Sutra je Bajram, a on se noćas ženi, on evo ide po Hadžibegovu kravaricu Nafu, ona će sada pobjeći s njime da niko ne vidi, nju će uvesti stara Umiša ... Đulaga Mehić ne korača, on pliva, on brekti od nekog silnog oduševljenja, u njemu se sve razmiče i širi, on je posrnuo da se ne procikne. “Nafo, grlo bijelo, utušiću te do svitka, Nafo, medeni kolačiću, pregrišću te do Kokina...” Pliva Đulaga Kokin, Krajina potanja u mehko snježno tkanje kao u pamuk, iz njega prokulja divovski pocik Pročitaj više
