Rešad Kadić – Behari su mirisali …
Priredio: mr. Alen Zečević
Rešad Kadić
BEHARI SU MIRISALI…
Strah, strah me je bilo te mrke bosanske kuće u našoj ulici. I mene i svu mahalsku djecu. Ogromna, sa starim drvenim mušepcima, obavijena crnom debelom lozom koja se, kao crna koštunjava mrka šaka s mnogo žilavih prstiju, ovila oko nje, sablasno dizala u velikoj, visokim ćerpićli zidom ograđenoj, avliji. Čudne su priče kružile o toj tajanstvenoj i pustoj mahalskoj kući. Naše su majke o tome govorile po kućnim halvatima s nekom čudnom ozbiljnošću i povjerljivosti u glasu, a mi djeca, sa strahom i jezom, za svijetlih, džamijskim kandiljima okupanih ramazanskih noći.
Šaputali smo o Dobrom, koji, obučen u zelenu čohu, stanuje u kući i luta s upaljenim fenjerom kroz nju, da pred jutro iziđe u crvenim mekim firalama i nestane u groblju mahalske džamije, sa starim u kadifastu mahovinu obraslim nišanima. Znam, kada nam je jedne ramazanske noci mahalski mujezin dozvolio da se popnemo na staru džamijsku munaru, da smo, dok su nam srca od neke čudne jeze i razdraganosti drhtala, opazili kako kroz kuću luta svijetlo, kroz sobe, i s beskrajnim strahom u duši spuštali smo se za Mehmed-efendijom niz kamenite stepenice, da, sutradan, pronesemo jezivu priču kako smo vidili Dobrog gdje s fenjerom šeće kroz kuću, i kako je poslije izišao, izgubio se u džamjskom haremu, i legao u, uz džamiju složene, tabute.
Čudna je bila sudbina te kuće, sudbina njenih stanovnika. Kao kad oštar jesenski vjetar nesmiljeno puhne kroz gole krošnje crnih stabala i omlati posljednje žute listove, u sivoj jesenskoj noći, smrt je isto tako pokosila njene stanovnike. Porodica Osmanage Alibegovića zatrla je za tihi čas, za nepune dvije godine; naše su majke, kad god bi to spomenule, uvijek dodavale: „Gluho i daleko bilo!“
Prva je umrla Fatima, djevojka i najstarija Osmanagina kćerka, onda, ni pun mjesec za njom, i druga kćerka Emina, pa onda sin Mustafa, i najposlije stari Osmanaga. Njegova smrt, na nas, mahalsku djecu, djelovala je najčudnije. Nikada nismo mogli ni zamisliti da može umrijeti stari, ugledni Osmanaga, onaj ponosni visoki starac što nam je s večera, kada se vraćao iz čaršije, dijelio šarene duge šećerlame, blago nas milujući po čupavoj djetinjoj kosi. Sve četiri dženaze prošle su kroz našu mahalu praćene dugom, šutljivom pratnjom čitave čaršije, i našim ustrašenim i začuđenim pogledima, koji svega toga nismo mogli da shvatimo. Jedino su nam se u uši i duše urezale riječi majki da su Osmanaga i njegovi pomrli od „suhe“, jezive i čudne bolesti, koja je harala u njihovoj kući. Stare rahmetli Osmanaginice nismo zapamtili, jer je umrla mnogo, mnogo ranije.
