Katerina Kalitko: „Recimo, često naiđe rat i legne između vas poput djeteta“

Spavaš ne samo s ovim jednim muškarcem, već i s njegovim cijelim životom.

I taj povremeno smeta vam zaspati ili grliti se kad godi.

Recimo, često naiđe rat i legne između vas poput djeteta

koje se boji ostati sámo u tamnoj susjednoj sobi.

Rat, kaže on, ima mnogo brojeva u arsenalu:

dvoje rođaka – jedna vreća s kostima,

hiljadu tristo devedeset i pet dana opsade grada,

tri paketa humanitarne pomoći: maslac, konzerve, mlijeko u prahu, tri komada sapuna.

Po tebe dođu četverica, svaki s puškom o ramenu.

Pokažu popis, sprovode te uz oružanu pratnju

kroz noćni grad. Dvaput dok hodaš

čuješ granate kako šište nad glavom.

… Iz baraka pet puta izvode noću na kišu

vode do jame u kojoj već truli četrdeset i troje,

i svaki put pomisliš: sada ću napokon umrijeti

i priznati Bogu – bila je sve to tek loša šala.

A oni vas bacaju licem u prašinu

i guraju cijevi u potiljak, morate dugo ležati

i od tada, kaže, više ne volim sanjati −

sva ova sjećanja, znaš, i nisu toliko muška,

kada trčite šumom, a oni vam u leđa pucaju,

kada je metak u bedru, a ti još ćutiš ono blato na licu.

I tada veliko bezlisto drvo bola raste u grudima, pulsira,

a ti ne odgovaraš, jer što bi na to uopće bilo moguće reći.

I brišeš, brišeš, brišeš s njegovog lica to blato, čak i kroz san.

Čak

i kad je daleko.