Tematika, kao i samo vrijeme izdanja knjige je više nego aktuelno u tranzicijskim društvima kao što je bosanskohercegovačko, jer građani, ali i naučna javnost traga za odgovorom na pitanje: kako unaprijediti postojeći način upravljanja? Autor u knjizi analizira rasprave o učešću naučnika u formiranju javnih politika i hipotetičkoj slici scijentokratskog poretka vlasti – poretka u kojem bi građanstvo uskratilo vlast političarima i prepustilo je naučnicima.

Pouke političarima

Knjiga je pored uvoda i zaključka strukturirana u 23 poglavlja koja nose nazive: Vrijednosti: Svrha i etika nauke, Stvarnost: Protuetičko ponašanje, Normativne zamisli: Dobra država, Pitanja: Šta preokupira?, Naučna politika: Stanovišta naučnika, Klimatska politika: Šta se događa, Energetska politika: Konsenzus i disenzus, Geopolitika: Sukobi oko vode, Demografska politika: Rast stanovništva i sterilizacija, Rasistička politika: Dekonstrukcija, Politika sigurnosti: Nadziranje i kontrola uma, Sekularna politika: Naučnici i religija, Obrazovna politika: Kritike i htijenja, Politika ljudskih prava: Prava ateista, Eugenistička politika: Obećanja i sporenja, Reproduktivna politika: Kontroverze, Poljoprivredna politika: GM hrana i alternative, Zdravstvena politika: Istine i obmane, Konzervativna politika: O siromaštvu, Socijalna politika: Empatija, altruizam, solidarnost, Radna politika – Vještačka inteligencija i robotizacija, Scijentokratija: Mogu li naučnici zamijeniti političare, Za kraj: Moć – pouke političarima.
Koristeći obimnu bibliografsku građu, autor kroz gore navedena poglavlja daje detaljnu elaboraciju stavova, djelovanja i vrijednosnog sistema naučnika o genetskom inženjeringu i GMO-hrani, cjepivima, holesterolu, krvnom pritisku, liječenju tumora, izmišljenim bolestima, klimatskim promjenama te njihovim antropogenim i neantropogenim uzročnicima, nuklearnoj energiji i bioenergiji, značaju gena, eugenetike i epigenetike, preinakama ljudskog genoma, dizajniranju djece i kloniranju, početku ljudskog života, abortusu i eutanaziji, seksualnim orijentacijama, budućnosti ljudske reprodukcije uz asistenciju biotehnologije, državnim arhivama DNK, porijeklu i značaju siromaštva i socijalne nejednakosti, umjetnoj inteligenciji, perspektivama ljudskog roda, neuronaučnom oblikovanju mišljenja, volje, emocija i ponašanja ljudi i sl. i dolazi do odgovora na pitanje koje glasi: kako bi izgledale države s režimom i s poretkom vlasti zasnovanim na vladavini naučnika – scijentokratiji, odnosno koji sistem vrijednosti bi taj režim i poredak uspostavio?
O svim gore navedenim pitanjima po uvidu autora postoji disenzus. Brojni su razlozi za disenzus među naučnicima o pojedinim pitanjima. Autor među najznačajnije uzročnike disenzusa ubraja uticaj i veze između naučnika, vlasti i politike te, uticaj ideologije, vojske, kapitala, (a)religioznosti naučnika i građanskih protestnih aktiviteta.
Neki naučnici slijede vlast i realpolitiku spontano, po inerciji, s prihvatanjem građanske lojalnosti ili pod prisilom, ili, pak, osviješteno-autonomno kao njeni sljedbenici ili s nekom pragmatičnom namjerom. “Zlotvorna suprotnost između znanja i morala ili između elitne obrazovanosti i praktičnog humanizma producira se i preko jednog od čestih oblika angažmana naučnika za stvar države, nacije i službene politike: naučnici se pojavljuju unutar ideološkog aparata države kao njeni ideolozi.”
