Tragovi slobode: Edin Numankadić i umjetnost kao sudbina
Piše: Saida Mustajbegović
Na unutrašnjoj strani vrata ateljea Edina Numankadića (Sarajevo, 1948–2026) nalazio se plakat s ispruženom rukom i natpisom: “Bosna na dlanu”. Nekoliko koraka dalje bio je veliki starinski sat naslijeđen od djeda Hakije. Na njegovom drvenom kućištu umjetnik je ostavio zapis rumunskog filozofa Émila Ciorana:
“Šta radiš?
Čekam se.”
Te dvije slike – Bosna na dlanu i čovjek koji čeka samoga sebe – možda su najbolji uvod u život i djelo jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara druge polovine 20. i početka 21. stoljeća.
Jer Numankadićev opus, u više od pet decenija, bio je potraga – za slikom, za smislom, za slobodom. Za onim neuhvatljivim mjestom gdje se lična memorija dodiruje s kolektivnim iskustvom jednog grada, jedne zemlje i jednog vremena.
Veličanstven u svojoj skromnosti, kako je jednom zapisano, Edin Numankadić je radije govorio o drugim umjetnicima nego o sebi. Dok mnogi oko vlastitog imena grade mitologije, on je radije prepričavao susrete s Behaudinom Selmanovićem, Micom Todorović, Oskarom Davičom, Ivom Andrićem, Mešom Selimovićem ili Susan Sontag. Kao da vlastiti život vidi tek kao jednu od niti u mnogo široj mreži umjetnosti i kulture kojoj pripada.
A ipak, njegov je život postao jedna od važnih priča moderne bosanskohercegovačke umjetnosti.
Prvi veliki izbor napravio je vrlo rano.
Po želji oca, upisao je elektrotehniku. Dvije godine studirao je disciplinu koja je obećavala siguran život, društveni ugled i egzistencijalnu izvjesnost. Međutim, porodica je ubrzo shvatila da mladi Edin više vremena provodi slikajući nego polažući ispite. Nastala je mala porodična drama, jedna od onih koje se poslije prepričavaju s osmijehom. Roditelji su na kraju pristali da upiše Pedagošku akademiju, Odsjek slikarstvo, dok je istovremeno na Filozofskom fakultetu studirao južnoslavenske jezike i književnost.
Taj paralelizam slike i riječi ostat će trajno obilježje njegove poetike.
Nije slučajno što će kasnije stvarati cikluse nazvane Slike / Zapisi, niti što će tragovi rukopisa, znakova i nečitljivih tekstova postati važan dio njegovog vizuelnog jezika. U njegovom svijetu književnost nikada nije bila odvojena od slikarstva. Jednako kao što je slika mogla biti pjesma, i tekst je mogao postati vizuelni znak.
Možda je zato među rijetkim bosanskohercegovačkim umjetnicima koji su jednako uvjerljivo razgovarali sa slikarima i piscima. Bio je avangarda, ali nikada militantan. Vjerovao je da hrabrost sama po sebi nije dovoljna, ako iza nje ne stoje estetska vrijednost i ljudskost. Njegova oružja nisu bila buka ni isključivost. Granice je pomjerao osmijehom, dostojanstvom, glađu za znanjem i spremnošću da umjetnost ne bude profesija nego način života.
U formativnim godinama imao je sreću da bude okružen ljudima koji su znanje dijelili nesebično. Behaudin Selmanović, Ivo Šeremet, Vojo Dimitrijević, Mica Todorović i drugi nisu ga učili šta da misli, nego kako da misli. Otvarali su mu oči pred zabludama svakog vremena. Edo je volio prepričavati kako je Šeremet, kada je Tito 1977. treći put proglašen narodnim herojem, samo tiho, gotovo podrugljivo rekao: “Treći put narodni heroj.”
Nije skrivao utjecaj Behaudina Selmanovića na svoju poetiku.
Prvi put Selmanovićeve radove vidio je kao osamnaestogodišnjak u Umjetničkom paviljonu. Stajao je pred slikama i pitao se: “Šta je ovo?”
