Posljednji kralj Bosne, Stjepan Tomašević

Vladao je Bosnom od 1461. do 1463. godine. Krunisanje kralja Stjepana Tomaševića obavljeno je u novembru 1461. godine u Jajcu, u prisustvu papinskih poslanika i bosanske vlastele. Herceg Stjepan Kosača nije došao na krunisanje. Bosanski kralj Stjepan Tomašević izmirio se sa svojom maćehom, kraljicom majkom Katarinom Kosača-Kotromanić (koja je bila druga žena bosanskog kralja Tomaša Kotromanića, nakon što se razveo od Bošnjanke Vojače, sljedbenice Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga). Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića rodila je Vojača, prva žena bosanskog kralja Tomaša Kotromanića (Kotromana). Stjepan Kotromanić je predao Smederevo Osmanlijama 1459. godine, kojim je kao bosanski prestolonasljednik upravljao kao despot.

Pokrštavanju i pogubljenju Bošnjana (sljedbenika Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, tj. bogumila kako ih je nazvao u 19. stoljeću hrvatski povjesničar Franjo Rački /Fužine, Hrvatska, 1828 – Zagreb, 1894/, patarena, katara i tome slično, uz obavezan naglasak da su heretici-krivovjerci, kako ih nazivaju katolički povjesničari i Rimski dvor) koje su naredili bosanski kralj Stjepan Tomašević i papa Pio II, žestoko se suprostavio herceg Stjepan Kosača. Zbog toga je upućen poziv sultanu Mehmedu II El-Fatihu, 1463. godine, da vojno intervenira u Bosni, a poziv su uputili kraljica majka Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1424 – Skoplje, 25. 10. 1478) i njezin otac herceg Stjepan Vukčić Kosače (kod Foče, raniji naziv Hoča, 1404 – Herceg-Novi, 22. 5. 1466). Sultan Mehmed II El-Fatih s vojskom ulazi u Kraljevinu Bosnu, početkom maja 1463. godine prelazi rijeku Drinu, 19. maja 1463. godine stižu prve čete pod Bobovac te zauzima stari kraljevski grad Bobovac. Padaju Bobovac, Jajce i Ključ, a ostali gradovi se jedan za drugim predaju i već 28. maja 1463. godine sultan Mehmed II El-Fatih izdaje čuvenu povelju – Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću kojom je zagarantirao ličnu, imovinsku i vjersku slobodu kršćanima u Bosni, koju su potvrđivali i poštivali svi kasniji sultani Osmanskog carstva. Kraljevina Bosna, zajedno sa ostalim državama, sporazumno ulazi u sastav Osmanskog carstva (a istupila je iz sastava Osmanskog carstva 1831. godine), u kojem je bila corpus separatum. Kao veliki vezir prethodnicu je vodio Mahmud-paša Anđelović Adni (Kraljevina Bosna, 1420 – Istanbul, 1474). On je, bez znanja sultana Mehmeda II El-Fatiha, poslao pismo bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, u kojem mu jamči da mu se neće ništa dogoditi ako se preda. Kralj Stjepan Tomašević je izbjegao na sjever i sklonio se u Jajce, ustvari u obližnju tvrđavu Ključ, na lijevoj obali Sane. Tu se Mahmud-paša Anđelović zamjerio sultanu. Opkoljen osmanskom vojskom, predao se bosanski kralj Stjepan Tomašević, uz obećanje da će mu poštedjeti život. Zbog nesporazuma sultana i velikog vezira, bosanski kralj Stjepan Tomašević pogubljen je (mačem) 1463. godine na Carevu Polju, blizu Jajca. Učenjak Ali Bestami je izdao fetvu „da sultan nije dužan izvršiti obećanje svoga sluge, kad je to obećanje zadao sluga sultanov bez privole i znanja svoga gospodara“. Matija Kotromanić (sin protukralja Radivoja Ostojića koji se sa Tvrtkom II Tvrtkovićem borio za vlast u Kraljevini Bosni) je postavljen za novog kralja Bosne (1465 – 1471). To je bio prvi kralj Bosne otkako je Kraljevina Bosna sporazumno ušla u sastav Osmanskog carstva, a drugi je bio Matija Vojsalić. Ugarski kralj Matija Korvin (1458–1490) je postavio 1471. godine Nikolu Iločkog (1410–1477), slavonskog velikaša, za kralja drugog dijela Bosne tzv. „ugarske“ Bosne (1471–1477).

