Sanjin Kodrić: “Figura rata, ratnika i povratnika iz rata u književnom djelu Meše Selimovića”

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

Pozicionirano u samom vrhu kanonskih vrijednosti najprije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, a potom i književne prakse (srednjo)južnoslavenske interliterarne zajednice uopće, književno djelo Meše Selimovića jedna je od najznačajnijih pojava ovih literatura i u imanentnoliterarnom i u povijesnorazvojnom smislu te, štaviše, jedno od ključnih mjesta i imanentnog i transeuntnog  konstituiranja njihovih osobenih literarnih identiteta. Upravo zato, i u slučaju književnog djela Meše Selimovića posebnu važnost zadobivaju i pitanja njegovih kulturalnomemorijskih značajki, među kojima naročitu pažnju zaslužuje figura rata, ratnika i povratnika iz rata, inače jedna od izrazito čestih i ustaljenih kulturalnomemorijskih pojava u cjelini književne prakse (srednjo)južnoslavenske interliterarne zajednice. Ostvarujući se u vrlo važnoj vezi s položajem autorova književnog rada unutar matične mu književne povijesti i njezina kanona, ona se u književnom djelu Meše Selimovića javlja već od njegovih književnih početaka u znaku socrealizma (prvi pripovjedački radovi i početnička pripovjedačka zbirka Prva četa [1950]), preko prekretno važnog poratnog predmodernizma (romani Tišine [1961] i Magla i mjesečina [1965]), pa sve do piščeve zrele faze u vremenu poratnog modernizma (također romani Derviš i smrt [1966] i Tvrđava [1970]), sve to na način konstanti i mijena vrlo indikativnih u razumijevanju kako autorova književnog djela kao takvog, tako i širih povijesnorazvojnih procesa i pojava bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti.

 

1.

Nije slučajno da se u književnohistorijskoj valorizaciji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti književno djelo Meše Selimovića razumijeva kao jedna od nesumnjivo najznačajnijih pojava u cjelokupnoj njihovoj novijoj povijesti i da je stoga pozicionirano u samom vrhu njihovih književnih kanona. Pritom, ovaj svoj prestižni položaj Selimovićevo književno djelo duguje, naravno, prije svega onom što su njegove neupitne imanentnoliterarne ili književnoestetske vrijednosti, ali isto tako i svojim književnopovijesnim vrijednostima, tj. činjenici da ono na ključno važan način obilježava savremene povijesnorazvojne procese i pojave bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, zadobivajući na ovaj način poseban status i s obzirom na svoju nesumnjivo razdjelnu i izrazito produktivnu ulogu u ovom okviru. Jer, mada Selimovićev književni rad na njegovu samom početku, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, uglavnom tek suučestvuje u povijesnorazvojnim procesima i pojavama književnog konteksta u kojem se javlja, bez neke tad vidljive indikacije kasnijeg grandioznog autorova opusa, piščevo književno djelo u svojoj zreloj fazi, svojim „jakim pozicijama“, izrazito snažno i najčešće upravo presudno određuje ukupnu bošnjačku i bosanskohercegovačku književnu praksu ovog vremena. Štaviše, a posebno u književnohistorijskoj revalorizaciji, zajedno s književnim radom tek nekolicine drugih kanonski istaknutih autora, književno djelo Meše Selimovića funkcionira kao jedno od čvorišta cjelokupne savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književne povijesti, odnosno kao – lotmanovski govoreći – jedan od suštinski važnih generatora cjeline zbivanja u semiosferi bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti tokom njihova savremenog doba.

Također, književno djelo Meše Selimovića jedan je od tek nekoliko autorskih opusa u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti čiji su sastavni dio i neki od najznačajnijih bošnjačkih i/ili bosanskohercegovačkih tekstova kulture u savremenom teorijskom smislu ove odrednice.  Takvo što izrazito je važno i na direktan način reflektira se na položaj Selimovićeva književnog djela u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i još šire – uopće u kulturi, a uz ono što su njegove imanentnoliterarne i književnopovijesne vrijednosti, to su i neki od razloga zbog kojih je u procesima zvaničnog priznavanja te institucionalnog afirmiranja i etabliranja najprije bosanskohercegovačke, a onda i bošnjačke književnosti počev od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. upravo i književnom djelu Meše Selimovića pripala i jedna od ključnih uloga u ovim procesima. U tom smislu, Selimovićevo književno djelo jedno je od temeljnih mjesta savremenog konstituiranja samosvojnih identiteta ovih književnosti, a sve ovo vrijeme Selimovićev književni rad funkcionirao je i kao bitan medij kulturalnog (re)afirmiranja i (re)etabliranja i kolektivnih identiteta zajednice(a) koje(ih) se najneposrednije tiče. To se, naravno, odnosi prije svega na najznačajnija Selimovićeva književna ostvarenja – romane Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970), s tim što će se njihov značaj i njihove vrijednosti u ovom smislu reflektirati i na autorovo ranije književno djelo, čak sve do njegovih samih književnih početaka, gdje će se tek nakon pojave dvaju velikih Selimovićevih romana naknadno tražiti začeci i naznake piščeva kasnijeg književnog rada. Ovu  poziciju Selimovićeva književnog djela i njegov višestruki značaj već 1967. godine, dakle neposredno nakon pojave romana Derviš i smrt, jasno će prepoznati i Midhat Begić, u to vrijeme najugledniji bosanskohercegovački književni historičar, koji Selimovića određuje i kao vrsnog pisca, ali i kao pisca „muslimanske“ književnosti mada je to književnost koja je u ovom trenutku, kao i desetljećima ranije, bila smatrana „nepostojećom“.[1] Ohrabren velikim uspjehom Selimovićeva romana u tadašnjim širim jugoslavenskim okvirima, Begić, naime, ovo prilikom piše, između ostalog, i sljedeće:

 

To je prvi i pravi moderni roman našeg pisca – Muslimana i naše muslimanske književnosti. Jasno, treba imati u vidu postojanje te književnosti još od dalekih vremena, pogotovu one koju su naši pisci – muslimani pisali na turskom, i drugim orijentalnim jezicima.[2]

 

Derviš i smrt neosporno je vrhunski roman, čak vjerovatno jedan od najznačajnijih evropskih romana nakon Drugog svjetskog rata, pa je, očito, baš to Begiću bio izvanredan povod i za visoku ocjenu Selimovića kao pisca, ali i za otvaranje pitanja postojanja „muslimanske“, tj. bošnjačke književnosti u tadašnjem jugoslavenskom književnom kontekstu, pri čemu očigledna vrijednost Selimovićeva romana Begiću služi i kao osnova da upozori na dotad (i još godinama kasnije) neopravdano zanemarene vrijednosti književnog stvaranja bosanskih muslimana uopće. Osim ovog, Derviš i smrt Begiću će ovdje biti izvanredno polazište u ovom smislu i s obzirom na njegov odnos prema književnoj tradiciji, jer, naime, upravo u ovom romanu posebno će biti vidljiva tradicija „muslimanske“ književnosti kao takve, i to „još od dalekih vremena, pogotovu one koju su naši pisci – muslimani pisali na turskom, i drugim orijentalnim jezicima“, kako to Begić nimalo slučajno kaže. Slično će kasnije biti i kod brojnih drugih, mahom bošnjačkih autora, uključujući i Muhsina Rizvića i Enesa Durakovića, drugu dvojicu vodećih historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali i kod autora izvan ovog okvira, pri čemu je s ovim u vezi važno i zapažanje Staniše Tutnjevića, koji – mada u bitno drugačijem kontekstu, odnosno s drugačijim polazištima i ciljevima – ovaj put ispravno upućuje na imanentnu ulogu romana Derviš i smrt Meše Selimovića u onome što je proces (re)afirmiranja i (re)etabliranja „muslimanske nacionalne svijesti“:

 

Neovisno o tome šta je sam Selimović mislio o Dervišu kao o „muslimanskom“ romanu, recepcija ovog djela kod mnogih kritičara i običnih, posebno muslimanskih čitalaca, najčešće je išla u tom smjeru. Slobodno se može reći da sadržaj na koji se pri tome mislilo nije podrazumijevao nacionalnu atribuciju, ali se isto tako slobodno može reći da ju je potencijalno u sebi ipak sadržavao. Jer, postoji opšta saglasnost da je Selimović u ovom romanu dosegao i do dna zahvatio suštinu i najdublje slojeve muslimanskog bića. Osim svega ostalog, što u ovoj prilici nije neophodno pominjati, udomaćilo se i mišljenje da je slika svijeta u njegovom djelu rezultat studioznih proučavanja istočnjačkih duhovnih izvora, posebno Kurana i da se u skladu s tim prvenstveno temelji na tim istočnjačkim filozofskim učenjima.[3]

 

Pri svemu ovom, i književnoestetska i književnohistorijska vrijednost književnog djela Meše Selimovića, ali i njegova naročita recepcija te, naročito, širi kulturalni značaj, neki su od ključnih razloga što i u slučaju književnog stvaranja Meše Selimovića posebnu važnost imaju pitanja njegovih kulturalnomemorijskih karakteristika. To je slučaj i onda kad je riječ o fenomenima pamćenja u književnosti (koje treba shvatati prije svega u smislu memorijskog mimetičko-reprezentacijskog referiranja spram tzv. izvanknjiževne zbilje), kao i onda kad je riječ o fenomenima pamćenja književnosti (pojave koja predstavlja osobeni oblik književnog „samopamćenja“ na način tzv. intertekstualne književne mnemonike), a naročito onda kad je riječ o fenomenima književnosti kao oblika kolektivnog pamćenja (gdje se književna praksa razumijeva prvenstveno s obzirom na svoju širu ulogu „medija pamćenja“ u tzv. kulturama historijskog sjećanja). U tom smislu, Selimovićevo književno djelo otkriva se kao složena kulturalnomemorijska pojava, a u kojoj, pritom, posebno mjesto ima figura rata, ratnika i povratnika iz rata, figura sjećanja koja je, naime, predstavlja jedan od naročito važnih fenomena bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse, dok je naročito prisutna upravo u književnom radu Meše Selimovića. Ona se ovdje, u Selimovićevu književnom djelu, javlja na način koji je važan i za Selimovića i za bošnjačku, odnosno bosanskohercegovačku književnost kao cjelinu, tj. na način konstanti i mijena koje su vrlo indikativne u razumijevanju kako autorova književnog djela kao takvog, tako i širih povijesnorazvojnih procesa i pojava bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti čiji je ono dio.[4]

 

2.

