To je bilo na način proviđenja. Kaže se da je inspiracija nešto gdje nisi ti sam, to Odozgo dolazi. Srećom, imao sam jedan italijanski časopis u kome je ona prevedena 1986/7. godine, Dvije godine nakon što je nastala, išao sam u Italiju na neki festival pa oni preveli i objavili u tom biltenu. I onda sam strancima kazao: „Evo da vidite!“

Ja sam je sanjao (19)85. godine na makedonskom jeziku kojega ne znam. Nazvao sam koleginicu pjesnikinju Radmilu Trifunovsku u Skoplju, na radiju je radila. Kažem: „Radmila, sanjao sam nešto čudno na makedonskom, ja ti ne znam… Pa šta da radim?“ Ona se nasmijala, kaže: „Napiši kako bilo, nek ostane natpisano.“

 

KAKO SE STRAŠNO RAZVILO[i]

 

Prije devet godina Vi ste bili ovdje, i to baš na Dan Univerziteta, kao i danas. Možete li malo da nam sumirate, otprilike, ta neka svoja osjećanja koja ste tada imali i ovo što ste u nekom sadašnjem kratkom boravka uspjeli dokučiti?

 

Mogao bi se čovjek našaliti sa onim iz starih vremena kako je naš pokojni Maršal imao običaj često govoriti: „Od kada sam prošli put bio tu…“  – pa je znao griješiti: „Od kada…“ – pa ga onaj kucne da je prvi put tu došao, pa on kaže: „Otkada nikada nisam bio tu…“

Dakle, može se asocirati na taj način pripovijedanja koji je uvijek konvencionalan, stereotipan, izlizan – kako se strašno razvilo. Međutim, to je tako, pa se i to mora konstatovati. Fascinantno je. Može čovjeka i prepasti činjenica da jedan grad od 15.000 stanovnika skoči na 120.000, 130.000. To se vidi golim okom po tome što je izgrađeno.

Sinoć sam imao priliku u jednom autu tri, četiri kruga kroz Pazar i naokolo, vidio sam čuda od graditeljstva – šta se se planira, šta je još urađeno za ovih devet godina.

 

SILE ŽIVOTA SU JAČE OD SVIH SILA SMRTI

 

I bezbeli, univerziteti novi, mladost. To je grad, to je čudo od životnih energija. Dok svi mi mislimo, i patimo, i cmizdrimo, praktično, i u onome što pišemo i onome što govorimo, kako su slabi naše izgledi, kako nade nema, kako se to sve topi, tanji – ovdje vidimo, zapravo jedan vulkan narodnih energija, sile te naprosto izbijaju odasvud – iz zemlje, iz vode i zraka – pa čovjek mora i kad nije optimista i kad ga slama pesimizam, on mora jednostavno izgovoriti ono što golim očima vidi: da su sile života jače od svih sila smrti, ubijanja… Sile života su jače, jače, jače. To je ono što je osnovno i najvažnije u mom doživljaju za ova 24 sata koliko sam ovdje, koliko gledam i hodam Pazarom.

 

ČOVJEK SE NIKADA NIJE POKAJAO ZBOG ONOGA ŠTO JE PREŠUTIO

Dugo sam šutio

sada hoću sve da kažem,

 makar ponovio po neku bol.

 To su Vaši stihovi iz Šahbaze, koliko se sjećam. Koliko sada, iz ove perspektive, kad ste puno stariji, kad ste već toliko prisutni, i simbol ste i pjesništva jugoslovenskog i evropskog, koliko ti stihovi sada, iz ove perspektive govore i o Vama i Vašem životu i o svima nama?

 

Ama, degenek čovjeka nauči drugim stvarima. Ono je mlada pjesnička duša mislila da nije bilo dobro što šuti, a star čovjek bi kazao: „Baš sam bio pametan što sam ono šutio.“ Čovjek se nije nikada pokajao zbog onog što je prešutio, a milion puta se pokajao zbog onog što je izgovorio.

Međutim, ja znam, ti si književnik kao i ja, stručnjak za književnost, i tvoja misao ide na ono što je suština književnosti: govor, govoriti, pitanje smisla govorenja. Možda i najvažnije pitanje.

 

POEZIJA TRAŽI PROBRANE DUŠE

 

Mi možemo praviti ne znam kakva remek-djela, ali ako to nema svoju adresu, nema primaoca, onda je svaki govor besmislen taman da sam ja, ili bilo ko, mudrac kakvog Zemlja nije vidjela za svojih sedam miliona godina. Čemu to ako nema primaoca? – i u tom je važnost tvoga pitanja.

Meni se dogodi da povjerujem kako postoje ljudi, pa ne može toga biti. Naravno ne bavimo se fudbalu, nekim poslovima nižeg reda koji imaju svoju široku najširu publiku. Bavimo se nečim što traži probrane duše, probranu osjećajnost, misleća bića. Prema tome, ne možemo računati ni na kakvu široku percepciju ili recepciju, tako da sam ja zadovoljan.

 

MOJI ITALIJANSKI FANOVI

Imam, izuzetno neobično je to, u Italiji vjernu čitalačku publiku. Tamo sam do sada objavio desetak knjiga u nekoliko izdanja. Primjetim, kad imam turneju u Italiji, kako su prva dva reda sve iste faca, poznate već. Ima jedna grupacija fanova mojih u Italiji kud idu od grada do grada. Kud ja idem, i oni su tu. Sjede u prvim redovima. Ja se čudim otkud u ovom gradu ista ona lica među kojima su obrazovani ljudi. Nešto ima čudesno u tome. Kasnije ću razmišljati i pisati o tome šta je italijanski čitalački ukus i stručni našao u toj vrsti moje poezije. Tu smo otišli od onoga šta je film. Baška film, o tome ne govorimo. Radi se o knjigama i o lirskoj poeziji.