Interesantno je napomenuti kud je sve dospjelo bosansko kulturno blago, koje se danas nalazi u muzejima Rima, Istanbula, Bolonje, Petersburga, Budimpešte, Napulja, Dablina, Venecije, Dubrovnika, Zagreba, Ljubljane, Beograda itd., pa je tako kraljevski plašt fojničkog gvardijana fra Anđela Zvizdovića, kojeg mu je darovao mađarski kralj Matija Korvin, odnesen krajem 19. stoljeća u Budimpeštu.

Ulaskom Kraljevine Bosne u sastav Osmanskog carstva 1463. godine, sve riznice, arhivi, umjetnine i ostalo postali su vlasništvo novog gospodara. Osmanski hroničar Dursun-beg zapisao je da se „u gradovima te zemlje našlo toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo“. Samo u riznici glavnog grada Bobovca pronađeno je i uzeto million dukata, zapisao je Dursun-beg, koji je učestvovao u pohodu na Kraljevinu Bosnu. Kruna bosanskih kraljeva i bosanski Državni arhiv (mnogobrojna arhivska građa nastala tokom 600 do 700 gpdina postojanja srednjovjekovne bosanske države, op. a.) čuvali su se na Bobovcu. Postojale su 3 krune: prastara banska, stara kraljevska i nova kraljevska koju je papa Pio II poslao bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, kojom se okrunio 1461. godine. Da li se kruna nalazi u Istanbulu ili Beču? U arhivima Istanbula, Ankare i Beča najvjerovatnije postoje neki podaci o tom bosanskom kulturnom blagu. Dio Arhiva srednjovjekovne bosanske države pronađen je u gradu Kormendiu u Mađarskoj, u porodičnom arhivu mađarskih grofova Vatyamija, a dobar dio arhiva bosanske franjevačke vikarije u Ljubljani, gdje se i danas nalazi. Znamo da je Hvalov zbornik završio u Bolonji, Roman o Aleksandru Velikom, pisan bosančicom, u Berlinu, a neke knjige u Sofiji i Moskvi. Sredinom 19. stoljeća brojne bosanske rukopise odnio je u Rusiju Aleksandar Giljferding, koji se danas čuvaju u Petersburgu i Moskvi, a uljane slike iz 14.i 15. stoljeća, neki rukopisi i dr. koji su se nalazili u samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu preneseni su u Hrvatsku (19. stoljeće), posredstvom biskupa Strossmayera, i danas se čuvaju u Zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Muzeju za umjetnost i obrt i Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Franjevci su uputili obavijest papi da je kraljica Katarina Kosača-Kotromanić „prodala“ Bosnu Osmanlijama, pa su dobili naredbu da je sprovedu u Dubrovnik, a zatim u Vatikan. Godine 1467. nakon ponovljenih prijetnji Dubrovnik je isporučio opljačkanu bosansku kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić Vatikanu. Napuštajući Kraljevinu Bosnu, Katarina Kosača Kotromanić ponijela je sa sobom skupocjena oružja, ruho, novac, umjetničke slike, plašt, mač muža kralja Tomaša Kotromanića i dr. Danas se nalazi većina tog kulturnog blaga u Vatikanskoj riznici i u crkvi Sv. Jeronima u Rimu. Katarina Kosača Kotromanić je mučena i maltretirana u Rimu, a trebala je papi da potpiše da Kraljevinu Bosnu ostavlja u amanet Vatikanu. Međutim, ona nije ništa potpisala, nije imala, čak, ni pečat kod sebe.