Književni rad Meše Selimovića ostvaruje se u okvirima svih značajnih poetičkih i povijesnorazvojnih procesa i pojava u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti nakon Drugog svjetskog rata – socrealizma, u čijem su znaku autorovi književni počeci, preko i za Selimovićevo književno djelo i za bošnjačku te bosanskohercegovačku književnost kao cjelinu prekretno važnog poratnog predmodernizma, pa do poratnog modernizma, kad se Selimović dokraja realizira kao pisac izrazite književne snage, a književna praksa kojoj po prirodi stvari pripada doživljava svoje prve posebno značajne, a nerijetko i ključne vrhunce, koje će bitno oblikovati upravo i književni rad Meše Selimovića, a što su istovremeno i poetički i književnopovijesni okviri unutar kojih se u književnom radu ovog autora oblikuje figura rata, ratnika i povratnika iz rata.

Posmatra li se u ovoj perspektivi, pažnju na sebe skreće već i rano Selimovićevo književno djelo, koje je najčešće zanemarivano, čak i u širim, obuhvatnijim književnohistorijskim sistematizacijama piščeva književnog rada. Nastalo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ono je, dakle, dio jugoslavenske socrealističke književne prakse, a uključuje autorove prve književne radove – pripovijetke Pjesma u oluji (1946), Uvrijeđeni čovjek (1947), Jedna četa će ostati (1947) te Sin (1949), odnosno autorovu prvu pripovjedačku zbirku Prva četa (1950) s pripovijetkama Prva četa, Uvrijeđeni čovjek i Veliko srce. Uz odlomke iz nekoliko drugih pripovjedaka te još jedan broj drugih tekstova, tu su također i drugi autorovi rani pripovjedački radovi – pripovijetke Tuđa zemlja (1951), Skeledžija (1951), Neprijatelj (1951), Susret (1952), Saputnici i suborci (1952), Šest jaseničkih vojvoda (1953), Okučanski muhtar (1953), Na Drini (1953), Trun i brvno (1953), Izlet u život (1953), Čik (1953), Djed Mijo (1953), Mržnja (1953), Šuma (1956) itd. Kako je spomenuto, svim ovim tekstovima, Selimović će tek suučestvovati u književnoj praksi vremena o kojem je riječ, ne izdvajajući se bitnije u odnosu na druge autore u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj, odnosno tadašnjoj jugoslavenskoj književnosti socrealizma.

Ova, inicijalna faza u razvoju književnog djela Meše Selimovića tipološki pripada tzv. prosvjetiteljskom ili – u nešto drugačijoj književnohistorijskoj perspektivi – kanonskom kulturalno-poetičkom makromodelu i u znaku je manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih okvira književnog rada i uopće ideološki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i „upotrebe“ (zloupotrebe) književnosti i kulture.[5] Tad manje-više cjelokupnu jugoslavensku, pa tako i bošnjačku te bosanskohercegovačku književnu praksu obilježava, između ostalog, i prevlast kolektivnog i ideološkog nad individualnim i estetskim te simplificirani mimetičko-veristički reprezentacijski postupak, baš kao i ideološki nalog da pisac djeluje i kao „inžinjer ljudskih duša“, a književnost funkcionira kao „sluškinja ideologije“, i to, naravno, u službi prije svega jugoslavensko-socijalističke Ideje, bez ikakvog vidljivog referiranja na prethodne, mahom etno-nacionalno obilježene književno-kulturalne tradicije. Riječ je, dakle, o situaciji kad je književni tekst dokraja podređen angažmanu u korist Revolucije, pri čemu se konstituira prije svega kao mjesto sjećanja „herojske ratne prošlosti“ te kao memorijski poticaj za poratnu izgradnje „svijetle socijalističke budućnosti“, sve to uz poštovanje socrealističkih formula „partijnosti“, „odgojnosti“, „narodnosti“ i „tipičnosti“,[6] odnosno na način tzv. „vrućeg“ sjećanja, tj. sjećanja s ciljem promjene aktuelnog stanja upravo u korist željene budućnosti.[7]

U ovakvim, ideološki jasno markiranim književno-kulturalnim prilikama, još uvijek mladi Selimović nije se, naravno, mogao istaknuti na način koji bi bio očekivan s obzirom na njegovo kasnije književno djelo. Tako i Selimović, kao i manje-više svi drugi pisci ovog vremena, u ovom trenutku konstruira doslovno „poučnu priču“ o ma koliko izazovnom i teškom, nekad i krajnje mukotrpnom, ali ipak uvijek suštinski važnom i stoga neizbježnom i nužnom historijskom putu „revolucionarne preobrazbe“ te „socijalističke emancipacije“ Čovjeka, pri čemu ova vrsta borbe ne vodi se isključivo na bojnom polju, „prsa u prsa“ s uvijek lahko uočljivim neprijateljem, već i u onom što je prepoznatljiva, veristički prikazana ratna i poslijeratna jugoslavenska zbilja i, još više, u „glavama ljudi“. Tu najžešći neprijatelj jeste stara, „reakcionarna“ svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja za socijalistički „put progresa“, čime se prošlost, sadašnjost i budućnost uvezuju u naročitu vrstu povijesnoteleološkog kontinuuma, a trauma čovjeka-pojedinca, za koju će tako zorno biti vezano kasnije autorovo djelo, ideološki se maskira i, otud, u osnovi literarno falsificira. Tad, sasvim suprotno onome što će ga obilježavati u zrelijim fazama, u ranom pripovjedačkom djelu Meše Selimovića suvereno dominira dokraja konkretno ostvarena ratno-revolucionarna tema jasne, ideološki kontrolirane etičke funkcionalizacije, tj. „obrnut mimeza“ i težnja ka reprezentacijskoj prepoznatljivosti, baš kao i naglašena patetičnost i afektivnost književnog izraza, odnosno dominacija akcionog fabuliranja i ustaljena, klišeizirana fabulativno-sižejna rješenja te šablonizirana narativna fraza, kao i naivna, kolektivno-ideološki određena psihologizacija i pojednostavljena crno-bijela karakterizacija likova, sve to uz odsustvo dublje, autentične emocionalno-intelektualne introspekcije i refleksije.

Ovakvo što, a tek primjera radi, slučaj je i u pripovijetki Veliko srce iz autorove početničke pripovjedačke zbirke Prva četa, koja je kao tipičan i reprezentativan primjer tad aktuelne književne prakse uvrštena i u prvu poratnu, u to vrijeme sasvim kanonsku bosanskohercegovačku književnu hrestomatiju Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze (1950). U pripovijetki se stoga javlja i za socrealističku književnu praksu sasvim tipična i reprezentativna figura rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim što je ovdje konkretno riječ prije svega o samom ratu i ratniku, a još uvijek ne i o povratniku iz rata. Naime, temeljem priče smještene u sama ratna izbivanja, štaviše u samo bojno polje, ali i u svijest čovjeka – partizana i ratnika u trenucima ratnog okršaja, u pripovijetki se na način znakovite binarne opozicije prati, s jedne strane, „herojski put“ partizanske borbe, ostvaren na način krajnje samopožrtvovanosti i predanosti ideji Slobode i Oslobođenja, dok je s druge strane najprije sasvim neprimjerena „reakcionarna sumnja“ nepoćudnog pojedinca – individue nesposobne da ispravno shvati osobenu, odnosno iako na prvi pogled možda i kontraverznu, ali u suštini nikad upitnu partizansku etiku, sve dok se na kraju, s istinskim pokajničkim stidom i dubokim samoprijekorom, ona doslovno ne stopi s kolektivnom idejom Žrtve borca „velikog srca“.

Pa ipak, već i u svojem ranom književnom djelu, odnosno već u svojoj početničkoj, socrealističkoj fazi, Meša Selimović ostvario je i barem unekoliko drugačije književne kreacije, pa tako i barem unekoliko drugačija uobličenja figure rata, ratnika i povratnika iz rata, iako bez stvarnog podrivanja ključnih osnova kanona jugoslavenskog socrealizma. Riječ je o kreacijama u kojima je nešto više prisutno individualno i estetsko, ali tako da se ovakvo što u konačnici ni na koji način ne kosi s revolucionarnim kolektivnim zanosom i njegovim ideološkim osnovama, a kako je to uz nešto poznatiju pripovijetku Tuđa zemlja slučaj – opet tek primjera radi – i u rijetko spominjanoj pripovijetki Skeledžija. Ovdje, naime, ponovo je prisutno surovo i teško vrijeme Drugog svjetskog rata i opet sam ratnik, ali ovaj put priča ne prati sama ratna zbivanja, ratna iskušenja i podvige, već prije ratnu pozadinu, približavajući se sferi dotad u književnom radu socrealističkih autora potpuno potisnutog privatnog života, pa čak i komornom pripovjednom okviru. Pritom, u fokusu priče javlja se s jedne strane partizanski borac, kojeg, međutim, muči prije svega vlastiti, ljudski problem, iako ne na račun kolektivnog revolucionarno-oslobodilačkog stremljenja (jer, on je ratnik na zadatku – nosi službeno pismo „na vezu“, ali želi usput svratiti i do svojeg opustjelog doma, kako bi obišao svoje bolesno dijete, čiju su majku ustaše prethodno odvele u jasenovački logor), dok je s druge strane sasvim običan čovjek, skeledžija, koji u opasnostima rata pokušava sačuvati ono malo preostalog ljudskog života, a koji na kraju pripovijetke, samoprijegorno riskirajući vlastitu sigurnost, sam pristaje prevesti skelom partizana na drugu obalu, tamo gdje su ustaše, razumjevši i pritom duboko lično doživjevši ne toliko ratnikov zadatak koliko njegovu ljudsku potrebu. Ovim se u Selimovićevoj pripovijetki na strani partizanskih oslobodilaca našao i karakteristični predstavnik možda još uvijek nedovoljno osviještenih, ali zasigurno dobrohotnih i neiskvarenih „narodnih masa“, pri čemu je, pak, sama autorova pripovijetka – možda sasvim slučajno, nehotično – naznačila nove, drugačije mogućnosti književne i ukupne kulturalne prakse jugoslavenskog poratnog vremena, pa tako i drugačiji, manje ideološki usmjeren pristup oblikovanju figure rata, ratnika i povratnika iz rata. No, takvo što, međutim, cjelovitije će se početi ostvariti tek u Selimovićevu književnom djelu ostvarenom u duhu poratnog predmodernizma, u drugoj polovini pedesetih godina 20. st.

 

3.

