše na se djevojčicu neku
Blijedu, kao smrt…
IZVOR: Ahmed Muradbegović, Haremska lirika, Haremske novele, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1996, str. 116.
Ahmed Muradbegović, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, novelist, dramski pisac, reditelj i esejist, rođen je 3. 3. 1898. u Gradačcu. Otac Ahmeda Muradbegovića, Hilmi-beg, po ženskoj liniji potječe iz poznate porodice Gradaščevića, a po muškoj od tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegović, dok mu je majka, Alema, rođ. Ibreljić, iz sela Mionice kraj Gradačca. Prema porodičnom predanju, Muradbegovići su iz Budima doselili u Tuzlansku nahiju, u vrijeme turskog napuštanja Ugarske. Brat je slabo poznatog i praktično danas zaboravljenog bošnjačkog pisca Huseina Muradbegovića.
Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu (1910), pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli (1911/12–1913/14), do njena zatvaranja (1914). Iz Tuzle prelazi u sarajevsku Veliku gimnaziju (današnju Prvu gimnaziju), koju također zatvaraju, a njega isključuju zbog dovođenja u vezu s akcijama za oslobođenje od Austro-Ugarske. Nakon isključenja, IV i V razred pohađao je u Bihaću (1916/1917), da bi 1917. godine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku i u njoj služio do kraja Prvog svjetskog rata. Završni ispit položio je u sarajevskoj gimnaziji 1919. godine. Iste godine upisuje studij prava, a nakon dva semestra prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao na grupi za nacionalnu historiju (1930), opću historiju (1931) i historiju južnoslavenske književnosti, latinski i njemački jezik (1930). Profesorski ispit položio je 21. 4. 1934. godine. Naporedo je završio Glumačku školu u Zagrebu (1920–1922), u kojoj je slušao predavanja poznatog reditelja J. E. Ozarovskog, B. Gavelle, M. Ogrizovića, M. Begovića, V. Nazora, M. Ružičke Strozzi, L. Mansvjetove i univerzitetskih profesora S. Ivšića i A. Scheidera.
Bio je član drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1921–1926), pomoćni reditelj B. Gavelle (1923–1924), kao i nastavnik scenskog jezika i dramske književnosti (1926–1931). Nakon ukidanja Glumačke škole, u narednoj deceniji radi kao profesor maternjeg jezika, historije i geografije. Godine 1931. postavljen je za suplenta Prve realne gimnazije u Zagrebu te, potom, premješten na mjesto suplenta Realne gimnazije u Karlovcu i dodijeljen na rad Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1933). Državni stručni ispit položio je 25. 10. 1934. godine, koji je bio nužan za pripravnike državnih centralnih pozorišta. U periodu između dva svjetska rata bio je kandidat za upravnika Splitskog i Sarajevskog pozorišta. Kandidature nisu uspjele zbog Muradbegovićevih odbijanja da se uključi u članstvo ondašnjih političkih stranaka. Za intendanta (upravnika) Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu imenovan je 4. 6. 1941. i tu je funkciju obnašao sve do aprila 1945. godine. Od 19. 4. 1945. do 21. 3. 1946. godine nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Sarajevu i Zenici zbog angažmana u radu Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu.