Italijanski jezik je toliko lijep da bilo šta kad pričaš na onom jeziku ono zvuči kao poezija. Toliko je taj jezik zvučan, krasan, pa onda nije meni lahko razumjeti kako to dok se moje pretoči iz jezika u jezik, iz našeg, također, lijepo jezik kao italijanski, može se svašta izgubiti, iskvariti. Međutim, izgleda ostane nešto što je njima dovoljno da to vole.

 

IDIOTSKA JE POJAVA DA SE PJESNICI MEĐUSOBNO GLOŽE

 

Imam naravno i u našim krajevima poštovalaca. Međutim, strogo i ozbiljno govoreći, poezija nema. Mi pišemo, brate, jedni za druge. Pjesnici jedni druge poznaju, volimo secili ne volimo, ali poezija nije medij u kome se smije očekivati ikakva vrsta masovnosti. Mi smo kao neka sekta, i u tom smislu treba vazda govoriti kako je idiotska pojava da se međusobno kvaže i glože pjesnici. Toliko ih je malo da jedan drugoga ne mogu ugroziti ni na kakav način, nikakvim interesom, jer smo sami, jer nas je malo.

Zato, recimo, stih Dugo sam šutao i sada napokon hoću sve da kažem, ima jednu važnost, mada sam ga ja onih godina pisao sa svojih sedamnaest, osamanaeszt, devetnaest, nisam ništa razmišljao o tome šta riječi znače, meni je to tada izašlo.

A šta vama riječi znače

E pa sada, to je drugo. Ono je bilo jedno vrijeme, sad je drugo. Sada sam pedeset godina stariji od tog stiha, od te budaletine, pa samo sam sad budala na drugi način.

SVE ŠTO JESAM JESTE JEZIK

 

Jezik je đavolja rabota u rukama nevješta čovjeka. U rukama zlice jezik je ono čime su fašistički nacionalni lideri pomamili svoje narode. I to je jezik. Ne smijemo zaboraviti koliko su oni imali vješte oratore. I to je jezik.

Dakle, jezik je nešto što je dobro. To filozofi znaju. Jezik je kuća bića, sve što jeste jeste po jeziku. Ako je čovjek lišen jezika, lišen je smisla. Ja osjećam punim svojim bićem kako sam sav ja jezik i kako je sve što je jezik to sam ja.

PODRINJSKA TVORBENA MOĆ JEZIKA

 

Sticajem okolnosti, nakon Daytona pa 2002. godine, oženio sam se iz Podrinja. Podrinje čuva jezik koji nije pun konverzija pa da kažeš on i govori starinski. Tu se ne radi ni o turcizmima ni o orijentalizmima, nego o tome da je u tim podrinjskim krajevima sačuvana podrinjska moć jezika, sačuvana je u tim podrinjskim krajevima tvorbena moć jezika. Dakle, ono što je radost jezičkoga stvaranja kada narod i ne govori drukčije nego tako. Ja ću vam naći primjere, pa će biti lakše da me razumijete.

PODRINJSKI NAROD GOVORI U METAFORAMA

 

Narod tamo govori u metaforama. Recimo, ja sam napisao pjesmicu o tome kako je u Sarajevu zavladala morija poslije rata. pa kažem:

Rat je bila majka

što nam učiniše

ove godine potom

Iz čista mira

po Sarajevu

počeše najbolji ljudi da

mriju

Tri su godine evo

kako stoje svi poslovi

sa sahrane

na dženazu

sa dženaze

na sahranu

tri godine

svi poslovi stoje

tri godine evo

kako naše Sarajevo

ne suši obraza

 

I dobijem mnogo komplimenata za stih Sarajevo ne suši obraza. Međutim, to je u Goraždu i Podrinju, gdje ja živim deset zadnjih godina, najobičnije narodno izražavanje. Oni ne znaju kazati: „Kemalova mater od devedeset pete svakoga dana plače po pet sati, majka šehida.“ Oni prirodno kažu, nepismena žena, ona kaže: „Ona ti ne suši obraza.“ Ako ti držiš vodu koja vrije, taman htio si kao pravit pa te nešto drugo omelo, pa ona voda tamo vrije, ona će mater tamo reći: „Makni der onu šerpu da ne pati voda.“ Ko normalan na taj način poetski govori! Ali to je, vjeruj mi, kod njih normalan govor.

JA SAM HAUSTORČE

 

Ja hoću da shvatim da su me Božiji prsti vezali za taj kraj, jer ja sam asfaltno dijete, ja sam haustoče, komunističko dijete. Moj jezik je jedan potpuno blijed, nikakav, neizražajan – kakav može biti jezik asfalta. Meni se dogodilo da na izmaku tog književnog posla i, možda, pred kraj života – nije još, ali ko to zna! –  da me baci sudbina Božija i Božiji prst tamo, i ja sam zbog toga sretan, presretan, vjerujte. Taj primjer, eto, da ne pati voda ili, kad izvadiš nešto iz frižidera pa da dijete ne bi to hladno uzimalo, oni kažu: „Stan’, neku umre studen.“ Pogledaj, molim te, to su nepismene žene koje tako govore! Vjerujem da sam uspio nakalemiti u svoje jezičko osjećanje nešto od te njihove sposobnosti.

