Knez Samo, prvi veliki vladar Slavena

 Knez Samo, prvi veliki vladar Slavena

Piše: Milorad Kostić

 

Knez Samo, u historiografiji prepoznat i kao kralj (rex) Slavena, jedan je od rijetkih besmrtnika čije se ime provlači od univerzitetskih udžbenika, historijskih studija i ozbiljnih enciklopedija, preko revijalnih i ilustriranih  časopisa, pa sve do modernih ukrštenica i skandinavki. U čemu je tajna njegove besmrtnosti? Na ovo i mnoga druga pitanja iz rane slavenske prošlosti pokušava odgovoriti Hamza Hamzabegović u svome nedavno objavljenom djelu Otkud Slavenima pola kontinenta?: Dio balkanske povijesti u velikom razdoblju Bizanta: Historijska sinteza (2022). Tajna poruka Fredegarovog 68. ratnog izvještaja iz poznate franačke hronike sastavljene u dubokom srednjem vijeku daje nam odgovore na mnoge nedoumice. Glavni akteri ove stare priče pune narativnih zaokreta su franački kralj Dagobert I i slavenski vladar Samo.

 

 

Dagobert I i Samo, dva antipoda evropske historije srednjeg vijeka

Dagobert I rođen je oko 600. godine. Bio je udioni kralj Franačkog Kraljevstva od 623. do 629. godine. Postavljen je za vladara Austrazije još za života svoga oca Lotara II. Poslije očeve smrti 629. godine zavladao je Neustrijom i Akvitanijom. Sjedinivši državu u svojim rukama, upravljao je kao samovladar svih Franaka sa sjedištem u Parizu do svoje smrti 639. godine.

Samo je osnivač prve slavenske nezavisne države kojoj je stajao na čelu od 623. do 658. godine. Porijeklo mu je nepoznato i, prema nekim izvorima, bio je franački trgovac. Dok su avarske snage pokušale osvojiti Konstantinopolis Samo se priključio savezu slavenskih plemena koja su podigla pobunu protiv svojih avarskih gospodara te ih zbacila. Taj savez bio je trajno izložen napadima germanskih plemena. Oko 625. godine napali su Karantaniju Langobardi i oteli joj Kanalaku dolinu i dolinu Ziljice. Oko 628. godine Karantanci pobjeđuju Bavarce i utvrđuju granicu uz izvor Drave. Slavensku državu nastoji i likvidirati  i franački kralj Dagobert I. Franačka vojska udarila je na Sama 631. godine, ali je bila kod Wogastisburga (po starijim historičarima vjerovatno gradić Uhošt u današnjoj Češkoj) do nogu potučena. Poslije Samove smrti njegova država ubrzano se raspala.

 

Tajna Fredegarove hronike

Nama se postavlja pitanje: Koji su primarni povjesni izvori za historiju ovog burnoga razdoblja? Odgovor je jednostavan: Fredegarova hronika. Fredegar (Fredegarius Scholasticus) je hipotetično ime autora jedne hronike pisane barbarskim latinskim jezikom između 613. i 658. godine, koja potiče po jezičkoj analizi od dvojice ili trojice autora i obuhvata epohu dinastije Merovinga. Hronika je dijelom kompilirana iz starijih izvora, a djelomično prikazuje historiju do 643. godine i često je jedini izvor za taj period. Rođaci Pipina Mlađeg Hildebrant i Nibelung (poznati i kao Continuator Fredegarii) nastavili su hroniku sve do 768. godine. Dakle, ova hronika je važan, a često i jedini izvor za događaje iz prve polovine 7. stoljeća, pa sve do 642. godine.

 

Rat je produžetak neuspješnih pregovora

Šta na sve ovo predočeno misli samostalni istraživač Hamza Hamzabegović? Hamzabegović smatra da treba dati primat historijskim vrelima. Načelno se slaže s tim da je kralj Dagobert I (623–639) bio udioni kralj Franačkog Kraljevstva i kralj Austrazije, a od 629. do svoje smrti samovladar svih Franaka sa sjedištem u Parizu. Zatim minucioznom kritikom rijetkih izvora (od kojih je primarni, a u mnogim segmentima jedini izvor spomenuta hronika) dolazi do zaključka da su franačke hronike ranog srednjeg vijeka nepresušni izvor mnogim podacima kojima se valjano osvjetljava rani srednji vijek.

