Adil Čokić – Znamenite Lejle

Priredio: mr. Alen Zečević

Adil Čokić

ZNAMENITE LEJLE

Ime Lejla1 vrlo je poznato iz čuvene arapske ljubavne priče o Lejli i Medžnunu. Ovo se ime i danas čuje na istoku, a povijest bilježi oko trideset istaknutih žena sa ovim imenom. Između tih jedna je živjela prije islama. To je kćerka arapskog pjesnika Muhelhilda i majka jednog od najvećih arapskih pjesnika, iz doba zvanog džahilijet2, Amra ibn Gulsuma. Među ashabima je bilo osamnaest Lejla.3  Lejla je bilo ime i jednoj Hazreti Alinoj ženi, te napokon majka jednog znamenitog arapskog pjesnika, Ferezdeka (umro 110. H), zvala se Lejla. Između tih Lejla najpoznatije su ove:

Lejla Bintu Hasan

To je kćerka znamenitog pjesnika Hasana ibn Sabita (umro 54 g. po hidžretu), koji nosi počasni naslov Pjesnik Božijeg poslanika, jer je pjevao uglavnom u njegovu obranu proti neprijatelja islama, koji su ga napadali i grdili. Njegova je Lejla bila takva pjesnikinja da je jednoga dana natpjevala samoga oca, na šta je on rekao da neće pjevati dok mu je kći živa. Ona je na to zamolila oca da joj oprosti i zavjetovala se da neće vise pred ocem pjevati.

Hasan je imao još jednu kćerku, po imenu Nu’m, koja je također bila pjesnikinja. Njegove obje kćeri spadaju medu ashabe.

Lejla Bintu Hasme

Lejla kći Hasmetova iz plemena Kurejša spada u kolo prvih ashaba, koji su pretrpjeli najveće muke od neprijatelja, pred kojim je i ona, s mužem Amirom ibn Rebiom i nekim drugim ashabima, bježala iz Mekke u Abesiniju. Kada je Božiji poslanik doselio u Medinu, i ona je doselila s mužem. Predala je nekoliko hadisa (izreka Božijeg poslanika). Bila je pjesnikinja i pjevala kraće pjesme. Muž joj je postao šehid u ratu na Uhudu, te je tom prilikom spjevala jednu vrlo lijepu tužaljku.

Lejla Ahejlija

Ona je znamenita pjesnikinja iz Ahjel zvanog arapskog plemena, čijim se pjesmama ponosilo pleme. Živjela je u umejevićkom dobu i odlazila na dvor halifi Abdulmeliku (umro 86. H.). Priča se da je nekom prilikom posjetila Abdulmelikova valiju, čuvenog krvnika Hadždžadža (umro 95. H.), kojeg je pohvalila u jednoj lijepoj pjesmici, te da ju je bogato nagradio.

Glavni je uzrok da se Lejla proslavi kao vrsna pjesnikinja tragični slučaj njezine ljubavi. Ona se je zaplela u ljubavnu mrežu s pjesnikom iz svog plemena Teubom,4 koji je zbog vanrednih vrlina prozvan Fetel-futjan (mladić mladića – najbolji mladić). Kako je njezina ljubav bila iskrena i bistra, tako je i on gorio za njom u iskrenom ljubavnom žaru. Ova su dva srca kroz cio svoj život izlijevali žar svoje ljubavi u bisernim stihovima jedno prema drugom. Kao što se često dešava da iskrsnu nekakve zapreke koje onemoguće sastanak zaljubljenim srcima i ostave ih da do smrti tuže jedno za drugim, takva je sudbina zadesila i njih dvoje. Lejlini roditelji nijesu dopustili da ona ode za svog dragog Teubu, nego je prisiliše da ode za drugog. Ona se pokorila nepravednoj želji roditelja, ali je i dalje ostala vjerna svom Teubi. Valja istaknuti da su ova dva srca čeznula jedno za drugim sve do smrti, vodeći poštenu ljubav. Naime, ona je ostala vjerna svome mužu, a i on je poštivao bračni zakon, te i pored toga što su im nekad bile povoljne prilike, nijesu imali tješnjih odnošaja. Poslije njezine udaje vrlo su se rijetko sastajali, jer ga je progonio njezin muž.

