Godišnjica smrti Bekima Sejranovića, književnika praznine i nedostajanja, lutanja i traženja
Bekim Sejranović, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač, romanopisac i scenarista, rođen je 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. odlazi u Rijeku, gdje pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku. U Oslu živi od 1993. godine, gdje na Historijsko-filozofskom fakultetu magistrira južnoslavensku književnost, od 2011. do 2014. godine živi u Ljubljani, a od maja 2015. godine živi i radi u Zagrebu. Od 2000. godine radio je kao sudski tumač i prevodilac, a predavao je i norveški jezik. Autor je studije Modernizam u romanu ‘Isušena kaljuža’ Janka Polića Kamova (2001), priređivač i prevodilac antologije norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (2001), autor zbirke priča Fasung (2002) te romana Nigdje, niotkuda (2003), Ljepši kraj (2010), Sandale (2013), Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) i Dnevnik jednog nomada (2017). Njegova posljednja priča napisana i objavljena prije smrti je Miss Misery na otoku Susku. Romani i kratke priče prevedene su mu na više stranih jezika, uključujući norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski jezik. Njegov roman Nigdje, niotkuda dobitnik je Nagrade “Meša Selimović” (2009). Bio je član Hrvatskoga društva pisaca. Preminuo je u Banjoj Luci 21. 5. 2020. godine, u 49. godini života.
I u životu i u književnosti Bekim je bio lice i glas upravo onog suvišnog čovjeka, tipičnog čovjeka našeg doba i razvaljenog svijeta u kojem živimo. Čovjeka koji je, eto, dospio u život, ali u takav život u kojem baš i nije bilo previše mjesta za njega, u život koji nije bio namijenjen njemu u svoj onoj životnoj punini i ispunjenosti. Životu je bio pastorče, a sam siroče, i bio je to doslovno i simbolički. Otuda je njegova književnost u suštini književnost praznine i nedostajanja, lutanja i traženja, književnost nespokoja i nemogućnosti pronalaženja. To je književnost – baš kao što mu je bio i sam život – rasutog identiteta, identitetskih krhotina, krhotina od kojih je nekako nastojao, u toj identitetskoj razbijenosti, sakupiti i okupiti svoje suštinski žuđeno ja. Književnost stalnog nepripadanja i stranstvovanja, i duboke, tragične potrebe za pripadanjem. I, naravno, književnost sjećanja, jer samo u sjećanju bilo je one punine života koje nije bilo u životnoj stvarnosti. I tad se na poseban način kod Bekima javlja (i) njegovo rodno a daleko Brčko.
Jedino ja stojim. Visoko iznad svih ostalih. Stojim i ne znam kamo bih zapravo s rukama. Da ih pustim da nemoćno vise ili da ih ukočim? Da isprepletem prste i pustim to klupko da visi ispod trbuha? Svi ostali čuče. Ruke su im napola podignute, a dlanovi okrenuti prema licu. Hodža je naprijed, u sredini tog polukruga. Izgovara obredne molitve, a muškarci, zagledani u dubinu preko svojih grubih dlanova i malo svinutih prstiju, ponove ponekad koju riječ za njim.
„Amin“ – razaznavalo se.
Sad je kasno da se i ja spustim dolje. Da čučnem kao i svi ostali i stavim dlanove pred lice. Ponovim koju riječ zajedno s muškarcima. Nije mi jasno zašto to nisam napravio s ostalima.
Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda (2003)