Kao i u cjelini novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, i u književnom djelu Meše Selimovića poetika (ali i politika) socrealizma bit će, srećom, prolazna i kratkotrajna razvojna faza, čija je stroga ideološka suspregnutost u jednom trenutku nužno morala rezultirati isprva potajnom i jedva primjetnom, a kasnije sve uočljivijom eksplozijom dodat radikalno suspendiranih slobodnih literarnih zanimanja. Ove promjene karakteristične su za bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost od sredine pedesetih pa do sredine šezdesetih godina 20. st., a kad će i Selimovićev književni rad postepeno prijeći u bitno drugačije okvire književnosti poratnog predmodernizma, iz domena tzv. artističkog ili – u nešto preciznijoj književnohistorijskoj kontekstualizaciji – politradicijskog kulturalno-poetičkog makromodela, mada su se, dakle, ove promjene mogle, barem donekle, naslutiti i u pojedinim Selimovićevim radovima iz vremena socrealizma. To je već onaj trenutak u kojem sve više bilježi se ideološko rasterećivanje i liberaliziranje ukupnosti književno-kulturalnih diskursa, i to – presudno po karakter književnog rada ovog kulturalno-poetičkog usmjerenja – s različitim prijelaznim, liminalno-hibridnim pojavama u domenu književno-kulturalnih praksi, uključujući istovremeno supostojanje i ideološki rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte Moći, pod imenom „narodnopreporoditeljske“ ili „partijske savjesti“ i „društvene korisnosti“, stavlja pred književni rad, na jednoj strani, ali i često krajnje iznenađujuće slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-kulturalnih praksi, na drugoj strani, sve to katkad čak u jednom te istom književnom tekstu. Tad se, nasuprot nekadašnjeg kolektivnog i ideološkog, sve više javlja i ono individualno i estetsko, čime se ostvaruje i naročita situacija postepenog probijanja književnih i kulturalnih granica, baš kao i pokušaj proboja ne samo u prostor književno-kulturalne slobode, nego i u stanje književno-kulturalne „prirodnosti“, a zapravo u takav poredak koji će biti lišen artificijelnosti na različite načine nametnutih ili prinudno uvedenih književnih i kulturalnih normi i rješenja, poput onih socrealističkih.[8]

U ovom trenutku, i u književnom djelu Meše Selimovića, ali i u cjelini onovremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti (čije inače povijesnorazvojne pojave i procese odsad pa nadalje ovaj autor sve značajnije određuje), javljaju se sve češće složenije artističke strukture, a književni rad doživljava sve više osobeno literarno-estetsko samoosvještenje, pri čemu se čak sasvim jasno javlja i težnja ka larpurlartističkom funkcioniranju književnosti, uz istovremeno manje ili više izraženo odustajanje od utilitarno-didaktičnog koncepta kulture te sve jasnije uvođenje ideje književnosti kao istraživanja „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“. S obzirom na to da su semiosfere bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse prethodno radikalno promijenjene „upadima“ poetike socrealizma, kao i, prije ovog, poetike književnosti NOB-a, iz koje ova izravno proizlazi, sve ovo, također, znači i svojevrsnu stabilizaciju, ali i daljnji razvoj semiosfera bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pa i Selimovićev književni rad i ukupna bošnjačka i bosanskohercegovačka književna praksa od ovog trenutka u poetičkom smislu posežu za obnavljanjem Drugim svjetskim ratom prekinutih povijesnorazvojnih tokova. Ovim tragom bilježi se i pojava različitih poetičkih neoizama (posebno obnova poetičkih elemenata avangarde i njezina interesa za ono što je čovjekov „nutarnji život“), ali se, isto tako, s ovim u bliskoj vezi, još više naslućuju i nove književne tendencije, naročito u smislu anticipacije i postepenog usvajanja poetike egzistencijalizma, a što će se sve ostvariti i u dvama najznačajnijim Selimovićevim ostvarenjima iz ovog vremena – u psihološko-poetskim romanima Tišine (1961) i Magla i mjesečina (1965). Uz, primjera radi, poemu Plivačica (1954) Maka Dizdara ili romane Ja, Danilo (1960) i Danilo u stavu mirno (1961) Derviša Sušića, upravo Tišine i Magla i mjesečina predstavljat će sasvim zorna mjesta očitovanja ove nove, po mnogo čemu drugačije osjećajnosti, pri čemu je, istina, (i) u ovim dvama romanima i dalje prisutna ratna tema, ali je u skladu s karakterom književne prakse poratnog predmodernizma ona bitno preoblikovana i tako, konačno, promijenjena na način koji će se pokazati kao presudan po kasniji razvoj i u Selimovićeva književnog djela i u savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće.

U nesumnjivoj vezi s jedva primjetnim, postepenim rastakanjem socrealističke književno-kulturalne paradigme u pojedinim pripovijetkama iz autorove početničke pripovjedačke faze, i u Tišinama i u Magli i mjesečini evidentan je, naime, izostanak postupka „obrnute mimeze“, odnosno reprezentacijskog verističkog fokusiranja vanjske ideološki oblikovane pojavnosti, a akcent književnog interesa nije više na kolektivnom i ideološkom, već sad na individualnom, ličnom i intimnom – ljudskom i univerzalnom, a što se ovaj put dešava nesumnjivo hotimično i nimalo slučajno. Pritom, kao ni kod drugih važnih autora ovog vremena, ni kod Selimovića rat nije više sagledan kao oslobodilački „sveti ritual Revolucije“, već – sasvim suprotno – kao ljudska kataklizma, odnosno kao konkretno mjesto, ali i kao sad već figurativno umnogome preobražen simbolički topos čovjekove patnje i nesreće, tj. kao okvir u kojem se, na konkretnom primjeru netom minulog rata, pokazuje i ispituje sva tuga i sav užas, pa čak i apsurdnost „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“ kao takve. U pitanju je vrlo značajna, odnosno za kasniji razvoj Selimovićeva književnog djela presudno važna promjena, pri čemu sve ove i ovakve promjene i kod Selimovića u konačnici dovode i do izostanka nekadašnjeg agresivnog partijskog dogmatizma te revolucionarnog utilitarizma i didaktizma, umjesto čega javlja se sve intenzivnije naglašeni interes za introspekciju i kompleksniju psihologizaciju likova, bez njihove nekadašnje ideološki impostirane simplificirane crno-bijele karakterološke polarizacije. Prostor romanesknog teksta obilježen je sad i znatno složenijom organizacijom njegove narativne strukture, a naročito izostankom prevlasti fabularnog nad sižejnim, kao i uopće izostankom akciono organizirane i pravolinijski vođene priče, pri čemu se nekadašnja tzv. realistička motivacija zamjenjuje umjetničkom i kompozicijskom, dok – u skladu s ovom očitom dominacijom sižejnog – umjesto dotad dinamične (iako klišeizirane) fabule javlja se insistiranje na tzv. statičkim motivima, posebno na tzv. vanjskom i unutrašnjem opisu, a  koji se, na način „pounutarnjenja pejzaža“, dovode u blisku vezu. Zahvaljujući ovim novinama, Tišine i Magla i mjesečina bivaju obilježene i izrazitim meditativnom-esejističkim te psihološko-poetskim diskursom, pa se, konačno, ova dva romana konstituiraju kao protejski otvorene meditativno-esejističke psihološko-poetske proze u kojima je tradicionalna visokomimetički ostvarena „priča o prošlosti“ iz autorove prethodne faze transformirana u psihološko-poetski novohistorijski roman.

Jasno je da su se sve ove promjene reflektirale i na ono što je oblikovanje figure rata, ratnika i povratnika iz rata u književnom djelu Meše Selimovića, kao i u cjelini bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti ovog vremena. Tako je ova figura sjećanja u romanima Tišine i Magla i mjesečina temeljito izmijenjena, a prvenstveno je vidno ideološki liberalizirana i artistički usložnjena, te sad nema više samo svoje doslovno-konkretno, već obuhvata i znatno šire značenje. Pritom, u najužu i na sasvim nov način ostvarenu vezu bit će dovedena sva tri ključna predmetno-problemska konstituenta ove figure sjećanja (dakle, upravo rat, ratnik i povratnik iz rata), i to posebno u Tišinama, gdje je Selimovićev neimenovani glavni lik (tj. modernistički „Čovjek“) povratnik iz rata što je, kao bivši ratnik, sudbonosno i konačno određen ratom kao takvim, s tim da on nije više onaj NOB-ovski ili socrealistički „neznani junak“ koji se u svojoj anonimnoj samozatajnosti nesebično žrtvuje pred snom i ciljem slobode i oslobođenja ili poratne „socijalističke izgradnje“ u kojoj se „novim sredstvima“ i dalje „bori“ i u toj „borbi“ stvara „svijetla budućnost komunizma“, kako je to bio slučaj u ranijoj književnoj praksi bilo samog Selimovića, bilo drugih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca-revolucionara. Naprotiv, glavni lik Tišina sušta je suprotnost monumentalistički beskrvnoj viziji heroja, tj. on je čovjek od krvi i mesa, čovjek straha i nade, koji u „buci i bijesu“ ratne strahote i stradanja žudi „tišine“ mirnodopskog spokoja, bezbrižnost mira i smiraj običnog ljudskog života i malih a suštinski ključnih stvari u njemu, blisko čežnji i, primjera radi, Dizdareva „snenog spavača“ iz poeme Plivačica, ali i pritajenim sanjama Sušićeva isluženog revolucionara Danila iz romana Ja, Danilo. Riječ je, zapravo, o čovjekovoj žudnji za onom malom tvrđavom ljubavi, intime i smirenosti za kojom će, na vrlo sličan način, kasnije žudjeti i Selimovićev također nekadašnji ratnik Ahmet Šabo, ali i grandiozni autorov lik Ahmeda Nurudina, nesretnika što je nekad davno i pogubno po ostatak svojeg života i sam tražio pravdu u ratu, a čiji će se prvi nagovještaji, jednako kao i prvi Šabini obrisi, očito presudno začeti upravo u Tišinama i njezinu bitno drugačijem pristupu figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, a što će tako ključno obilježiti i ostatak Selimovićeva književnog djela, pa čak i same njegove vrhove:

 

Sunce nad rijekom, odbljesci na vodi, u meni tišina. Rat je već sasvim daleko, za cijelo jedno prostranstvo promjene nastale od sitnih mijenjanja što su postala značajna kad su se već sva desila.

Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće zbog iščekivanja. I vedra lica oko mene.

Ljudi su zaista vedri. Gledaju niske muljevite obale obrasle šibljem ili mutnu vodu rijeke, dovikuju se s onima na gotovo potonulim pristaništima kad brod pristane u nekom malom mjestu, i smiješe se zadovoljni zbog nečega. Ili ja želim da tako bude.

