Skender Kulenović – poetika jezika i etika književnosti

Priredio: mr. Alen Zečević

U SUSRET GODIŠNJICI ROĐENJA

SKENDER KULENOVIĆ – POETIKA JEZIKA I ETIKA KNJIŽEVNOSTI

Historija bosanskohercegovačke književnosti dvadesetoga stoljeća oblikovana je djelima autora koji su vlastitim poetikama uspostavili nove estetske horizonte i redefinirali odnos književnosti prema historiji, jeziku i kulturnoj tradiciji. Među njima Skender Kulenović zauzima posebno mjesto. Njegov književni opus nije moguće razumjeti isključivo kao izraz jedne epohe, niti ga je opravdano svoditi na ideološke ili generacijske odrednice koje su dugo dominirale književnohistorijskim interpretacijama. Premda je stvarao u vremenu obilježenom dubokim društvenim i političkim previranjima, njegova književnost nikada nije ostala zatvorena u okvir neposredne historijske zbilje. Naprotiv, historijsko iskustvo u njegovom djelu postaje polazište za promišljanje univerzalnih pitanja ljudske egzistencije, moralne odgovornosti, prolaznosti i trajnosti kulturnoga pamćenja. Upravo se u toj sposobnosti da pojedinačno iskustvo preobrazi u općeljudsku umjetničku činjenicu nalazi jedan od ključnih razloga zbog kojih se Kulenović ubraja među najznačajnije bosanskohercegovačke pisce moderne književnosti.

Kulenovićev stvaralački put obuhvata gotovo sve književne rodove. Pisao je poeziju, romane, pripovijetke, drame, eseje, književne kritike, putopise i feljtone, pri čemu nijedan od tih žanrova nije predstavljao usputnu stvaralačku dionicu. Naprotiv, žanrovska razuđenost njegova opusa svjedoči o izuzetnoj intelektualnoj širini i rijetkoj sposobnosti da različite književne forme prilagodi vlastitim estetskim interesima. Ipak, bez obzira na raznovrsnost književnih postupaka, cjelokupnim njegovim djelom dominira nekoliko trajnih poetičkih konstanti: izrazito povjerenje u izražajne mogućnosti jezika, snažna etička dimenzija književnosti, duboka povezanost s bosanskim kulturnim prostorom i izuzetna osjetljivost prema sudbini pojedinca unutar velikih historijskih procesa. Zbog toga se njegova djela ne mogu čitati kao puki odraz društvenih okolnosti, nego kao složene umjetničke konstrukcije u kojima historija prestaje biti pozadina događaja i postaje aktivni činilac oblikovanja ljudske svijesti.

Književna kritika odavno je uočila da Kulenović pripada onoj rijetkoj skupini pisaca kod kojih estetska vrijednost ne proizlazi iz spektakularnosti teme nego iz načina na koji je književni svijet oblikovan. Njegovi tekstovi ne osvajaju čitaoca retoričkom patetikom niti deklarativnim moraliziranjem. Naprotiv, njihova umjetnička snaga proizlazi iz precizno izgrađene jezičke strukture, pažljivo odmjerenog ritma rečenice i izrazite semantičke složenosti. Takav odnos prema jeziku čini Kulenovića jednim od najoriginalnijih stilista južnoslavenskih književnosti, piscem kod kojeg je svaka riječ rezultat promišljenog umjetničkog izbora, a ne spontane verbalne ekspresije. Stoga nije iznenađujuće što su upravo njegovi soneti, nastajali gotovo tokom cijelog života, u književnoj kritici prepoznati kao vrhunac pjesničke discipline i jedan od najznačajnijih dometa bosanskohercegovačke lirike dvadesetoga stoljeća.

Istovremeno, Kulenović pripada generaciji autora čiji se književni identitet oblikovao na razmeđu različitih kulturnih tradicija. Bosna i Hercegovina u njegovom djelu nije predstavljena kao homogeni kulturni prostor niti kao simbolička konstrukcija podređena unaprijed zadanoj ideološkoj slici svijeta. Naprotiv, riječ je o prostoru višestoljetnog susreta različitih civilizacijskih iskustava, jezika i religijskih tradicija, čija se složenost odražava u unutrašnjoj strukturi njegovih književnih tekstova. U tom smislu Kulenovićevo stvaralaštvo nastavlja jednu od najznačajnijih linija bosanskohercegovačke književnosti – onu koja kulturni identitet razumijeva kao rezultat historijskog prožimanja, a ne isključivog pripadanja jednoj tradiciji. Upravo zbog toga njegovo djelo i danas ostaje predmet različitih književnohistorijskih tumačenja, pri čemu se njegova estetska vrijednost pokazuje znatno postojanijom od promjenjivih ideoloških interpretacija.

