Alija Nametak – Sarajka djevojka

Priredio: mr. Alen Zečević

Alija Nametak

SARAJKA DJEVOJKA

Jurnjava u vlaku da bi se uhvatilo što ugodnije mjesto. Naravno u trećem razredu, kojim smo se kao studenti vozili bilo od kuće do sveučilišta bilo od sveučilišta kući. Ovaj put smo išli u Zagreb. Predanili smo u Sarajevu i urekli sastanak na stanici. Karta od moje i njegove prtljage bila je u mene i ja sam, propisno natovaren, trčao iz kupea u kupe i s mojom i s njegovom prtljagom. Nije bilo nigdje dugih klupa da bi se čovjek mogao pružiti. Prokleo sam onoga kome je na um palo da pravi ovakve klupe za dvije osobe kojima je tijesno i pri dimenzijama kakve ti dadne studentska ishrana, a onda sam blagoslovio onoga ko je povukao one dvije crne pruge, zvane tračnice, da se ne taljigamo u kakvoj četverokolici. Prokleo sam i Rešida što mi utovari ovakav težak kofer, kao da mi je malo mojega, a uz to sam se morao kositi sa saputnicima radi mjesta koje sam za nj rezervisao. Vlak je već krenuo kad on upade u krcat-pun kupe i zauze kraj mene mjesto koje sam mu s mnogo prigovora izručio.

– Ja sam, brate, od danas sasvim drugi čovjek.

-Vazda si takav; ako ne zakasniš, a ono dolaziš u zadnju

-Oprosti, brate, znam da mi je kufer težak…

-…A još teže očuvati prazno mjesto, jer ljudi misle da ga ja štedim za svoja leđa ili

-Pa eto sada vide da je za me čuvano. Uostalom, nisi se trebao toliko boriti, ja bih mogao na glavi prestajati do Zagreba, a kamo li ne bi na Ja sam, brate, zaljubljen.

-Sad razumijem što bi mogao na glavi I ne bi ti se ni prehladila, kad je prazna kao i peta.

-Govori ti šta hoćeš, ali ja u životu nisam bio sretniji nego Ja sam se danas zaljubio, no eto na prvi pogled.

-Koji put?

-Prvi i Ako sam ikad u životu rekao da sam se zaljubio, lagao sam. Ovo je danas prva ljubav. Prva… Prvi pogled, prve riječi, i mene je svega isprobadalo.

-Da nisu sandžije?

-Šali se Ako se i tebi ovo ikad desi, pitat ću i ja tebe sa sandžije.

-Pa ko je, čija je, kakva je? Je li plava, vrana ili je čakarasta?

-Boga mi sam je zaboravio pitati čija je! Majka mu stara! Ih! Znam samo da joj je ime

-Vidi nesreće! Pa kako ćeš joj pisati? Kako ćeš nastaviti razgovor s njom?

-Staviću: Najljepšoj, najdražoj  mojoj  velikoj  ljubavi,  Sarajevo,  Hrvatin, Megara 1.

-Čuješ ti, magare broj jedan, ako poštar bude zaljubljen, odnijeće svojoj djevojci a ne tvojoj.

Ušao je kondukter:

-Karte, molim!

Predao sam mu je i prozumbao ju je. Rešid je izvadio mjesto putničke karte posjetnicu i dao je kondukteru.

-Šta je ovo? Nemojte zbijati šalu sa mnom!

-Da ti ne piše na posjetnici da si kandidat prava, mislio bih da si filozof, ako ne već profesor sa dvadeset godina službe – kažem mu ja, a on me gle- da nekim zagubljenim pogledom – Podaj čovjeku putničku kartu!

Izvadio je novčanik i iz jednog pregratka kartu.

-Molim vas, gdje imamo križanje s putničkim vlakom koji ide prema Sarajevu?

-U Zenici u 3 i 20.

-Hvala!

Kondukter je otišao dalje.

-Šta će ti vlak u Sarajevo?

-Vraćam se.

-Zašto?

-Pa moram da vidim djevojku i da saznam kako se

-Nije Produlji od Zagreba dalje, pa ćeš doći do Stenjevca.

-Zar ja zbilja tako izgledam? Za Stenjevca?