Primam ono što jeste, čulima, ne dublje, kao boju, miris, šum, srećan što mogu da gledam i slušam, nizašto, oslobođen obaveze da mislim oprezom. Navikavam čula da žive slobodno, bez prezanja. Ne dublje, čulima, ne drukčije, velika je prednost ne praviti kombinacije, ne strahom koga više nisam svjestan, ali koji je sigurno postao moj skriveni orijentir, tajna libela negdje u meni, uvijek živa, ne drukčije, ne smislom ispod viđenja. Ne bojim se tog potkožnog smisla, samo mi ne treba, još, dovoljne su i vode koje se vide, zašto tragati za ponornicama? Ne osjećam potrebu za mučenjem, oslobodiću ga se ako naiđe i sjenka njegova, svoje gubitke pretvoriću u svetotajne žrtve, s vremena na vrijeme, okadiću ih tamjanom tihog sjećanja, ne dublje, ne teže, mogle bi da postanu nepodnošljiv bol.[9]

 

Selimovićev ratnik u Tišinama potpuno je, dakle, drugačiji negoli ratnici iz autorova ranijeg, socrealističkog književnog djela, a na sceni je sasvim zoran antimonumentalistički izostanak karakterističnog kanonskog prosvjetiteljsko-propedeutičkog „kontroliranja“ unutrašnjih svjetova književnog teksta. Uz ovo, u Tišinama će – sad dokraja jasno – doći do izražaja i isti onaj pesimizam koji će obilježiti svijet kako romana Ja, Danilo Derviša Sušića, tako – iako na drugačiji način – i poemu Plivačica Maka Dizdara, pri čemu je ovaj put ovakvo što kod Selimovića višestruko hipertrofirano i sasvim vidno artikulirano osnovom netom anticipiranih elemenata poetike egzistencijalizma. U Tišinama, kao i inače u Selimovićevu književnom djelu, izostaje, međutim, karnevaleskno ili gorkohumorno sušićevsko olakšanje jednog u osnovi izrazito tmurnog svijeta, jednako kao i dizdarevska neuništivost erotske snage i panvitalizma, tim prije što u svojoj potrazi za čeznutim „tišinama“ Selimovićev glavni lik, dokraja obilježen ratom, ne samo da ne uspijeva pronaći traženo već, tragično i sasvim u skladu s novim, egzistencijalističkim osjećanjem svijeta i života, gubi i svaki životni smisao. Zbog toga, konačno, njegov povratak na front na kraju romana simbolično svjedoči ne više onaj nekadašnji „revolucionarni polet“ i „borbenu predanost“ književnosti prethodnog, socrealističkog doba već, naprotiv, užas čovjekove osuđenosti na rat i nemogućnost izbivanja iz njega, a zapravo, u konačnici, ono što je apsurdistička nemogućnost života kao takvog:

 

Opet sam s vojnicima, idemo na front. Smiju se ili ćute, raspituju se ili pričaju, junače se ili čekaju. Smiren sam zbog lijepog i potrebnog osjećanja da sam isto što i oni: ista nam je sudbina.

Jedan starac je s nama, seljak, čist kao jaje, bijele kose, bijelih brkova, neviđeno blagih očiju. Sin mu je poginuo negdje na savi, ide da mu makar kosti prenese u selo. Govori tiho, neužurbano, sa mirnim osmijehom, o običnim stvarima, o jesni što nas je iznevjerila, o dugoj i teškoj zimi, o dalekom proljeću. Kad ne razgovara, gleda u svoje isprane kvrgave ruke, izdvaja se i gotovo nesuvislo govori rečenice iz Svetog pisma. Kao da je sam. Zaklanja se iza njih. Njemu je dobro: ako je i bio tužan zbog sina, svoju tugu je pretvorio u molitvu.

– Prenijeće nekog Švabu – kaže neko pored mene.

– Pa šta – odgovaram tiho, uspokojen ovim mnoštvom što ide mojih putem. – Misliće da mu je to sin, i biće kao da i jeste.

– Da – rekao je taj neko što ne mogu da ga vidim, ne mogu sada. – A i njima je svejedno. Tom Švabi. I sinu.

Voz juri snježnom ravnicom, gledam u sumrak i polutamu što se sklapa oko nas, idemo joj u susret, ona stoji, mirna, čeka, samo je sve crnja, prostora je sve manje između nas. […]

Napolju je tama, sivi probljesci snježnog prostranstva, duga hladna noć, ni sebe više ne vidim.

Umrle su djetinje godine svijeta. Treba ih nekako vratiti.

Front je blizu. Čuju se topovi.[10]

 

U osnovi identičnom, apsurdistički shvaćenom čovjekovom egzistencijalnom mukom Selimović se bavi i u svojem narednom romanu – Magla i mjesečina, i to ponovo u vezi s figurom rata, ratnika i povratnika iz rata.

Tipično za poratni predmodernizam u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, rat je i ovdje, u ovom kratkom izrazito psihološko-poetskom romanu, osnovni hronotopski okvir romanesknog svijeta, ali ni ovdje više – ni u naznaci – nije riječ o simplificiranom mimetičkom predočavanju ratne „slave i ponosa“, već „buka i bijes“ rata i ovdje postaju tek ono unutar čega dešava se individualna, privatna, ali, opet, univerzalna ljudska drama postojanja, sad dokraja lišena ne samo nekadašnje socrealističke „partijnosti“, „odgojnosti“, „narodnosti“ i „tipičnosti“ već i one u Tišinama još uvijek, barem u ostacima, postojeće neke vrste pijeteta spram nedavne oslobodilačke borbe. Naime, Magla i mjesečina rat će predstaviti ne samo kao vrijeme nesnalaženja pojedinca u odnosima „svojih“ i „tuđih“ (što je, inače, ono čime se ovaj roman otvara) već – zadirući u samu njegovu suštinu – i kao vrijeme samoće i čovjekova egzistencijalnog stranstvovanja u svijetu i životu te, konačno, umiranja i smrti. Temeljitost zamjene ranije, socrealističke kulturalnomemorijske strategije novom, predmodernističkom, odnosno drastična drugačijost nove književno-kulturalne svijesti, ovdje je vidljiva i po tome što noseći likovi romana nisu prvenstveno ili isključivo ratnici ili povratnici iz rata, već se i „vanjsko“, akciono-događajno i  „unutrašnje“, psihološko zbivanje, a koje je ovdje istaknuto u prvi plan istaknuto, u romanu dešava u trouglu najdublje intime troje usamljenih pojedinaca – žene, njezina muža i ranjenog mladića, ostavljenog partizanskog borca kojeg žena i muž njeguju, a između kojih se nikad, međutim, ne može uspostaviti veza cjelovitog spajanja i ispunjenja. To je već sasvim karakterističan modernistički element koji predstavlja vidan dodatni pomak ka još u Tišinama uspješno oblikovanom karakterističnom egzistencijalističkom zanimanju za „čovjekovu situaciju“ i „ljudsku sudbinu“, tim prije što i žena, muž i ranjeni partizan u užasu rata sanjaju jedan sasvim drugačiji svijet, ispunjavajući prostor romana ne više prizorima ratnog herojstva, pa čak ni isključivo traumatičnim ratnim sjećanjima. Umjesto ovog, u romanu se javlja erotsko-ljubavna čežnja spram onog prošlog ili sadašnjeg (kod žene i mladića), odnosno jednako erotizirana i uopće duboko pounutarnjena čežnjom za spajanjem i saživljavanjem s beskrajem prirodnog mira, sigurnosti i smislenosti (kod muža i mladića):

 

Gledao me, i ja sam gledala njega, to nije dobro, on ne zna zašto ga gledam, ne zna da me opet podsjeća na njega: iste dobre oči, tužne na mjesečini što blijedi, i mršavo lice s upalim bolesničkim obrazima, sad je možda drukčiji, koliko je vremena prošlo? ali je bio ovakav, ili mi se čini da je bio ovakav, ni to više ne znam, miješam ih, jedva se uzdržavam da dlanom ne pređem po kosi ovog mladića, puna je mjesečine, zapucketala bi od dodira, meka je i živa kao i njegova, nisam se uzdržala, nisam odoljela onom drugom, i pogledala sam ruku da li je svijetla od dodira. Zbunio se, naljutila bih se da me uhvatio za ruku, u tom času ne bih podnijela muški stisak, a rastužio me njegov začuđen pogled i stidljiva ukočenost.[11]

 

Rukom je dodirivao glatku koru johe iza leđa, danima je uravnava, činilo mu se da osjeća lagan drhat drveta, kao da se nečujno treperenje lišća prenosilo u stablo. Ili je to bio njegov vlastiti drhtaj prenesen u dlan ruke: kod ljudi drhti stablo pa onda okrajci. To nije od noći ni od straha. Još je slab, treba da sjedne, smiješno se spuštao do zemlje, hvatajući se rukama za drvo, i sklizao se polako leđima guleći koru. Ali sad još neće da sjedne. Svaki dan produžava stajanje, uvjeravajući sam sebe da mu je sve bolje, da je sve jači, veoma mu je to potrebno, izgleda mu bliži čas kad će otići odavde, želi to sve više, ili možda zato što ne želi. […]

Čekao je da se pojavi mjesec, s nadom je gledao u surovo ravnu crtu nasipa, znao je na kom mjestu treba da se pojavi, svaku noć ga sačekuje, uzbuđivao ga taj čas kad se zgusnuta tama razrijedi i nestane, a močvara i ravnica ožive blagim svjetlom i dubokim sjenama. Tad se svijet oko njega ponovo rađao, drukčiji nego danju, smiren i stišan, bliži mu i blaži nego pod nemilosrdnim suncem, naglo nastao iz prijetećeg mraka što potire život i stvara nemir, svijet meko prisutan, snen, stvoren i podešen za doživljavanje samoga sebe drukčijeg nego u kretanju, nego u lakom i radosnom susretu s ljudima ili u sudaru. […]

Mislio je na ženu, zašto je nema? Umorio se, a htio je da ga vidi kako stoji uz drvo, otići će odavde uskoro.[12]

 

Išao je poljem polako, nikud mu se nije žurilo, nikud nije morao da stigne, volio je ta noćna hodanja, ili možda nije ni volio, ali bi mu život bez njih bio siromašniji, osjećao bi se prikraćenim za jedno zadovoljstvo o kojem nije polagao sebi računa, o kojem nije pravo ni mislio, kao pored vatre što ga grije, samo ljepše i punije. Znao je i ne gledajući, znao bi da je i zatvorenih očiju išao, gdje se nalazi i šta je oko njega. Danju je radio na ovim poljima, a noću mirisao, gledao, udisao taj sočni bujni život. Bilo je to njegovo unutrašnje obilje, osjećajno pražnjenje, radost što zna gdje je i na čemu je, što je tačno usmjeren i određen, ali radost kao dodir, mjera, čvrstina stabljike, rahlost zemlje, kao stvaran doživljaj svega što je mogao da primi čulima, i da smjesti u sebe, kao u ambar.