Formiranje intelektualnog i književnog identiteta

Razumijevanje Kulenovićeve poetike pretpostavlja poznavanje kulturnog i intelektualnog okruženja u kojem se formirao kao pisac. Rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, odrastao je u porodici čija je društvena pozicija nakon agrarne reforme doživjela duboke promjene. Gubitak nekadašnjeg ekonomskog i društvenog položaja nije predstavljao samo porodičnu okolnost nego i iskustvo koje će kod mladog Kulenovića razviti izrazitu osjetljivost prema društvenim promjenama i historijskim lomovima. Djetinjstvo provedeno između Bosanskog Petrovca i Travnika omogućilo mu je neposredno upoznavanje različitih društvenih slojeva, kulturnih obrazaca i jezičkih registara koji će kasnije postati važan dio njegove književne imaginacije.

Poseban značaj u njegovom intelektualnom sazrijevanju imalo je školovanje u travničkoj Jezuitskoj gimnaziji, jednoj od najuglednijih obrazovnih ustanova tadašnje Bosne i Hercegovine. Humanistički obrazovni model, zasnovan na temeljitom izučavanju klasičnih jezika, evropske književnosti, filozofije i historije, razvio je kod Kulenovića osjećaj za formalnu disciplinu i estetsku zahtjevnost koji će ostati trajna odlika njegova književnog rada. Već kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule, pokazujući neuobičajenu sklonost prema zahtjevnim pjesničkim oblicima. Ta rana pjesnička iskustva ne predstavljaju tek mladalački pokušaj književnog izražavanja, nego prvi nagovještaj poetike u kojoj će forma biti shvaćena kao sastavni dio značenja, a ne kao puki tehnički okvir pjesničkog iskaza.

Studij prava u Zagrebu otvorio je novu fazu njegova intelektualnog razvoja. Iako pravne nauke nije završio, boravak u Zagrebu pokazao se presudnim za njegovo uključivanje u tadašnje književne i kulturne tokove. Tridesete godine dvadesetoga stoljeća obilježene su intenzivnim raspravama o ulozi književnosti u društvu, odnosu umjetnosti i ideologije te odgovornosti intelektualca prema historijskom trenutku. Kulenović aktivno učestvuje u tim raspravama, sarađuje u književnim časopisima i zajedno s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće časopis Putokaz, jednu od najznačajnijih publikacija socijalno angažirane književnosti među bosanskohercegovačkim muslimanskim piscima međuratnog perioda. Ipak, iako je njegovo rano stvaralaštvo nastajalo u dodiru sa socijalnom književnošću, ono nikada nije bilo svedeno na ideološku ilustraciju. Već u prvim pripovijetkama i esejima uočava se težnja da društvena problematika bude podvrgnuta složenoj umjetničkoj obradi, pri čemu psihološka motivacija likova i jezička organizacija teksta imaju jednaku važnost kao i sama društvena tema.

Poezija kao prostor historijskog iskustva

Ako se Kulenovićev književni razvoj posmatra u cjelini, postaje jasno da je poezija ona tačka u kojoj se najpotpunije ukrštaju njegova estetska, historijska i etička iskustva. Njegov pjesnički put, započet još u gimnazijskim danima sonetnim vijencem Ocvale primule, razvijao se kroz nekoliko izrazito različitih faza, ali bez prekida unutrašnjeg kontinuiteta. Od ranog formalnog eksperimenta, preko ratne poeme i kolektivnog iskustva stradanja, do kasnih soneta obilježenih meditacijom o prolaznosti, smrti, ljubavi i smislu ljudskog postojanja, Kulenović je poeziju gradio kao prostor stalnog suočavanja čovjeka sa samim sobom i svijetom kojem pripada. Njegov prvi književni rad objavljen je 1927. godine, dok će se sonetnoj formi, nakon višedecenijskog stvaralačkog iskustva, vratiti u punoj umjetničkoj zrelosti.

Takav luk razvoja posebno je značajan jer pokazuje da Kulenovićeva poetika nije nastala iz jednog estetskog programa. Ona se mijenjala zajedno s njegovim životnim iskustvom, ali te promjene nisu značile napuštanje ranijih književnih iskustava. Naprotiv, ono što je u mladalačkim sonetima bilo pitanje forme i jezika, u kasnijoj poeziji prerasta u mnogo složenije pitanje odnosa između riječi i stvarnosti. Kulenović je postupno izgradio izraz u kojem se stroga pjesnička forma i snažna emocionalna energija međusobno ne potiru, nego proizvode posebnu vrstu unutrašnje napetosti. Upravo će ta napetost postati jedno od obilježja njegovih Soneta, objavljenih 1968. godine, a potom proširenih drugim ciklusom 1974. godine.

