Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine i Bošnjaci: povijesni kontekst i refleksije
Piše: mr. Alen Zečević
Druga polovina 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini, osobito kada je riječ o Bošnjacima, predstavlja doba buđenja nacionalne političke misli i pojave prvih političkih organizacija. Taj proces potaknut je vojnom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine od strane Austro-Ugarske monarhije, da bi svoj formalni oblik dobio 1899. i početkom borbe Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju. Ovaj pokret, premda je u svome začetku imao izraženu vjersko-prosvjetnu dimenziju, s vremenom je prerastao u ozbiljnu političku organizaciju sa jasno definisanim ciljevima i programom. U tom smislu, a pod snažnim uticajem tadašnjih unutrašnjih prilika u zemlji, u Slavonskom Brodu 3. decembra 1906. godine utemeljena je prva bošnjačka i, uopće, prva bosanskohercegovačka politička organizacija – Muslimanska narodna organizacija (MNO) na čelu sa njenim prvim predsjednikom Ali-begom Firdusom. Njena pojava u političkom životu Bosne i Hercegovine izazvala je korjenite, za bošnjački narod i bošnjačku politiku dugoročno pozitivne promjene, osobito u pogledu nastojanja da se postigne prijeko potrebno političko jedinstvo u bošnjačkom nacionalnom korpusu.
Politički kontekst i Aneksija 1908. godine
Zvanično glasilo MNO od njenog osnivanja bio je list ”Musavat” i imao je važnu ulogu u programu stranke. U prvim tekstovima jasno je naglašeno da će list aktivno raditi na ”buđenju narodne svijesti i na organizovanju jake stranke, koja će biti čuvar narodnih prava i branilac u borbi protiv nasilja i samovolje, ma sa koje strane to dolazilo”. Već naredne 1907. u Bosni i Hercegovini provedeni su izbori na kojima je glasalo više od 130 000 Boošnjaka. Očekivano, apsolutnu podršku naroda dobila je MNO i njen Egzekutivni odbor sa 18 članova kojima je ”povjereno, da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine”. Svi napori austrougarskih vlasti da u pitanju aktuelne borbe za autonomiju izbjegne MNO ostali su bezuspješni, pa je početkom aprila iste godine i Zemaljska vlada, pozivajući se na zaključke Zemaljskog vakufskog povjerenstva, zvanično priznala Egzekutivni odbor kao legitimnog predstavnika političkih interesa Bošnjaka.
Kao sredstvo borbe rukovodstvo MNO u javnim nastupima, te antirežimskim tekstovima u ”Musavatu”, zastupala je stav o nepovredivosti sultanovog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom. Vlasti, koje su pažljivo pratile razvoj situacije u posljednjih nekoliko godina, tada su ušle u operativnu fazu rješenja pravno-političkog statusa Bosne i Hercegovine. Baron von Aehrenthal, novi ministar vanjskih poslova, je na sjednici austrougarske Zajedničke vlade održanoj 11. decembra 1907. godine otvorio raspravu o aneksiji Bosne i Hercegovine, naglašavajući da se toj zemlji autonomija i sabor ne mogu dati prije provođenja aneksije.
Drugi, vrlo bitan momenat u kontekstu aneksione krize, bila je mladoturska revolucija koja je izvršena 23. jula 1908. godine proglašenjem Ustava. Ocijenivši da je Turska ”pala pod likvidaciju” austrougarska Zajednička vlada pokrenula je široku diplomatsku aktivnost u Evropi u cilju dobijanja političke i pravne saglasnosti za konačnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Pismenim putem o aneksiji su 5. i 6. oktobra 1908. godine obaviješteni njemački i ruski car, britanski i italijanski kralj, te predsjednik Francuske. U međuvremenu, dovršen je i tekst Proglasa o aneksiji, koji je preveden na jezik bosanskohercegovačkog stanovništva. Proklamacija Bosancima i Hercegovcima objavljena je 7. oktobra 1908. u Sarajevu.
”Došlo je”, navodi se u Proglasu, ”vrijeme da stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu digli na viši stepen političkog života, odlučili smo se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovim prilikama i zajedničkim interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovih želja i koristi. Neka se sluša i vaša riječ, kada se unaprijed izodlučuje o ostvarima vaše domovine, koja će kao i do sada imati svoju zasebnu upravu”.
Bošnjaci prema aneksiji
Proglašenje aneksije izazvalo je protiviljenje i veliko nezadovoljstvo među Bošnjacima. Vijest o aneksiji u Sarajevu pročula se već 6. oktobra, ali nije bilo demonstracija. Da je razočarenje iznenadnom aneksijom u bošnjačkom narodu izazvalo šok i nevjericu govori izvještaj barona Pitnera iz Hercegovine u kojem se konstatuje da su muslimani ”potpuno utučeni”. Saznanja o političkim promjenama u Turskoj duboko su uznemirila muslimansko građanstvo i proširila strah da prava muslimana nakon aneksije neće biti zaštićena. Bilo je, međutim, određenih krugova koji su u novom stanju vidjeli priliku za bolju organizaciju bošnjačkih intelektualaca i dalji rad na borbi za interese naroda. Svaku sumnju u provedbu aneksije Bosne i Hercegovine otklonio je austrijsko-turski sporazum sklopljen u februaru 1909. godine, koji je izazvao razočarenje među Bošnjacima. U tom smislu, Osmanlijskom parlamenutu istog mjeseca upućen je ”Memorandum Muslimana iz Bosne i Hercegovine” u kojem je, između ostalog, predočena duga povijest žrtve koju je njihova domovina dala za interese Osmanskog carstva.
Kao posljedica ovih zbivanja pokrenut je talas iseljavanja Bošnjaka. Prema podacima austrougarske vlade u 1909. iz Bosne i Hercegovine se iselilo 2.538, a godinu kasnije čak 17.018 Bošnjaka. Priznanje aneksije od strane rukovodstva MNO uslijedilo je neposredno pred donošenje Ustava za Bosnu i Hercegovinu, 8. februara 1910. godine. Delegacija koju su činili Ali-beg Firdus, Šerif Arnautović, Ragib-beg Džinić, Mehmed-beg Fadilpašić i Bećir-beg Gradaščević posjetila je tog dana barona Pitnera, te druge organe vlasti, i bezuslovno priznala čin aneksije opredjeljujući se za dalji rad i organiziranje političkog života Bošnjaka u novim prilikama.