Lejla je spjevala cio niz lijepih tužaljki poslije smrti (pogibije) Teubine, a čim joj je pala zgodna prilika posjetila je njegov grob. Pristupivši grobu, viknu s deve: Selam alejk, o Teubo!, ali pošto nije čula odgovora, okrenu se društvu koje je pratilo i reče: Ja nijesam znala do ovog časa da Teuba nije bio moj iskreni ljubavnik! On mi u jednoj pjesmi kaže:

Da me Lejla pozdravi,

Kada budem u zemlji,

Srdačno bih pozdrav

prihvatio, Iľ bi joj se sova,

Kraj mog groba,

Svojim tužnim glasom odazvala.

U času kada je ona to govorila, poletila je iz obližnjeg grmlja jedna sova koja se poplašila od prisutnih, te poletivši prema Lejlinoj devi, poplaši je, a deva se trgne i obori je. Lejla je pala na Teubin grob i na mjestu ispustila dušu, uvjerena da je Teuba bio njezin vjeran ljubavnik, te su je i ukopali kraj njega.

Lejline i Teubine pjesme, te njezine tužaljke i drugo izložio je Ebul-Feredž Isfahani (umro 356. H.) u 10. svesku Kitabul-eganija.

Lejla Kršćunka

Ona je iz Taglib plemena, a živjela je u umejevićkom dobu. Pored toga što je bila dobra pjesnikinja, vrlo je malo sačuvano njezinih pjesama.

Lejla Amirijja

Ovo je poznata Lejla iz priče LejIa i Medžnun. Većina učenjaka ističe da su priča o Lejli i Medžnunu i njihove ljubavne pjesme umotvorina neke nepoznate osobe i da su to sabirači arapskog narodnog blaga popisali onako kako su čuli, te da Lejla i Medžnun nijesu historijska nego umotvorna lica. Neki pisci, protivno tomu, tvrde,da su Lejla i Medžnun istinske osobe iz plemena Amir, da je njihova ljubav istinit historijski događaj i da su živjeli pod konac umejevićkog doba. Poznati islamski pisac Ibnu Kutejba (umro 276. H.) u djelu Eš-širu veš-šu-arau (Pjesma i pjesnici) veli:

„Medžnun, to je Kajs sin Muazov, a neki vele sin Mulevvehov, iz plemena Amir. On je najbolji pjesnik, jer su mu poklonili pjesnici svoje mnoge lijepe pjesme (tj. njemu se pripisuju mnoge tuđe pjesme)“. Zatim citira neke pjesmice od pojedinih pjesnika, koje se pogrešno pripisuju Medžnunu. Iza ovog u kratkim potezima prikazuje Medžnunov život i ljubav s Lejlom, te navodi neke njihove kraće pjesmice.

Zihni ef. (umro 1329.) takoder pretresa ovo pitanje u Mešâhîrun-nisau (Znamenite žene), te smatra događaj istinitim, ali u kojeg se pomiješalo mnoge neistine. Zatim citira neke Lejline i Medžnunove stihove, kojih nema u bejrutskom izdanju Lejlina i Medžnunova divana. Bez obzira na to koliko je u tom faktične istine, Lejla i Medžnun su postali poslovicom ljubavi na Istoku. Sama pak ova je priča doživjela na arapskom originalu preko stotinu izdanja. Taj je materijal prepjevao i preveo turski pjesnik Fudulija (umro 971. H.). U najnovije doba je obradio to gradivo na turskom jeziku Sulejman Teufik i izdao 1327. godine.

Priča Lejle i Medžnuna u najkraćim potezima

Prema toj priči, Medžnunu je ime Kajs. On je sin nekog veoma bogatog šejha, starješine jednog velikog roda iz plemena Amir. Ta su plemena obitavala između Bagdada i Basre. Šejhu tj. ocu je ime Mulevveh. Pošto on nije imao djece, činio je sve moguće, išao je liječnicima i hodžama, dijelio je velike milostinje, klao kurbane (prinosio žrtve) ne bi li mu Bog dao dijete. Bog mu daje jednog sina, kao zlatnu jabuku. On ga sobom odgaja, nemilice rasipa novac i drugo, kao milostinju za njegovo zdravlje, priređuje veliko veselje prigodom njegova suneta, zatim ga daje u mekteb (školu), gdje dječak izvrsno uči. Kroz kratko vrijeme u isti mekteb polazi ljepotica Lejla, kćerka Mendije, bogatog starješine jednog drugog roda iz plemena Amir. Djeca su se već u školi zaljubila.5 Kada su poodrasli, pročula se njihova ljubav. Mendija zabranjuje Lejli pohađanje mekteba. Sada počinju Lejlini i Kajsovi tužni dani. Kajs dolazi da je vidi, ali ga tuku i odgone. On dolazi tajno, ponekada se oblači i u prosjačko odijelo te dolazi, tuži ljubavnu bol i izlijeva je u stihove. To isto čini i Lejla. Kajs poludi, ostavlja roditeje, ide u pustinju i svijet ga proziva Medžnunom (ludim).

