Vejsil Čurčić – Ptice na našim srednjovjekovnim spomenicima i starim muslimanskim nišanima

Priredio: mr. Alen Zečević

Vejsil Čurčić

PTICE NA NAŠIM SREDNJOVJEKOVNIM SPOMENICIMA I STARIM MUSLIMANSKIM NIŠANIMA

Proučavajući stećke, nadgrobne spomenike patarena (bogumila) i muslimanske nišane iz prvih godina iza osvojenja Bosne i Hercegovine po Osmanlijama, našao sam na nekoliko njih isklesane ptice. Nijesu one tu postavljene u dekorativne svrhe, nego imaju neko drugo značenje, neki simbol. U poznatoj nekropoli sa Lađevina u rogatičkom srezu, gdje su ležali ispisani spomenici bosanskih velmoža Vlatka Vlađevića i njegova vojvode Mistoša, nalazio se uz ovog i spomenik njegovog sina Stjepka, što saznajemo iz očeva natpisa, koji kaže da na tom mjestu leži sa svojim sinom Stjepkom. Stjepkov je spomenik kudikamo manji od onog njegova oca, pa je valjda umro kao mlad dječak još za života očeva.1  Na pročelju ovog dječijeg spomenika isklesan je krst i na njemu ptica. Sličan motiv je i na začelju samo što je umjesto krsta isklesan spiralni motiv i na njem također ptica u istom položaju kao i sprijeda. Položaj ptice je prilično naturalistički shvaćen i živo podsjeća na kukavicu u onom položaju kada ona kuka, pjeva. Ovim se htjela ovjekovječiti neprežaljena tuga oca i matere2 za izgubljenim sinom, može biti baš jedincem.

Po narodnom vjerovanju, kukavica je sestra Lazareva, onoga Lazara koga je Hristos uskrsao iz groba četvrti dan poslije smrti. Poslije Lazareve smrti ona je i dan i noć na glas kukala. Lazar joj se javljao u snu i molio je da ne kuka, ali ga sestra ne posluša i on je zato prokune, te se pretvori u kukavicu. Kukavica počne kukati o Lazarevu danu (Lazareva subota na osam dana pred Uskrs) i narod je rijetko kad zove kukavica, nego obično pjevačica, jer misli da je grijeh drukčije je zvati. To čini sigurno od straha, ne smijući joj ni imena spomenuti, da i njemu ne bi zakukala sinja kukavica. Kad prvi put u proljeće neko čuje kukavicu, pa je slučajno gladan ili parasuz (kokuz bez para), biće cijele godine gladan i bez para, a ako je sit i parali, onda cijelu godinu neće gladovati i uvijek će mu džep biti pun para. Stoga mnogi imaju običaj, kad u proljeće čuju prvi put kukavičin glas, da se rukom dohvate budželara ili kese s novcima, vjerujući da će cijele godine imati novaca.

Kukavica kuka do Vidovdana (do 15. juna po st.), a kukala bi i dalje, ali kad je poginuo car Lazar na Kosovu, onda kćeri Lazareve rekoše kukavici da je ona već svog brata okukala i oplakala, pa je zakumiše da sad pusti njih,da one okukaju poginulog oca, izgubljeno carstvo i slavu. I kukavica ih je poslušala te ne kuka mimo Vidovdan.

Kad sestra izgubi svu braću, te ostane bez ijednog, onda obično viče: „Kuku meni, kukavici crnoj!“ Narod smatra da je grjehota ubiti kukavicu, jer ko je ubije, on nema kud na onaj svijet.

Kad ko koga kune, reče mu: „Kukavica mu jaje snijela.“ Narod vjeruje i to da kad kukavica kuka, njoj sve padaju suze na travu i kako padaju, onako se i nižu na kakvu travku. Da se mogu naći, one bi bile lijek od svake bolesti.

Kako se vidi, naš narod mnogo drži do kukavice. Stoga mislim da i ona ptica isklesana na stećku na Vukovoj baštini kod Skender Vakufa ne predstavlja sokola, nego baš kukavicu, koja je upravo u onakvom položaju isklesana kako se u prirodi drži kada pjeva, kuka. Čitava je kompozicija na stećku takva da je puno vjerojatnije da se ondje radi o kukavici nego li o sokolu, jer nema ni smisla da umjetnik isklesava sokola kraj ruke iznemoglog starca s palicom u ruci, koji valjda oplakuje pokojnika koji leži u grobu pod spomenikom. Tu mjesta ima samo kukavica.

Druga ptica koja se javlja na spomenicima je domaći pijetao. Dva sata istočno od nekropole u Ladevinama, blizu džamije, koja se nalazi u polju ispod Rusanovića, ima na obronku nekog brežuljka prilično srednjevjekovnih stećaka i na jednome se vide ove skulpture: Na pročelju kamena ima u profilu prikazana stojeća muška podoba, odjevena u kratkoj dolami; desnom se je rukom podbočila, lijevu je na pola ispružila, držeći u ruci nejasno markirani balčak od mača. Iznad balčaka, isklesana je nekom kapom poput kacige pokrivena glava, u koje je naročito obilježje oštro profilirana, šiljasta brada. Iza spomenute muške podobe vidi se nešto kao vrata, a pred njima palica s drškom kao u štake.