Još kao dijete išao je za ocem ovim poljima, krstio se s njim pred prvu brazdu, kao pred svetinjom, dvadeset i više godina se tako krsti prije nego što uhvati za rucelje pluga ili za motiku, ikona mu ne treba, ni druga molitva osim za dobar rod i za mir, makar na ovoj ravnici, ako već ne može drukčije, na ovim njegovim njivama makar, svaku je prašku propustio kroz odebljale prste i okoštale dlanove, znoj je lio nad svakim busenom zemlje, i sve zna o njoj i ona o njemu, i nikad i nikako je ne odvaja od sebe, jedno su oduvijek, jedno i nedjeljivo. […]

Ovi noćni obilasci ličili su mu na ljubavni sastanak i na vjerski obred, smirivali su ga i davali sigurnost, vraćajući ga na praizvor.[13]

 

Kako to pokazuju i ovi izvodi iz romana, očito je da ni u Magli i mjesečini Selimović više ne insistira na akciono-događajnom načinu izgradnje svijeta književnog teksta kao nekad prije, u svojoj socrealističkog fazi, već na, prije svega, snažnom psihološkom, odnosno doživljajno-misaonom aspektu, a posebno na izrazitoj poetizaciji pripovjednog teksta, što je pojava koja se javila i u Tišinama, a na sličan način prisutna je i u poemi Plivačica Maka Dizdara te u pojedinim dionicama romana Ja, Danilo Derviša Sušića, odnosno u drugim sličnim ostvarenjima iz okvira poratnog predmodernizma u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Jasno je da riječ prije svega o usvajanju u tadašnjem širem jugoslavenskom kontekstu sve prisutnije i sve dominantnije poetike egzistencijalističkog modernizma, ali je, isto tako, riječ i o pojavi koja korespondira i s onim što je stanje nekih od najznačajnijih elemenata konektivnih struktura specifične „kulturalne gramatike“ bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i njihove „unutrašnje“, imanentne povijesti, a koju će upravo dominantno obilježavati duga tradicija prvenstveno doživljajno-misaone organizacije i posebno izražene poetizacije pripovjednog teksta.[14] Stoga su u pitanju i naznake Selimovićeva povratka nekim od osobenosti bošnjačke i bosanskohercegovačke pripovjedačke tradicije, a koja je zakratko bila prekinuta pojavom socrealizma, odnosno, prije ovog, književnošću NOB-a u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književnom stvaranju u toku te neposredno nakon Drugog svjetskog rata. To je tradicija koja u okvirima posebno bošnjačke književne prakse na način vrlo uočljivog kontinuiteta traje još od preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st. pa nadalje, odnosno od prvih bošnjačkih pripovjedača, a koji su se – prije svega „u odsustvu mogućnosti stvaranja historije“ – „više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta“, kako je to zapazio i Enes Duraković.[15]

Dominacija psihološko-poetskog diskursa očita je, dakle, u književnom djelu Meše Selimovića od trenutka njegova ulaska u okvire poetike poratnog predmodernizma, i to je ono što Selimovićevo književno stvaranje od ovog trenutka pa nadalje počinje rekontekstualizirati u okvire karakteristične posebno za bošnjačku književnu povijest. Pa ipak, ovim se kod Selimovića još uvijek nije dokraja javio fenomen tzv. žive tradicije, tj. ona osobena vrsta tradicijskog dijaloga koji će, na način implicitne ili eksplicitne intertekstualne književne mnemonike, umnogome ostvariti autorov nadolazeći književni rad. U pitanju je, stoga, prije svega naročit čin svojevrsnih tradicijskih paralelizama, kad doživljajno-misaoni i poetski aspekt u Magli i mjesečni, a ranije i u Tišinama, proizlazi u prvom redu iz Selimovićeva osobenog predmodernističkog, sve više apsurdističkog oblikovanja figure rata, ratnika i povratnika iz rata, ali tako da se ovakvo što, iako tek posredno i još neosviješteno, svojim osjećanjem svijeta i života približava kako specifičnoj tradiciji poetizacije narativnog diskursa, tako i pojavi što se, u različitim vidovima i pojavnim oblicima, u novijoj bošnjačkoj književnosti artikulira kao njezin identitetski specifičan izraz onog što je u konačnici mučni osjećaj negativnog povijesnog iskustva. To je ono po čemu likovi Selimovićevih Tišina i Magle i mjesečine sve više liče, s jedne strane, i na pojedine likove iz bošnjačke književne prošlosti (naročito onda kad je riječ o erotsko-ljubavnoj čežnji ili erotiziranoj i duboko pounutarnjenoj žudnji za spajanjem i saživljavanjem s beskrajem prirode), ali i na likove iz romana Derviš i smrt i Tvrđava, dok su s druge strane to likovi slični likovima drugih ostvarenja južnoslavenskih i evropskih književnosti koji su oblikovani u skladu s poetikom evropskog modernizma, odnosno prije svega egzistencijalizma. Upravo i zato, između Tišina i Magle i mjesečine, na jednoj, i Derviša i smrti te Tvrđave, na drugoj strani, jeste tek jedan, iako vrlo važan i za Selimovića presudan kreativni dinamički moment, koji će, međutim, značiti i nove promjene u autorovu oblikovanju figure rata, ratnika i povratnika iz rata, baš kao i u cjelini poetike Selimovićeva književnog rada.

 

4.

Tišinama i Maglom i mjesečinom, romanima koji su često a, očito, sasvim neopravdano zanemarivani u recepciji autorova književnog djela (mada manje negoli njegovi sami književni počeci), Meša Selimović otvorio je nove, znatno šire i estetski višestruko relevantnije književne vidike, na ovaj način sve izrazitijim autorskim rukopisom presudno mijenjajući ne samo obličje vlastitog književnog rada već i cjelinu horizonta bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata. Pritom, samo Selimovićevo književno djelo već u ovom trenutku sasvim vidljivo počet će izrastati i u prepoznatljivu, unutar sebe čvrsto uvezanu (iako ne i homogenu) cjelinu, s nizom autorski karakterističnih, amblematičnih obilježja, od kojih će, dakle, neka od posebno važnih biti upravo i figura rata, ratnika i povratnika iz rata te dokraja lični, personalizirani roman, što je također usko povezano s ovom figurom sjećanja. To je sad roman orijentiran ne prvenstveno ka raznolikosti partikularne povijesne ili savremene vanjske, akciono-događajne pojavnosti već, naprotiv, prije svega ka univerzalnoj, svevremenoj čovjekovoj, općeljudskoj nutrini, intimi i privatnosti, unutrašnjim mukama i lomovima te dramama i traumama pojedinca, tj. ka čitavom jednom unutrašnjem svijetu individualne egzistencije, u kojem stvarna pojavnost postaje ono doživljajno i misaono, odakle će proizaći i karakteristična selimovićevska lirska meditativnost i produhovljena esejističnost, odnosno naročiti psihološko-poetski karakter prepoznatljivog autorova pisma. Na ovaj način, Selimović je, također, bitno modificirao i odnos prema svojoj neposrednoj tradiciji, pri čemu se oslobodio ne samo socrealističke ideološke stege već i onog što je bila moguća tradicijska alternativa ovakvom čemu – naime, u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti nekad ranije često prisutnog simplificiranog folklorizma i njegove patetike, a čemu, dakle, nema ni traga u suptilnom i profinjenom romanesknom rukopisu ovog autora, već od svega ostaje tek pročišćena emocija i tankoćutna refleksija, a koju je Selimović nerijetko isticao u različitim osvrtima na svoje književno djelo i njegov suodnos s domaćim književnom i kulturalnom tradicijom.

Sve ovo, konačno, književni rad Meše Selimovića vodit će ka njegovu vrhuncu, koji se ostvaruje u okvirima poratnog modernizma, tj. u kontekstu koji je, naravno, i dalje artistički, ali je sad vezan za postkanonski kulturalno-poetički makromodel, koji se u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti počinje razvijati od sredine šezdesetih godina 20. st. pa nadalje. Njega će obilježavati upravo očita dominacija individualne, ali i – sve češće i sve upadljivije – kulturalne, pa čak i metakulturalne perspektive u književnom motrenju svijeta i života, pri čemu će, još izrazitije negoli u prethodnom slučaju, književna praksa unutar ove paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno i za opća književno-kulturalna iskustva, ali i za sad sve osvješteniji intertekstualno zasnovani kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom tradicijom. Uz ovo, literarni procesi u ovom okviru bit će gotovo minimalno određeni neposrednom ideološkom instruiranošću i instrumentaliziranošću književnih pojava, a znatno više samom književnom i kulturalnom potrebom za artikulacijom na različite načine shvaćenog sebe i drugog, pa je ovo i trenutak kad se u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti inače tradicionalno prisutna „priča o prošlosti“ u cijelosti konstituira i kao osobeni „bosanski tekst“ ovih književnosti. Riječ je, naime, o specifičnom kulturalnomemorijskom fenomenu bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse u čijem je središtu Bosna i njezina povijest, tj. naročiti domaći, bosanski povijesno-kulturalni sadržaj, s tim da povijesna pripovijest u ovom slučaju nije ograničena samo na svoj nekoć čvrsti mimetički karakter i svoje nekadašnje dominantno denotativno-referencijalno značenje, već postaje, prije svega drugog, osobena makrometafora sad cjelovito, do samog kraja esencijalizirane i univerzalizirane priče o  „čovjekovoj situaciji“ i „ljudskoj sudbini“, a kojoj je Bosna i njezin povijesni svijet neka vrsta „pozornice“ ili konkretnog „ozbiljenja“.

Izuzevši znatno literarno-estetski slabiji roman Ostrvo (1974) i nedovršeni roman Krug (1983), sve ovo neposredni je okvir u kojem se u javljaju i dva temeljna ostvarenja Meše Selimovića – romani Derviš i smrt i Tvrđava. Dok su Tišine i Magla i mjesečina romani koji su još uvijek, barem formalno, čuvali i konkretno-doslovnu uspomenu na nedavni Drugi svjetski rat, s jedne strane, a s druge strane široko se otvorili esencijalnim i univerzalnim pitanjima „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“, Derviš i smrt i Tvrđava funkcioniraju bitno drugačije. To su romani koji suštinski polaze upravo od onog što je Bosna i njezina povijest, s tim da se ovo polazište istovremeno esencijalizira i univerzalizira tako da Bosna i njezina povijest postaju poopćeni simbolički toposi ispitivanja sušte ljudske sadržine, tj. bosanski povijesni prostor transformira se u najšire moguće shvaćeni prostor čovjekove egzistencije, a povijesna zbilja i povijesno obličje funkcioniraju baš kao konkretna povijesna „pozornica“ za suštinsko pitanje o smislu ljudskog postojanja i, posebno, o čovjekovom „činiti i biti“.[16] Tako se kod Selimović u punom kapacitetu javila Bosna kao takva, sa svim svojim prepoznatljivostima, tj. u svojoj punoj slici i prilici, blisko onome kako je to bio slučaj u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti prije Drugog svjetskog rata, s tim što je ova i ovakva pojava Bosne kod Selimović sad temeljito figurativno transformirana, i to upravo u smislu „pozornice“ za esencijalnu i univerzalnu „čovjekovu situaciju“ i „ljudsku sudbinu“. Na ovakvu pojavu Bosne u svojem književnom djelu u nizu svojih esejističko-meditativnih opservacija izravno je referirao i sam Selimović, govoreći i o specifičnostima bosanske povijesne situacije, ali i o njezinu upravo ovom esencijalno-univerzalnom značenju, a na jedno od takvih pitanja, tj. na pitanje zašto je Bosna njegova velika književna inspiracija, odgovara i na sljedeći način:

 

Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan sok ljudi koji se nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihova položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih koncepcija?[17]

 

Derviš i smrt i Tvrđava romani su koji su zasnovani upravo na ovim i ovakvim Selimovićevim razumijevanjima Bosne i njezine povijesne kobi, kako to kaže sam autor. Oba ova romana ostvareni su stoga tako da su to, naravno, i dalje psihološko-poetske romaneskne proze, čak još izrazitije negoli Tišine i Magla i mjesečina, naročito onda kad je riječ o Dervišu i smrti, ali je njihov unutrašnji plan egzistencije u cijelosti iskoristio bosanski povijesni sadržaj, pri čemu ga je autor dokraja lično pounutarnjio i sveljudski uopćio, pa su i Derviš i smrt i Tvrđava istovremeno i veliki romani o Bosni i povijesnoj kobi njezinih ljudi i romani o univerzalnoj „čovjekovoj situaciji“ i „ljudskoj sudbini“, bez da jedno poništava drugo. Tako je ono bosansko u oba ova romana rječit primjer univerzalnoljudskog, a ono univerzalnoljudsko bosanskom daje dublji, suštinski smisao i time ga praktično lišava opasnosti da zapadne u tek pojedinačnu, lokalnu i ograničenu povijesnu priču, bez šireg značenja i šire važnosti.

