Zabranjena knjiga
Piše: Jusuf Trbić
U vremenu naglog jačanja nacionalizma, mržnje i primitivizma bilo je samo pitanje dana kad će se i to dogoditi: u Bijeljini je zabranjena moja knjiga Razaranje Bosne. Njeno predstavljanje bilo je zakazano za ponedeljak 31. januara u Centru za kulturu, mi smo to najavili, obavijestili poznate ljude, ne obazirući se na to što su neki, koji se predstavljaju kao članovi veterana Garde „Panteri“, ponovo neodmjereno, neargumentirano i prostački napali mene i ono što radim.
Njima je to već uhodana djelatnost, ne znam šta bi radili da nema mene. Pridružili su im se Udruženje IV odreda SBO i Udruženje veterana RS-a, da prokomentiraju knjigu koju nikad nisu vidjeli. Oni kažu:
„Zgroženi smo činjenicom da je Centar za kulturu Semberija u svojim prostorijama odobrio promociju knjige Jusufa Trbića Razaranje Bosne i knjigu bošnjačkog pisca Zlatka Dukića Bjegunci. Želimo da vas podsjetimo da je Jusuf Trbić autor više knjiga koje su uperene protiv srpskog naroda i Republike Srpske, među njima je i knjiga o logoru u Batkoviću koja je puna neistina, što je dokazano i presudom Okružnog suda u Bijeljini. Jusuf Trbić je autor tri toma knjige Majstori mraka, on je u knjizi pokušao da predstavi događaje u Bijeljini na najmonstruzniji način, da optuži tadašnje ratno rukovodstvo grada Bijeljina, predstavnike teritorijalne odbrane i kriznog štaba za navodne zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u Bijeljini. Takođe je falsifikovao broj poginulih u borbama za odbranu Bijeljine gdje je cifru poginulih bošnjaka (njihovo malo slovo, prim moja) uvećao 10 puta!“.
I tako dalje. Za Zlatka Dukića kažu da je autor više knjiga i svjedočenja uperenih protiv srpskog naroda i RS-a, i da je „u knjizi Bjegunci iznio niz neistina a sve sa ciljem da Republiku Srpsku prikaže kao genocidnu tvorevinu“. Zamislite. Uz to što Zlatko Dukić nije pisao nikakve knjige uperene protiv bilo kog naroda, idiotska je tvrdnja da je u krimi-romanu Bjegunci „iznio niz neistina“. Šta to znači za jedan žanrovski roman koji nikakve veze nema ni sa RS-om niti sa bilo kojom konkretnom situacijom u BiH? I to roman koji niko od njih nije pročitao!
Tvrdnje o meni se graniče s nevjerovatnim. Prošli put su tvrdili da ja snimam filmove kojima blatim Srbe, a ja nikakav film nikad nisam snimio. Nikad nisam napisao knjigu o logoru Batković, pa niko, a pogotovo ne sud, nije mogao utvrditi je li istina to što sam tamo napisao, a Majstori mraka imaju dva, a ne tri toma i niko nikad nije osporio ni jednu riječ iz te knjige, koja se našla i u dokaznom materijalu na sudu u Hagu. Posebno je interesantna tvrdnja kako sam ja falsifikovao broj poginulih u borbama u Bijeljini – pa svi znamo da u Bijeljini nikakvih borbi nije bilo, a ja sam poginule identificirao po imenu i prezimenu, po svjedočenju članova porodica i po njihovim grobovima u bijeljinskim mezarjima.
Ovi koji me napadaju i njima slični nikad ni riječi nisu napisali o tome. Pa, šta čekaju? Neka iznesu svoju „istinu“ i neka to argumentiraju – imena, podatke, događaje, koliko je bilo poginulih, malo ili mnogo, neka kažu „svoju cifru“ i to dokumentiraju. Ili bar neka kažu šta se dogodilo s onima koji su, po njima, napadali Bijeljinu, ko su oni, šta bi s njima? I zašto su ti dični „oslobodioci“, kad su već „oslobodili“ grad u prvim danima aprila 1992. godine, nastavili da ga „oslobađaju“ na isti način sve do kraja 1995. godine? Ko je pobio i protjerao tolike ljude, ko je pljačkao, ko je pobio djecu, ko je porušio džamije? Mi još čekamo odgovor na ta pitanja. Kolovođa ovih napada, Petar Cvjetinović Maljutka, morao bi to dobro znati, dovoljno je da se prisjeti svog svjedočenja na sudu o zločinima u Bijeljini.
Kažu: zgroženi su što je meni dozvoljeno da predstavim svoju knjigu u Centru za kulturu. A naš BZK „Preporod“ je u toj ustanovi (koja se nekad zvala Omladinski dom) imao već dvadesetak predstavljanja knjiga i nikad nije bilo ni najmanjeg problema. Traženje zabrane i zabrana sama krasan je primjer poštovanja ravnopravnosti građana i naroda u skladu s „izvornim“ Dejtonom, tvdnja da književna djela koja nisu ni vidjeli sadrže neistine – neobičan slučaj natprirodnog poznavanja književnosti, a činjenica da neke neformalne grupe počinju odlučivati ko šta može činiti u kulturi i politici ovoga grada – izvanredan primjer savršenog funkcioniranja sistema. Jer, pokazalo se da su te grupe i neki tipovi među njima („poznati policiji“) jači od općine i njenih institucija, od policije i službi bezbjednosti, od etniteta i države. Kuda nas to vodi, sve zajedno?
Zabrane knjiga su, povijest nas uči, uvijek prethodile zabranjivanju misli, spaljivanje knjiga je bilo uvod u spaljivanje ljudi. Bijeljina je dugo vremena važila za vrlo tolerantnu sredinu, a sad nas je prekrio mrak. Treba li ovom gradu takva sramota?
Onaj ko misli da moje knjige nisu dobre, zbog bilo čega, može da napiše knjige koje će odgovarati njemu i njegovim istomišljenicima. Ako može. Ili da organizira javnu raspravu, da izmijenjamo argumente i dokaze, kao što normalni ljudi čine. Ili da, jednostavno, ne čitaju to što im se ne sviđa, nisu ni do sad ništa čitali, pa šta im fali? Moju knjigu naučno-političkih eseja Razaranje Bosne ne moraju ni čitati, sumnjam da bi išta razumjeli. Ona ne govori o ratu, već o sadašnjem vremenu mraka, mržnje, nacionalizma i haosa od kojeg masovno bježe mladi, pametni ljudi. Ali, dok to njima neko objasni, mnogo će vode proteći Drinom.
A ja nastavljam. Predstavljanje knjige bit će održano, vjerovatno na proljeće, vrijeme ide, karavan prolazi, dolaze sigurno bolja vremena.
Jer gora ne mogu biti.
IZVOR: Preporod Bijeljina