FENOMENALAN JEZIK

 

Dakle, radi se o generičkoj i tvorbenoj moći jezika. Pravio sam kviz u Beogradu jučer, prekjučer, i u Sarajevu prije nekoliko dana sa veoma pametnim književnicima da mi kažu šta je smisao ovoga izraza – kaže čovjek u Goraždu: „Da mi se dva milimetra odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla!“ Da tebe ne izlažem patnjama. Pazi na koji način je čovjek izrekao roman svoj: Posao kojim se on bavi je takav da mu nikad ne pretekne ni mrva jedna za nešto drugo osim za ono što pojede i guzicu napuni, i on zbog toga kaže: „Kad bi se dogodilo da zaradi 1001 marku preko te, on bi se bacio u neki biznis i tada ga guzica nikad više ne bi stigla.“ Pa to je fenomenalno!

 

JEZIČKI INSTITUTI MORAJU OBRAĐIVATI PODRINJSKU LEKSIKU

 

To je ono o čemu treba da brinu naši instituti o jeziku, kojih ima i nema. I ono što ima izgleda nema i ne zna šta su prave vrijednosti, da se to bogatstvo – jer to ne može biti nešto što se samo od sebe može održati, to se mora naučno zabilježiti, registrovati. Kako ćeš ga sačuvati kad se sada govori SMS porukama, kad se govori preko facebooka i kratic ma, i tako dalje! Ja ti se hvalim, da malo skratim time što mi je Bog dao sreću da se susretnem sa takvom jezičkim rudnikom, takvom jednom pojavom – to me čini sretnim.

U MENTALITETU I JEZIKU GORAŽDA SE DA OSJETITI SANDŽAČKI SVIJET

 

A otkud da se ta leksika zadržala baš u Goraždu a u sarajevskom govoru je izblijedila, kako Vi rekoste?

 

Goražde, po mom mišljenju, nije neka autohtona etnička skupina. Ono je bilo na putu. I kad hoćeš u Sarajevo i gdje god si mislio, kroz Goražde si prolazio. Tako da ima onih koji ne vole Goražda mnogo, jer misle da su oni iz Istočne Bosne nešto poklopili po Sarajevu pa imaju ružnih o njima i ideja i rečenica i stavova. Međutim, ima i ozbiljnih ljudi koji kažu da je mnogo sandžačkoga svijeta na putu na Hadž ili na putu u bježaniju, jer malo-malo pa se bježalo, ostajalo u Goraždu. To se da prepoznati i u mentalitetu i u jezik. sigurno. Ono je prometno. Sjever-Jug-Istok-Zapad, Gorazde je nekako čvorište bilo. I taj svijet je takav. Ja ga analiziram. Nemam odgovore na svako pitanje, imam samo osjećanje privilegovanosti što mi se dogodilo da ja to okusim i da ja od toga imam veliku dobit kao književnik. Svaka moja rečenica koju danas pišem mnogo bi lošije izgledala da je nastala prije moga susreta sa tim jezičkim elementom.

 

PISANJE IZ DUŠE

Može li se kazati za Vašu poeziju, za Vašu poetiku da je to poezija koja je odbolovana, doživljajna, iskonska, jer je ja tako doživljavam?

Ko mene uhvati da pišem od bespuslice, nek mi slobodno izkandžija. Pišem samo onda kad to što se zbilo u duši, u pameti, kad mora biti izgovoreno, kad drukčije ne može biti, kad je samo to jedino potrebno i moguće. Jer ja se ne bavim pisanjem kao nekom zafrkancijom i amaterskom djelatnošću. Ne, to je pisanje iz duše. Zbog toga si pravi dojam rekao.

Evo, recimo, pričao sam o tome u Goraždu. Dakle, ja sam sarajevski čovjek, sve moje je u Sarajevo i sada. Ali ja sam doživio nekakvo zasićenje, politički nesporazumi, sporenja, razilaženja, mirenja, sudaranja – svašta. Ja sam odlučio da živim u selu pokraj Goražda. To nije grad, to je periferija, toliko rubna da sam bliže Četnitetu – ja tako zovem tu stvar – bliže sam tamo nego Goraždu. I kad ne bih išao po novine, kad ne bih išao u aščinica ponekad, stanovnici Goražda ne bi morali ni znati da sam ja tu negdje.

Sad, da bi se razumjelo to što si ti pitao, pjesnik koji ne piše zato što je pjesnik pa, hajde, onda drljati što god mu padne na pamet, ne nego samo kad se dogodi tako i tako, jedna pjesma koja mi je mila i iz toga iskustva. To će naši gledaoci dobro ocijeniti zove se Tuga. Dozvolite mi da je kažem:

TUGA

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.

Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam, dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono šta hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žecne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože življenje ljudsko, tegobno i bijedno?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.

Zar nismo,
otkad se znamo,
ja i ona – jedno?

STANJA KOJA NAREĐUJU DA SE PJESMA SKROJI

 

Ovo je sve, i ta moja prekrasna dječica koju imam poslije rata rođenu. Tarik ima 15 godina, i bacio se na ženin rod. Otišao 180 cm u visinu. Možeš misliti kako je Avdi koji je cijeli vijek patio što mi preko glave ljudi kupuju novine na trafici! Kao da me nema, pa sam sretan i radostan.

Ali, vidite, to su stanja koja naređuju da se pjesma skroji, pa makar bio čovjek u svom tom rahatluku. Ona se prišunja. Tuga je metafizika. Tuga je tajna. Ona je moćnija od radosti. Radost je površinska, plitka, eksplozivna, ekstrovertna. Ona ide napolje, a tuga je nešto što je iznutra, što hvata jače, snažnije.

