Abdulah Sidran: „Zapis o čudu“

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i

ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim

kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog

pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš gust

pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće

na stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što

nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje

taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te

čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i

pomjera plamen svijeće na stolu pred nama, sjećam

se večeri, i glasa što govori “Napolju je oluja”.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što

traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga

se sjećam, poput glasa kojim govoriš “Napolju je

oluja”, glasa kojeg se sjećam, poput ruke kojom

pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš, poput ruke

koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

IZVOR: Abdulah Sidran, Sarajevski tabut, Civitas, Sarajevo, 2004, str. 34.