SUŠIĆ: Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah
Bi ružno proljeće.
Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnježici, vrati se Ostoja Dobrisalić s duga puta kući pod Borogovo. Umjesto kuće nađe hladno zgarište. Leševe mlade žene, dva brata, njihovih žena i djece proždro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti.
Rekoše mu – bila je nečija vojska, ali ne znadoše – jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemića Zlatonosovića, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosović ovim kaznio Dobrisaliće što mu već drugu godinu ne isplaćuju povećane dažbine.
Vrišteći i valjajući se po ugljevlju, Ostoja odbolova žalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu. U Kovanju kod Rogatice naiđe na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred čadorom skrivenim u gustom smrečanju.
Zapovjednik, mlad, bezbrk poturčenjak od Kruševca, imao je već iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad ječmenog hljeba i u bakraču pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam. Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah. Iz jedne vreće izvadiše sablju, kratki pancir i torbak za vojničku poputninu. Nakitiše Ostoju, čestitajući mu. Uvrstiše ga najprije u odjeljenje pješaka izvidnika da tu pokaže šta zna. A obećaše mu ono što dotle nije smio ni dosniti – zlato, čin i slavu. Dozvoliše mu da se sveti dok se ne zasiti. Ne prevari se zapovjednik.
Ostoja – Abdulah Dobrisalić nije mu bio ni prvi ni posljednji nesrećnik – prebjeg. Samo se čudio: u svemu što je novajlija činio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti i pohlepe, bježanja od nečeg nekome.
Za opkladu, jednom Abdulah pojede bakrač pilava i ništa mu ne bi. Tad dobi nadimak – Pilavija. (…)
Ulomak iz: Derviš Sušić, “Pobune”, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2017.