Nije ga fascinirala samo ljepota. Fascinirala ga je mogućnost da slika bude prostor tajne.
Kasnije će često prepričavati jedan detalj iz Selmanovićevog ateljea. Na zidu je visila plava levha ispisana srebrnim slovima. Mladi Numankadić upitao je šta je to.
“Eh, to je nešto sveto”, odgovorio je Selmanović.
Ništa više.
Ta jednostavna rečenica ostala je živjeti u njegovom sjećanju.
Možda odatle potiče ono sveto u Numankadićevim zapisima, ono što ne možemo sasvim pročitati, ali osjećamo da postoji ispod površine slike.
Historičarka umjetnosti Meliha Husedžinović zapisala je da nije zanemariv utjecaj koji je Selmanović imao na mladog umjetnika. Ali taj utjecaj nije bio puko preuzimanje likovnog jezika. Bila je to lekcija o dostojanstvu stvaranja.
Selmanović je pripadao generaciji koja je umjetnost živjela kao sudbinu.
Numankadić će taj princip prenijeti u vlastiti život.
Drugi presudni trenutak dogodio se 1971. godine.
Djed Hakija upitao je unuka šta želi za poklon.
Odgovor je bio neočekivan.
Pariz.
Dvadesettrogodišnji student nije poželio automobil ni novac. Poželio je grad.
Grad umjetnosti.
Kasnije će se sjećati jeftine sobe, bageta i mlijeka, beskrajnih pješačenja od galerije do galerije tokom ljetnih vrućina. Decenijama kasnije taj mu se asketski pristup činio pomalo smiješnim jer je mogao jednostavno koristiti metro. Ali tada je svaki korak bio dio otkrivanja svijeta.
U Parizu je susreo francuski nadrealizam i američki ekspresionizam.
Susreo je slobodu.
“Zašto da i u Sarajevu ne radimo to isto?”, pitao se.
U tom pitanju sadržana je cijela jedna generacija.
Generacija šezdesetosmaša, kako ju je sam nazivao, živjela je utopijski duh pobune. Vjerovali su da umjetnost može proširiti granice slobode.
Edo je jedan od buntovnika 1968. godine. Nakon studentskih protesta otac ga je upitao je li bio među demonstrantima i zaprijetio da će ga se, ako sazna da jeste, odreći preko Oslobođenja. Pričao je i to s osmijehom, ističući da su naivno vjerovali da je sama radikalnost dovoljna za promjenu. Srcem su srljali u avanture koje nisu bile ni komercijalne ni sigurne, ali su bile iskrene, i u tom vremenu nosile osjećaj potpunog oslobađanja.
Ali ta hrabrost da se zakorači u nepoznato ostala je jedno od njihovih najvažnijih nasljeđa.
“Umjetnost je sva u pretjerivanju – u osvajanju individualne slobode”, govorio je Numankadić.
Kada se danas pogleda razvoj bosanskohercegovačke umjetnosti sedamdesetih godina, teško je zaobići njegovo ime.
Pokretač grupa 1+1+1, Prostor Oblik i Kammen, bio je među umjetnicima koji su insistirali da Sarajevo postane ravnopravan sudionik evropskih umjetničkih procesa.
Historičar umjetnosti Ješa Denegri zapisao je da se trenutak Numankadićevog pojavljivanja na umjetničkoj sceni danas ukazuje kao jedan od prelomnih stadija ubrzane modernizacije bosanskohercegovačkog likovnog života.
Ali Numankadić nikada nije rušio tradiciju.
Naprotiv.
Njegovo slikarstvo nastalo je na susretu tradicionalnog i savremenog.
Ispod utjecaja nadrealizma i ekspresionizma uvijek se nazire Bosna.
Nekada kao zapis.
Nekada kao trag.
Nekada kao sjećanje.
Nekada kao šutnja.
