Anton Šimčik – Turbe bosanske kraljevne u Skoplju

Priredio: mr. Alen Zečević

Anton Šimčik

TURBE BOSANSKE KRALJEVNE U SKOPLJU

G. Elezović, poznati turkolog srpski, napisao je u Bratstvu (XXX, 1939., str. 21.) zanimljiv članak pod naslovom “Kral K’zi”. U tom člnaku iznosi svoja domišljanja o jednom grobu koji se nalazi kraj Hadžilar Yola (hadžijskog puta), koji vodi kraj Tutunsuz džamije na sjeveroistočnom rubu Skoplja. Taj grob, u obliku turbeta, koji stoji na osami, nalazi se na Urjan-babi, nekadanjem muslimanskom groblju. Turbe ima starinski oblik, načinjeno je od tvrde kamene građe, s kubetom na četiri ugla, koje leži na maurskim lukovima kojima se završavaju četiri četverouglasta stupa. Turbe je sazidano od opeke i lijepka, pokriveno ćeremitom, na koji se od starosti nahvatao sloj zemlje koji se svako proljeće zazeleni od mahovine, trave i cvijeća. Raspon lukova povezan je sa četiri debele motke od kovana gvožđa, kakve se nalaze na turskim zgradama u Skoplju iz druge polovine XV I prve polovine XVI stoljeća. Turci skopski zovu ovo turbe od baba zemana Kral k’zinin mezari ili jednostavno Kral k’zi.

Pisac piše nekoliko fantastičnih pokušaja da se razjasni porijeklo tog groba i kritički ih odbija kao neprihvatljive. Zatim pokazuje kako su Turci u XV stoljeću Kraljevom zemljom nazivali osvojenu Bosnu. Tako se u jednom pismu od 1470. namjesnik bosanski naziva gospodin vojvoda Ajaz beg, gospodar Kraljevi zemlji. Poznato je da su Turci, osvojivši Bosnu, zarobili osim kralja Štefana Tomaševića i njegova polubrata Žigmunta i polusestru Katarinu i odveli ih u Tursku. Ašik-paša-Zade, opisujući opširno feth Bosne u svom djelu Tarihi ali Osman, kaže da je mali brat kraljev bio zarobljen u gradu Jajcu. No Dursunbeg, učesnik vojnice na Bosnu, u svom Tarihu o Abdul Fatihu (Mehmedu II) kaže da je kraljev mali brat bio u Zvečaju i da je gradska posada, predavši grad veziru Mehmed-paši, izručila mu i maloga kraljevića bosanskoga. Mlade kraljevne bosanske doduše ovi turski historici ne spominju, ali ne govore o njoj ni kršćanski autori.

Ipak, znamo sasvim pouzdano da je godine pada Bosne Turcima u ruke došla i bosanska kraljevna. Jedan ljetopis srpski zabilježio je pad Bosne suhom bilješkom: Leta 6981. (od stvorenja svijeta, to jest 1473., mjesto 1463.) ode car na Bosnu i uvati Stefana despota (!) i Lazara zeta, a brata mu i sestru zarobi. Hrvatski ljetopisac piše uz godinu 1463: Tada Mahomet, car turski, vaze Stipana i Žigmunta, sini (sinove) Tomaša, kralja bosanskoga, miseca ijuna. No, najsigurnije vijesti o Žigmuntu i Katarini, njegovoj sestri, imamo od njihove matere kraljice Katarine, udovice Tomaševe, koja u jednom pismu iz Rima, gdje je živjela u emigraciji, datiranom 23. srpnja 1470., piše da je tada njenu sinu Žigmuntu bilo četrnaest godina, a zarobljenoj od Turaka kćeri Katarini deset godina. Iz toga slijedi da se Žigmunt rodio 1456., a njegova sestra 1460., po prilici godinu dana prije smrti ili ubijstva njena oca Štefana Tomaša, koji je umro 10. srpnja 1461.

Ne zna se kako se moglo dogoditi da je za pada Bosne mati djece pobjegla pred Turcima sama, spasila sebe i dio svoga imutka u Dubrovnik, a zatim otišla u Rim, a njena djeca da su ostala u Bosni, gdje su pala u ropstvo. Iz Rima nastojala je nesretna kraljica da oslobodi svoju djecu, i direktnom akcijom kod turskoga dvora i posredovanjem evropskih dvorova kod sultana. Katarina nije gubila nadu da će joj se djeca osloboditi ni onda kad je već doznala bila da su joj se djeca poturčila, to jest primila islam. Godine 1474. njeni poklisari Galeazzu Mariju Storzi, vojvodi milanskom, u svojoj predstavci tome vladaru kažu da je gospođa kraljica sve do sada uzdržavala mnoge koji su bili gospoda u njenoj kraljevini, koji još i sad čekaju u nadi da će s njenim sinom vladati u njegovu kraljevstvu. Sada, pošto je veliki Turčin (car) obećao njenu sinu oslobođenje, ona polazi sama na granicu Turske, očekujući poziv carev i ne želeći ništa nego milost da dobije sina iz milostive ruke careve. Od kršćanskih vladara moli pomoć, jer je od samoga Boga imala svoje kraljevstvo, a djeca joj, rođena da vladaju, sad su tursko roblje. Da li je dobila pomoć za otkup sina iz ropstva ne zna se, no turski car nije bio tako neoprezan da pusti na slobodu u kršćansku zemlju mladića koji je po smrti svoga brata Štefana Tomaševića bio zakoniti nasljednik bosanske krune. Čini nam se da godine 1474. njena djeca nijesu još bila prevedena u islamsku vjeru. To se dogodilo, čini se, između 1474. i 1478., jer gospođa kraljica Katarina, pišući svoju oporuku u Rimu, 20. listopada 1478., pet dana prije svoje smrti, ostavlja kraljevstvo bosansko svojoj djeci ako se povrate u kršćansku vjeru, ako li ne, onda ga ostavlja rimskomu Papi.