-Ja mislim i Onamo ih ima pametnijih.

-Pa šta da radim, po Bogu?

-Piši odmah sutra kad dođeš u Zagreb Hećimu, neka se malo sutra prošeta kroz tu ulicu pa neka vidi u kojoj ima djevojka po imenu Bisera, a ako ima više Bisera, neka ih zovne, pa onu ružniju upita za To je ona tvoja.

-Kako ružniju? Nema je ljepše na svijet.

-Pa da, to se obično pričinja zaljubljenom.

Hećim je bio naš drug na sveučilištu koji je prošle godine svršio medicinu i sad liječi sve moguće nane, babe, tetke, dajidžinice i bližu i dalju rodbinu. Danas nam se tužio kako ga, kad pregleda hastu i diskretno čeka honorar, takva hasta pomiluje riječima: “Mašallah, koliki je, ne ureko se! A znam ko da je jutros bilo, kad si s rahmetli materom dolazio kod nas. Bio si u samoj košuljici; nisi onda nosio ni gaća.” Ako se ovako nastavi, opet ću hodati bez gaća, jer dok sam studirao, imao sam barem od općine stipendiju. A sad od mene očekuju.

Barem će tako naš Hećim proći kroz tu mahalu i saznati da u njoj ima kakvu tetku, koja će ga zovnuti iza kanata. Rešid će mu morati staviti u pismo marku za odgovor. Barem on da ga ne oglobi.

Kupe se jedva zagrijao, što od parnih cijevi što od našeg daha. Na osam klupčica bilo nas je šesnaest. Rešid je otvorio prozor i pomolio glavu. Rešid je otvorio prozor i pomolio glavu kroza nj. Makar da su prosvjedovali putnici, on nije ništa mario, a i dobro je to bilo, jer je vani bila mećava. Snijeg i vjetar.

Kad je zatvorio prozor već je bio sličan običnim smrtnicima.

-Klanjam se, gospodine natsavjetniče, – obrati se Rešid nekom veoma visokom i plećatom šezdesetogodišnjaku, koji je sjedio nasuprot njemu jednim dijelom tijela na jednom dijelu

-Oprostite, – bojažljivo se proču starac – ja nisam nikakav Zar bi se vozio u trećem razredu da sam? Ja sam David Rosenfeld, trgovac iz Bijeljine.

-Izvinite, ali tako ste slični na gospodina sudskog natsavjetnika Franića iz Upravo kao dva brata. Čak i više sličnosti. Ja sam se s vama, ne, s njim, upoznao kad sam bio u Tuzli prije dvije godine. Ja sam Rešid Babović, kandidat prava.

-Drago mi je! A ja sam mislio da ste vi kandidat za ženidbu.

Rešid – koji se na prozoru jednom rashladio od snijega a sad u kupeu drugi put, jer je oslovio nepoznata čovjeka – malo se postidje.

-Pa moglo bi i to biti Sad imam da polažem treći državni, pa ako me sreća posluži, ne bih se dugo skanjivao. Danas sam, mislim, našao što mi srcu treba.

-Gospodine, ja sam stari čovjek, iskusio sam dosta toga, nemojte se žuriti. Smislite dobro, pa onda promislite prije nego se riješite. I onda, dragi gospodine, nemojte se ženiti Sarajkom.

-A što, po Bogu?

-Znate vi kako se ono pjeva: Sarajka djevojka majci plakala: Ne daj me, majko, daleko.

-Pa ja i nisam Ja mogu i u Sarajevu služiti.

-Ne razumijete vi Vidite, vi mi mnogo sličite na mog Pepija. To je moj jedini sin. I ja sam vas odmah zavolio, istinski kao da ste mi sin. Moj Pepi je bio u mojoj radnji. Ja sam vam se pretstavio kao trgovac, ali to je navika od ranije. Ja sam siromašan čovjek, trgovac koji bježi u prinudna poravnanja, kojemu obraz gori od stida… Vi vjerovatno mislite da se Jevrejin ne može zastidjeti, ali, vjerujte mi, mene strašno boli što nisam mogao odgovoriti mojim obavezama. Prokletstvo je to, a svemu je Sarajka kriva.

