A. Turković: “Priča djevojčici i bankomatu koji ne priča”

 A. Turković: “Priča djevojčici i bankomatu koji ne priča”

“Raju! O, raju, ne budi zao, ostavi vode i za siromaha malo!”

 

Kazanja svetih knjiga kažu kako su nam poslije zemaljskog života obećani vrtovi, gdje će teći rijeke od meda i mlijeka. Muškarci će biti služeni u haremima drugozemaljskih ljepotica, takozvanih hurija. Vele kako će im samo ta hrana, piće i prizori napojiti odveć žedna usta. Poslušni i religiozni će se smijati pod stablom jasmina najedenih trbuha, dok će ispod njih gorjeti duše bludničke, duše pokajničke. Čini se kako tim religioznim dušama skromnost nije na listi vrlina? Pa zar nam na tlu na kom stojimo nije već dovoljno dato i gdje će otići djeca?

 

Janu je probudio miris palačinaka. Hitro je krenula ka kuhinji, noseći crteže koje je protekle noći ilustrirala pod svjetlošću noćne lampe. Čula je oca i brata kako razgovaraju, ali kada je dospjela u prostoriju, glasovi su utihnuli. Stajala je na pragu, konfuznog lica, pitajući: “A gdje je mama?”

Kao da su u sobi, tik tu iznad njene glavice, visile riječi, koje tek trebaju pasti na pod i prosuti odgovor. Otac je privukao stolicu i drhtavim glasom rekao: “Dođi, sanjalice, trebamo razgovarati.” Njen brat Jahja je podigao glavu ka gore gledajući u svod. Da li je vidio riječi koje lebde oko lustera ili se samo divio dekoraciji koju su pauci vješto ispleli oko njega?

– Sjećaš li se bijele kuće gdje smo išli posjetiti tvog drugara Haruna kada je slomio nogu? – upita otac.

– Sjećam se kako je Harun vrištao poput male bebe, kada su mu stavljali gips, ako to pitaš – reče Jana uz kikot.

Začu se i nešto poput tupog smijeha njenog brata, ali ga očev pogled prekori, pa Jahja samo spusti glavu.

– Tamo je mama – izdahnu otac.

– Slomila je nogu? – luckasto je upitala Jana.

Riječi oko lustera su se rasplamsale, letjele su vajldovski, kao da su se posvađale jer su neke od njih prosto željele pasti na pod i otkriti lice istine, a neke bi rado tu dovijeka visile kako bi i dalje gledale Janin osmijeh.

– Mama samo tamo spava. Ne brini – izgovori otac.

– Opet ona i njen posao – reče Jana – a fino sam joj rekla da danas želim da mi skuha puding. Pa kakve fajde imam od toga da se zapitkujem i brinem, kada mama samo spava i brzo će nam se vratiti, zar ne?

Otac je samo klimnuo glavom i izašao iz kuhinje. Dok je Jana halapljivo jela palačinak sa džemom, u Jahji se borilo stotine nemira. Rak. Tako je rekao doktor, prosto, kao da najavljuje vremensku prognozu, bez i malo čuđenja, bez drhtaja u glasnicama. Rak. Eto, tek tako.

Jahja je stiskao pesnicu, naprezavši vene, kojima je ključala bol, pa je zanesen i nesvjestan Janinog prisustva udario njom tako snažno da su sve lebdeće riječi popadale po podu, ošamućene od njegovog vriska.

– Jedeš, Jana!? Je li jedeš? Mama je bolesna, Jana, mama je bolesna i nije na poslu i ne spava! Neće se vratiti jer mi prokleto nemamo novac potreban za transplantaciju i doktori se ne srde i narod se ne srdi, a naša majka nas napušta! Je li ti sada jasno gdje smo i u kakvom svijetu svaki dan udišemo lažne nade? Mama umire, Jano! – briznuo je u plač. – Mama umire.

Muk. Jana je staklastih očiju gledala zaprepašteno, držeći viljušku u lijevoj ruci. Tup! Klapnula je viljuškom po stolu: “Jahja, mama neće umrijeti! Rekao si novac? Jesi? – iskolačenih očiju je tražila bratovu konfimarciju. – Pa pun ga je grad, Jahja. Znaš li one sive kockaste mašine, koje stoje tik prije ulaza u banku? Pa one su pune novca, budalo! Ti samo trebaš stati ispred i ukucati svoje ime ili nešto tako, nisam baš pažljivo gledala šta to mama kuca, ali kažem ti fino, iz tih mašina izlazi pravi pravcati novac, novac koji je mami potreban.

 

– Mi ne odlučujemo koliko novca tu imamo, ludice! – poražen svojim aktom i nevinošću Jane, brat je rekao i odahnuo.

Zatim je izašao. Djevojčica je ostala u nijemoj prostoriji gledajući u svoj palačinak i smišljajući način da se iskrade iz kuće. Ali, za plan i nije bilo neke potrebe jer su i otac i Jahja bestragno nestali. Uzela je svoj žuti kaputić i krenula napolje. Jahja je rekao kako ljudi ne odlučuju koliko tu novca ima, ali mašina sigurno zna. Dosjetila se da baš jedna takva postoji u blizini zelenare čika Jove. Radosno je poskoknula i potrčala. Čika Jovo je ispucanim rukama prebirao po jabukama, glancajući svaku pojedinačno. Izgledalo je kao da drži drago kamenje u rukama. Možda je to i bilo drago kramenje, ali ljudi su davno pobrkali sistem vrijednosti. Kada je ugledao Janu kako ide prema bankomatu, samo je zbunjeno mahnuo rukom oko svoje glave, kao da mu se prizor kom svjedoči ne čini stvarnim. Jana je prilazila sivoj mašini lagano na prstima i sjela ispred.