Selimović je, dakle, Dervišom i smrti i Tvrđavom ušao u ono što je bosanski povijesni „tragični bezizlaz“ i „pandemonijum koji se zove Bosna i njeni ljudi“, pri čemu je univerzalistički interpretirao ovaj bosanski povijesni sadržaj, a tako su oba velika autorova romana istovremeno duboko ušla i u sferu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog kulturalnog pamćenja. Zato su to i tipični modernistički romani koji ispituju univerzalne „fikcije totalitarizma“,[18] odnosno karakteristični modernistički politički novohistorijski romani, s jedne strane, dok su, s druge strane, to romani koji se umnogome mogu prepoznati i kao romani kulturalnog pamćenja.[19] I u jednom i u drugom slučaju osnova za ovakvo što jeste upravo osobeno oblikovanje figure rata, ratnika i povratnika iz rata jer i Ahmed Nurudin i Ahmet Šabo jesu upravo to – pojedinci fatalno obilježeni ratom, odnosno bivši ratnici i povratnici iz rata, tj. praktično i sami su žrtve bosanske tragične povijesne zbilje koju naglašava autor. A tako se Derviš i smrt i Tvrđava uključuju i u okvire naročitog „bosanskog teksta“ novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, određujući ga na vrlo važan način.

Barem na prvi pogled, ovakvo što manje je vidljivo u prvom Selimovićevu velikom romanu – romanu Derviš i smrt, koji je u cijelosti artikuliran kroz svijest njegova glavnog lika Ahmeda Nurudina u stanju najprije strašne lične i etičke, a potom, na ovoj osnovi, i metafizičke drame koja započinje neočekivanim hapšenjem njegova brata, a nastavlja se kao Derviševa sve dramatičnija i sve tragičnija sumnja ne samo u sebe već i sveukupnu sliku svijeta u koju je dotad vjerovao, sve do njezina nihilističkog apsurdističkog kraha. Pa ipak, ono što je sadržina figure rata, ratnika i povratnika iz rata i ovdje se u konačnici sasvim jasno ispostavlja kao jedan od presudnih momenata u tragičnom egzistencijalnom usudu Selimovićeva glavnog lika, s tim što je ova figura sjećanja tokom većeg dijela romana uglavnom implicitna. Tako je sve do onog trenutka kad se Nurudin, preispitujući sebe i muku koja ga progoni, ne povrati u svoju zaboravljenu mladost ili bivši život za koji je mislio da ga je zauvijek potisnuo i izbrisao iz sjećanja, a kad se, u retrospektivnoj gesti, postepeno otkriva i jedan od stvarnih početaka Nurudinove životne tragičnosti, tj. to da ona započinje upravo Nurudinovim odlaskom u rat, koji će, kao fatalna zabluda, Derviša – baš kao i kasnije Ahmeta Šabu – presudno životno obilježiti. Tek tad postaje, naime, jasno da je i Nurudin, baš kao i ratnici iz Tišina i Magle i mjesečine, a potom i njegov osobeni dvojnik u liku Ahmeta Šabe, i sam upravo traumatizirani bivši ratnik, a stoga i onaj lik čiji su daleki literarni preci „vjernici Revolucije“ iz ranih Selimovićevih pripovjedačkih radova, s tim što je Nurudinov lik ostvaren tako da je njegova trauma u cijelosti oslobođena, a on sam – artikulirajući je sad sasvim vidljivo i dokraja jasno – doveden pred sasvim ljudsko i ničim ublaženo bolno pitanje o smislu vlastitog životnog puta. Jedno od temeljnih, ako ne i suštinsko izvorište sveukupne Nurudinove egzistencijalne drame, odnosno njezin suštinski, istinski početak i zasnov jeste, dakle, upravo u ratu – u posavskim traumama mladog „derviša-askera“ kojem se kobno srušila zanosna ratnička varka „velike žrtve u bljesku i vatri“, odnosno u njegovoj „okaljanoj duši“ i dječaku s ravnice što stoji mu kao „mučno znamenje“, baš kao i u upravo zbog rata i ratovanja ostavljenoj i zaludno izgubljenoj ljubavi i onom njegovu kasnom, prekasnom „da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje“…, konačno – u snu o „zlatnim pticama ljudskih snova“ što ga, dotad netaknutog i čistog, sanjanog samo u djetinjim neninim pričama, na „izvezenim mahramama“ i „safijanskim koricama“, počinje ništiti upravo sam rat i ono što rat nosi:

 

Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svježim ožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Možda zbog sjećanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svečanosti žrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i običan.

A jedan dan je izdvojen iz drugih.

I u snu sam vidio tu sliku, kad smo rano ujutro, znajući da smo opkoljeni i nam nema spasa, odlučili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora. Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom, jer vode nije bilo, proučio sam ezan, ne stišavajući glas, klanjali smo sabah, svukli sve da budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o tome, osjećao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se činilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko. […] Bojali su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je krvava sječa, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi, prvi sam pao, isječen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo. Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, propadajući i sasijecajući sve što nije nosilo bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas bilo je crveni čaršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Ničeg više nije bilo kad sam se probudio, osim sjećanja u meni. Zatvarao sam oči i oživljavao veliki trenutak, ne želeći da znam za poraz, ra rane, za pokolj divnih ljudi, ne želeći da vjerujem da su se desetorica predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ružno je, grčevito sam čuvao sliku velike žrtve u bljesku i vatri, ne dozvoljavajući joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U proljeće sam se kaljavim putevima vraćao iz zarobljeništva kući, bez sablje, bez snage, bez vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Čuvao sam smo sjećanje, kao hamajliju, ali je i ono onemoćalo, izgubilo boje i svježinu, i bodrost i raniji smisao. Vukao sam se ćutljiv, kroz blato sumornih ravnica; noćivao, ćutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, ćutljiv, pod proljetnom kišom, pogađajući pravac kao životinja, vučen željom da umrem u zavičaju, među ljudima koji su mi dali život. […]

Čuli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjećao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me čeka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo, negdje sam bio, sunčani bljesak i crveni odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti, nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesak obale dok voda raste i ne znam kako sam isplivao i zašto.

Majka mi je gasila ugljevlje i salijevala stravu, bacajući vrelo olovo u čašu vode nad mojom glavom, jer sam ćutao budan i vikao u snu. Pisali su mi zapise, da nisam naišao na čini, vodili u džamiju i učili dove, tražili lijeka od Boga i ljudi, još više uplašeni što sam pristajao na sve i što mi je svejedno. […]

Čekala je i kad je čula, čekala bi još bogzna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje.[20]

 

Iako je, pogotovo u početku romana, gotovo jedva vidljiva i uopće neistaknuta u prvi plan, figura rata, ratnika i povratnika iz rata u Dervišu i smrti jeste, dakle, jedna od njegovih ključnih osnova, a osim u slučaju Ahmeda Nurudina javit će se i kod drugih važnih likova u ovom romanu, naročito kod onih koji su na neki način direktno povezani sa samim Nurudinom. To je slučaj i s Mula-Jusufom, s kojim je Nurudin u višestrukim sudbonosnim vezama jer on je ne samo početni krivac za stradanje Nurudinova brata Haruna već je i upravo ono „mučno znamenje“ – sin u ratu silovane i surovo ubijene žene, pri čemu je sam Mula-Jusuf dječak s ravnice „kome su ljudi oteli bezbrižnost“ a nakon čega „sve je bilo njegovo, i lice, i tijelo, i glas, a to nije bio on“, pa je i on upravo čovjek ratne traume koji je tragično otrovan strahom i mržnjom, „barski cvijet prenesen u brda“ koji liči na „skakavca kome su dječaci otkinuli krila“. To je slučaj i s Kara-Zaimom, svojevrsnim Nurudinovim sudbinskim srodnikom, a koji je također isluženi ratnik i sad puki bijednik što ga, kao i Derviša, muče sjećanja, „dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju“, a koji je „grdno pogriješio“ što nije umro „na vrijeme“. Više ili manje direktne reference u vezi s ratom mogu se prepoznati i u nekim drugim slučajevima u Selimovićevu romanu, no posebnu važnost za konačno uobličenje figura rata, ratnika i povratnika iz rata u Dervišu i smrti imat će jedno kazivanje Hasana, koji, naime, govori i sljedeće:

 

A mi smo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti i neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. […]

Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.[21]

 

Riječ je, dakle, o jednom od posebno upečatljivih i nimalo slučajno najpoznatijih segmenata Selimovićeva romana, a u kojem Hasan pokušava proniknuti u suštinu povijesti Bosne i njezinih ljudi, u ono što je bosanska povijesna kob, tj. tragična povijesna sudbina od koje bosanski čovjek ne može pobjeći ni onda kad to hoće, već je nužno i neizbježno, fatalno određen njome. Pritom, Hasan u romanu, a posebno u ovom slučaju, na neki način drži autorovu stranu, odnosno artikulira i zastupa autorov pogled na svijet romana i, kao svojevrsni refleks ili indikator autorove tačke gledišta, usmjerava ga prema onom što je autorovo razumijevanje cjeline problema kojim se roman bavi, pa tako i ljudske drame i uopće sudbine Ahmeda Nurudina i drugih njegovih likova. Podudarnosti Hasanovih nadahnutih i dirljivih historijskih opservacija i Selimovićevih eksplicitnih autorskih razumijevanja povijesti Bosne i njezine književne inspirativnosti stoga su više nego očigledne jer i kod Hasana i kod Selimovića radi se o kazivanjima izrazitog autoreferencijalnog kulturalnomemorijskog karaktera, kad i Hasan i Selimović artikuliraju naročiti sadržaj bosanskog povijesnog iskustva kakav je dominantno upisan u kulturalno pamćenje bosanskih ljudi, a naročito bosanskih muslimana kao onih na koje se i Hasanove i Selimovićeve historijske opservacije prvenstveno odnose. A to se onda na ključno važan način reflektira i na oblikovanje figure rata, ratnika i povratnika iz rata u romanu Derviš i smrt.