Edo je 1971. u starom Paviljonu, koji je projektirao Jaho Finci, to uvijek isticao, napravivši hepening uz muziku Johna Cagea. Gledano iz današnje perspektive, kada je to postalo dio svjetske umjetničke prakse, mogao je biti zadovoljan što je bio među onima koji su te ideje prvi otvarali ovdje. Ali to za njega nikada nije značilo da je sama hrabrost dovoljna – jer hrabrost bez estetskog kvaliteta ne znači mnogo. Na tada izložene obojene zelene plohe mu je Ivo Šeremet (slikar i jedan od osnivača Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine) kazao da nije Hakijin ne bi mu dao više da uđe u atelje, a Behaudin Selmanović, koji je tu bio s njima, brižno ga je povukao i sugerirao da ne slika više tako.
Govorio je: “Ne slikam kako želim. Slikam kako moram.”
Ciklusi Boja, prostor, vrijeme, Tragovi, Svjedoci postojanja i Slike / Zapisi djeluju kao poglavlja jednog velikog dnevnika.
U njima predmet postepeno nestaje.
Ostaje trag.
Ožiljak.
Pamćenje.
Na početku tog puta ništa nije bilo sigurno. Ilustrira to i atmosfera sa samostalne izložbe u Domu omladine u Beogradu 1976. godine. Na njoj su bila svega tri posjetioca. Jedna od njih bila je Marina Abramović. Popularni satirični časopis tada je njegov rad ismijao, opisujući ga kroz karikaturu “vezene torbe iz Bosne”. Za Edu je to bio podsjetnik da trenutak nikada nije mjera vrijednosti umjetnosti.
Nedavno je Nacionalni centar umjetnosti i kulture “Georges Pompidou” u Parizu otkupio jednu od njegovih slika iz ciklusa nastalog u okviru grupe Prostor i oblik koja je tada izlagana, potvrđujući trajnu relevantnost njegovog opusa na evropskoj umjetničkoj sceni.
Numankadićeve slike rijetko nude gotov odgovor. One traže sudjelovanje posmatrača. Prisustvo.
Gledajući ih, često imamo osjećaj da stojimo pred ostacima nekog davno izgubljenog rukopisa.
Znakovi postoje, ali ih ne možemo sasvim dešifrirati.
Moramo ih dopisati vlastitim iskustvom.
U tome je njihova snaga.
Njegova umjetnost ne govori umjesto nas.
Ona nas poziva da se sjetimo.
Rat je sve promijenio.
Kao i mnogim umjetnicima njegove generacije, opsada Sarajeva promijenila mu je pogled na svijet.
Na radnom stolu zapisao je rečenicu koja danas zvuči kao jedna od najtačnijih definicija tog vremena:
“Živiš normalno, zaokupljen umjetničkim problemima, u jednom trenutku vidiš da je život fascinantniji od svake umjetnosti.”
Iz te spoznaje nastali su Ratni tragovi, instalacija, u kinu “Sutjeska”, 1993. godine, u organizaciji Obala Art Centar Sarajevo.
Nastale su kutije, instalacije i slike u koje su ugrađeni fragmenti svakodnevice razorene granatama.
Klikeri.
Meci.
Komadi namještaja.
Predmeti spašeni iz života koji je nestajao.
Dok je svijet gledao opsadu Sarajeva na televizijskim ekranima, umjetnici su pokušavali sačuvati njegov duh.
Numankadić je bio jedan od najvažnijih sudionika tog kulturnog otpora.
Organizirao je izložbe.
Izlagao.
Pomagao.
Nosio umjetnost kroz Tunel spasa.
Njegovi radovi putovali su u New York, Edinburgh, Prag, Innsbruck i Veneciju.
Jednom se prisjećao gotovo nadrealne situacije kada je, usred svakodnevne borbe za opstanak, čekao primjerak The New York Timesa s reprodukcijom vlastitog rada.
Rat je proizvodio apsurde.
Umjetnost ih je bilježila.
Kroz njegov život prošli su mnogi važni ljudi.