Marija Jelena (Marija vladarsko ime, Jelena kršteno) Branković-Tomašević Kotromanić (rođena 1447. godine u Smederevu, posljednja srpska despoina), kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, udala se 1. aprila 1459. godine za bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a tada je imala samo 12 godina. Odmah po vjenčanju, bosanski kralj Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom, ali ne zadugo, jer su Osmanlije uskoro zauzeli Srbiju. Sultan Mehmed II El-Fatih zauzeo je Smederevo 20. juna 1459. godine.

Godine 1463. gine bosanski kralj Stjepan Tomašević, a Marija Jelena Branković-Tomašević Kotromanić odlazi u Dubrovnik, potom prelazi u manastir Sv. Stjepan u Splitu kojeg je držala Venecija. Na zahtjev Venecije morala je napustiti Split (jer su smatrali da radi za Bošnjane), odlazi u Istru, pa majci u Ugarsku (po nekim), a potom odlazi u Istanbul na poziv sultana Bajezida II i živi na njegovom dvoru, bez potrebe da se odriče svoje vjere.

Ulaskom u Herceg-Novi (u turskim izvorima Nova) ušao je i posljednji primorski grad srednjovjekovne bosanske države u sastav Osmanskog carstva. (Vidi: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Naučno društvo Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959, str. 44-47.) Novi (Herceg-Novi) su držali Bošnjaci od 1482. do 1687. godine. Zauzeli su ga Španjolci 1539. godine ali su ga ubrzo napustili iste godine kada su ga morali prepustiti Bošnjacima. Zauzele su ga čete admirala osmanske mornarice Hajrudina Barbarose (1474–1546) u sadejstvu sa bosanskim sandžak-begovima Gazi Husrev-begom i Ajas-pašom. Gradu Novom je udario temelje bosanski kralj Tvrto I Kotromanić, 1382. godine. Krajem 16. stoljeća formirana je Novska kapetanija. Jedno vrijeme (oko 1630) kapetan Novog (Herceg-Novog) bio je Ali-beg Begzadić. Mlečani su zauzeli Novi 1687. godine.

Kolika je bila vezanost kraljeva Bosne, naroda i plemstva uz vjerski monoteizam odnosno slijeđenje Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, govori i činjenica da se bosanski kralj Stjepan Tomašević dva puta vraćao u krilo sljedbenika Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, pošto ga je pod pritiskom pape napuštao i prihvatao katolicizam. Čisti monoteizam koji se na kraju ispoljava kao islam je stajao na pozicijama vjerske, društvene i političke samosvijesti Bosne i njezinih težnji za samostalnim i slobodnim unutrašnjim i vanjskim razvojem, a katolička Ugarska i pravoslavni Bizant bili su neprestana prijetnja bosanskoj samostalnosti i njezinoj vjerskoj autohtonosti. Tako je bosanska država kao i svaka srednjovjekovna država imala svoje ideološko uporište u sferi religije. Zapravo, gledano sa nacionalne tačke gledišta, islam je u Bosni bio samo nova nadogradnja monoteizma, vjere starih Bošnjana, koja je nekada nemilosrdno progonjena poput današnjeg islama u Bosni. Takav težak položaj Bosnjana stvorio je kod njih jednu opću ideološku snagu u otporu Bošnjana vanjskoj političkoj i vjerskoj agresiji. Neprestane prijetnje Ugara, Bugara, Rima, Bizantije i drugih izazvale su negativnu ideološku reakciju, pa je čisti monoteizam svojom ideologijom prožeo ukupni front masovne dogradnje monoteizma čime je Allah, dž. š., upotpunio monoteističko učenje o stvaranju. Čisti monoteizam kao religija Bošnjana stvorio je od istih narod, s njim je bosanska država ojačala, a s njime je Kraljevina Bosna sporazumno ušla u sastav Osmanskog carstva, a bošnjansko stanovništvo dobrim dijelom ušlo u islamski kulturnocivilizacijski krug.