 

NIJE MOGUĆE DOSTIĆI SPOZNAJU BEZ PATNJE

Da li je otud i onaj mir koji se javlja u Vašem stihu Došao sam miru da naučiš? Je li povezan sa tom tugom i tim nekim momentima kad je prisutna ta tuga koja se javi u čovjeku ili je to, možda, neka nova doživljajnost?

Moramo imati uvijek na umu činjenicu da, recimo, pjesmu koju ti spominješ, četrdeset godina dijeli od mene, možda trideset ili trideset pet, pa ne mogu se stvari promatrati jednako.

Ja sam uspio, hvala Dragom Bogu, kroz patnju. Spoznaja ne može dolaziti kroz radost. Spoznaja,  spoznanje, dotaknuti neku metafizičko istinu nije moguće bez goleme patnje. Ja sam prolazio kroz goleme patnje – izdržavam, izdržao sam, izdržat ću, ako Bog da, još, pa danas imam onaj mir koga onomad nisam imao kad sam tu pjesmu pravio.

 

KROZ PATNJU SAM NAUČIO RAZLIKOVATI BITNO OD NEBITNOG

 

A obraćam se velikom našim slikaru rahmetli Ibrahimu Ljuboviću, i kažem da dolazim u njegov atelje da mi on uči miru. On je imao jednu filozofsku spokojnu narav, teško ga je bilo nasekirati. Imao je neku urođenu mudrost filozofsku u praktičnom životnom ponašanju kakvu ja nisam imao, mene je izbezumljivalo svašta. Ja sam danas u stanju na stvari koje se nama ovdje čine mnogo važnim, ja sam ih u stanju pogledat odozgo pa vadijeti toliko nevažnim. To je način na koji se može, uz Božiju pomoć, i mnogo sreće, koja je, opet, vezana za proces patnje, muka.

Ja sam imao… neke tri-četiri godine deveram po doktorima, tri-četiri strašno teške bolesničke situacije… I kroz te patnje sam naučio razlikovati bitno od nebitnog. Neko mi govori: „Ah, ti onako halali onom čovjeku kom ne treba halaliti.“ Tamo-ovamo. A ja mislim: „Budalo budalasta, da ti znaš koliko je to nevažno i da sam mu halalio i da mu nisam halalio!“ Ni jedno ni drugo nikakav ozbiljni značaj nema, ako si mrvu mudrosti dotakao. A zašto ne bi ti galantan pa kazati: „Ja sam, druže, zaboravio to što si ti o meni tamo peksinio i brljavio, jer je to stvarno nevažno.“ Ako njemu bude sramota kroz godine i decenije koje dolaze, to je njegov problem. A što se mene tiče, zanemarujem u potpunosti.

 

LJEPOTU JEZIKA SAM UČIO IZ SVETIH KNJIGA I DJELA STARIH PISACA

A kako sad da ja razumijem sve one pjesme… vjerovatno ta distanca koja je postojala, i Bašeskiju,  i sve ostale i sve ostale… Jer koliko god Vi da kažete da je sarajevski taj govor koji ste živjeli u odnosu na ovaj goraždanski za vas slabiji, ipak u tim pjesmama koje su sarajevske, koje čine zbirku Sarajevski tabut, imaju nevjerovatno jezgrovito jezičko sazvučje.

Jest, ja sam jezik i ljepotu jezika koju nisam znao niti imao u sebi kao sarajevsko čeljade učio najprije iz svetih Knjiga, koji god je prijevod meni pod ruku dolazio. Ja sam i Kur’an čitao u najrazličitijim prijevodima, od jednog koji je neki pravoslavni pop prevodio poodavno prvi, pa Karabegovog  prijevoda, koji mi se sviđao, činilo mi se da je potpuno pitak, do onog koji je izlazio u džuzovima, u nastavcima, pred Gazi Husrev-begovom džamijom, to je Pandža i još jedan autor. Ja sam učio iz Homera i starih pisaca – dakle ničeg savremenoga – v rline i kvalitet jezika. Da sam ja pisao onim jezikom kojim sam ja tada govorio i ko mi je tada govorilo moje Sarajevo, to bilo nešto drugo.

Mada u toj knjizi, u Sarajevskoj zbirci, i ima i takvih pjesama. Ima jedna cijela pjesma prepisana sa Baščaršije na ovaj način na koji govore oni što prodaju razne bižuterije za onim stolićima. Pa je bio neki krivovrati, koji je prodavao one gluposti i podvale, tobože hemijske i ručni sapun čisti mrlje i fleke – i ja ga skinuo, to je fantastično: Jelo se pilo se prosulo se majka vodi kćerku kćerka nije kriva Benk klik je u vašem gradu  – čemu ćemo tragedije. Dakle, ima i toga. To je pikanterija jezička, i lijepo je da čovjeku prinese miris tog ambijenta, taj šmek. Ja sam, dakle, i timE barato. Ali, ako govorimo o nečemu što je u dubokom smislu jezik poezije, filozofije, to se, ipak, bira.

ČEGA SMO ZBIR JE LJUBAVNA PJESMA

 

Još uvijek ne mogu otići od poezije, da li smo još uvijek zbir onoga čega smo bili zbir u Vašoj pjesmi?

Ta je pjesma postavila pitanje. Nije mogla dati odgovor čega smo zbir. Sad kad smo dolazili u Novi Pazar, profesor Enes Duraković mi kazuje kako jedno poglavlje, on radi veoma ozbiljnu historiju bošnjačke književnosti, pa veli da je jedno poglavlje naslovio potom mom stihu Čega smo zbir.

To je u ono doba bila jedna moja ljubavna pjesma koja govori o ženskom i muškom koji su se našli nakon dva brodoloma – ona u svom, on u svom privatnom bračnom životu. Kad se takvo dvoje brodolomnika nađe, kazuje se Čega smo zbir ti i ja / čega smo zbir / združene dvije samoće šta čine.

