Godišnjica rođenja Zije Dizdarevića
Zija Dizdarević, predstavnik socijalne literature bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, rođen je 18. 2. 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog. Ubrzo sa porodicom seli u Fojnicu u kojoj provodi djetinjstvo. Nakon završene osnovne škole u Fojnici 1926. godine upisuje Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koju završava 1930. godine. Šest godina kasnije u istom gradu završava i Učiteljsku školu. Još tokom srednje škole učestvuje u đačkim štrajkovima, što će mu donijenti nenaklonost monarhističkog režima i čestu policijsku prismotru. U tom periodu objavljuje i svoje prve literarne radove: “Halucinacije” i “Zapisi bolesnog čovjeka” (1935). Već tada je potvrdio svoj talent, a kao učenik Učiteljske škole, Zija se posvetio i javnom radu. Pripovijetke i tekstove objavljivao je u časopisu “Putokaz”, “Pregled” i “Politika”.
U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen. Tragična smrt pogodila je i njegovog prijatelja iz studentskih dana u Beogradu, Branka Ćopića, koji je zapisao: “Dragi moj Zijo. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice? Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade”.
Posthumno su mu objavljene knjige “Pripovijetke” (1948), “Prosanjane jeseni” (1959), “Sabrana djela” (1968), “Blago u duvaru” (1983).
