Edina Heldić-Smailagić: „A kao Amin“

Ususret Bajramu, ali i Svjetskom danu svjesnosti o autizmu, objavljujemo priču Edine Heldić-Smailagić, predsjednice BZK „Preporod“ Banja Luka, koja je osvojila 1. mjesto na konkursu za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ u kategoriji „Bajramske radosti“ za najbolju bajramsku priču za 2022. godinu. Organizator konkursa je Udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ iz Odžaka. Edina Heldić-Smailagić književnica je iz Banjaluke i dosad je izdala četiri knjige. Magistar je psiholoških nauka, ali ističe da je njen najvažniji posao rad sa sinom unutar školskog sistema.

A kao Amin

U mojoj kući nema radosti i praznika. Nema ni rođendana mog, ni rođendana moga brata. Nema onog dana kada svi moji drugovi nose majci cvijeće, nema dana posvećenog ženama. „Nema ničega“, pomislim često kada nema mog brata u blizini. Kada vidim njega, svega imam. Ne mogu da razumijem kako to ne vidi moj otac. Onog dana kada nam je otužni doktor još otužnije rekao da Miralem ima autizam, ćaća je odlučio da se naljuti na Allaha! Ja nikad nisam vidio ćaću tako tužnog i bijesnog. Izgledao mi je tako bespomoćno. Ja tad nisam znao šta će se desiti. Majka je grlila Miralema i mene dok smo slušali nekog drugog koji govori iz usta mog ćaće. Poslije sam shvatio da se taj „čovjek“ zvao BOL. U jednoj noći sve je nestalo. Mama je stigla sakriti Kur'an, i svoj i njegov. Oboje su ga dobili od mojih nena. Stajali su jedan uz drugog u različitim bojama na polici. Tu je stajala naša zajednička slika u okviru oblika srca. Ona je ostala nedodirnuta. Mama je prije mene prepoznala njegovu namjeru, pa mi je ugurala Miralema i otrčala u dnevnu sobu da iz nje iznese dvije svete knjige na sigurno. Ćaća je te noći iz kuće odnio sve tragove vjere u Onog u kojeg se kleo i kojem se klanjao cijeli život. Tad sam prvi put vidio svog oca da plače. Od tad živimo u mraku. Zabranio je Bajram. To mi je najviše teško palo, više od neslavljenja rođendana i ostalih praznika. „Bez toga se može. Bez Bajrama se ne može!“, htio sam da mu viknem prvih nekoliko godina iza njegove odluke mnogo puta. Poslije sam prestao da mislim na to. Majka mi je objasnila da moramo ćaći dati vremena, a da nama niko ne može oteti radost islama iz srca. Kada bi on radio, mama bi vadila Kur'an i čitala nam ga. Mislim da nije znala sve šta piše, ali ga je držala u ruci i spajala nešto iz njega sa životom oko nas. Na drugoj ruci joj je ležao moj četverogodišnji brat Miralem i uživao.