 

ŠTA SMO MI BOŠNJACI

 

Sad kad to prenosimo na viši plan, plan pjesništva i naše bosanske književnosti uopće, u ovom slučaju bošnjačke književnosti, nije meni lako biti pametan i odgovoriti na to čega smo zbir, šta smo mi Bošnjaci. Ja bih onima koji o tome pišu, koji vode našu nacionalnu politiku, koji se time bave kao osnovnim svojim poslom, ipak moj osnovni posao je nešto drugo, njima bih sugerisao u svemu onome što se smatra identitetski bitnim – dakle, ko smo mi Bošnjaci, šta smo mi Bošnjaci – u sve šta je normalno je li, pa mislim pritom i na vjeru, da se uzme u obzir, da se ozbiljno pretrese nešto što ja smatram kapitalno važnim u identitetu Bošnjaka. Dakle, ono šta jesu Bošnjaci. Samo ćemo razvući to kad govorim, mislim na identitet onoga što je od Kulina bana i još prije i boljih 500 godina ranije, pa sve do današnjega dana. Šta je, dakle, modeliralo, šta je bitno fomriralo taj mentlani sklop kakav je u nekom smislu nekakav obrazac minimalnih zajedničkih svojstava Bosanca kojeg danas zovemo Bošnjak, jer se ovi drugi lako odriču toga, smatraju da je to neka regionalna oznaka Srbin Bosanac, Hrvat Bosanac. Čak više ne daju ni to, pa kažu: „Mi Bosanci i Hercegovci.“ Pa nisam ja Bosanac i Hercgovac. Ja sam Bosanac, a i Hercegovac je Bosanac, samo što to iz drugih razloga sad odvajaju. Kad se kaže Bosna i Hercegovina onda se to i podrazumijeva, historijski to je jedna od pokrajina bosanskih, jedna od bosanskih oblasti. Herceg Stjepan je imao titulu bosanski vojvoda. Stvar sa Hercegovinom je jedna historijska stvar koja se događa u devetnaestom stoljeću.

 

ZA RAZUMIJEVANJE IDENTITETA BOŠNJAKA BITAN JE POJAM GRANICE, MEĐE MEĐU SVJETOVIMA

 

Nevjerovatno je važan faktor u formiranju onoga što je naše mentalni sklop granica, granica. Ovaj je čovjek i u doba ilirsko i ranije doba, Kelti i svašta je tuda prolazilo. On je uvijek bio na međi među svjetovima – uvijek, uvijek, uvijek – da bi od 1054. godine, to je već puna hiljada godina, bio na radikaliziranoj granici između pravoslavnog i katoličkog svijeta koji su u međusobnoj zavadi, koji se taru. I nas je napravilo takvim kakvi jesmo to trijenje koje se među njima događa. Mi smo kao između dva mlinska točka element, njega tare, tare, tare i, na neki način, oblikuje. Nije nimalo slučajno da je u takvom trijenju razapet ovdašnji čovjek, satalno ga nagone na neko opredjeljivanje. Hoćeš li ovamo, ili tamo. Pa Nemanja otamo šalje vojsku da tuče… Pa neću ni tamo ni ovamo, ja ću biti nešto drugo. Pa on prihvati da bude bogumil, to se onda drukčije zvalo, bogumil je kasniji termin. Traži treće rješenje, jer ne želi se opredjeljivati između sukobljenih i suprotstavljenih strana.

Ja čak mislim da je Titina ideja nesvrstavanja sasvim prirodno korijenila iz tog šta je historijski bosanski faktor. Dakle, nemojte nas natjerati da se opredjeljujemo. Hoćemo da smo dobri i sa jednima i sa drugima. Zašto bih ja sad kazao: „Ja sam za Zagreb, ili ja ne mogu.“ Neću, molim Vas, dozvolite da ja budem taj koji jesam, ne napadajte me, ne otimajte, ne uzimajte, ne ubijajte, ne pljačkajte i bit ću prijatelj sa svakim.

 

FENOMEN GRANIČJA

 

Taj fenomen granice je vazda aktuelan. pa se ta granica koja je granica kršćanstva pretvara u cijelom jednom stoljeću u granicu koje između dva svjetska politička bloka – Jalta. Jalta prolazi kroz srce Bosne, pa ovo ovamo rusko, ono tamo američko.

Mislim da taj faktor graničija, graničenja nije dovoljno kod naših stručnjaka razmatran a da je on pogolemo važan. Ponekad bih rekao da je važniji od onoga što su bili religijske te promjene, doživljaji pa i to što je definitivno prihvatanje islama na jednak način kako se prihvatalo bogumilstvo. Da, ja hoću islam jer ne želim da me ti praviš katolikom, ne želim da me ti praviš pravoslavcem, da me niste dirali možda bih i nešto drugo bio, treće, peto.  Oko tog identitetskog faktora nas Bošnjaka, molio bih, sugerisao bih, da pametniji od mene, stručni od mene, taj faktor malo pretresu i vide šta je od toga važno a šta nije.

SARAJEVSKA MOLITVA KAO KLETVA

 

Nekako se ovo sad nadovezalo na ovu priču o ratnoj sarajevskoj poeziji Zašto tone Venecija, Sarajevska molitva, Mora… i niz drugih pjesama. Ovaj paradoks o kome ste sada govorili, to naše identitetsko, ono što sada jesmo čini se da se najljepše osjeća u svim tim pjesmama, pogotovo u pjesmi Mora. Kako je bilo moguće u tom haosu da nastaju takve pjesme, sa toliko ljubavi i razumijevanja za te ljude koje čine takvo zlo? Kako uopće moguće bilo da nastanu tako prelijepi, topli, puno razumijevanja, ali i sa druge strane osuđujući stihovi?

