Seid Traljić – O našim prezimenima
Priredio: mr. Alen Zečević
Seid Traljić
O NAŠIM PREZIMENIMA
Mi bosanskohercegovački muslimani nemamo mnogo svojih narodnih imena, kao što ih imaju Hrvati katoličke vjere. Međutim, mi obilujemo mnogim različitim prezimenima, a Sarajevo stoji u tom pogledu na prvom mjestu u Bosni i Hercegovini. Prezimena su kod nas obično vrlo stara. Naši pradjedovi, bosanski patareni, napustivši svoju staru vjeru i primivši islam, zadržali su većinom svoja dotadanja prezimena, samo su svoja stara imena zamijenili novim, islamskim.
Tako u prvim decenijama nakon što su Turci osvojili Bosnu i Hercegovinu, nalazimo u ovim krajevima kao vojvode zapadnih strana, krajišnike i sandžake: Ishak-bega Hranušića i njegova tri sina, Skender-bega Mihailovića, Mustafa-bega Juriševića, Ahmed-bega i Skender-bega Vraneševića, Mustafa-bega Bogojevića, Mehmed-bega Obrenovića, Sinan-pašu Borovinića i druge. Kako se po njihovim prezimenima vidi, oni su potomci bosanskih vlasteoskih kuća. Od tada, pa tečajem povijesti, ističu se među bosanskim muslimanima mnoge porodice, poput Turkovića, Brankovića, Novakovića, Vukovića, Kopčića, Vilića, Šestokrilovića, Ždralovića, Sokolovića i mnogih, a to su sve odvjetci srednjovjekovnih bosanskih plemićkih porodica, čiji su članovi sjedili u vijećima bosanskih banova i kraljeva.
Osim gore spomenutih prezimena, često se u prošlosti spominju, a i danas su česta među muslimanima u Bosni i među katolicima u Bosni i Hrvatskoj još i ova: Bogdanović, Filipović, Mačak, Kulenović, Ivanković, Martinović, Sikirić, Tomić, Botić, Batinić, Bubalo, Bradarić, Pavlović, Babić, Čengić, Čelik, Čolić, Rebac, Kapetanović, Katica, Pavica, Đogo, Pandža, Zekić, Kolaković, Ljubović, Bilić, Šarić, Rogić, Miličević, Borić, Jakić, itd. itd… Konjhodžići su danas isključivo muslimani, a prije je bilo i katolika koji su se zvali Konjhodžići. Poznata je muslimanska obitelj Bakšić, a 1552. godine spominje se Antun Bakšić kao vlasnik grada Ostrošca. Spominje se također neki Karlo Gušić, a ovo porodično ime nalazimo i danas među bosanskim muslimanima.
Ovo nekoliko interkonfesionalnih prezimena mogu nam poslužiti kao dokaz i podloga pri određivanju našeg porijekla.
Što se neka muslimanska prezimena nisu održala do danas, a spominju se prije dva ili tri stoljeća, ime više razloga. Jedan od njih je to što su neki Bosanci prešavši na islam prekrivali svoje porijeklo arabiziranim imenima Abdulah, Abdulgafur i slično. Tako je, naprimjer, Gazi Husrevbegov otac poznat pod imenom Ferhad-beg sin Abdulgafurov, dok se zna da je imao brata koji je bio kršćanin i zvao se Radivoj.
Neki su međutim svoja porodična prezimena prevodili na turski, odnosno na arapski jezik, a to su činili poglavito učenjaci i pjesnici, te možemo reći da je to bilo kao neka moda. Tako su poznati Tudžar-zade (Trgovičić), Bende-zade (Robović), Esam-zade (Gluhić), Bejazi-zade (Bilić), Erneb-zade (Zečević), Lagari-zade (Tanković), Durri-zade (Biserović), Jegen-zade (Bratić), Papaz-oglu (Popović) itd. Jedan ogranak stare hrvatske plemićke porodice Svetačkovića prešao je na islam i kratko vrijeme zadržao svoje staro prezime, a kasnije su ga preveli u Evlijić.
I u turskim historijskim izvorima donose se prezimena naših ljudi skoro redovno u prevodu, a ne u originalu, te i to otežava određivanje porijekla pojedinih ljudi. Neki naši histopriografi (kao Kemura) koji su objavljivali turske spomenike obično su prevodili prezimena. Pa ako tamo stoji Papaz-oglu, oni su prevodili u Popović, iako to nisu smjeli uvijek činiti. Ovaj proces mijenjanja prezimena odvijao se kod nas kroz čitavih pet stoljeća, pa se još i danas nije završio.
Naša prezimena su nastala na više načina. Ponekad prezime označuje nacionalnu pripadnost. U Bosni ima dosta muslimanskih porodica s prezimenom Hrvat, npr. U Visokom, u Konjicu, u Gračanici, u Zubetima (kraj Vareša)… U Donjem Vakufu se spominje obitelj Hrvačić, a često se susreću prezimena Hrvo, Hrvić (Mostar). U Visokom je živio početkom šesnaestog stoljeća neki Musa Hrvatinlija.
Obično su potomci kakvog značajnijeg čovjeka dobivali prezime po njemu; tako su naprimjer pašini potomci nazivani Pašići, kadijini Kadići, aljabegovi Alajbegovići… Potomci zanatlija koje su se u nečemu naročito istakli dobivali su prezime po tome svom pretku, pa su tako nastala prezimena Tabaković, Sahačić i slična. Prezime može postati i na taj način da se imenu doda nastavak, kao Mehmedić, Alagić, itd.