Susan Sontag.
Achille Bonito Oliva.
Jannis Kounellis.
Oskar Davičo.
Ivo Andrić.
Meša Selimović.
Ali Numankadić nikada nije koristio ta poznanstva za vlastitu promociju.
Koristio ih je za promociju Bosne i Hercegovine.
To je možda najvidljivije u projektima poput Ars Aevi i Arka. Prije više od trideset godina prvi je svojim djelom i angažmanom podržao inicijativu Envera Hadžiomerspahića da se osnuje muzej savremene umjetnosti.
Dok su mnogi razmišljali o odlasku, on je razmišljao kako u Sarajevo dovesti svijet.
Bio je među ljudima koji su vjerovali da grad mora imati muzej savremene umjetnosti.
Da kultura nije luksuz.
Da je dio identiteta.
Početkom godine otišao je u penziju s mjesta direktora Olimpijskog muzeja.
Mnogi zaboravljaju da je zahvaljujući takvom radu mogao sačuvati svoju umjetničku slobodu.
Četrdeset pet godina radio je osam sati dnevno da bi imao nekoliko sati za slikanje.
“Ta sloboda je najvrijednija stvar i nikad je ničemu nisam podredio.”
Možda nijedna njegova rečenica nije važnija od te.
U vremenu kada se uspjeh mjeri tržištem, aukcijama i vidljivošću, Numankadić je ostao vjeran uvjerenju da umjetnost nije roba.
To ne znači da je prezirao uspjeh.
Naprotiv.
Iza njega su dvije prezentacije na Venecijanskom bijenalu, više od četrdeset samostalnih i preko tri stotine kolektivnih izložbi, brojne domaće i međunarodne nagrade te Orden viteza umjetnosti i književnosti Republike Francuske.
Ali nijedno od tih priznanja nije postalo važnije od same mogućnosti da nastavi slikati.
Bio je čovjek koji je jednako brižno čuvao ljude kao i umjetnost. Čuvao je sve ono vrijedno što je ova zemlja baštinila. Nije mislio samo na vlastiti opus. Dosljedno je, prije rata, tokom rata i poslije njega, radio na tome da se sačuva i institucionalizira naslijeđe velikih, često zanemarenih umjetnika, poput Behaudina Selmanovića. Znao je da kultura traje samo ako čuva svoje pamćenje.
Edo je bio Bosna u njenom najljepšem smislu – duboko ukorijenjen u svoj grad, a otvoren prema svijetu. Bio je kosmopolita koji je s jednakim dostojanstvom nosio Šestoaprilsku nagradu Sarajeva i francuski viteški orden. Nije birao između pripadanja i otvorenosti. Živio je oboje.
A možda je njegov život najbolje sažela Mica Todorović kada ga je, u jednom teškom trenutku, upitala: “Edo, jesi li ti sretan kada slikaš?”, a kada je odgovorio da jeste, rekla mu je: “Pa šta te se tiče sve ostalo?”
Na kraju, možda je najtačnije vratiti se Cioranu s početka priče.
“Šta radiš? Čekam se.”
U Numankadićevom slučaju to čekanje traje više od pola stoljeća.
Čekanje nove slike.
Novog traga.
Novog zapisa.
Novog pokušaja da se razumije čovjek i vrijeme u kojem živi.
Umjetnost za njega nije objašnjenje nego iskustvo.
Zato njegov opus danas ne predstavlja samo historiju jednog slikara.
On je svjedočanstvo o generaciji koja je vjerovala u kulturu, o gradu koji je iz ruševina branio vlastito dostojanstvo i o umjetniku koji je cijeli život ostao vjeran jednoj jednostavnoj, gotovo staromodnoj ideji: da sloboda nema cijenu.
Edin Numankadić umro je u julu 2026. godine, tri dana prije nego što je otvorena njegova posljednja izložba Prisustvo u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, a sedam dana prije nego što je postavljen kamen temeljac za izgradnju zgrade muzeja savremene umjetnosti.