Skoro da su svi podaci o Dagobertovoj vladavini iz značajne srednjovjekovne franačke hronike: Fredegarova hronika (njem. Fredegar-Chronik).

Rex Samo (623–658), prema Hamzabegovićevim riječima, neosporno je bio vladar velike rane srednjovjekovne slavenske države na prostoru današnje Češke, Slovačke, dijela Austrije, Slovenije, Mađarske te Njemačke i Poljske. Zatim odlučno smatra da je glavni i autentični izvor o Samu i njegovom kraljevstvu (lat. Regnum Samoni) Fredegarova hronika (lat. Fredegarii Chronicon) koja je Samu dodijelila titulu rex u značenju kralj. Time je pobio tvrdnje slavista 19. i prve polovine 20. stoljeća da je Samo nosio titulu kneza. Dalje, po Hamzabegovićevim tvrdnjama, Fredegar (lat. Fredegarius Scholasticus) u 7. stoljeću napisao je hroniku svijeta pod danas uobičajenim nazivom Fredegarova hronika. Stručnjak, kojeg nazivamo Fredegar, prema svojim spoznajama historije poredao je i opisao najznačajnije događaje od stvaranja svijeta pa do svoga doba. Tu je u četvrtoj knjizi u 68. izvještaju (IV, 68) opisao ratni sukob franačkog kralja Dagoberta I i njegovog protivnika slavenskog rexa Sama iz 631. godine. Ova hronika svijeta naglo prekida svoj izvještaj u 642. godini. Međutim, očito su uz ovu hroniku dodavani i događaji iz nešto kasnijeg razdoblja do oko 660. godine. To je učinio neki drugi autor.

Fredegarova hronika važno je srednjovjekovno historiografsko djelo koje je uvršteno u autentična svjedočanstva ne samo njemačke nego i rane historije Slavena.

Spomenuta hronika nas u jednom od prethodnih izvještaja (IV, 48) obavještava da je Franak slavenskog porijekla po imenu Samo, veletrgovac oružjem, otišao 623. godine među Slavene da se bavi trgovinom. Kod Slavena se već uveliko rasplamsao ustanak protiv Avara i njihove hegemonije. Veletrgovac Samo, kazuje hronika, priključuje se ustanicima sa svojom pratnjom. Uz njegovu maksimalnu angažiranost, borbenost i korisne savjete svi skupa su zauvijek otjerali Avare sa dotičnih prostranstava. Slaveni su potom izabrali Sama za svog vladara. On je njima, kako kaže Fredegarova hronika, vladao uspješnih 35 godina kao rex (kralj) Samo.

Kad je Dagobert I postao samovladar svih Franaka 629. godine, politička situacija naglo se zaoštrila. Vjerovatno je franački kralj očekivao da će se njegov Franak i nekadašnji veletrgovac oružjem, rex Samo, jednostavno priključiti njegovom Kraljevstvu. Pošto je to izostalo, kralj Dagobert I šalje 631. godine svog izaslanika Sychariusa (Ziharius) kod rexa Sama na pregovore.

Pregovori su se očito izokrenuli u tešku svađu i žučne rasprave. Prema Fredegarovom izlaganju, tom prilikom na površinu izranja i metafizičko pitanje: Kome pripada Svevišnji i ko smije uzurpirati Boga za svoje potrebe? Naravno, svako ima svoju interpretaciju. Zato će rat odlučiti ko ima pravo.

Hamzabegović zaključuje: „Koristeći stil legendi, Fredegar je u ovoj divnoj priči s puno obrta dokazao da je rat samo nastavak neuspješnih pregovora, literarni efekat koji se rijetko nalazi u književno-historijskoj literaturi prikazuje nam događaje na lijep i izrazito upečatljiv način.“ („Otkud Slavenima pola kontinenta?“, str. 301.)