O postanku nekih prezimena govori nam i narodna tradicija. Nekoliko takvih primjera ćemo i ovdje priopćiti. Mati mi je pripovijedala o prezimenu Buturović slijedeće: Živio u Seonici kod Konjica jedan bogat beg. Imao je samo ženske djece, te je želio da mu Bog da makar jednog sina. Jednom mu je žena bila pred porođajem, a on pođe u lov. Na polasku, reče žene: “Ako rodiš žensko dijete, ne čekaj me u dvoru, a ako muško, obilno ću te nagraditi.” Dva dana iza toga žena se porodi, ali ne dijete nego nekakav mijeh. Ona pozove hizmećaricu da raspori mijeh. Kad su ga otvorile, našle su u njemu sedmero zdrave muške djece. Hanuma se zamisli šta će činiti. Da ostavi svu djecu kod sebe, reći će joj beg, a i ostali svijet, da je kao Butra (tako se zvala jedna lovska kera u toga bega) kad je sedmero djece zajedno rodila. Brzo se domisli te jedno dijete smjesti kod sebe, a ostalu zatvori u jedan sandučić i dade ga sluškinji da ga baci u vodu, a da nikome ne kazuje šta je u njemu. Kad se sluškinja udalji od kuće, srete bega i on je stade pitati šta nosi u sanduku, a ona mu je govorila da je prazan i da ga nosi nekakvoj ženi. Beg joj nekako oduze kutiju i kad vidje šta je u njoj upita je ko joj je to dao i kuda je ponijela. Sluškinja mu sve pravo kaza, a on reče: “Hajde ti kući pa kaži begovici da si joj želju ispunila, a ne kazuj da si mene vidjela.” Beg ode u šest sela i u svakom ostavi po jedno dijete, da ih seljanke odgajaju. Kad se je sutra povratio kući, begovicu je lijepo nagradio. Tako su oni živjeli u sreći i zadovoljstvu. Beg je često obilazio svoju djecu, koja su se, ne znajući jedno za drugo, nalazila u raznim selima.
Kad se djeci navršilo pet godina, odluči beg da ih osuneti zajedno kod svoje kuće. On kupi sedam posve jednakih odijela, dovede svu djecu kući i obuče im nova odijela, a onda zovnu begovicu da je pita može li poznati svoje dijete. Begovica kad vidje sve svoje sinove žive i zdrave, onesvijesti se od velikog uzbuđenja i radosti. Taj događaj se proču po narodu, te su ovih sedam blizanaca prozvali Buturovićima, a tako se zovu i sada njihovi potomci.
Isti događaj se i malo drukčije prikazuje. Kad je berber osunetio djecu i povalio ih jednog kraj drugoga, pokrivši ih jorganima, uniđe im mati. Ona je pošla k svome djetetu (onome što ga je ona othranila), ali kako su sva bila jednaka, nije znala koje je. Kad joj je beg rekao da su sva njezina, sjela je više njih i skamenila se. Tako su je i zakopali, jer se nije mogla opružiti na tabutu. (Mostar)
Jedan ogranak velike porodice Smaiš u Sarajevu poznat je popularno pod imenom Komadić. Za postanak ovog imena veže se ova narodna tradicija: Među Sarajlijama, koji su jednog vremena išli u rat na Crnu Goru, bio je i Mujaga Smaiš. Za njega se čulo da se je vrlo krasno borio. Kad se vojska povratila u Sarajevo, a Smaiš nije došao, počelo se je govoriti da su ga vlasi na komadiće isjekli. Pošto je on bio u Sarajevu vrlo poznat, svako ga je žalio. Prošlo je dosta vremena otkako su se njegovi drugovi vratili kućama, te su njega počeli pomalo i zaboravljati. Jednog dana dođe Smaiš svojoj kući i svi mu se začudiše, a ujedno i obeseliše. Tada mu ispričaše kako se je u Sarajevu bilo čulo da su ga vlasi na komadiće isjekli. On se na to nasmijao i rekao: “Kakvi vlasi, kakvi li komadići!” Otada ga je svijet prozvao Mujaga Komadić, te se i njegovi potomci tako zovu. (čuo od H. Fatima h. Hajro).
Husein ef Rizvić je čuo od Hajdarbega Čengića sljedeće: Jedan od davnih predaka begova Kopčića bio je u vojsci koja je išla protiv nekog kršćanskog vladara te je uhvatio i zasužnjio jednog princa. Pošao je da ga preda sultanu, ali mu sultanovi dvorjanici ne dadoše pristupiti do sultana, nego oni odvedu princa sultanu. Kad sultan upita princa ko ga je uhvatio, on reče: “Uhvati me jedan u kovčali čakširama.” Od tada se ova porodica zove Kovčić ili Kopčić.
Husein ef. je čuo da se priča i za Sijerčiće isto kao i za Kopčiće, s tom razlikom što je princ rekao da ga je uhvatio jedan čovjek malen kao sereč (vrabac). Tada ovog gaziju prozvaše imenom Sereč, a potomci su mu nazvani Serečići, Sirčići i napokon Sijerčići. Ovo mi je sve potvrdio i A. Dovadžija.
Mati mi je kazivala i ovo: Bila je nekakva katolkinja Stoja, pa kad je on umrla, jedan od njezinih sinova je prešao na islam i zvao se Stojić, a kasnije Ostojić. Kad je od sultana dobio zijamet u Hrasnici, prozvao se je Hrasnica. Sadanji begovi Hrasnice su njegovi potomci.
________________________________________
Izvor: Traljić Seid, ”O našim prezimenima”, Novi Behar, br. 21, IX, br. 21, 1935/36. str. 301-302.
Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajedncie kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.