Bošnjani, koji su još od ranije imali monoteistički pristup stvaranju, su masovno prigrlili novu nadgradnju svog učenja. (Ali je, Objava-islam i za one koji su zalutali da se vrate na pravi put, a istodobno tom novom Objavom-islamom obezbjeđuje se dogradnja monoteizma, op. a.). Isto su učinili i brojni pripadnici dinastije Kotromanić, princ Sigismund, sin kralja Tomaša, sestra mu Katarina, daidža Stjepan, amidžić Matijaš i dr. Princ Sigismund Kotromanić, sin bosanskog kralja Tomaša Kotromanića i Katarine Kosača-Kotromanić, završio je u Istanbulu. Dobio je ime princ Ishak-beg Kraljević Kotromanić (Ishak-beg Kraloglu). Bio je na osmanskom dvoru Top Kapiju, obrazovao se na Enderunu, elitnom dvorskom univerzitetu. Godine 1487. postavljen je za sandžak-bega Karesije. Njegov amidžić je Matija Kotromanić, nominalni kralj Bosne u vrijeme Osmanlija (1465–1471). Rođak Ishak-bega Kraljevića Kotromanića (Ishak-beg Kraloglu) je i Ferhad-beg Vuković-Desisalić, bosanski sandžak-beg (1568–1572) i graditelj sarajevske džamije Ferhadije (po materinoj lozi). Njegovi daidžići su djeca Ahmed-paše Hercegovića Kosače (sina hercega Stjepana Vukčića Kosače): Ali-beg Hercegović Kosača Širi (nešto prije 1509–1550), pjesnik i sandžak-beg nekoliko sandžaka, unuk sultana Bajezida II i hercega Stjepana Vukčića Kosače, i sestrić sultana Selima I; hafiz Ahmed-beg Hercegović Kosača, Mustafa-beg Hercegović Kosača i amidžična Huma Hercegović Kosača. Ishak-beg Kraljević Kotromanić (Ishak-beg Kraloglu) je učestvovao i u Krbavskoj bitki 1493. godine, sa Jakub-pašom Bošnjakom (Kraljevina Bosna ? – Istanbul, 1501/2), bosanskim sandžak-begom 1490–1493., kada je potučena ugarska vojska. Smatra se da je Ishak-beg Kraljević Kotromanić (Ishak-beg Kraloglu) preselio na ahiret 1494. godine.

Tendenciozno se nameće tvrdnja i iskrivljuje historijska istina da su Katarina Kosača-Kotromanić i/ili Marija Jelena Branković-Tomašević Kotromanić nasljednice bosanske kraljevske krune, što, naravno, nije tačno i protivi se historijskoj istini. Ni jedna, ni druga, nemaju kraljevsku krv Kotromanića i nisu legitimni nasljednici bosanske kraljevske krune. Samim tim tvrdnjama nedobronamjernih pojedinaca zapostavljaju se i na njih se namjerno baca sjena, punokrvni Kotromanići: Sigismund Kotromanić / Ishak-beg Kraljević Kotromanić (Ishak-beg Kraloglu), sin pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića i kraljice Katarine-Emine Kosača-Kotromanić, istaknuti velikodostojnik Osmanskog carstva (djed mu je bosanski kralj Ostoja, pradjed bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalamice i Primorja), njegova sestra Katarina (kasnije Fatima) Kotromanić i njegova djeca: bosanski princ Alija Kotromanić, bosanski princ Mustafa Kotromanić, bosanska princeza Hatidža Kotromanić i bosanska princeza Nilufer Kotromanić, koji su posljednji živući punokrvni pripadnici dinastije Kotromanić, za koje zna savremena historija i kao takvi legitimni nasljednici bosanske kraljevske krune

Nakon uključenja Bosne u Osmansko carstvo postade sudbina Bošnjaka da vojuju i kosti ostavljaju od Beča do Ozije (Očakov) na Dnjeparskom limanu. Mohač 1526. godine je klica te sudbine, kada Bošnjaci odigraše odlučujuću ulogu, što je bilo staro poravnavanje računa, jer su Ugri bili stalna prijetnja i opasnost po staru bosansku državu.