Niko, niko od Osmanaginih nije više ostao, osim jednog, za nas, mahalsku djecu, čudnog i u crno „tijesno švapsko odijelo“ obučenog čovjeka. Za njega smo čuli da je bio negdje „u svijetu“, da je učio, da je najstariji sin rahmetli Osmanage i da se, kada su svi pomrli, vratio u očevinu. Ali, u kući, našoj mahalskoj kući, nije stanovao. Ubirao je kirije od mnogih, iza oca ostalih, kuća i dućana i živio, ali stare kuće nije izdavao. Nekada, rijetko, vrlo rijetko, viđali smo ga kako prode mahalom, s čudnim, blago tužnim, pogledom uperenim u zemlju, pa zastane pred vratima, otključa ih i nestane u avliji. I čekali smo ga tada po sat, dva, dok iziđe, sa istim, još tužnijim pogledom, i napusti mahalu. Majke su nam kazivale da je to Ismet, najstariji sin rahmetli Osmanage, koji je učio u švapskim zemljama i vratio se kad mu je sve pomrlo. I za nas je on bio čudan i tajanstven čovjek, s crnim tijesnim odijelom i tužnim pogledom, koga smo se i nehotično pribojavali. A nikada nismo znali, niti nam je bilo jasno, šta traži u staroj mahalskoj kući. A on je dolazio i odlazio, rijetko, tiho i nečujno, bez riječi…
Bila je blaga proljetna noć, noć uoči Kurban-bajrama. Bijeli behar šljiva tiho je mirisao u baščama iza naših kuća. Ovnovi u aharima blejali su s vremena na vrijeme, i ne kušajući položene mekinje i vodu u ćasama. Kao da su predosjećali sutrašnji dan, kada će toplom krvlju natopiti bijela runa, dok rikne prvi top sa Žute tabije; da će sutra ugledati, po pričanju majki, zlatan nož, oštar kao guja, koji će preći preko njihovih vratova. I mirovali su u tamnim aharima, s časa na čas blejući i dozivajući se…
Čovjek u crnom tijesnom odijelu polako se uspeo uz mahalu. Bilo je već kasno. Mi, mahalska djeca, spavali smo već davno, omamljeni čudnim mirisom novih, više glave složenih odijela sa crvenim nakalufljenim fesovima, sanjajući o slatkim, spremljenim gurabijama, i nježnoj ljepoti bajramskog jutra, koje se sa zorom nečujno rađalo…
Zastao je pred kućnim vratim, polako ih otključao, zapadnuvši odmah u do koljena visoko izraslu travu između, nekada kao sir bijele i čiste, kaldrme. Šta li je tražio te tihe bajramske noći u to gluho doba? Polako je prošao avlijom, skinuo više kućnih vrata dugi obješeni fenjer, upalio ga, i počeo da luta kroz puste kućne odaje. Pogled mu je milovao čohom prekrivene sećije koje su trunule, šarene prostrte ćilime koji su se raspadali, stare ispucale sehare, drvene dolafe i dušekluke u kojima su se miši za čas prićutali, po rafama nanizane, nekad svijetle, a sad pocrnjele sahane, na svačem dugo, dugo zadržavajući pogled…
Šta li se zbivalo u duši tog osamljenog čovjeka? Šta li je tražio? Nije li došao da obnovi djetinjski san, da se u mislima prenese dvadeset i više godina unazad, i da proživi blagu bajramsku noć? Eno, vidi sam sebe kako, još s akšama okupan, slaže nove šalvare više dušekskog uzglavlja, vidi sebe kako prigleda i ljubi kurbane s djetinjim bolom u duši što će se sutra rastati; gricka slatke gurabije; udiše miris čistoće kao rušpa žutih izribanih podova, novih prostrtih ponjava, isprašenih šarenih ćilima, kalajsanog suđa i đuguma; govori s bratom i sestrama kako će podijeliti bubrege zaklanih kurbana; drhti pri pomisli na babin svijetli nož, koji nečujno klizi preko kurbanskog vrata nadnesenog nad iskopanu jamu pod starom baščenskom šljivom; s čudnom djetinjom razdraganošću polazi na Bajram namaz; prvi bajramski top; ljubi majčinu i očevu ruku; uči hatmu na dedinom i naninom kaburu, vidi babine ahbabe kako dolaze u novim haljinama opasanim vatrenim stambulskim trambolozima; ljubi ih u ruku i trpa u šalvarski džep bijele srebrne petake; izlazi pred ponovljenu mahalsku djecu… Vidi, vidi, sve vidi. Brzo, bez veze, nervozno. Oči mu se šire, misao trepti, poprima oblik, stišava se, vizija isčezava, mrak halvata, obasjan blijedim svijetlom fenjera, guši ga, pa izlazi u baštu. A zora, mliječna bajramska zora, polako puca, trepte svjetla u mahalskim kućama, ovnovi često i tužno bleje, djeca se bude, srca drhte i čekaju…
Prvi komšija je u čudu zavrtio glavom kada je s čardaka ugledao čovjeka kako u svijetlom bajramskom jutru stoji s upaljenim fenjerom, i tiho je prostenjao: „Da nije, gluho bilo, privrno…“
A behari su mirisali…
____________________________
Izvor: Rešad Kadić, ”Behari su mirisali”, Gajret, XVIII, br. 3, 1937, 48-49.
Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.
Izvor: fotografija (Rešad Kadić – Spjev o Muhammedu a.s (2 dio))
