Admir Džanko: „Prije nego praška postaneš“

Grumenu nadmeni, svakim trenom, slovo po slovo, naša knjiga života se, ili tvojom, ili tuđom rukom, ispisuje sve dok je smrt ne zaklopi i pod mišku ne stavi, a nas, već posve umorne, ne povede na put vječni: A grumeni se, grumenu nadmeni, ipak, za dunjaluk vezuju, kao da misle da hiljade godina je pred njima: I oholo, uokolo, naduti koračaju, zlo siju, nered svud rasipaju, a ne znaju, ili ne shvataju, da svi ćemo, kad čas kucne, u prah se, povjetarcem laganim odnesen, rasuti: I sve će, iza nas, kao i iza onih prije nas, kao i iza onih poslije nas, ostati: I sve će prohujati – pa, daj sve od sebe, grumenu nadmeni, da žal ne ostane, da utisak dobar u srcima ljudi, da otisak dubok na zemlji, i kada prah prah prekrije, ostane: I sve će prohujati, vrijeme će neprimjetno i ovaj naš život, ovu pjesmu neveliku, sa dvije strofe i refrenom nedugim, što nas opija, što nas zanosi, što nas lagano odnosi, u tonu posljednjem odsvirati: I sve će prohujati, i sve će opasti, lagano svehnuti, pa čini dok možeš, dok vremena imaš, da se, na koncu, ne kaješ: Jer, koraci te vode stazama kojima ti je suđeno da gaziš, no svoj račun, sa sobom, svaku noć, svedi da suzu, da uzdah, na lice čije ucrtao nisi, da bol, kono ekser zahrđao, u čije srce nisi zakucao: Jer sve će ovo prohujati, kao kad prašinu, dlan o dlan, streseš i na zemlju će neki novi, zaboravni, posve neposlušni, doći, kao što smo i mi bili, a iza njih i neki drugi: I sve tako ukrug – jer, život nije ništa do konačište duša pred put ka vječnosti: I sve će ovo prohujati pa iskoristi, grumenu nadmeni, svaki, pa i ovaj, tren, jer onaj, da onaj, je već prohujao, a On zna da li je i tvoj tren ovaj što dolazi: Grumenu nadmeni, iskoristi svaki tren, prije nego praška postaneš, da dobro posiješ, da osmijehom svijet obaviješ, da suzom radosnicom svijet zaliješ, i da ni za čim ne žališ kad smrt nas odabere, ne ubere, u času suđenom, i otkine od života što varljiv je, kratak kono sjenka – u kome sad nas ima, a sad nas nema..