Iako me je drijem hvatao, slušao sam šta govori stari Rosenfeld, koji je unosio svu dušu u govor, molio, kumio i preklinjao Rešida da se ne ženi Sarajkom. Nije bio brbljav nego je mjerio svaku riječ, svaku misao koju je izricao, a on ih je izricao preko reda, kako mu je koja na um dolazila.

-Mladi moj prijatelju! Moja radnja u Bijeljini je imala dvanaest metara lica, a magazin je bio dug dvadeset i pet metara. Sve je to bilo puno robe. Radilo se, Bogu se molilo i bilo je Božjega blagoslova. Moj sin je tu učio od mene kako se radi, kako se stiče i kako se čuva. Bio je stidan kao curica. I po nesreći, jednoga dana ode nekim poslom u Sarajevo. Moglo se to i telefonom obaviti, ali on hoće lično stvar da uredi. Aj, aj, na nesreću i svoju i moju! Ni ja ga nisam mnogo odvraćao. Pa neka se dijete malo provede, mislim ja. Radi kao rob. Ah, gospodine! Ode, ali ne obavi posla, nego nju vidje i propade. Upropasti se. Nema ga mjesec dana kući. Zabrinuo se ja. Zabrinula se Rahela. To je moja pokojnica, koja je kasnije svisnula od nesreće… Aj, aj…, od sramote velike. Saznamo da se je tamo zagledao u jednu djevojku. Onda velimo ja i Rahela: “Pa hvala Bogu velikom! I vrijeme je da ga ženimo. Hajdemo i mi u Sarajevo da vidimo djevojku, pa ako bude prema njemu i ako imadne miraza, da je odmah vodimo kući.” Došli smo u Sarajevo. I vidjeli smo je. Nije bila ljepotica, a nije ni ružna. Ali velimo ja i Rahela: “U Boga je ljepota…” Ne kažem vam, Pepi nam je pretstavi u hotelu. Mi hoćemo da vidimo i prijatelje, da vidimo kuću. Ali ona se nećka da nas odvede kući, a ni Pepi ne zna gdje ona stanuje. Onda, kad se mi nismo dali smetnuti, odvede nas daleko, daleko, da noge polomimo ja i moja Rahela uz neke strmine, na neke Bjelave, pa u nekakvu kuću, u podrum, gdje je samo mali prozorčić na ulicu okrenut i vide se samo noge rijetkih prolaznika.

-Aj, aj, nesreća! – mislimo ja i Ali nema se kud natrag. Otac joj i majka sjede kraj peći. Ne rekoh vam da se ona zove Rifka i da joj je prezime Danon… Da, Danon je bio i naš Rabi, Božji ugodnik koji umrije kod Stoca na putu u Sveti Grad, a Danon se zvala i ona nesretnica koja raskopa moju kuću.

-I mi sjedili, i govorili, i Vjenčanje bilo odmah, čestitanja u hramu, jer se nije u Danona imalo gdje ni unići. Ja kažem Pepiju da izvadi vjenčani list kod rabina, da ima polovinu vožnje barem on i ona, a ja i Rahela platićemo čitavu. Ali on se kao uvrijedi. Zar, veli, tata da nam se u vlaku smiju kad izvadim kartu i rabinovo uvjerenje radi pišljivog popu- sta od 50%? Da nam kogod rekne: “Ne može Jevrejin da ne misli na gešeft i kad je na bračnom putovanju!” Sinko, sinko, kažem mu ja, pa neka nam se smiju. Mi nemamo ni njive ni oranice, da sijemo i da kosimo. Novac je naše sjeme i naša kosa. Ali on me tada ne posluša. Onda sam ja htio kupiti nešto skuplje robe, da je prevezemo pod djevojačko ruho, da ne plaćamo kaldrmiju, ali on mi to ne dade. Kaže: “Sramota je to, tata. Mi trgujemo, a ne krademo od općine.” Onda sam ja i tu popustio… I vazda sam više mo- rao popuštati.