Na protivnoj strani mramora isklesan je horoz kako kukuriče. Horoz je smješten na četverouglastom predmetu, koji je sličan onom na pročelju i koji sigurno predstavlja vrata. Pokojni kustos Fiala držao je ovaj predmet za nekakav sto, ali je vjerojatnije da su time markirana vrata, jer već stećak u obliku krova na dvije strehe predstavlja sam po sebi domaćinsku kuću. Da se tu zaista radi o vratima dokazuje nam ovaj primjer koji je mnogo interesantniji.

Na pročelju jednog stećka na oblik kuće iz Očevlja na desnoj strani rijeke Misoče povrh Ilijaša isklesan je, među ostalim, i horoz. Pročelje je toga stećka ispod zabata razdijeljeno u dvije pole, natkrivene lukom poput arkada. U prvoj je isklesan čovjek s bradom u kapi poput one, koju prije opisasmo, kako sjedi na tronogu (stolici) naslonivši se na štaku, koju drži u ruci. U drugoj poli pred starcem, isklesan je četverouglast predmet, po duljini razdijeljen plitkom brazdom u dvije jednake brazde. Ovaj predmet bez sumnje predstavlja kapiju sa dva kanata (krila). Starac je snažno prihvatio lijevom rukom jedan kanat kao da hoće da otvori kapiju.

U zabatu više starčeve glave isklesan je horoz kako se šepuri i pjeva. Razumijem da se kukavica slika po nekojim spomenicima, ali kakva posla ima horoz na spomenicima mrtvih nije sasvim jasno. Horoz je doduše po narodnom vjerovanju najblagoslovenija ptica. Njega je blagoslovio sv. Petar kad ga je sa svojim kukurijekanjem podsjetio da se je odrekao Hrista, a poslije ga je blagoslovio i sv. Savo. Ako zao duh, đavo dođe da navede koga na zlo, on to može učiniti samo tako ako pijevci ne pjevaju, a ako gdje pijevac zapjeva, đavo mora odmah bježati. Moguće je da horozi na spomenicima koji su, kako izgleda, prikazani kao da pjevaju, predstavljaju simbol čuvara umrloga od napasnika, umjesto uobičajenih molitava i proklinjanja da ne nastupa niko na njegov grob, da ga ne raskopa itd.

Soko se također javlja na nadgrobnim spomenicima, ali uvijek u vezi sa kompozicijama prizora lova, te najmilije zabave naših srednjevjekovnih vitezova. Na tim lovačkim prizorima po stećcima (Čerin u Brotnju i Cernica kraj Gacka) soko je uvijek prikazan kao pomagač lovačkog kerčeta (hrta) u lovu na jelene, ometajući ga na bijegu neprestanim kljuvanjem iz lijeta.

Na starijim muslimanskim nišanima nalazimo takoder kadikad isklesanog sokola. Muslimanima uopće najomiljeniji lov bio je odvajkada lov sa sokolom i to na pernatu divljač, jarebice itd. U groblju kraj Alipašine džamije u Sarajevu isklesani su, uz ostale simbole lovca (kerče, luk i strijela), i dva sokola na kamenu, nad nogama, na strani prema bašluku a na suprotnoj strani bašluka ljudska ruka. Po narodnoj predaji u ovom grobu leži neki čerkeski kan, koji je došao sa sultan-Fatihom u Bosnu i ovdje zakopan. Sigurno je u našim krajevima našao vrlo podesan teren za lov sa sokolom, koji mu je u tuđem svijetu bio može biti jedina i najomiljenija zabava, koja je i ovjekovječena na njegovu spomeniku.

Isto tako, gledao sam i na jednom nišanu u groblju pred Glamočem isklesanu ruku, a više nje soko-ptica.3

_____________________________________

1. Sva tri ova spomenika dopremio sam ja u muzej, gdje sam ih isto onako postavio kako su ležali i na Vladavinama. O transportu jednom od tih narednih gorostasa u onom teškom terenu bit će govora u jednom od narednih brojeva.
2. U selu Seljanima kraj Rogatice ima jedan stećak s natpisom iz koga se razabire da je tu zako- pana Grubača, žena vojvode Mistoša, vjerovatno onoga Mistoša sa Vladavina.
3. O pticama u narodnom vjerovanju isp. Bratić A. Tomo u Glasniku Zem. muzeja, 1900, str. 345-340.

Izvor: Vejsil Čurčić, ”Ptice na našim srednjovjekovnim spomenicima i starim muslimanskim nišanima”, Gajret, XI, br. 22, 1930, str. 557-559.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.