Boraveći u pustinji opazi gazele, te im u zanosu pjeva i pita ih je li njegova Lejla od njih ili pripada ljudskom rodu. Vidi golubove gdje lete prema Lejlinoj kući, te ih dozivlje da joj ponesu njegov pozdrav. Nakon toga nalazi ga otac u pustinji i moli ga da ide kući, ali on neće. On ga uvjerava da je Lejla kod njihove kuće i tako ga odvede. Zatim otac ide i prosi Lejlu.6 Njezini roditelji neće ni da čuju o tome, jer da je Medžnun lud. Sada nastaje još veće jadikovanje dvaju zaljubljenih srdaca. Zatim se nekom prilikom sastaju, ali se obadvoje izgubi i padne u nesvijest. Lejlu rastiru vodom i nose, a on ostaje ležeći. Kasnije se i on osvijesti, vidi da nema Lejle, pa gorko cvili i, onako izvan sebe, odlazi i luta, a ni sam ne zna kuda ide. Medžnunovi roditelji idu na sve strane i traže pomoći i Iijeka svome jedincu. Na koncu ga otac vodi svetom hramu, Kabi. Tamo se moli Bogu za njega i upućuje sina da i on zamoli Boga. Medžnun skromno pristupa hramu, cvili i plače, diže ruke i ovako se moli:

O visoka i presveta kućo,

Mihrabu velikana.7

I hramu sreće i napretka!

Na licu zemlje crna sjeno od

ambre, Ti ružice gospodstva i

sreće, Blagajno bogata

dragocjenih milja,

O vječna drugarice mojih veljih

jada! Obukla si na se crno odijelo

I sakrila tajnu ljubav svoga srca.

Zaklinjem te Bogom, kog voliš na

zemlji? Tvoja je ljubav u nebu

primljena, Postala si ovdje narodnim

svetištem.

O svevišnji Bože, ovog Ti Harema!8

Ovog Ti visokog i svetoga hrama!

Uvećaj, uzvisi ljubavne mi muke,

Privikni mene zauvijek s njima.

Uvećaj moju ljubav prema

Lejli I vječno mi se u njoj ti

ukazuj!

 

Kada je vidio nesretni otac kako mu sin moli, spopale su ga grčevite muke i pao je u nesvijest. Medžnun izađe iz Harema i ode u pustinju. Jadni otac vrati se bijedan i tužan kući, a Medžnun luta po pustinji i šumama i tuži za Lejlom.

Ovako lutajući nabasa jednog dana negdje u šumi na jednu u gvoždu uhvaćenu gazelu. To ga posve rastuži, pa nastoji da je spasi, ali ne može jer je fizički malaksao. Stoga sjedne kraj nje, s njom se razgovara i jadikuje, stane je tješiti i obeća joj da će je spasiti i omogućiti joj sastanak sa njezinim dragim. U taj čas dolazi lovac. Medžnun mu prigovara da je kamena srca kad može nevine duše rastavljati od njihovih ljubavnika i ubijati ih. Lovac se izgovara da mu je to zanat, da s tim hrani neopskrbljenu djecu. Medžnun ga zamoli da je pusti, a on odgovara da ne može, jer će mu onda ostati djeca gladna. Medžnun ju je na to kupio od njega i dao mu za nju svoje dragocjeno odijelo, a ostao je u gaćama i košulji. Lovac ode, a Medžnun zagrli i poljubi gazelu, te je pusti i osjeti se sretnim, što će se ona opet sastati sa svojim dragim. Pošto se gazela upitomila, nije htjela da ide od njega, nego ga je pratila.

Zatim Medžnun zatekne još jednog lovca, koji je uhvatio goluba. Medžnun zaplače i zamoli ga da pusti goluba, jer je veliki grijeh rastavljati zaljubljene parove. Lovac to odbija. Medžnun kupi goluba i dade mu za njega jedino što ima, a to je biserna narukvica s ruke, koju po običaju nose bogati Arapi. On pušta goluba i zamoli ga da ostane kod njega. Golub se pripitomi, te ostane uz njega. On ga poslije pošalje svojoj Lejli da je vidi, jer će, veli, biti sretan ako gleda barem oči koje su vidjele Lejlu. Njemu se na to pridruže i druge životinje. On s njima živi i razgovara se.