Prenosimo u cijelosti Fredegarov 68. ratni izvještaj iz spomenutog Hamzabegovićevog djela:

U ovoj godini poubijaše Slaveni, što se i Wendeni nazivaju, Franke koji su se u Samovom carstvu bavili trgovinom, neka združena gomila i opljačkaše im robu. Ovakav skandal bio je povod za svađu između Dagoberta i Sama, vladara Slavena.

Dagobert onda posla Sychariusa kao izaslanika kod Sama sa zahtjevom da on izda naredbu da se za trgovce, koje su Samovi ljudi poubijali i njihovu robu bez ikakvog pravnog osnova prisvojili, plati primjerena odšteta.

Pošto Samo nije htio Sychariusa ni čuti ni vidjeti, ne dozvoli mu ni da izađe pred njega. Zato se Sycharius opremi kao neki Slaven te se tako sa svojom pratnjom pojavi pred Samom i iznese mu sve što mu je naloženo. I kako to već zna biti u naravi bezvjernika i u ponosu zlih ljudi ne dade Samo nikakve nadoknade za ono što su njegovi ljudi počinili. Jedino je pokazao spremnost da ovu i ostale sporne tačke, koje su izbile među ovim stranama, preda na sudsku raspravu kako bi oba sudionika mogli iznijeti svoje stavove.

Onda Sycharius stade vikati kao neki blesav i nepažljiv izaslanik vrijeđajući i ponižavajući Sama, što mu nije ni bilo naloženo. Još ga je uz prijetnje opominjao na to da i on i narod u njegovom kraljevstvu trebaju biti pokorni Dagobertu.

Već duboko uvrijeđen, Samo odgovori:

„Dabome, ne samo da zemlja, koju nastanjujemo, pripada Dagobertu nego i mi pripadamo njemu, samo kad bi se on već jednom urazumio pa počeo gajiti prijateljske odnose s nama.“

Sad podviknu Sycharius: „Nemoguće je da kršćani i sluge Boga čine savez sa psima“.

Na to je Samo oštro uzvratio: „Ako ste vi sluge Boga, a mi njegovi psi, onda je nama dozvoljeno, dokle god vi sve uporno radite protiv njega, da vam živim kidamo meso našim zubima.“

Potom je Sycharius bio izbačen iz audijencije kod Sama. A kad je on o tome podnio Dagobertu izvještaj, podiže ovaj, sav ponosan i umišljen, vojsku iz cijelog carstva Austrazije protiv Sama i Wendena.

Dok je vojska iz tri udarna pravca napadala Wendene, išli su i Langobardi kao Dagobertove pomoćne trupe s neprijateljskom namjerom na Slavene. I dok su se Slaveni pripremali na različitim mjestima za otpor protiv ovoga, izvojeva vojska Alemanna pod duxom Chrodobertom pobjedu tamo gdje je i upala.

I Langobardi pobijediše, pa tako Alemanni i Langobardi odvedoše velike gomile Slavena u ropstvo. A kad su Austrazijci opkolili utvrđenje Wogastisburg, gdje su se hrabri Wendeni u veoma velikom mnoštvu utvrdili, i dok su tri dana jurišali, mnogo od njih iz Dagobertove armije pade tamo od mača. Potom ostaviše Austrazijci svoje šatore i sve što su imali te naglo pobjegoše svojim kućama.

Od tada stalno uskaču Wendeni u Thüringen i ostale distrikte Franačkog carstva da ih pljačkaju. Pa čak se i Dervanus, dux naroda Sorbena koji su bili slavenskog porijekla i koji su od davnina pripadali kraljevstvu Franaka, priključi Samovom carstvu sa svojim narodom.

Ovu pobjedu, koju su Wendeni izvojevali protiv Franaka, ne trebaju Slaveni mnogo pripisivati svojoj hrabrosti, već više (borbenom) moralu Austrazijaca (koji bi veoma slab) otkako su spoznali da su oni Dagobertu mrski i da ih on neprestano pljačka.