Od 1. 7. 1946. do 30. 5. 1947. godine radio je kao korespondent u Sreskom zadružnom savezu u Gradačcu, a 1. 6. 1947. godine premješten je za korespondenta u Gradskom narodnom preduzeću za snadbjevanje u Tuzli, sa zadatkom da, uz saradnju s kasnijim upravnikom Narodnog pozorišta u Tuzli R. Zoranovićem, osnuje dramsku sekciju “Mitar Trifunović Učo”, koja će kasnije prerasti u samostalnu profesionalnu pozorišnu ustanovu. Nakon sudjelovanja u osnivanju Tuzlanskog pozorišta, honorarno je angažiran u njegovom radu od 2. 2. 1949. godine. Poslije povratka građanskih prava, službuje u ovom pozorištu od 1. 1. 1950. do 31. 8. 1954. godine (kao reditelj od 1. 1. 1950. do 1. 4. 1952., a potom i kao umjetnički rukovodilac od 1. 4. 1952. do 31. 8. 1954. godine). Uz ove poslove sudjeluje u osnivanju časopisa Pozorište (1954) i angažira se na ostvarivanju avangardističkog narodnog teatra. Od 1. 9. 1954. do 31. 8. 1957. godine zaposlen je kao reditelj i umjetnički rukovodilac u Narodnom kazalištu u Dubrovniku. Uključuje se u akciju pokretanja i osnivanja Dubrovačkih ljetnih igara, potom radi kao direktor drame u Banjoj Luci. U penziji je od 1960., nakon čega prelazi u Dubrovnik i u njemu ostaje do same smrti 15. 3. 1972. godine. Sahranjen je upravo u Dubrovniku, na groblju Boninovo.
U književnosti se javio zbirkom Haremska lirika (1921). Novelističke zbirke, bošnjačke tematike, pisane su pod utjecajem ekspresionističke poetike, ali i s elementima tradicije, u smislu poetike preporodnog modernizma i postpreporodnog tradicionalizma (Nojemova lađa, 1924; Haremske novele, 1924; Svijet u opancima, 1936; U vezirovim odajama, 1941). Najviše priznanja stekao je dramama, posebno ekspresionističkom dramom Bijesno pseto (1926), tematski vezanom za borbu osamljenog pojedinca s gomilom, za koju je dobio Demetrovu nagradu. Drame je većinom objavljivao u časopisima, a izvođene su u pozorištima u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici, ali i na inostranim pozornicama (Mlinar Andrija, 1930; Majka, 1933; Na Božjem putu, 1936; Husein-beg Gradaščević, 1942; Rasemin sevdah, 1942; Ljubav u planini, prema libretu što ga je Muradbegović napisao za Moranu J. Gotovca, 1943., i dr.). Objavio je i povijesnu studiju Omer-paša Latas u Bosni (1944), dok mu je posthumno objavljen roman Ponos (2004), „roman iz muslimanskog aristokratskog života“ koji je za objavljivanje priredio prof. dr. Muhidin Džanko.
Pored Hamze Hume, najznačajniji je predstavnik avangarde u bošnjačkoj književnosti. Kompletan književni opus ovog autora najočitiji je primjer unutarnje višestrukosti i naporednosti u bošnjačkoj književnosti između dva svjetska rata, odnosno njenih neoizama i poetičkih alijansi, koje pogotovo kod Muradbegovića znače ne samo obnavljanje elemenata preporodnog modernizma, već i elemenata postporeporodnog tradicionalizma, uključujući i priču o prošlosti. Dominantne su figure novih vremena i povijesnih raskršća te jednako tradicionalna figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti.
Iako je vrlo uspješno pisao različite književne žanrove, Ahmed Muradbegović najznačajniji je kao dramski pisac. Dvadesetih godina 20. st. postao je najeminentniji bosanskohercegovački dramski autor koji se opredijelio za ekspresionizam i uopće avangardni pokret u umjetničkom stvaranju i time usmjerio čitavo bosanskohercegovačko dramsko stvaralaštvo ka novim i modernim evropskim tokovima. Neke njegove drame nisu objavljene, ali su igrane u pozorištima, što je slučaj s dramama: Srdžba podzemnog kralja (1927), Mlinar Andrija (1930), Rasemin sevdah (1942) – nova inačica drame Unesite mrtvaca, Junaci iz kasabe (1942). S druge strane, neke Muradbegovićeve drame nisu ni izvođene ni objavljene: Robijaš (1927), Danas im je dobro (1940), Ljuba Strahinjića bana (1951), odnosno Ljuba Banović Strahinje (1963) ili Anatema (1969).