– Ćao, super mašino! – naklonila se dok je zbunjeno grizla usnu, kao da se trudila da pronađe prave riječi. – Kako si ti danas? Da li tebi smeta ova kiša? Ja ti baš i nisam neki ljubitelj. Sva se uprljam, pa me tata poslije kudi.

Blago se nasmijala, ali mašina je stajala tu čvrsto i nijemo, poput londonskih čuvara.

– Nema šanse da ti poznaješ Haruna, je l’ da? Možda te, doduše, posjećuje njegova mama. Ima crvenu frčkavu kosu, nosi badem mantil u bilo koje doba godine i nesmotreno konzumira cigarete? Ne znaš, a? Kapi kiše su plesale oko Janinih nogu i niz njen žuti kaputić se slijevala nebeska rijeka. Jednom ti je Harun slomio nogu i spavao u ogromnoj bijeloj kući, gdje tete odvažno hodaju u bijelim mantilima i zvuk njihovih potpetica odjekuje cijelim hodnikom. Vidjela sam ja tamo i drugu djecu, znaš. Ta djeca nisu ličila na Haruna. Neka su bila ćelava, moš’ misliti! Pa ko bira takvu frizuru? – nervozno je prstom vrtila pramen kose. – Moja mama tamo spava, mašino. Brat mi je jutros rekao da će se vratiti samo ako odnesemo mnogo novca u bijelu kuću. Isto tako je rekao da mi ne odlučujemo koliko novca možemo uzeti iz tvoje utrobe, pa sam ja došla da te zamolim da mi daš onoliko koliko je potrebno da se mama vrati kući.

– Ama, šta radiš tu, dijete drago? Diži se! – nervozno je rekao čika Jovo.

– Ustani! Joj, Jano, Jano, ti i tvoje zavrzlame.

– Razgovaram sa sivom mašinom, čika Jovo. Nisam ništa loše uradila. Molim je da mi da novca kako bi se mama vratila kući. Da ti kojim slučajem ne znaš šta ona voli? Vole li mašine čokoladu? Imam pregršt čokolade ispod kreveta kući, mogu joj donijeti, samo nek progovori! Možda voli boje? Zaigurno bi joj dobro došlo malo dekoracije.

Niz obraz starog trgovca je kanula jedna suza, spuštajući se lagano po naboranom licu, koje je predugo svjedočilo koracima gorostasnih ljudskih godina. Žalostivo je izdahnuo i rekao: “Eh, nevino čedo moje, dođi u radnju da se ugriješ. Napravit ću ti toplu čokoladu.”

Jana je bila ispred bankomata i narednog dana. U ruci je držala zdjelu punu čokoladnih bombona.

– Je li voliš čokoladu? Evo, otvorit ću jednu za tebe.

Skinula je omot i stavila jednu bombonu na prednji dio bankomata.

– Ja opet došla. Nisi mi dala nikakav odgovor. Nije ti to baš pristojno, da znaš. Je li postoji neka tajna riječ kojom se otvaraju tvoja vrata? Ja mnogo čitam, sigurno sam sposobna da shvatim. Hajde, progovori!

Mašina je i dalje odvažno stajala u ulozi londonskog čuvara, mada bismo njene boje ipak radije mogli pripisati Sovjetskom savezu.

– Znam šta je – uskliknula je Jana. – Ti se možda moliš? A kako? Izgovaraš li arapske riječi molitve, kao Harun, ili se krstiš kao čika Jova? Čitala sam ja te knjige, ali mi se nešto baš i ne dopada čika bog koji spaljuje ljude, a tebi? Jednom sam vidjela kako je Kana iz razreda krišom uzela Amininu svesku i prepravila njenu zadaću dok je Amina razgovarala sa Harunom. Amina ti totalno gubi glavu kada je u Harunovoj blizini i eto tako dobi jedan tog dana. Možda je isto tako neko prepravio te knjige, dok je bog razgovarao sa ćelavom djecom iz bijele kuće. Čula sam njegovo ime tamo, više puta. Djeca ga dozivaju u snovima. Neki ga zovu bog, neki gospod. Ja ti i ne pridajem neki značaj imenima, samo ne bih voljela da neko odvede ćelavu djecu u paklena ognjišta, razumiješ?

Sljedećeg dana Jana je nosila crni kaputić.

– Hej, mašino, ja ti opet došla. Nisu mi dali da vidim mamu. Tata je rekao kako se neće vratiti kući. Odnijeli su je anđeli. Harun ih zove melecima.

Danas nebo nije plakalo, ali su se slane rijeke slijevale niz Janine obraze. Polahko je izvadila nešto iz džepa. Bila je to voštana crvena bojica.

– Mašino, nećeš se ljutiti se ljutiti ako ti dodam malo boje, zar ne?

Dok je pažljivo iscrtavala posljednje crveno slovo po sivoj mašini na rame joj je sletjela crna vrana, na šta Jana jauknu i otrča.

Siva mašina je stajala tu, nijemo i nepomično, a ljudi su prilazili i uz uzdahe i jecaj posmatrali crvena voštana slova na njoj:

“Mama je nekada bila ovdje.”

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.