Ah, šta znam, ja nisam mogao drukčije. Ta pjesma zove se Sarajevska molitva, a ona je praktično kletva. Ja se obraćam Dragome Bogu, molim Ga da skloni sa brda životinja, pa i da im pomogne na kraju jer, oni su jad. Ta je pjesma odjekonula na Zapadu strahovito. Preveli su je brzo, u sedam dana je izašla u nekim talijanski, francuskim, njemačkim novinama kao primjer naše mentalitetske benovalencije, merhametluka. „Evo vidite kako se jedan njihov značajan pjesnik iz opsjednutoga Sarajeva odnosi prema zlikovcima koji sa brda uništavaju.“

Nježna je i mekana ta pjesma, da je nastala godinu dana kasnije ne bi mogla biti tako mekana. Tada sam ja bio vjerovatno naivan, mislio sam da će to trajat mjesec, dva, tri, kao većina ljudi. Danas nemam takvu snagu za takvu vrstu nježnosti. A, opet, bilo mi stalo, bilo mi dovoljno da ih kaznim time što ih smatram nižim redom nego što su životinje, jer kažem Skloni sa brda životinje a ne diraj vrapca, ne diraj konja, ne diraju orla – a njih skloni.

 

MORA JE JEDNA OD MOJIH NAJVAŽNIJIH PJESAMA

 

Ta važna pjesma Mora. Ona je jedna od najvažnijih pjesama u ovih 20-30 godina moje poezije. Za nju je važno ovo. Kad su stranci u ratu, čitali, vidjeli, čuli pjesmu Mora, ja sam njima morao dokazivati da ona nije nastala tim povodom tada u ratu nego da je nastala sedam godina ranije, prije rata, (19)85. godine je ona nastala.

To je bilo na način proviđenja. Kaže se da je inspiracija nešto gdje nisi ti sam, to Odozgo dolazi. Srećom, imao sam jedan italijanski časopis u kome je ona prevedena 1986/7. godine, Dvije godine nakon što je nastala, išao sam u Italiju na neki festival pa oni preveli i objavili u tom biltenu. I onda sam strancima kazao: „Evo da vidite!“

 

PJESMU MORA SAM SANJAO PRIJE RATA NA MAKEDONSKOM JEZIKU

Ja sam je sanjao (19)85. godine na makedonskom jeziku kojega ne znam. Nazvao sam koleginicu pjesnikinju Radmilu Trifunovsku u Skoplju,na radiju je radila. Kažem: „Radmila, sanjao sam nešto čudno na makedonskom, ja ti ne znam… Pa šta da radim?“ Ona se nasmijala, kaže: „Napiši kako bilo, nek ostane natpisano.“ E to napiši kako bilo je ovo:

MORA

 

Šta to radiš, sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću,
a sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao,
a sad ni glasa ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam friško  pjesmu majko.

 

To je stvarno svakome izgledalo da je napisano friško u tom užasu kad nam sve uzeše. Međutim, imam taj prijevod na italijanski, i to je tako.

 

PJESNIK JE NEKADA MEDIJUM

 

Ne može pjesnik znati. Pjesnik je u mnogim – ne uvijek. Postoji poezija koja se događa na drukčiji način, ima – ali postoje i trenuci kad je pjesnik stvarno medijum kroz kojega se dogodi neko navještanje, neko proročansko viđenje, neka slutnja. Ja sam zbilja sretan zbog te pjesme Mora. Sretan sam što postoji, a da Bog da, nije postojalo razloga za nju.

 

NISAM PUNO PISAO

Sa poezije na prozu, sa proze na scenarij, film – kako sublimirati cjelokupno stvaralaštvo ili opus jedne  takve razgranate ličnosti kao što je Abdulah Sidran?

Neće to biti muka, zato što nisam ja mnogo pisao. Ja sam vodio jedan život prilično komotan. Mnogo sam dana i noći ostavio po kafanama. Moj opus nije zamašan, on je veoma skroman u tom smislu. Ko se tim bude bavio, neće imati tu vrstu problema. Bit će mu olakšano i time što postoje dvije-tri opsesivne teme motiva koje ja, u različitim medijskim žanrovima pripovjedam. Tako da ono što pričam u filmovima, ima u poeziji, imaj u prozi, u svemu što radim. Neće tih problema imati.

 

NE MOGU PISATI ONO O ČEMU NISAM SUVEREN

 

Nikada nisam pisao ništa u čemu nisam apsolutni vladar. Ja ne mogu pisati da mi daš milion dolara. Kaže: „Napiši mi scenarij…“ – na primjer o ne znam šta da lupim – „pederima!“ Ili, ne znam, bokserima bih možda nešto i znao, imao sam nekoliko prijatelja pa bi se raspitao, naučio. Hoću kazati da ne mogu pisati ono o čemu nisam suvreren, ja tu materiju moram poznavati tako dobro kao da sam cijeli život u tome proveo, i onda to biva valjano.