Pored relevantnog uticaja vlasti autor navodi brojne konkretne primjere gdje su neki naučnici dopustili da ih kapital korumpira i “prisili” da servilno slijede interese vlasti, iznevjeravajući misiju nauke i etiku odgovornosti naučnika, ali i primjere gdje su neki naučnici žrtvujući vlastiti komoditet ostali dosljedni svom naučnom pozivu usmjerenom na dobrobiti čovječanstva koji će po mišljenju sovjetskog fizičara i sutvorca hidrogenske bombe Andreja Saharova omogućiti ljudima da nađu “…rješenja kompleksnih problema koji se tiču odnosa ogromnog, neophodnog i neminovnog tehničkog progresa i očuvanja ljudskog roda.”
Kao ilustraciju uticaja kapitala na disenzus naučnika možemo uzeti farmaceutsku industriju. Farmaceutska industrija kao i svaka druga industrija želi postići što veći profit. U ostvarivanju tog cilja značajnu podršku imaju od naučnika i medicinskih stručnjaka (kao članova agencija za lijekove, različitih tijela koja se bave državnom zdravstvenom politikom i strukovnih udruženja koja se u javnosti respektiraju). Uspjeli su promijeniti javnu politiku i dovesti do snižavanja kriterija za određivanje poželjnog ili zdravstveno ispravnog holesterola. Snižavanje kriterija za određivanje poželjnog ili zdravstveno ispravnog holesterola omogućilo je farmaceutskoj industriji da “većinu stanovništva proglasi bolesnicima-pacijentima-korisnicima njihove robe pa je na taj način obezbijedila za tu robu trajno i pouzdano tržište…”
Neki naučnici rade za potrebe vojske u vojno-industrijskim kompleksima. Po prezentiranom mišljenju Karla Sagana odgovorni su i za “smrtonosne vojne tehnologije – ponekad su ih otkrili s namjerom, ponekad su bili nedostatno oprezni glede nenamjeravanih popratnih učinaka”. Autor je stava da naučnici koji rade u vojsci i za vojsku na proizvodnji novog oružja (nuklearnog, hemijskog, biološkog, robotskog i sl.) imaju “…zapravo naglašen konformistički odnos spram državne vlasti…” Naučnike – vojnike, kako ih naziva autor, ne interesuje etički aspekt angažmana za vojsku, ni vrijednosti akademskih sloboda, ni užasne konzekvence vojnog oružja koje stvaraju, već stvaranje državnicima i političarima pretpostavki za ostvarenje njihovih geopolitičkih i strategijsko-vojnih ambicija.
Zlotvorni eksperimenti na životinjama posebno majmunima, testiranje kozmetičkih proizvoda na životinjama, eksperimenti na ljudima, sklonost ka lažiranju, friziranju, falsificiranju naučnih istraživanja, međusobna sukobljavanja, sukob interesa, predstavljaju samo dio arsenala protuetičkog ponašanja naučnika kroz historiju u svim sferama društvenog života. Autor navodi brojne naučnike koji tvrde da postoje lažiranja u naučnim istraživanjima. Jedan od njih je i Linus Carl Pauling, dobitnik dvije Nobelove nagrade – za hemiju i mir. Pauling tvrdi da “Svatko mora znati da je većina istraživanja karcinoma lažna, to je prevara, a većina organizacija koje se bave istraživanjem karcinoma su neodgovorne prema ljudima koji ih podupiru”.
Za autora je zlotvorno “da iza falsifikovanih naučnih istraživanja tumora i zdravstvene ispravnosti lijekova za tumore stoje i naučnici koji su pristali, lažući za interes korporacija, na moralno srozavanje i na – budući da se s liječenjem tumora odlučuje o životu, patnji i smrti, a ne o nečemu što je beznačajno, jednostavno savladivo i po prirodi prolazno – zlotvorno sudjelovanje u ugrožavanju same egzistencije ljudi te nekrofilskom poricanju njihovog neprikosnovenog prava na život”. Različiti su motivi zašto naučnici učestvuju u lažiranju naučnih istraživanja. Jedan od razloga je i sukob interesa naučnika. U objavljenoj analizi Centara za karcinom Sveučilišta Michigan iz 2009. godine se navodi da su popularne studije o karcinomu lažne te da ima mnogo friziranih, tj. krivotvorenih rezultata koji su u porastu najviše zbog sukoba interesa, a po istoj analizi čak gotovo 1/3 istraživanja je u sukobu interesa. Rezultati istraživanja najčešće se prilagođavaju interesima farmaceutskih istraživanja, navodi se u navedenoj analizi.