Naime, ovu fundamentalno važnu Hasanovu opservaciju o povijesti Bosne i njezinoj povijesnoj kobi potvrđuje i roman kao cjelina, a posebno upravo sudbina Ahmeda Nurudina, odnosno njegova životna priča kao priča traumatiziranog ratnika i povratnika iz rata koji odlazi u rat baš s obzirom na onu bosansku povijesnu situaciju u kojoj „živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome“, pa se baš i na Nurudinu „lome talasi istorije, kao na grebenu“, pri čemu se u kontekstu odnosa čovjeka i povijesti i kod Nurudina također na neki način potvrđuje da „ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama“, odnosno uopće to da su bosanski ljudi „najzamršeniji ljudi na svijetu“. Nurudinova priča o ratu, odnosno o njemu kao ratniku i povratniku iz rata zapravo je priča bosanskog čovjeka kakvim ga vidi Selimović, priča čovjeka koji pokušava pobjeći iz života koji mu propisuje povijest u kojoj živi a u tome ne uspijeva niti može uspjeti ma koliko to nastojao i ma koliko se na tom putu trudio – on je ratnik i povratnik iz rata koji nikad ne može dokraja uteći od traume rata i ratovanja kao kobi bosanske povijesti jer, ako ništa drugo, iz svega ostat će barem praznina, strah i neostvarena, promašena mogućnost sretnijeg ili barem drugačijeg života, a što onda neizbježno vodim drugim, daljim životnim promašajima, sve do konačnog pada. Ma koliko se na jednoj drugoj razini i u jednom drugom smislu ticala esencijalne i univerzalne „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“, Nurudinov priča jeste, dakle, bosanska priča, odnosno dobila je znatno šire značenje, pa će se figura rata, ratnika i povratnika iz rata za koju je ona direktno vezna konačno cjelovito integrirati u okvire naročitog „bosanskog teksta“ novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pri čemu se sad povezuje i s figurom bosanske povijesne tragike, tj. figurom sjećanja čiji je temeljni sadržaj upravo krajnje mučni osjećaj negativne, doslovno tragične povijesne određenosti Bosne i njezinih ljudi. Riječ je o još jednom kulturalnomemorijskom sadržaju koji se također opsesivno javlja u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, uključujući i opuse drugih njihovih ključnih autora kakvi su i Skender Kulenović, Mak Dizdar ili Derviš Sušić, odnosno – u širem bosanskohercegovačkom okviru, iako na bitno drugačiji način – Ivo Andrić i dr. Pritom, s ovom figurom sjećanja figura rata, ratnika i povratnika iz rata u Dervišu i smrti povezala se, naravno, i neposrednom interpretacijom bosanske povijesti kao takve, ali i na temelju implicitne intertekstualne književne mnemonike, tj. s obzirom na svijest o opsesivnoj prisutnosti upravo ovakvog doživljaja prije svega same Bosne, a onda i uopće svijeta i života u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književnom stvaranju te ukupnom kulturalnom pamćenju u bosanskohercegovačkom, a naročito bosanskomuslimanskom, odnosno bošnjačkom kontekstu.

Ovakav način oblikovanja figure rata, ratnika i povratnika iz rata roman Derviš i smrt približilo je i žanru romana kulturalnog pamćenja, tj. romanu koji se temelji naročito na artikulaciji ključnih kulturalnomemorijskih sadržaja jedne zajednice, odnosno na njihovu predočavanju i razumijevanju, pa je očito da je riječ o korjenitoj modifikaciji pojave ove figure sjećanja u Selimovićevu književnom djelu u odnosu na njegove ranije faze. Od pukog predmeta književnog prikazivanja na način ideološki simplificirane „obrnute mimeze“ iz autorova ranog, socrealističkog književnog djela, preko početaka odstupanja od ovog modela i njezina esencijaliziranja i univerzaliziranja u predmodernističkim romanima Tišine i Magla i mjesečina, u romanu Derviš i smrt figura rata, ratnika i povratnika iz rata postala je figura sjećanja kroz koju se istovremeno priča i univerzalna priča o suštini „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“, ali i priča o samoj Bosni i njezinoj povijesnoj kobi, i to u također izrazito esencijalističkoj perspektivi te u skladu s onim što je šire stanje kulturalnog samorazumijevanja u bosanskohercegovačkom, a posebno bošnjačkom kontekstu. Uz druge njegove važne aspekte, to je jedna od najvećih promjena koja se u Selimovićevu književnom djelu kao cjelini desila u romanu Derviš i smrt, zbog čega je ovaj roman, uza sve drugo što on znači i može značiti, posto i roman u kojem se na neki način pokušava razumjeti i Bosna u njezinoj suštini. Zato ni najmanje ne treba čuditi izuzetna recepcija ovog romana, pa tako ni njegova važnost kako u širim procesima afirmacije i etabliranje najprije ideje bosanskohercegovačke, a onda i ideje bošnjačke književnosti počev od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. pa nadalje, tako i u još širim procesima (re)afirmiranja i (re)etabliranja etno-nacionalne svijesti bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Osim što je romanom Derviš i smrt napravio temeljno važan pomak u odnosu na svoje cjelokupno ranije književno djelo, Meša Selimović ovim romanom stvorio je i naročitu osnovu za svoj drugi veliki roman – Tvrđava. I općenito i onda kad je u pitanu oblikovanje figure rata, ratnika i povratnika iz rata Derviš i smrt neposredna je prethodnica Tvrđave, pri čemu je oba ova svoja romana Selimović zamislio i kao dio svoje nažalost nedovršene svojevrsne bosanske trilogije, a čiji je završetak trebao biti nikad napisani roman o Hasanu iz Derviša i smrti, „vedrom čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji“. Upravo i zato, Tvrđava se ispostavlja i kao neka vrsta nastavka Derviša i smrti i onda kad je riječ o figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, pri čemu se, barem onda kad je riječ o početku romana, ona ovdje javlja upravo s istim onim osnovnim značenjem koje je zadobila u priči o Derviševu sunovratu do misli da „čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad-tad“ i da, otud, „smrt je besmisao, kao i život“. To je, zapravo, misao od koje će započeti autorova priča o Nurudinovu inverznom parnjaku – Ahmetu Šabi.

Na početku romana Šabo je upravo apsurdistički razočarani traumatizirani bivši ratnik, tj. ponovo ratom traumatizirani pojedinac u potrazi za izgubljenom esencijom egzistencije, kojeg – kao i Nurudina – muče ista sjećanja na rat, odnosno uopće na ono što je bilo, ali i na ono čega više nema i što više neće biti. Ahmed Nurudin u roman je ušao ispovjednim kazivanjem o sebi, tj. svojim glasovitim započinjanjem svoje priče „nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom“…, a na sličan način u roman ulazi i Šabo, s tim što se od samog početka i sasvim jasno Šabo ispovijeda i o sebi, ali i o o ratu, i sve to – ponovo kao kod Nurudina – nevoljko, s mučninom i odbijanjem. S obzirom na ono što je veza pričanja i pokušaja razrješenja afekta i traume,^[22] jasno je već na samom početku da Šabo – kao i Nurudin – nastupa iz dramatičnog traumatskog stanja, a koje se na ovaj način pokušava razriješiti:

 

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojima sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni čamac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na leđa, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, želeći da umre.

Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam poučavao, išao sam u nekakvu slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.[23]

 

Kako se to vidi već na samom početku romana, figura rata, ratnika i povratnika iz rata u Tvrđavi je otpočetka eksplicitna, slično, dakle, Selimovićevu ranom književnom djelu, a potom i romanima Tišine i Magla i mjesečina. Međutim, nakon iskustva Derviša i smrti, Selimović se, naravno, ne vraća dokraja njezinu oblikovanju iz svojih ranijih faza, odnosno svojih književnih početaka i prvih romana, već sad, baš kao i u prethodnom romanu, fokusira poratni trenutak kao takav, ali opet na drugačiji način. Samom neposrednom ratnom zbivanju posvećen je, naime, tek uvodni dio romana, dok se sav njegov ostatak ostvaruje kao intimna hronika mirnodopskog života povratnika iz rata, pa Tvrđava, kao roman o bivšem ratniku „koji je vrlo teško, oprezno, pa ipak, neizbježno zagazio u političku, javnu svakodnevnicu dok je istodobno gradio i svoje familijarno gnijezdo“, izrasta u „roman rata i mira u njihovoj unutrašnjoj vezi kao ljudsko pojedinačno i skupno iskustvo“, kako je to sažeto zapazio Midhat Begić.[24] Riječ je o vrlo važnoj promjeni, tj. o promjeni koja će dovesti do daljnjeg razvoja kako psihološko-poetskog, tako i, posebno, političkog diskursa u Selimovićevu romanesknom svijetu i njegovu oblikovanju figure rata, ratnika i povratnika iz rata, ali i do daljnjeg integriranja kako autorova romana, tako i njegova oblikovanja ove figure sjećanja u okvire osobenog „bosanskog teksta“ novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Jedan od razloga za ovo jeste i to što je bosanska povijesna kob u Tvrđavi od samog početka romana neposredno prisutna i potpuno vidljiva, s tim da će ovom u prilog ići i to da će se na način ovaj put eksplicitne intertekstualne književne mnemonike Selimovićev roman povezati posebno s Ljetopisom (1746–1804) sarajevskog hroničara Mula-Mustafe Bašeskije, a koji je, naime, važan prototekst literarnih (meta)kulturalnih prisjećanja čitavog niza drugih tekstova bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pogotovo u drugoj polovini 20. st.[25]

I dalje se razvijajući i kao psihološko-poetski i kao, posebno, politički roman, na ovaj način i Tvrđava će također prijeći i u žanrovske okvire romana kulturalnog pamćenja i tako predstaviti neke od ključnih sadržaja bošnjačko-bosanskog kulturalnog pamćenja, a isto se odnosi i na figuru rata, ratnika i povratnika iz rata, koja će se i ovdje čvrsto povezati s figurom bosanske povijesne tragike. Pritom, i jedno i drugo u Tvrđavi još je jasnije, tj. eksplicitnije nego u Dervišu i smrti, pa kao roman sa „istorijsko-hroničarskom gustinom i realizmom“ Tvrđava sasvim zorno postaje i roman o „najegzotičnijoj Bosni bez trunke egzotizma“,[26] tj. roman u kojem se sasvim jasno nastoji razumjeti ono što je u konačnici suština Bosne i njezine povijesne kobi, uz, naravno, esencijalističko i univerzalističko prenošenje ovog problema na plan „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“ uopće.  Drugačije rečeno, u ovoj posebno složenoj autoreferencijalnoj kulturalnomemorijskoj tvorbi, Bosna i bosanski povijesni usud postaju neka vrsta najkonkretnijeg primjera suštinskog stanja sa svim onim što je obesmišljenost ljudske egzistencije, jer „život ovog naroda je glad, krv, muka“, „bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj“:

 

– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? […]

– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…

– Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.[27]

 

U drugom velikom Selimovićevu romanu figura rata, ratnika i povratnika iz rata dodatno je, dakle, razvijena, i to upravo u smjeru esencijalističkog i univerzalističkog razumijevanja fenomena Bosne, pri čemu, sad kao dio prepoznatljivog „bosanskog teksta“ novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, snažno dominira svijetom ovog romana, s jedne strane, dok je s druge strane istovremeno široko otvorena i prema drugim figurama sjećanja ovih književnosti.