Sa svojih 14 godina sam znao šta znači ta riječ na slovo a. Autizam je svijet za se u kojem živi moj brat. To je a kao avet koja je otela mog brata. To je a koje je odvelo mog ćaću u mrak. To je malo slovo a koje je odvojilo mog oca od Allaha. Nisam htio da znam šta je to tačno jer mi je bilo dovoljno da vidim ćaću da sve znam. Bilo je teško prve tri godine. Poslije smo se navikli. Krišom smo slavili Bajram. Mama, Miralem i ja. S obzirom na malo vremena do dolaska oca s posla i s obzirom na situaciju, pravili bismo male rituale. Razmijenili bismo poklone. Ja bih nešto proučio, Miralem bi nešto od toga ponovio. Mama bi u jednom kutku dnevne sobe napravila nešto s tepisima, marama i tespisima, izvukla bi sve to nešto iz tajnog prostora i napravila nešto nalik na islamski centar. Jednom sam se našalio i to rekao, a ona je rekla: „Da! To je naš islamski centar i naša velika tajna!“ Moja majka je jako voljela moga oca i nikad mu se nije suprostavila. Čak ni tada kada je znala da griješi bježeći od Allaha i kriveći Njega za njihovo iskušenje. Ona je tako zvala Miralema: iskušenje i dar. Moj ga je otac zvao Miralem sve dok nije čuo da ima autizam. Čini mi se da je od tad zanijemio, takoreći. Jedva je šta pričao i s nama, a kamoli sa Miralemom. Ipak, bio je pažljiv i dobar otac. Za te četiri godine uključivao bi se oko mene i brata kad god bi majka nešto rekla, a nekad je sam znao ocijeniti kada je majci potreban predah i pomoć. Bio je dobar prema nama, ne mogu reći da nije, ali je bio duboko izmijenjen. Bilo mi je jako teško ne spominjati Allaha. Bilo mi je jako teško sjediti u komšijskim kućama za Bajram (mama me uvijek slala) znajući da ga u našoj nema. Kada sam završio srednju školu, ćaća mi je dao svoju ušteđevinu i poslao u veliki grad na fakultet. Ja sam tad želio mu reći da meni samo treba da se on nama vrati i da kao nekad zajedno odemo na džumu. Nas trojica zajedno. Htio sam mu reći da se još sjećam kako je bio najsretniji za Bajram pred džamijom noseći Miralema u zagrljaju. Umjesto toga sam uzeo novac i tiho se zahvalio. Moj odlazak je poremetio Miralema, koji je tad, te godine, počeo pohađati prvi razred. Odjednom nije više bio miran i poslušan dječak. Majka me često zvala, a ja bih joj rekao da je to normalno. Treba Miralem da se navikne na školu. Sad mi je drago što nisam odmah dotrčao kući. Da jesam, nikad se ne bi desilo ono što se desilo. Za Bajram djeca koja ga slave ne idu u školu. Zbog odluke koja je donešena četiri godine prije, majka je morala da ga odvede u školu na taj dan. Miralem je sjedio s nekolicinom učenika taj dan u učionici. Učiteljica je u uvodnom dijelu časa rekla nešto o Bajramu. Po njenim riječima Miralem je odjednom ustao i istrčao napolje. Ona nije mogla da ga stigne. Došlo je do velike panike i uzbune. Svi su počeli da ga traže. Svi su čuli apel moga oca i izašli su iz kuća da ga traže. Oni koji nisu otac im je otišao na vrata i zakucao i molio da izađu da ih što više bude u potrazi. Noć je polako već počela padati i tada se začuo poziv na akšam. I odjednom se moj otac našao nakon toliko godina u džamiji potpuno ophrvan strahom. Imam je na početku rekao da zna da će Allah pomoći Miralemu i da je na njima svima da ne izgube vjeru i nadu. To su svi nekako glavom potvrdili i odjednom se mom ocu učinio strah manji, a i ovaj svijet ljepšim mjestom za život. Klanjao je nakon toliko godina ponovo i nije stigao ni da razmisli o svemu tome, a već se našao u potrazi za sinom. Nije ga bilo. Ja sam tada već bio na putu za naš grad. Došao sam kući kasno uveče i zatekao užasan prizor. Nijemi prostor među majkom i ćaćom ispunjenim krikovima koji se ne čuju. Ja sam samo ušetao u prostor i sjeo. Niko nije znao ni šta da kaže. Ćaća je odjednom prekinuo to sa rečenicom: „Žao mi je što bacismo tvoj i moj i naš Kur'an. Sad bi nam valjao.“ Majka je onda tiho rekla da ih nikad nije bacila i da ih je sakrila od njegovog jeda u posebno mjesto u podrumu. Kako je to rekla, odjednom sam shvatio gdje je moj brat i potrčao sam dolje, ka tom sanduku u kojem smo krili svih tih godina stvari za Bajram. Tako smo ih zvali: stvari za Bajram! Za mnom su krenuli i oni. Neću i ne mogu opisati šta je bilo poslije, ali jedno znam i to ću vam samo reći. Onog momenta kada smo ugledali Miralema kako spava s Kur'anom u ruci u sanduku, Bajram se vratio u našu kuću, a u srce mog dobrog ćaće svjetlost islama. Više mi autizam nije bio a kao avet. Postao je ono što je trebao i biti: a kao Allahovo iskušenje, a kao Amin.