Do slične spoznaje došli su i Lidija Gajski, Ray Moynihan i Alan Cassels. Lidija Gajski smatra da “sinteza brojnih radova koji su ispitivali povezanost ishoda istraživanja i njihova finansiranja demonstrirala je da istraživanja plaćena od farmaceutskih firmi četiri do pet puta više imaju rezultate koji pogoduju sponzoru, nego studije finansirane iz drugih izvora”.
Dok Ray Moynihan i Alan Cassels navode da je većina članova Vijeća američkih stručnjaka za holesterol (koji su u više navrata snižavali vrijednost normalnog holesterola) bila u finansijskim vezama s proizvođačima statina, ali bili su i promotori, savjetnici ili istraživači “te… na platnom popisu najvećih svjetskih farmaceutskih tvrtki…”
Između više paradigmi etičkog pristupa nauci i naučnim istraživanjima izdvajamo geohemičara Claira Camerona Pattersona iz SAD-a, koji je gotovo 20 godina vodio borbu protiv američkih naftnih korporacija o štetnosti olova u gorivu. Peterson je tvrdio da trovanje olovom “izaziva niz psihičkih i fizičkih simptoma”, ali su njegova istraživanja sabotirana, a isključen je iz Nacionalnog savjeta za istraživanje. Činjenica da je Agencija za zaštitu životne sredine utvrdila i postepeno zabranila korištenje olova u gorivu nije značila da je Paterson dobio priznanje, naprotiv umro je kao čudak, usamljenik, sukobljen s naučnom zajednicom i potpuno se ignoriše njegov rad, kao i njegova antikoruptivna borba.

Magija novca

Na kraju autor zaključuje da scijentokratija ne podrazumijeva da bi naučnici slijedili misiju nauke i poštovali naučnu etiku. Među naučnicima gotovo o svim pitanjima postoji disenzus i “zamisao o scijentokratskoj vladi kao spasonosnoj alternativi iracionalizma koji produciraju političko-partijske vlade pripada tvorevinama utopističkih fantazija”.
Brojni naučnici pristaju da budu učesnici komercijalizacije nauke, plaćenici kapitala, ignorirajući misiju i etiku nauke i ne osvrćući se, pri tome, inficirani magijom novca, ni na jednu važnu vrijednost.
Naučnici po autorovom mišljenju ne mogu zamijeniti političare u procesu njihovog profiliranja i završnog formatiranja. Scijentokratija kao metoda njihovog racionaliziranja nije realna. Međutim, “supremacija politike nad ideologijom scijentizma i velikim obećanjima scijentokratije ne podrazumijeva da ona treba, može ili hoće obesmisliti relevanciju naučnih saznanja u upravljanju savremenim državama: naprotiv – tvrdimo da nauka i naučnici trebaju, svakako, asistirati u ljudskom orijentiranju, tvorenju javnih politika i aktivitetima političara koji koliko-toliko posjeduju naučnu pismenost. Nauke i naučnici, dakle, imaju mjesta u politici”, zaključuje autor.
Svojim obimom, bibliografskim izvorima i metodološkim pristupom knjiga “Naučnici i upravljanje državom – o scijentokratiji i scijentizaciji javnih politika” autora Esada Zgodića predstavlja briljantno politološko-sociološko djelo ne samo na prostorima Bosne i Hercegovine već i šire, koje ima široko polje primjene. Knjigu preporučujem za čitanje studentima kako društvenih i humanističkih tako i prirodnih nauka, naučnim istraživačima, kao i kreatorima javnih politika.