 

PRETAKANJE MOTIVA IZ SCENARIJA U PJESMU

 

Ljudi malo znaju, postoji taj film Otac na službenom putu, napisano (19)83. godine. To je mnogo godina prošlo – skoro 30 godinu.  Taj film je imao nekoliko svoj verzija. Rađene su četiri epizode za televiziju, bila je verzija za inostranstvo, bilo je domaća. E onda sam ja rekao idem napraviti najkraću verziju, pa promijenio i nije više Otac na službenom putu nego Otac se vraća sa službenog puta i napisao sam ovakvu pjesmicu, koja mi je mila, možda jedna od posljednjih koju sam napisao. Sve rjeđe se bavim poezijom, bavim se  tom prozom koja treba cio moj život da upakuje.[iii]

 

OTAC SE VRAĆA SA SLUŽBENOG PUTA

Ništa u rukama nije imao tata
kad je iznenada, s vrata, reko:

Evo me!
Niste, zar, mislili da sam umro?

Kuća tako skočila
da majka kroz nju propade:

Svi su nam govorili da jesi,
a mi smo uvijek znali da nisi!

Penjemo se
nas trojica
uz planinu
našeg oca.

Usput ga posvuda
ljubimo, ljubimo, ljubimo

da mu ruke
nikada više
ne budu prazne.

 

 

KAO MLAD PJESNIK ISPAŠTAO SAM OČEVU KRIVNJU

 

To je lijepo, jednostavno lijepo. Mislim da stvarno oni koji se budu bavili, a toga je sve manje, to se događa univerzitetima, tamo gdje mu je istovremeno i posao takav da se time bavi, neće imati problema. Nije golemog po obimu a tematski je, ipak, najvažnije to šta je istorija porodične nesreće, porodičnog pada, porodičnog sloma… Jer to šta se dogodi u jednoj generaciji kao politička krivnja, kao progon po političkoj liniji, ono se strahovito prenosi na naredne generacije. To je prokletstvo Balkana, to je prokletstvo naših sudbina da ovdje, praktično, prošlost ne postoji, ovde je prošlost vruća nego sadašnjost. I ja nisam bio svjestan da kao mladi pjesnik ispaštam očevu krivnju – zbog nečeg me neće, zbog nečeg me šutaju, zbog nečeg mi ništa ne daju. Mislim da sam svaku svoju knjigu objavio sa pet godina zakašnjenja. Uvijek neki otpori, neki smutnje, a ni na kraj pameti mi nije bilo da tamo postoje neke udbine službe. Ne možeš, Mehin, IB-ovca sin. Neka ga, nek čeka. Nisu me degenečili, ali sam imao nevolja.

MI SMO DIO JEDNOG KONTINUITETA

 

Ipak je to sve iz porodičnog momenta…

 

Sve. Pazi, molim te, taj ozloglašeni Marks je bio veoma, veoma mudar čovjek. Pazite, i onu rečenicu njegovu Religija je opijum za narod koju često upotrebljavaju kao grdnju na njega, ona je iščupana. Uz istu tu rečenicu idu, baš uz nju idu rečenice njegove: Religije je srce u svijetu koje nema srca. Religije je duša u bezdušnom svijetu. To je njegovo isto kao poezija, ali ga spominjem zbog toga što je njegova važna rečenica: Tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozak živih. Dakle, sve što su svi naši mrtvi mi smo dio toga, i sve se to apsolutno, neminovno, neizbježno taloži i pritišće naše moždane. svi naši postupci, naše geste, nisu samo naše geste. Ne, one su rezultat hiljadu pokreta koje učinilo hiljadu ruku prije naših života. Mi smo dio tog jednog kontinuiteta i naše patnje nikako nisu izolovane samo naše, one su dio cjeline o kojoj valja misliti, i valja je najprije prepoznati. I meni se, na sreću po moje pisanje, to dogodilo. Mislim da i oko Vas ovdje, u vašoj nabližoj povijesti, povijesti Sandžaka, možete naći hiljade primjera takvih.

 

KUDUZ JE PRIMJER INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE FILMA

Ako je Otac na službenom putu vezan za tu porodičnu tragediju, na čemu je Kuduz?

Kuduz je film koji se pravio na način na koji se u industrijama filmskim pravi: postoji taj i taj spektakularan životni događaj. Meni je Ademir Kenović kao režiser došao. Imao je novca za pripremu, jer je mi je za filmove uvijek neko morao platiti da mi izoluje, da imam od čega živjeti, da imam motivaciju i da radim.

Nikad u životu nisam mogao pisati ono što se meni piše, moj život je takav. Imam šezdeset sedam godina i moram se rukovoditi time od čega se živi i raditi ono što će najbrže biti plaćeno da bi se preživljavalo. To je nešto što je sramota po našu državu i po naše običaje, ali sam morao tako. Pa sam tako i te filmove radio.

 

ISTINITI DOGAĐAJ KAO PODLOGA ZA SCENARIJ

 

Dolazi Kenović i kaže: „Imam toliko i toliko para, bi li ti pisao?“ Bih. A šta bi ti? „Ne znam šta ima u tvojoj glavi?“ Ja onda iznesem fasciklu sa idejama, izresci iz novina, ovo-ono. Bilo je 25 nekih varijanti, a Ademir je odabrao taj slučaj koji je istiniti slučaj. On se zvao Junuz Kečo, čovjekom koji je ubio svoju ženu iz ljubomore, od ljubavi. Mnogo je volio, i nije htio da živi bez nje niti dao njoj da živi sa nekim drugim – pa i obećao da će ubiti. I ubio je na datum na koji je rekao da će je ubiti. Vrlo težak slučaj. Ademir je to odabrao.

Onda se ide svojim tokom. To je metod koje legitiman, i potreban, i neophodan u ozbiljnim filmskim proizvodnjama. Išli smo u sud. Ja sam iz suda izuzeo, kako oni kažu, 3.000 strana dokumentacije, prostudirao dokumentnaciju. Ja sam to znao napamet, imena svih aktera.

