„U oslikanom snu“: Yahya Kemal Beyatli
Jahja Kemal Bejatli / Yahya Kemal Beyatlı (1884–1958), zapravo Ahmed Agah, bio je istaknuti turski pjesnik, prozaist, publicist, političar i diplomat. Kao sin Nišlije Ibrahima Nadži-beja, nekadašnjeg gradonačelnika i kasnije sudskoga službenika, i Nakije-hanim, nećakinje proslavljenoga osmanskog pjesnika Galiba Leskovčanina (1828–1867), rano dolazi u dodir sa predstavnicima skopaljskoga književnog i kulturnog kružoka. Školovanje započeto u rodnome Skoplju nastavlja najprije u Solunu, potom u Istanbulu, a 1903. godine odlazi za Pariz, gdje tokom devetogodišnjega boravaka izučava francuski jezik i književnost te pod utjecajem Albera Sorela (1842–1906) i Kamila Žulijana (1859–1933) proučava seldžučku i osmansku povijest. Godine 1906. tek nakratko boravi u Londonu. Premda se 1912. godine vraća bez formalno svršenoga školovanja u Istanbul, na više visokoškolskih ustanova, zahvaljujući bogato proživljenome kulturnom iskustvu i čvrstom umjetničkom zrenju, drži predavanja iz evropskih književnosti, povijesti civilizacija te turske povijesti i književnosti. Pored političkoga angažmana, skupa sa prijateljima osniva časopis Dergah, u kojemu između 1921. i 1923. godine svesrdno podupire pokret narodnoga otpora. U više navrata biva zastupnik u parlamentu novoosnovane republike te na diplomatskim misijama u Varšavi (1926), Madridu (1929), Lisabonu (1931) i Karačiju (1947). Umirovljen 1949. godine, vraća se narušenoga zdravlja u Istanbul. Godine 1957. odlazi na liječenje u Pariz i umire godinu dana kasnije u Istanbulu. Godine 1959. osnovan je Institut „Jahja Kemal“, a 1961. muzej koji također nosi njegovo ime. Iako je još za života bio uvaženi kulturni djelatnik i proslavljeni književni korifej, njegova su po časopisima razasuta djela sabrana i objavljena u knjigama tek posthumno. Njegove pjesme odlikuju formalna dotjeranost, nenametljivo blagoglasje i jezička izbrušenost, pri čemu se orijentalni lirizam i suvremena estetsko-književna strujanja skladno stapaju u jednu pomno promišljenu pjesničku cjelinu. Pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta, kao ishod političkih i kulturoloških previranja,čine okosnicu njegovoga proznog i poetskog stvaralaštva.
SPOJ
Oni što sa ljubljenom svoj sanak skupa snuju,
Što svu sreću svojeg žića u spoju čuvstvuju,
Misleć’ da je vrijeme noć nepresušnih čari,
Ne vide praskozorje što već obzorjem žari.
Drevni vrt za ljubav je taj sanak koji sniju;
U njem’ vazda ljeto je, sve novi vjetri viju,
Sred te se razonode slavuja ne čuje vap,
Ne um'je ruža vehnut’, nit’ slabeć’ zaći uštap;
Svaki tren svod nebeski modar u očima svim,
Bogati sred tog raja posve ravni sirotim;
U zdencima im snovitim žudnje rashlađuju,
Ko vodoskoka beskrajna napjev osluškuju.
Bude l’ duša jednoć u tom tajnom vrtu bila,
Na grudima mu ona, o vrat mu ruke svila,
U miruhu on kose njene uljuljka l’ se bar,
Ima da svakim dahom ćuti ljubovanja čar
Bíće, ko da zaiskriše zv'jezde kojekuda,
U tim očima je najzad, poput nekog čuda;
Žedni dok god ljubi, cjelov najduži ne toli,
Jer ta slast što žeđa je s tih usnica, od soli;
Šta god da čovjek sazda sve od te soli biva,
Ko tajna jer se nešto Bož'jeg u nama skriva.
Oni sred vrtova, gdjeno ruže bukte svuda,
Kojom zgodom dana jednog stižu i otkuda?
Za danā kad ih ljubav od usuda odnosi,
Ko vjetar zanos neki s mjesta njihova nosi;
Put kojim stižu… To put je žića, od svjetla trak;
Kakva je trka nebeska ovozemni sumrak!
Otpuštenih uzdi dok taj četveropreg ide,
Dv'je zaljubljene duše sve širi obzor vide,
Dok jezde u toj pobjedi lica im se kr'jese,
Nebesa sa svih strana još buktinjama rese.
Oni što sa ljubljenom svoj sanak skupa snuju,
Što svu tu slast u raju tom, u biću čuvstvuju,
Zaboravljen dok biva u lokvama tim svijet,
– Zanemareno vrijeme sat otkuca li, klêt –
Iz snova li se slatkih jednog časka probude,
Okolo svud tamnica ima da mračna bude.