Uza sve ovo, a upravo na temelju razumijevanja suštine Bosne i njezine povijesne kobi, figura rata, ratnika i povratnika iz rata u Tvrđavi će postati i osnova za izgradnju naročite Selimovićeve priče o ontologiji zla, baš onako kako je u Dervišu i smrti postala osnova priče i o apsurdističkoj metafizičkoj praznini. Pritom, i u jednom i u drugom romanu, kao protuteža ovome nudi se osobena Selimovićeva filozofija ljubavi kao prepoznatljiva autorova inačica za camusovski shvaćeni sizifovski pokušaj prevladavanja apsurda: ljubav, u svojim najrazličitijim očitovanjima, od međuljudske uzajamnosti i prijateljstva pa do bratstva i muško-ženske sjedinjenosti u jedno, i kao zemaljski i kao nebeski princip, jeste jedino ono što ima snagu osmisliti život i čovjekov svijet, ili ga barem učiniti manje teškim i podnošljivim. A na ovaj način, baš tragom ideje ljubavi, figura rata, ratnika i povratnika iz rata kod Meše Selimovića konačno se, nakon početnih nagovještaja u ranijem autorovu književnom djelu, sad dokraja otvorila i prema drugim važnim kulturalnomemorijskim sadržajima koji se u vidnom kontinuitetu tradiraju u ukupnosti novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Između svega ostalog, to je, s jedne strane, i u osnovi sufijski, islamskomistički Put ljubavi u Dervišu i smrti, tj. onaj izvorno božanski, a opet i sasvim ljudski aspekt ljubavi što ga nesretni Derviš nikad nije uspio dosegnuti, dok je to, s druge strane, a pogotovo u Tvrđavi, onaj „tihi kujundžiluk intimne ljudske drame“ koji će u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti rezultirati i pojavom osobene figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti.[28] Ovim su i Derviš i smrt i Tvrđava, konačno, povezali s još jednim ključno važnim kulturalnomemorijskim sadržajem dominantno prisutnim u posebno bošnjačkoj, odnosno uopće bosanskohercegovačkoj književnosti, pa se i na ovaj način otkriva da se dva najznačajnija Selimovićeva romana nalaze, praktično, u velikom tradicijskom kreativnom dijalogu s nekim od povlaštenih kulturalnomemorijskih sadržaja bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse kao cjeline.

Na temelju svega ovog, i u Selimovićevu slučaju moguće je uočiti fenomen „estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji“, tj. fenomen „dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma“ koji je kao osobeno obilježje bošnjačke književne povijesti prepoznao Muhsin Rizvić.[29] U pitanju je, naime, još jedna nova, višestruko složena kulturalnomemorijska pojava koja se, ponovo na način i implicitne, ali i eksplicitne intertekstualne književne mnemonike, javlja u Selimovićevu književnom djelu, a očita je i u autorovu oblikovanju figure rata, ratnika i povratnika iz rata. Zato se i u Dervišu i smrti i u Tvrđavi ova figura sjećanja očito javlja i u kulturalnoj, a potom i metakulturalnoj memorijskoj realizaciji, tj. s jedne strane kao izraz sadržaja kulturalnog pamćenja koji imaju povlašteno mjesto u „kulturalnoj gramatici“ bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, dok je s druge strane riječ i o njihovu razumijevanju na metarazini. A to su i ovdje, u Tvrđavi, neki od razloga za izuzetnu recepciju i ovog romana, pa tako i za njegovu važnost u širim procesima afirmacije i etabliranje najprije ideje bosanskohercegovačke, a onda i ideje bošnjačke književnosti, ali i u još širim procesima (re)afirmiranja i (re)etabliranja etno-nacionalne svijesti bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka, kako je bilo i u slučaju Derviša i smrti.

Stoga, preko figure rata, ratnika i povratnika iz rata baveći se na naročit način cjelinom ljudske egzistencije u esencijaliziranoj i univerzaliziranoj perspektivi, tj. pitanjima koja se na koncu svode na dilemu o smislu i besmislu ljudskog bivanja i čovjekova djelovanja, Derviš i smrt i Tvrđava nisu samo romani u kojima se, temeljem osobenog, specifičnog međusobnog antipodnog supostavljanja, artikuliraju ova dva inače ključna lica modernističke filozofije egzistencijalizma, već su i upravo tekstovi koji se u književnohistorijskoj perspektivi daju razumjeti i kao čin na različitim razinama ostvarivanog stalnog autorskog dijaloga i s vlastitim prethodnim književnim djelom, ali i s cjelinom književno-kulturalnog konteksta u kojem se javljaju te njegove tradicije. Tad, ni književni kontekst ni tradicija nisu nešto što se nužno nastoji negirati, već ono što se treba kreativno nadvladati i estetski nadograditi, a što je uz neupitne autorske egzistencijalne i kreativne opsesije jedan od mogućih imanentnoliterarnih razloga snažne perzistencije figure rata, ratnika i povratnika iz rata u ukupnom književnom djelu Meše Selimovića. Istovremeno, to je i osobeni eliotovski mehanizam koji je ovoj figuri sjećanja u autorovu književnom radu omogućio u književnosti inače najčešće važnu mjeru kontinuiranosti i inovacije, a odatle, zajedno s drugim istaknutim vrijednostima Selimovićeva književnog djela, i povlašten položaj u uvijek kontinualnom kolektivnom sjećanju književnog kanona. Uza sve ovo, razumijevanje književnog rada Meše Selimovića trebalo bi uzeti u obzir i činjenicu da se, upravo zahvaljujući njegovu stalnom oblikovanu (i) figure rata, ratnika i povratnika iz rata, autorov opus kao cjelina uključuje i u okvire osobenog toka antiratne literature, a što je, konačno, jedna od mogućih osnova novog, dodatnog vida aktuelizacije ukupnog Selimovićeva književnog djela danas, u novom poslijeratnom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književno-kulturalnom kontekstu kao kontekstu koji obilježen upravo i pojavama kakve su „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“, a otud  ponovo i figurom rata, ratnika i povratnika iz rata.

 

[1] Usp.: Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[2] Midhat Begić, „Četiri romana“, Izraz, god. IX, br. 12, Sarajevo, 1967, str. 1171-1172.

[3] Staniša Tutnjević, „Muslimanska nacionalna svijest i književnost u dvadesetom vijeku“, Nacionalna svijest i književnost Muslimana: O pojmu muslimanske / bošnjačke književnosti, Narodna knjiga / Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2004, str. 127.

[4] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[5] Okvirno određenje pojmova kanonski, a potom i politradicijski i postkanonski kulturalno-poetički makromodel daje se na odgovarajućim mjestima u nastavku ove studije, dok je njihovo cjelovito obrazloženje dostupno u mojoj knjizi Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti (Slavistički komitet, Sarajevo, 2012).

[6] Usp.: Vojislav Mataga, Književna kritika i teorija socijalističkog realizma: Neki aspekti hrvatske književne kritike u razdoblju od 1945. do 1952. i njihov odnos prema teoriji socijalističkog realizma, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987.

[7] Usp.: Jan Assmann, Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, prev. Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica, 2005, str. 81-83.

[8] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[9] Meša Selimović, Tišine, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 2, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 23-24.

[10] Meša Selimović, Tišine, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 2, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 207-209.

[11] Meša Selimović, Magla i mjesečina, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 3, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 60.

[12] Meša Selimović, Magla i mjesečina, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 3, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 76-77.

[13] Meša Selimović, Magla i mjesečina, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 3, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 79-80.

[14] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012; odnosno: Elbisa Ustamujić, Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine – Podružnica za Hercegovinu, Mostar, 1990; Nihad Agić, Karta i teritorij: Umjetnost pripovijedanja Meše Selimovića, Svjetlost, Sarajevo, 2008; Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo, 2011. i sl.

[15] Enes Duraković, „Bošnjačka pripovijetka XX. vijeka“, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme, Zenica, 2003, str. 79.

[16] Usp.: Kasim Prohić, Činiti i biti: Roman Meše Selimovića; Svjetlost, Sarajevo, 1972.

[17] Meša Selimović, „Zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija“, Polja, god. XVI, br. 136, Novi Sad, 1970, str. 7. (Razgovor s Radovanom Popovićem.)

[18] Usp.: Nikola Kovač, Politički roman: fikcije totalitarizma, ArmisPrint, Sarajevo, 2005.

[19] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[20] Meša Selimović, Derviš i smrt, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 4, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 405-408.

[21] Meša Selimović, Derviš i smrt, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 4, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 303, 374.

[22] Usp.: Aleida Assmann „Tri stabilizatora pamćenja: afekt – simbol – trauma“, prev. Davor Beganović, Razlika / Différance, br. 10-11, Razlikovanja bosanskohercegovačke književnosti, prir. Maja H. Jašaragić i Nedžad Ibrahimović, Tuzla, 2005, str. 133, 143-144, 146-147.

[23] Meša Selimović, Tvrđava, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 5, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 7-8.

[24] Midhat Begić, „Meša Selimović: Tvrđava“, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 372, 376.

[25] Usp. npr.: Vedad Spahić, Vrt Bašeskija: Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i književnoj znanosti (intertekstualne i metatekstualne relacije), bosniaArs, Tuzla, 2005.

[26] Midhat Begić, „Meša Selimović: Tvrđava“, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 382.

[27] Meša Selimović, Tvrđava, Sabrana dela u deset knjiga: Izdanje povodom dvadesetogodišnjice smrti autora: 1982–2002, knj. 5, ur. Vojin V. Ančić, Book & Marso, Beograd, 2006, str. 38.

[28] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[29] Muhsin Rizvić, „Poetika bošnjačke književnosti“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 34.