Kotromanići (Kotromani) su bili vladari srednjovjekovne Bosne. Dali su Bosni veliki broj vladara. Imenom nam je poznato, tek, njih ne tako veliki broj. Bilo je desetak banova i desetak kraljeva, među njima i jedna kraljica. Kolijevka dinastije bila je srednja Bosna. Otkrivena su dva mauzoleja u kojima su pokopani članovi bosanske vladarske (banske a potom kraljevske) porodice Kotromanić, u Arnautovićima kod Visokog (srednjovjekovni lokalitet Mile) i na Bobovcu. Tu sa rijeke Poljanske koja nastaje spajanjem rječica Borovice i Miokovice koje teku ispod kraljevskog grada Bobovca, vidi se na stijeni tvrdi bedem, prijestolnica Bosne, „slavni dvor Kraljevstva mi Bobovac“.

„Društveno-politički sistem u srednjovjekovnoj bosanskoj državi bio je u osnovi feudalan, ali se nije radilo o strogoj formi feudalizma, u kojoj bi plemićki posjedi pripali kruni ako isti nije izvršio svoju vojnu dužnost, nego nasuprot bosanski plemići su često odlučivali ko će naslijediti bosansku krunu.“ (Ćiro Truhelka, Das mittelalterliche Staatswesen und Gerichtswesen in Bosnien, /1907/, str. 72.) Zemaljski muzej je, 1888. godine, preuzeo arheološka iskopavanja na mjestu pogibije bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, na lokalitetu Carevog polja kod Jajca, u cilju pronalaska kraljevih posmrtnih ostataka. Iskopavanja je predvodio kustos i kasniji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ćiro Truhelka. Tada je ispod stećka pronađen muški skelet, koji je imao odvojenu lubanju. Nakon obrade posmrtnih ostataka, povjereni su na čuvanje franjevcima u Jajcu, tako da su oni preko 100 godina pokazivali posjetiocima stakleni lijes u kojem su bili posmrtni ostaci bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Međutim, kada su jedinice Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, 13. septembra 1995. godine, ušle u grad Jajce, koji se od oktobra 1992. godine nalazio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, odnesena je iz zbirke Franjevačke crkve u Jajcu, u Hrvatsku, tačnije u Split, bogata bosanska historijsko-kulturna baština, između ostalog, i posmrtni ostaci bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Posmrtni ostaci bosanskog kralja Stjepana Tomaševića su predati u Muzej hrvatskih starina u Splitu. Nakon pravne i političke borbe posmrtni ostaci bosanskog kralja Stjepana Tomaševića su vraćeni iz Splita u Jajce 1999. godine. Sam čin povratka kostiju bosanskog kralja Stjepana Tomašrvića zasjenila je ceremonija koja je upriličena povodom povratka kostiju. Obavljen je katolički crkveni ritual nakon 500 godina, a kralja je rodila prva žena bosanskog kralja Tomaša Kotromanića Vojača, sljedbenica Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, pa je i on kao takav rođen, svakako ne zaboravljajući činjenicu da je kralj silom političkih prilika u tom vremenu prihvatio katoličanstvo. Pored toga, prilikom povratka posmrtnih ostataka bosanskog kralja Stjepana Tomaševića na kovčegu se nalazila hrvatska zastava, umjesto zastave sa ljiljanima, što je, svakako, bio još jedan veliki propust u režiji hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. Ne trebamo zaboraviti da je cijelu ceremoniju organizirala HDZ stranka BiH i hrvatski kler.

Bosna nije bila središte evropske kulture u srednjem vijeku, ali nije bila ni prenagla-šena provincija. Neki bosanski plemići imali su dvorove koji su se mogli mjeriti sa dvorovima samog kralja, u goste su im dolazili iz raznih država frulaši, trubači, svirači, žongleri i drugi zabavljači. Kraljevi su imali dobro opremljene državne kancelarije.

U Bosnu su dolazili umjetnici iz raznih krajeva. Nažalost, malo je tih njihovih radova sačuvano, ali se vješto klesarenje ističe na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, a i na kapitelu stupa ukrašenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom. (Vidi: A. Benac i B. Čović, Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo, 1966, str. 422-431.)

Na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Poljske, Italije, Grčke, Srbije i Bugarske. (Vidi: Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940, str. 9.)

IZVOR: Nazif Veledar, Enciklopedija Bošnjaka, Udruženje „Bosanski kulturni centar“, Sanski Most, 2021.