U tom kontekstu posebno mjesto zauzima poema Stojanka majka Knežopoljka. Nastala u vrijeme Drugog svjetskog rata, ona pripada korpusu književnih djela koja su neposredno izrasla iz iskustva ratnog nasilja, ali njena vrijednost odavno nadilazi dokumentarnu ili ideološku funkciju. Kulenović je u liku majke iz Knežopolja oblikovao glas koji istovremeno pripada konkretnoj historijskoj tragediji i univerzalnom iskustvu gubitka. Stojankin govor nije samo govor žene koja oplakuje svoje mrtve; on postaje pjesnički prostor u kojem se individualna bol pretvara u kolektivno pamćenje. Kulenović pritom koristi izrazito razvijen osjećaj za ritam i zvučnu organizaciju stiha. Jezik Stojanke nije neutralan pripovjedni medij; on je istovremeno nosilac emocije i sredstvo njenog intenziviranja. Ponavljanja, dozivanja, ritmičke gradacije i snažna slikovitost približavaju pjesmu usmenoj tradiciji, ali je istovremeno smještaju u modernu lirsku poetiku. Kulenović tako uspostavlja vezu između individualnog autorskog izraza i kolektivnog jezičkog pamćenja. U tom spoju usmenog i modernog, tradicionalnog i autorskog, može se prepoznati jedna od temeljnih odlika njegove poetike.

Soneti: od iskustva svijeta prema iskustvu sebe

Najkompleksniji dio Kulenovićevog pjesničkog opusa ipak predstavljaju Soneti. Njihovo mjesto u njegovom djelu ne proizlazi samo iz formalne virtuoznosti nego iz činjenice da se u njima susreću gotovo sve ranije razvojne linije njegova stvaralaštva. Sonet je kod Kulenovića istovremeno stroga forma i prostor slobodnog mišljenja; njegova zatvorenost omogućava pjesniku da ostvari izrazitu misaonu koncentraciju. Prvi ciklus Soneta objavljen je 1968, a drugi 1974. godine, dakle u periodu kada je Kulenović već iza sebe imao iskustvo rata, intenzivnog društvenog angažmana, književnog i uredničkog rada, dramskog stvaralaštva i dugog procesa umjetničkog sazrijevanja.

Kulenovićev jezik postaje svojevrsni predmet pjesničkog istraživanja: pjesnik ne koristi riječ samo da bi nešto imenovao, nego ispituje njene mogućnosti, njenu zvučnost, njenu historijsku i kulturnu memoriju. U tom smislu njegov odnos prema jeziku predstavlja istovremeno estetski i ontološki odnos – pitanje šta riječ može reći postaje povezano s pitanjem šta čovjek uopće može spoznati i izgovoriti. Zbog toga bi bilo pogrešno Kulenovića predstavljati samo kao pjesnika ratne poeme Stojanka majka Knežopoljka. Ta poema jeste jedno od njegovih najpoznatijih i najutjecajnijih ostvarenja, ali njegov pjesnički značaj u punoj se mjeri može sagledati tek kada se ona postavi uz kasne Sonete. Između ta dva pola proteže se čitav stvaralački život: od historijskog krika prema intimnoj refleksiji, od kolektivnog iskustva prema individualnoj svijesti, ali i od neposrednosti emocije prema sve većoj jezičkoj i misaonoj koncentraciji.

Drama i proza: društvo, tradicija i čovjek

Kulenovićeva književna svestranost naročito dolazi do izražaja u njegovom dramskom i proznom stvaralaštvu. Njegove komedije Djelidba, Večera i A šta sad? nastajale su u neposrednom poslijeratnom periodu i pripadaju drugačijem registru od njegove lirske poezije. Ipak, ni u njima ne prestaje njegovo zanimanje za čovjeka uhvaćenog između društvenih okolnosti i vlastitih slabosti. Humor i ironija omogućavaju mu da društvene odnose sagleda iz perspektive koja je istovremeno kritička i umjetnički distancirana. Ove drame prvi put su objedinjene u knjizi Komedije 1947. godine.