Ovako lutajući dospije u neko polje blizu Lejline kuće. Tu ga zadesi neki prosjak varalica, koji je vodio u lance svezana jednog čovjeka koji da je osuđen na smrt, ali da prosi novac radi iskupljenja svoga života. Medžnun zamoli toga prosjaka da njega sveže u te lance i da tako s njim prosi, a da će mu on pokloniti svoj dio uprošenog novca. To Medžnun čini iz razloga što se nada da će na taj način vidjeti svoju Lejlu. Dotični prosjak primi njegovu ponudu i povede ga svezana od kuće do kuće i na koncu dospije do Lejline kuće. Opet se vide i obadvoje padnu u nesvijest. Zatim on opet ode da provodi život u pustinji.

Iza toga udadu Lejlu njezini roditelji za nekog Ibnu Selama. Lejla nije htjela da ide, zato plače i kida haljine sa sebe, ali je oni nagnaju i ona ode. To čuje Medžnun, te joj pošalje pismo u kojem je prekori za nevjernost i izdaju. Ona mu odgovori da mu je ostala vjerna, da ga nije izdala, da za njim isto tako gori i čezne kao i on za njom. Lejla zavede svoga muža i kaže mu da se njoj ukazuje svaki čas neki demon (džin) koji traži da ona bude njegova, a ako se dopusti ikome drugom, da joj prijeti smrću kao i onom ko bi joj se primaknuo. Stoga se njen muž susteže, ali čezne za njom i traži joj lijeka na sve strane. Ona ovako dobije priliku da plače i izlijeva svoju ljubav za Medžnunom. Po cijele noći ne spava, razgovara se s mjesecom i leptirom, koji oblijeće oko svjetiljke. Zavidi leptiru. On doduše izgori u ljubavi, ali se tom prilikom sastane sa svojim dragim, a ona gori bez sastanka.

Medžnunov je otac međutim ostario i iznemogao i pod svoje stare dane opet potraži sina, nađe ga u vrlo hrđavu stanju, zamoli ga da ide kući, ali on neće. Tužan otac vrati se kući, razboli se i spominjući sina umire. Medžnun dođe na njegov grob i plače. Međutim, umire i Lejlin muž, Ibnu Selam, a i njega je umorila Lejlina ljubav. Iza toga dođe Lejla u pustinju i nade Medžnuna. Jedva se prepoznaju, jer su obadvoje uvehli i izgorjeli u ljubavnom žaru. Ona mu se ponudi, ali je on fizički iznemogao i neće nezakonita sastanka. Ona se na to vrati i umire u najžešćim ljubavnim bolovima. Medžnun dođe na njezin grob, bolno zacvili i zaplače, kroz gorak plač izgovori nekoliko gorljivih stihova, sruči se na njezin grob i umre. Vjerni Medžnunov prijatelj i listonoša Zejd podiže turbe (mauzolej) na njihovu grobu i ostade kao čuvar turbeta. On je zatim usnio Lejlu i Medžnuna u Raju, te priča svoj san, zbog čega počinje svijet hodočastiti turbe.

Lejla bintu Tarif

Ovo je sestra Velida ibn Tarifa iz plemena Taglib. Velid je jedan od najistaknutijih vođa iz Havaridž zvanog islamskog raskola. Kako je on bio dobar junak i pjesnik, tako i njegova sestra bijaše rijedak pjesnik, a pokazala se i kao dobar junak i vojskovođa.

Lejla nije bila poznata sve dok se Velid nije digao protiv halife Harun-al-Rašida. God. 178. po Hidžretu digao se u Džeziri Velid protiv halife, a odatle je prešao u Ermeniju i Azerbajdžan. Halifu je zabrinuo Velidov ustanak, te je odmah opremio veliku vojsku proti njemu pod vodstvom istaknutog vojskovođe Jezida ibn Mezida. Pošto je Jezid vidio da je neprijatelj vrlo snažan, počeo je zatezati s otpočimanjem rata, u namjeri da se što bolje pripremi. Radi toga je doskora optužen na dvoru da zateže s ratom profiv Velida, jer neće da ratuje protiv čovjeka iz svog plemena. Harun je zato upravio na Jezida jedno vlastoručno pismo, u kome ga prekori, zaprijeti mu i naredi da odmah počne sa vojnom operacijom. Jezid je izvršo halifinu zapovijed i počeo s vojnim operacijama.

