Mehmedalija Mak Dizdar: „Krug“

U ovom hodu pod zvijezdama hladnim polaznici

smo trajni

na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja

jezdi

na mom nebu Čas večernja sjajna što obećava

zoru

čas zornjača umorna što nudi budeće veče

Kad staneš da odahneš i zemlja staje

samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i

smilje

udiše tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu

bez krika i rana volšebno da baje da raste kad

se predaje

U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam

nadajuć dlane i suncu i munji

al’ smiju se sebi svi oni što kriju

da vole kad love pregršt cvijeća plavog

te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo

Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim

bijelim tijelom

i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si

srca laka

i jaka neka vode teku neka samo teku neka

mjesto da se vratiš i da platiš tajnu

U sobu što posivjela je beznadno u preranoj dobi

ušla si danas i gle kobi njine sve stvari oživjela

zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo

probuđene stvari sad pamte te i zbog tebe pate

Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci

iz lužine mrtve svoju pticu stvaraš a viteza živog

u stamen kam pretvaraš

pa čemu onda ja da se nadam što rekli bi pjesnici

i davni i slavni

valjda da šutim valjda i da se jadam i šuteći tako

u ljubavi vječnoj i vječno da stradam

Da kleknem neću neću da reknem zbogom poslovno i

jasno

bilo bi i uzaludno i kasno

jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa

njegovim bogom

tebe da našao bih gdje kročio god nogom

u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci

Središte si strašno što širok krug oko sebe stvara

ja trunka sam nemoćna što bijegom svakim

sve dublje taj krug otvara

IZVOR: Mak Dizdar, Koljena za Madonu, Svjetlost, Sarajevo, 1963, str. 15–16.