U proznom stvaralaštvu Kulenović nastavlja istraživanje prostora Bosne, ali ga sada sagledava kroz složenije odnose između pojedinca, porodičnog naslijeđa i historijske promjene. Zbirka Divanhana, objavljena 1972. godine, posebno je značajna u tom pogledu. Već naslov priziva kulturni i jezički sloj bosanske prošlosti, ali Kulenović tradiciju ne tretira kao muzejski ostatak. Njegov odnos prema prošlosti nije nostalgičan u jednostavnom smislu. Prošlost je kod njega aktivna sila koja nastavlja određivati način na koji pojedinac razumije sebe, svoju porodicu i zajednicu kojoj pripada.

Vrhunac njegova proznog stvaralaštva predstavlja roman Ponornica, objavljen 1977. godine, neposredno pred njegovu smrt. Taj roman posebno je važan za razumijevanje Kulenovićeve kasne poetike jer u njemu dolaze do izražaja teme koje su se ranije pojavljivale u različitim oblicima: odnos pojedinca prema porijeklu, sukob tradicije i modernizacije, promjene društvenog poretka i složenost porodičnog naslijeđa. Naslovna metafora ponornice pritom se može čitati i kao svojevrsna metafora Kulenovićevog cjelokupnog stvaralaštva: tok koji je na površini ponekad nevidljiv nastavlja postojati u dubini, mijenjajući svoj oblik, ali ne prestajući da postoji. Ponornica je zbog toga više od završnog romana jednog pjesnika. Ona predstavlja svojevrsnu proznu sintezu pitanja kojima se Kulenović bavio tokom cijelog života. Historija više nije prikazana samo kroz kolektivni događaj, kao u ratnim poemama, nego kroz promjene svijesti pojedinca i raspad ili preoblikovanje svijeta kojem pripada. U tom smislu roman pokazuje da se Kulenovićev interes za prošlost nikada nije iscrpljivao u rekonstruiranju nekadašnjeg života. Njega je prvenstveno zanimalo kako prošlost nastavlja djelovati u sadašnjosti i kako čovjek postaje nasljednik ne samo materijalnog nego i psihološkog i kulturnog iskustva prethodnih generacija.

Upravo se na toj tački susreću pjesnik i prozni pisac. I u Sonetima i u Ponornici prisutno je pitanje vremena: šta ostaje nakon čovjeka, šta ostaje nakon nestanka jednog svijeta i na koji način je moguće sačuvati iskustvo koje je historija već pokušala izbrisati. Kulenović na to pitanje ne daje deklarativan odgovor. Njegov odgovor je sama književnost – riječ koja preuzima ulogu čuvara iskustva. Ta sposobnost povezivanja različitih iskustava objašnjava i činjenicu da je Kulenović za života dobio značajna književna i društvena priznanja. Među njima se izdvajaju Oktobarska nagrada Beograda 1968, Dvadesetsedmojulska nagrada Bosne i Hercegovine 1971. i nagrada AVNOJ-a 1972. godine. Godine 1974. postao je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, a bio je povezan i s Akademijom nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti.

Posljednje godine, smrt i književna recepcija

Kulenovićeva književna recepcija od početka je bila obilježena svojevrsnom dvostrukošću: s jedne strane prepoznavana je njegova izuzetna pjesnička i jezička darovitost, dok se s druge strane njegovo djelo često tumačilo kroz ideološke, historijske i društvene okolnosti vremena u kojem je nastajalo. Takav pristup posebno je bio izražen u interpretacijama ratne poezije, gdje je Stojanka majka Knežopoljka dugo posmatrana prvenstveno kao pjesničko svjedočanstvo o ratnom stradanju i antifašističkom iskustvu. Kasnija književnokritička čitanja, međutim, sve su više ukazivala na njenu estetsku autonomiju, složenu simboliku i izuzetnu jezičku organizaciju, čime je poema postepeno izdvojena iz isključivo historijsko-političkog konteksta.

Skender Kulenović posljednje godine života provodi između književnog rada i sve intenzivnijeg suočavanja s temama koje su postupno zauzimale središnje mjesto u njegovoj kasnoj poetici: prolaznošću, pamćenjem, naslijeđem i smrću. Objavljivanje romana Ponornica 1977. godine predstavljalo je završnu veliku proznu dionicu njegova stvaralaštva, ali i djelo u kojem se, iz perspektive historijskog iskustva pojedinca i porodice, sabiraju mnoge njegove ranije književne preokupacije. Samo godinu poslije objavljivanja romana, 25. januara 1978. godine, Skender Kulenović umire u Beogradu, čime je završen životni put pisca koji je gotovo pola stoljeća djelovao u različitim književnim i kulturnim područjima tadašnje Jugoslavije.

________________________

Izvor fotografije: https://historija.ba/