-I, gospodine moj, eto vidite, i prije nego je prekoračila prag moje kuće, već mi je počela upropaštavati kuću. Miraza nije ništa donijela, a kad smo jednom ja i moja Rahela govorili o Rahelinu mirazu, ne bi li se ona sjetila da piše svome ocu i materi da je vrijeme da joj pošalju što je još na prvom sastanku ugovoreno, ona, kao da je se to ništa ne tiče, kaže Pepiju: “Pepi! Moraćeš slati mome tati dvije hiljade dinara mjesečno. Ja sam kao daktilografkinja toliko zarađivala, pa valjda i tebi vrijedim toliko. Ja sam bila njihova jedina zarada, a ti valjda nećeš dopustiti da ti tast i tašta prose po Sarajevu.

-Ja i Rahela smo ušutjeli, a onda je ona nastavila, što dalje, to Nabavila je klavir i učitelja klavira, pa joj nije ni to bilo dosta. “Ja hoću jednog lijepa konja. Volim da jašem.” Onda sam ja istupio i rekao otvoreno: “Nema toga, dijete! Konji su za begove, a ne za nas Jevreje. Ti ne znaš koliko se ja cjenjkam sa seljakom dok mu prodam četiri konjske ploče i trideset klinaca, sve za dvadeset dinara, a ti hoćeš konja za dvadeset hiljada.” “A zar ja, Pepi, ne vrijedim koliko jedan konj?”, kaže ona, a neće ni da gleda u me. “Pa da, kupići ti najboljega”, kaže Pepi. “A ako ja ne dam, Pepi?”, kažem ja. “Rastavićemo se”, kaže Pepi.

-Oj, oj, gdje si, smrti, onda bila da mi dušu uzmeš kad to doživjeh od svog jedinca! Da ne doživim ruglo i svoju propast!

I nabavi joj konja, ali ona hoće i učitelja jahanja. Pa nabavi joj i njega… Rešid mi je jahao na leđima, a ja sam vukao svoj i njegov kofer. Pucala su mi leđa od umora.

-Sjaši! – govorio sam mu, ali on baš ništa ne haje.

-Sjaši! – povikah glasnije, ali on se ne obazire, nego mi jednako pritište grbaču.

-Sjašiii! – razdrijeh se i Probudi se i sav kupe.

-Šta ti je? – pita me Rešid, koji je upravo počeo drijemati, jer je svu noć preslušao predavanje Davida Rosenfelda.

-Ništa – protegoh Spavao sam sjedeći, naslonivši glavu na vlastita koljena, a opruživši ruke do tala – Sanjao sam da te nosim na leđima.

-Nije ti bilo ništa teže nego Svu noć mi je žarku ljubav rashlađivao ledenom vodom ovaj – pokaza mi bradom Davida.

Zastruga vlak na skretnicama. Zaustavi se.

-Doboj, deset minuta! Prelaz za Tuzlu.

David skoči, pokupi svu silu kofera.

-Dajte, ja ću vam dodati kroz prozor – reče mu Rešid.

-Hvala! Znate, nema se sad da se plaća nosačima. Morao sam nanovo trgovinu početi, kao pred četrdeset i pet Hvala, zbogom, sretan put!

Dodasmo mu kofere i pakete i zatvorismo

-Hoćeš li pisati danas Hećimu da potraži Biseru?

-Ja sam njoj dao svoju posjetnicu: može i ona meni Znaš, kako bilo hairli, onako bilo i suđeno!

-Bogme te je žestoko Kako bijaše zagrijan kad si ušao u kupe, ja sam mislio da se nećeš ni za heftu rashladiti.

Vlak je pošao. Najednom dotrča iz restauracije Rosenfeld. Kucnu u prozor. Pogledasmo u police da nije šta zaboravio. Znakom nam pokaza da otvorimo prozor.

-Da niste šta zaboravili, gospodine Rosenfeldu?

– Zaboravih vam još jednom napomenuti: Gospodine dragi, ne ženite se Sarajkooom!

-Da li samo ako se zove Rifka Danon ili ako je uopće Sarajka? – već se obijesno Rešid smijao, ali ga Rosenfeld nije mogao čuti.

________________________________________

Izvor: Alija  Nametak, ”Sarajka djevojka”, Novi Behar, X, br. 23-24, 1936, str, 309-312.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.