Sred sv'jeta takvog užas li je prekinuti san,
Ko bunovan u sjeti gorit’ iz dana u dan.
O, srećo! Od tog mraka smrt gora bila ne bi;
O, ljubavi! Ta srca sad pripadaju tebi;
O, spoju! Zaljubljene podčini čarnoj moći!
O, godinama potraj! Slađana, bajna noći!
OD VRTOVA DALEKO
Ahmedu Hamdiju Tanpınaru
Ne želim više pun boja, svjetla i mirisa sv'jet,
Ne mirišem karanfil mio, ni ljupki jasmin cv'jet.
Tek zavesti me neće moći na trenutak jedan,
Nit’ tulipan vatren, niti lijer, bijel i čedan.
Ne pogledam zoru travnja, kad jorgovani cavte,
Nit’ čeznem za judićima, štono gorjima plamte.
Pribrah se, i da je svakog jutra proljeće neko,
Ja u vrt ne zalazim; o ružu sam se opeko.
SOKAKOM NIZ ATİK-VALDE
Nihadu Samiju Banarlıju
U mahalu Atik-Valde pr'je iftara pođo’,
Opet, tim sokacima što tol'ko puta prođo’,
Biše posve tihi. No, Ramazana duh časni
To zatišje pretvori u neki poček slasni;
Onima što poste lice bl'jedo, ispijeno,
Dok iz čaršije se vraća sve jen'o po je'no;
Siroti cureci počekujuć’ kod piljara
Naviješćuju sve skoriji top i tren iftara.
Na trgu više niko ne osta skoro časkom;
Na obali ovoj dan minu s topovskim praskom.
Od trena tog kad puče top, kad se okonča post,
Ćerpičare prekri neka iskričava radost.
Bože, kako čist je ovaj svijet, kako sretan!
Sred sokaka pusta ostah bez posta, sav sjetan.
Bol što sam daleko od zavičajnih iftara
Tuđinsko veče poče u duši da mi stvara.
A utjeha tek mis'o jedna bolu mome bi:
Ko da mi lahnu malo, pa rekoh samom sebi:
„Svaki časak u tuđini prepun mi je žala;
Pa i na čuvstvu ‘vakvome Bogu nek’ je hvala.“
İSTİNYE
U zatonu İstinye ova nujnost smiraja
Dobra kol'ko utjeha posl'je teškog očaja.
Hladno selce sanja boji, čas svaki, purpurom;
Sve više sa baš svakom tiho odmaklom urom.
U vodi kano zrcalo ljeskavoj bje smiren,
U oslikanom snu se svijet ukaza milen.
Od tulipana tisuć iz vrtova sto je smet
To sad uzdižu se pehari iz stoljeća pet.
Bosfor velebni! I sjen ti dična u dubini!
Sve još uv'jek u toj slici na mjestu se čini.
SNOVITI GRAD
U suton pođi, doba ovo, s Cihangira gledaj!
Ti snu pred tobom što je neko se vrijeme predaj!
Jer ovaj sumrak drukčiji baš od sumraka je svih;
Od prozora dvore stvara drhtaj traka sunčevih;
Za sanjarnicu razonode tom božanstvu da je,
Pa okna mahom pretvara u vilinske saraje.
S tim dvorima je druga strana sva od plama čista
Ko Istok velebni od pr'je tritisuć v'jeka ista.
Bivajuć’ od slasti zlatnog vinca štono srče pijan,
Zamičuć’ za obzorje, u ruci sud mu grimizan,
Istoka stotisućljeća mnoga sv'jetli neimar
Ovako stvara dok god sanja snoviti Üsküdar.
No trenutan zanos cijeli božanstva je toga;
Nestalne zgrade sazdane od plama su ovoga;
Te jednoga trena sve s tminom zapada nestaje.
Carstvo sirotog Üsküdara zbilja kratko traje;
Ne tuguje za svim onim što sunce zatire sad;
U svjetlo nutarnje svoje zaranja čempresa grad,
Sred ovakvog jednog kraja iskonskog oproštaja
Oči ne maže čisto, ko ni zlato lažnog sjaja.
Ćud tamošnjeg svijeta čini rajem četvrt svaku
Suprotnoga žala gdje sa brda svakog u mraku,
Mnogih kuća sirotih, po noći svjetiljaka žar
Iz ogledala najstvarnijeg zrcali Üsküdar.
SICILIJANKE
Sicilijankama vrč na ramenima je golim;
Dok od ruža im se v'jenci okolo čélā viju,
Miruh neki mironosan šire zborištem ovim
I sve očima svojim iz dubine glede, smiju.
Sicilijankama vrč na ramenima je golim.