Žigmunt Tomašević nalazio se među odličnim službenicima na dvoru Fatihovu godine 1473., kad je Fatih išao na Uzun Hasana. Bosanski kraljević nalazio se u najbližoj blizini carevoj, jer Donado de Lezze u svojoj Historia Turchesca piše da je kralja bosanskog sin često se igrao table s gospodarom i mnogo se srdio u igri i gospodaru govorio riječi na svoj način, a gospodar se tomu smijao s velikim zadovoljstvom. Ako nije već tada bio primio islamsku vjeru, onda nije bio od toga daleko.

Godine 1486. Ishak-beg Kraloglu, bivši Žigmunt, bio je već negdje u Anadolu sandžakbeg i pod zapovjedništvom svoga daidže Ahmed-paše Hercegovića, beglerbega rumelijskoga, ratovao protiv misirskih mameluka radi Tarsa i Adane. U toj vojnici bili su zarobljeni obojica, i Ishak-beg i Ahmed-paša, i odvedeni u sužanjstvo u Kahiru, odakle su bili pušteni i s darovima povraćeni u Tursku. Godine 1487. bio je na položaju sandžakbega Karasi u vilajetu Hudavendikjaru, koji se nalazi dijelom na Marmarskom moru, dijelom uz Brusa-sandžak. Po prilici u isto vrijeme, Ahmed-paša Hersekoglu (Stjepan Hercegović), njegov ujak, bio je beglerbeg anadolski. Sljedeće godine učestvovao je Ishak-beg sa svojim spahijama u ratu s misirskim sultanom kod Aga Čaira i nakon toga poraza bio je, s ostalim zapovjednicima turskim, uhićen i poslan na sud u Carigrad. Je li na sudu bio oprošten ili svrgnut ne znamo. No, ovakve mazule car je često, za duže ili kraće vrijeme, opet postavljao u službu. I tako je Ishak-beg opet postao beg nekoga sandžaka i s Hadum Jakub-pašom, rumelijskim beglerbegom, išao u pomoć Alaudevletu, kad je turska vojska kod Hirman-Kale razbila misirsku vojsku. Posljednji podatak o životu Ishaka Kraloglu našao je A. Olesnicki u jednom Tarihu nepoznata pisca, koji je pričanje o Krbavskom razboju (9. rujna 1493.) zabilježio po kazivanju jednog muderisa i Ishak-bega Kraljevića, koji je o tom razgovorao sa samim pobjednikom, gore spomenutim Gazi Jakub-pašom. Prema tome, znamo da je bio živ i poslije Krbavskog razboja, ali sam u njemu nije učestvovao. Dalja njegova sudbina nije poznata.

Mnogo manje zna se dosad o Žigmuntovoj sestri Katarini. Jamačno je u ropstvu bila brzo rastavljena od brata i odgajana negdje u haremu, ali ne zna se gdje. Elezović nagađa da je Katarina bila predana na čuvanje Isabegu, sinu Ishakovu, krajišniku skopskom, koji je više godina služio u Bosni i imao na svom dvoru brojne Bošnjake, ne samo islamske nego i kršćanske vjere.

Kral K’zi mogla je biti privolom carevom udata za koga, ili je pak umrla prije udaje kao djevojka, premda joj je bilo već 18 godina kad joj je mati umrla u Rimu. Za pretpostavku da je umrla djevojkom govori ime groba – Kral K’zy, kraljeva djevojka, kći. No, čini se da nije umrla u kući Isabegovoj, jer nije bila ukopana pokraj Isabegove džamije, gdje su pokopani drugi članovi ove odlične porodice.

Iz pomnjivo izrađene studije Elezovićeve izlazi s velikom vjerovatnošću da u onaj grob u Skoplju, poznat po imenu Kral K’zy, nije ukopan nitko drugi nego Katarina, posljednja princeza bosanska, kći Štefana Tomaša i Katarine, kćeri hercega Stjepana, polusestra posljednjeg kralja bosanskog Štefana Tomaševića.

_________________________________

Izvor: Šimčik Antun, ”Turbe bosanske kraljevne u Skoplju”, Novi Behar, XII, 1939, br. 15-19, str. 176-177. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.)

Izvor: fotografija – Radio Sarajevo.ba (https://radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/skoplje-obnovljeno-turbe-posljednje-bosanske-princeze-katarine/320772)