 

GODINU DANA RADA NA SCENARIJU

Koliko ste radili na tom scenariju?

 

Jednu godinu dana sam na tome radio.  Dva puta smo išli njemu u Foču u zatvor. Vrlo zatvoren, da izvinu gledaoci, zajeban čovjek. Potpuno skopčan, ne možeš ga raskopčat. Ne vjeruje nikome. Ja dva-tri put, pet-šest sati traju razgovori, dva-triput sam morao ustajati da mokrim. On je svaki put mislio da odlazim napunit baterije u nekoj prislušnoj spravi koja je tu. On je mislio da se njemu radi o glavi.  Vrlo težak čovjek.

Kad smo sve to tako napravili, proučio sam sudske spise. Sudski spisi su hladni, moram vidjeti živa čovjeka, pa smo išli akterima živim. I onome Guži, istinito ima Onaj Guža što mu je ženu odvukao, i sa njim sam razgovarao; i sa svim ženama i sa materom Bademinom, i svašta nešto…

A onda mi je trebalo četrdeset dana da sjednem totalne izolacije dva puta po dvadeset dana. To je ono vrijeme kad Avdo ne pije. Tada sam pio, sad ima tri godine, hvala Bogu, nitt pijem niti pušim, i sretan sam. Tad se u tim poslovima baca svaka vrsta besposlice. Nema govora da bih uzeo i kaplje. Pa oni konobari što mi poslužuju, donose hranu ne mogu da shvate: Čuveni Sidran – a čuven po toj sramoti – pa ne mogu da vjeruju. Kažem im: „Sačekajte, ljudi, da završim posao, nije ni meni lako!“ Četrdeset dana teškog rada, to znači dvadeset četiri sata predanog rada.

 

RADNI DAN TRAJE DAVDESET ČETIRI SAHATA

Bez ičega, bez ikakvog kontakta sa spoljnim svijetom?

Ademir dolazi svakih sedam-osam dana, pogleda dokle sam dogurao, i prepoznao je da sam bio zaribo, premoren, pa smo napravili pauzu nakon dvadeset dana.

Ali je važno ovo. Tada je moj radni dan dvadeset četiri sahata. Ja sam tada sebe dovodio u takvo stanje da radim scenarij i kada spavam. Tolika je koncentracija na materiju da u mom mozgu više nema prostora da sanjam nešto drugo, nego i u snu se vrti ta građa, i u snu dolaze rješenja. To je ta vrsta rada, tako da su ta dvadeset četiri sata zapravo mnogo više nego što smo naučili da jesu dvadeset četiri sata. Tada ne gledam na sat, već legnem spavat kada moram, kada glava pada na tastaturu. To je jedan strašni rad. Ja se ponosim da sam imao snagu za takvu vrstu rada.

To je bio Kuduz. Može se raditi na različite načine. Ove svoje porodične priče sam radio drukčije, s merkaom, s ljubavlju, sve jedno mi đe sam – ja sjedim sa vama za stolom, a u glavi mi se vinta ta priča.

Za to ne treba izolacija?

Ne treba. Izvadim papirić i šarnem šta mi je palo na pamet, a Vi i ne znate šta ja radim. Dakle, uvijek zavisi od izbora teme i motiva.

 

SRETAN SAM AKO IMAM DESET RELEVANTNIH PJESAMA

A od svega što je Abdulah Sidran napisao, šta je njemu samome najdraže, gdje najviše sebe on doživljava?

Pa, kada film ne bi bio autorska umjetnost koja se smatra rediteljevim autorskim djelom, svakako bi to bili filmovi bezbeli. Ali pošto to nije, i ja nemam pravo da ih smatram samo svojim, ne bih to birao. Izabrao bih poeziju. Mislim da imam desetak relevatnih pjesama za bošnjačku književnost, što je mnogo. To je mnogo. Nekada je dovoljno da pjesnik ima jednu pjesmu za koju pokoljenja vide da vrijedi, pa je vole, prenose, pamte. Nekada je dovoljna jedna pjesma. Ako ih ima u mene deset, ja sam veoma sretan i nemam razloga ni za čim da žalim.

 

NIJE DOVLJNO BITI DOBAR PJESNIK DA BI BIO I DOBAR PROZNI PISAC

 

Da sam urednije živio, da nisam upropastio mnogo godine života besposlicama, porocima, možda sam mogao više stvari raditi u proznom. Ustanovio sam ovih zadnjih godina da to nije meni nedostupno, savladao sam umjetnost pripovijedanja. Nije dovoljno biti dobar pjesnik pa da možeš ko od šale pretvoriti se u dobrog proznog pisca, to je rijetkost. Ima takvih pisaca, ali je rijetkost. Meni se učinilo da sam uspio. I možda bih za tim mačice zažalio, ali žaljenje je glupost jedna pa ne treba žaliti, treba ići naprijed. Ja sad gledam šta od onoga što imam na papiru kao projekte, šta će da ti Bog da dovršim od toga. makar još dvije-tri lijepe i važne stvari.

 

TV UNIVERSA, Emisija Razgovor, autor i voditelj Jahja Fehratović

[i] Ovaj Razgovor vođen je 30. 3. 2011. godine u serijalu emisije „Razgovor“  TV Universa, danas Sandžak televizija, autora Jahje Fehratovića. Abdulah Sidran bio je gost na svečanosti povodom devete godišnjice Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, na istom mjestu gdje je i devet godina prije, prilikom osnivanja IUNP sa drugim bošnjačkim piscima (2002. godine) održao književnu večer u znak podrške ovom prosvjetiteljskom projketu intelektulanog uzdizanja Bošnjaka Sandžaka.