Godišnjica rođenja Alije H. Dubočanina
Alija Hasagić Dubočanin, bošnjački i bosanskohercegovački prozaista, pjesnik i esejist, rođen je 2. 5. 1949. godine u Bosanskom Dubočcu na Savi. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu i Koraću kod Bosanskog Broda, a srednju školu završio je u Kranju. Diplomirao je na Odsjeku za južnoslavenske književnosti i Odsjeku za srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kratko je radio kao prosvjetni radnik u Osnovnoj školi “Vladimir Perić Valter”, također u Sarajevu, nakon čega je sve do 2006. godine bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Veselin Masleša” (današnji Sarajevo Publishing). Uređivao je biblioteke: “Dječija književnost”, “Lastavica”, “Poezija za odrasle”, “Proza za odrasle” i “Posebna izdanja”. Njegovo najznačajnije uredničko djelo je edicija “Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga” (1990). Zastupljen je u brojnim čitankama, antologijama i nastavi školske lektire. Počeo je kao pjesnik, da bi se kasnije posvetio prozi. Već u prvim pjesničkim zbirkama najavio je poeziju sentimentalnih i nostalgičnih tonova za vremenom djetinjstva, uz poštivanje jake jezičke ekspresije. Pisao je djela za djecu i odrasle, objavivši brojne knjige poezije i proze: Svakodnevni Prometej (1977), Zagrljeni vidik (1978), Vatre na rijeci (1984), Da hoće nešto da ti se desi (1986), Nemirno ljeto (1988), Lađarski put (1988), Hod za tobom (1989), Slika na vodi (1995), Kupačica (1996), Jedna mama i dvanaest sinova (1997), Behar u Sarajevu (1998), Orkestar (1999), Pamćenje vode (1999), Sačovjek (2003), Tiha rijeka djetinjstva (2003), Ljubav na vidiku (2006), Noć zlatnih gromova (2008), Ljetnikovac pod planinom (2011), Brod na vidiku (2012), San o ženi (2012), Danas ću biti dijete (2012), Planinska jabuka (2013), Miloduh (2014), Zemaljsko sjeme (2015), Divlji jezik (2017), Evergreen Tongue (2017), Svetice iz Sarajeva (2017), Pjesme i molitve (2018). Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Dobitnik je brojnih književnih nagrada. Preminuo je 29. 4. 2019. godine u Sarajevu, a ukopan na groblju “Bare”.
RIJEČI
Krilate putuju,
čujne, tihe, jake.
Od cvijeća slade
mirišu zvuči.
Od paperja toplog
gušće, paperjaste.
Snažne ko stegnuta
ruka u ruci.
Donose smijeh,
i snijeg, i lastu…
S korijenjem u srcu
na usnama rastu.
IGRA
Sunce sam –
ti iz smijeha
ničeš.
Kiša sam –
ti s vjetrom se,
s kapima se
utrkuješ.
Smijeh sam –
ti niz obraze
veselje brišeš.
Pjesma sam –
u tebi se svjetovi
smjenjuju.