(Prijevod s njemačkog Hamza Hamzabegović: Otkud Slavenima pola kontinenta?, Planjax komerc, Tešanj, 2022; vidi još: Franc Kos: Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, Ljubljana, Lenova družba, 1902)

Gdje se nalazilo utvrđeno mjesto Wogastisburg, kod kojeg se dogodio ovaj trodnevni boj između Franaka i Slavena? Jasnog odgovora nema. U svojim hipotezama historičari Wogastisburg smještaju na različite lokacije u Češkoj ili Slovačkoj od kojih smo jednu i naveli. Hamzabegović nam sugerira zaključak da bi to mogao biti Karnburg (Krnski grad), mjesto blizu Klagenfurta u Austriji. Naime, nešto kasnije, kad je nastala kneževina Karantanija u Alpama, Karnburg je bio njen glavni centar. Za ovo mišljenje ima i neoboriv geografsko-historijski argument jer mala je vjerovatnoća da bi austrazijski vojnici mogli da prodiru u Češku ili Slovačku kada im je put preko današnje Austrije i Koruške daleko bliži i vojno efikasniji.

Ova bitka u kojoj su Franci potučeni do nogu bila je ključni zaokret za tok povijesti slavenskih i germanskih odnosa. Franci su pokazali umišljenost i slabost, a Slaveni prvi put u povijesti bez asistiranja Avara ili nekih drugih stepskih naroda samostalno pobjeđuju organizovanijeg i jačeg protivnika.

Ipak, ovo je bio i ključni zaokret na tok svjetske povjesti iz više razloga. Prvo, otežan je prodor franačke države na istok, prevashodno u središnju Evropu. Drugo, potvrđena je granica podjele Evrope iz ranijeg perioda. Treće, Slaveni su ne samo privredno i politički nego i vojno izdigli se u respektabilnu velesilu ujedinjeni po prvi put sposobnim vladarom. Pod četvrto, u kulturološkom i etničkom smislu dolazi do svojevrsne simbioze i dublje nivelizacije koju nazivamo slavenska kultura.

Fredegarovoj hronici opravdano se pridaje enormni značaj zbog toga jer je to jedino autentično djelo iz prve polovine 7. stoljeća koje je pouzdano i dobrim dijelom i objektivno. Sadašnja, kao i dalja arheološka istraživanja upotpunit će našu sliku ovoga perioda i dati nove odgovore na stara pitanja.

 

Legendarni knez u očima potomaka

Mi danas ne možemo znati kako je fizički izgledao knez Samo. Predstava na freskoslici u Rotondi Svete Katarine u Znojmu u Moravskoj nastala je vijekovima kasnije (freskopisana oko 1134. godine). Znamo da su ga podanici smatrali za umnog i junačkog vladara, dobroga organizatora koji je okupljao znamenite slavenske poglavare. Kao i svi vladari toga perioda, imao je i harem od dvanaest žena iz plemenâ Wendena, od kojih je dobio dvadest i dva sina i petnaest kćeri, trideset i sedmero djece za trideset i pet godina vladavine. To je potpuno skromno u odnosu na druge slavenske poglavare njegovog doba koji su kopirali Avare imajući glavnu ženu na avarskom jeziku katun i mnoštvo prilježnica.

Sa sigurnošću iz Fredegarove hronike (lat. Fredegarii Chronicon) znamo da ga nisu ni mimoišli poroci i boljke toga vremena. Osjenčio je jednu epohu ne samo svojom ličnošću nego i energijom. Izgradio je sistem utvrda, koji je opravdao svoje postojanje, kako protiv Franaka, tako i protiv Avara. Ova odbrambena mreža pokazala se najučinkovitijom toga vremena. Iz nje su iznjedrila prva gradska naselja od kojih i mnoga danas postoje. Borac protiv avarskih silnika nad ženama i nejači brzo je evoluirao od veletrgovca do vladara velike zemlje i velikih naroda. Svojom vojnopolitičkom umješnošću izgradio je veliko djelo kao prvi veliki slavenski vladar.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.