Dok u dvorištima skrovitim pjevaju fontane,
Iz porfirnih im zdenaca srebrene vode liju.
I na okolo svud prostrte kadifne divane
Sva od poljubaca t'jela se umorena sviju.
Dok u dvorištima skrovitim pjevaju fontane.
Pružaju labudi b'jeli nježne vratove svoje,
Od čari sna ne vide ovim plamnim gajem one
Talasave, po njemu, igre mirisa i boje.
Iz ribnjaka u ribnjak u slasti nehaja rone.
Pružaju labudi b'jeli nježne vratove svoje.
SNJEŽNI NAPJEVI
Varšava, 1927.
To je skladba noći od tisuć godina dulja.
To tisuć godina valjd’ trajan zvuk je pahulja.
Kano molitve bono sred manastira pusta,
Bez prestanka i zborno iz na stotine usta,
Melodija orgulja se ori iz dubine…
Prem ćutjeh bol Slavena, ne osjetih miline.
Daleko mi je mis'o od ovog grada, časa,
Tanburi Cemil Bey se sa stare ploče glasa.
Ja odjednom blažen što u zanosu mi čula,
Duša puna najsuštijeg zvuka Istanbula.
Odmakoše, pomislih, mrak i pahulje b'jele,
U Zatonu sam u snu svom najzad noći c'jele!
KRAJ RUJNA
Kraći su dani. Na Kanlıci, starci vremešni
Jedne se po jedne prošle sjećaju jeseni.
Sam’ ovaj kraj da ljubimo života nam malo…
Kad ne bi kraći bio dan, ljeto odmicalo…
Žedni, a to piće r'jetko pili mnoga ljeta…
Za takvu slast jedan život nedovoljan, šteta!
Umrijeti je suđeno, toga strah nas nije;
No rastanak od zavičaja jad težak li je.
Iz noći smrtne nikad doć’ na ovaj žal mora,
Neprolazna čežnja je, čak i od smrti gora.
PLES U ANDALUZIJI
Činele, šal i ruža. Žar plesa u ‘voj bašti…
Triput grimizan Andalus u sumraku strasti…
Čarna je pjesma ljubavi na sto jezičaka.
Špan'ja vedra u toj čineli, ovog sumraka.
K'o lepeze okret žustri njeni obrtaji,
Pun zanosa joj posrtaj, otkrov, zagrtaji…
Sad k'o rujna oku nam ne prija boja svaka;
Špan'ja leluja u tom šalu, ovog sumraka.
Po čelu pramen kuštravi draškavo se pruža,
Na grud'ma Granade čarne najljepša joj ruža…
Žmul u ruci svakome, u srcu sunce zraka;
Špan'ja je bićem u toj ruži, ovog sumraka.
Usred plesa stane, igra, baš ko da se šeće;
Pogledom kano da mori dok glavu okreće…
Žarke usne, garno oko, od surme, tanan put…
Govori vrag da grlit’ mora, ljubit’ stot'nu put…
Za ružu što opija, šal od kog oči bole,
Činele što srce pune, iz grudi svih: „Ole!“
TIHANI BROD
Dođe l’ dan dići sidro iz vremena konačno,
Iz ‘ve luke kreće brod što plovi u neznano.
Ko putnika da nema isplovljava sve tiše;
Nit’ rubac se, nit’ ruka na polasku tom njiše.
Preostali na gatu zbog puta ovog žalni,
Vlažne im oči motre danima obzor tamni.
Nit’ je zadnji ovo brod što ide! Srca jadna!
Niti života nujna je žalost ovo zadnja!
Zaljubljen i ljubljen zalud na sv'jetu čekaju;
Da se dragi što idu vratit’ neće ne znaju.
Od putnika tol'ko svaki tamo sretan li je,
Prošlo ljeta mnogo; niko vratio se nije.
NOĆ
Dok je u snu plovio Kandilli
Po vodi smo uštap povlačili.
Ljeskava bje staza, sva srebrena,
O'šli… O povratku ni spomena.
Sanja stabla, sablast uzvisine…
Vodom, tihom, miruju kosine…
Kraj godišnjeg doba takav je čas
Napjeva tajnog ko da bješe glas.
Oš'li smo, nestali sred daljine,
Pr'je no se zorom sanak raspline…
SAMRT OPIJENIH
Jedna ruža bješe sred vrta Hafizovog groba;
Dan je svaki iznova cvala bojom što krvari.
Noću je slavuj plako sve do praskozorna doba
Pjevom svojim što u sanje doziva Širaz stari.
Opijenom samrt mirno je carstvo pramaljeća;
Srce mu se kâdi svud k'o buhurdar mnogo ljeta.
I na grobu mu, tu podno hladnog čempres drveća
Svaku noć slavuj poje; svake zore ruža cvijeta.
Izbor i prijevod: Adnan Mulabdić