Godine 179., u mjesecu ramazanu, bila je odlučna borba, gdje je Velid poginuo, a na njegovo mjesto prođe Lejla kao vojskovođa. Iako se ona istakla kao dobar vojnik, ipak je bila pobijeđena. Kada je Harun primio vijest o pobjedi i Velidovu glavu, odmah je još u ramazanu krenuo u Mekku da zahvali Svevišnjem kod Svetoga hrama, gdje se zadržao sve do vremena hadža. Lejla se iza toga sasvim povukla, zamijenivši pjesmom mač i koplje, te je do smrti pjevala protiv režimu i halifi, a uz to je spjevala mnogo tužaljki za bratom. Među njezinim pjesmama je osobito lijepa jedna tužaljka od 18 distihona, iz koje su citirana slijedeća dva stiha u stilistici kao primjer retoričkog pitanja zvanog tedžahulul-arif:

Aoj, bilje, doline Habura9,

šta je tebi; te si izlistalo,

kao da ne tužiš za Ibn Tarifom?!

Lejle medu Turcima

I među Turcima, u Carigradu, pojavile su se dvije pjesnikinje sa ovim imenom. Prva je kćerka Morali-zade Hamid ef., koji je u svoje vrijeme bio veliki vezir. Ona je bila dobra pjesnikinja, čuvstvene, lirične pjesme. No iz nekojih njezinih pjesama vidi se previše raskalašenosti. Ona nije bila sretna u bračnom životu, te je ovaj stoga bio vrlo kratak, a dočekala je priličnu starost. Godine 1264. po H. otišla je Lejla s ovog prolaznog svijeta, ostavivši iza sebe uspomene svojih čuvstava i misli u jednom lijepom divanu (zbirka pjesama). Njezin je divan odštampan, a veli se da je u njemu najljepši ovaj distih:

Nemoj srdit dragoga, da se ljuti na te

Eto, to je finoća na prolaznom svijetu.

Priča se da se bila zaljubila u nekog lijepog dječaka koji je trgovao svijećama. Pošto je dotični dječak bio previše mlad, a valjda i iz nekih drugih razloga, nije mu otkrila ljubavi, nego je samo češće dolazila u radnju i kupovala svijeće. To je opazio neki dosjetljiv susjed i, upozorivši dječaka, dao mu sljedeći stih da joj ga reče prigodom njezine posjete:

Nemoj gledati toliko u svijeću mog lica, jer će ona spržiti.

Kada joj je dječak rekao taj stih, ona mu odgovori:

Kad izbiju tvoje nausnice, ti ćeš mene sa svijećom tražiti.

Druga Lejla je kćerka Hekim Ismail-paše, koji je u svoje doba bio šef javne sigurnosti. Ona je rijedak pjesnik najnovijeg doba na istoku, a odlikuje se i naučnom spremom, te poznavanjem jezika i drugim vrlinama. Zihni efendija se ovako izražava o njoj u a zatim citira njezinu jednu veoma lijepu pjesmu, koja se ovako završuje:

Ne varaj se i ne

misli Da ne može

osvojiti Lejla sve

kameno, Jer

strelica uzdaha

Može lako probiti

I čelik i mramor.

___________________________________________

1. Lejla, žensko ime; raspoloženje u početku pića. Lejlun = droplja, potnk. Lejletun = noć
2. Džahilijet jeste neznanje. Tako se zove doba u Arabiji prije Islama
3. Ashabi su drugovi Božijeg poslanika. Među ashabe se ubrajaju sva lica koja su živjela u njegovo doba kao muslimani i s njim se sastajala
4. Ibn Kutejba protivno tomu veli da je Teuba bio hajduk, te da je stoga i poginuo (Eš-širu veš-šuarau)
5. Neki pisci ističu da su se oni zaljubili čuvajući ovce
6. Neki pisci istiću da se je za njeg zauzimao jedan strani čovjek po imenu Nofil i da je on išao u prošnju
7. Mihrab – sveto mjesto
8. Harem – dvorište oko Kabe
9. Habur drvo – lotos, koje je visoko jedva koliko čovjek. Cvat mu je bijel, a plod crven i jede se. To drvo raste u južnom i srednjem morskom predjelu. Habur je ime jedne rijeke u Džeziri, tako se zove i jedna dolina kod izvora te rijeke. Uzima se da se u stihu misli na drveće i bilje u toj dolini, jer da je Ibn Tarif tu poginuo, a moglo bi se uzeti da se tu dozivlje lotos koji raste oko njegova groba.

Izvor: Čokić Adil, ”Znamenite Lejle”, Gajret, IX, br. 9-10, 1925, str. 138-142.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.