Husein Ćišić darovao ‘Narodnu Uzdanicu” narodnim pjesmama iz vlastite zbirke

 Husein Ćišić darovao ‘Narodnu Uzdanicu” narodnim pjesmama iz vlastite zbirke

Priredio: mr. Alen Zečević

Husein Husaga Ćišić (1878 – 1956), bio je ugledni mostarski intelektualac i političar koji je, djelujući u različitim državnopravnim sistemima u prvoj polovini 20. stoljeća, imao vrlo značajnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Njegov se doprinos, prije svega, ogleda u višedecenijskoj borbi za institucionalna prava bošnjačkog naroda i političke slobode njihove domovine, ali i kulturnom radu za’ koji je oduvijek pokazivao nesvakidašnji senzibilitet.

Kao mladić radio je u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je bio bibliotekar i sekretar, a od njegova utemeljenja stalni član i finansijer društva za potpomaganje đaka muslimana u srednjim i višim školama ”Gajret” u Mostaru. Premda nije stekao univerzitetsko obrazovanje  na visokim školama, Ćišić je pokazivao zavidno poznavanje bosanskohercegovačke povijesti i bošnjačkog kulturnog naslijeđa, vidljivo kroz njegove kasnije publikovane studije i kulturološke analize.

Tridesetih godina 20. stoljeća bio je oblasni poslanik i predsjednik Mjesnog odbora ”Narodne Uzdanice” u Mostaru, prethodnice i pravne preteče današnje Bošnjačke zajednice kulture. Kao strastveni kolekcionar raritetnih knjiga, dokumenata osmanske provenijencije, lirike i drugih fragmenata kulturnog naslijeđa bosanskohercegovačkih muslimana, oformio je impozantnu privatnu arhivu i biblioteku. Jedan dio starih mostarskih pjesama 1934. godine darovao je Aliji Nametku za zbirku narodne lirike, koje su iste godine publikovane u Kalendaru ”Narodne Uzdanice” (god. II) pod naslovom ”Iz naše narodne lirike”. Evo nekoliko pjesama:

I.

Mjesec upro tamnici u vrata,

Iz tamnice sužanj progovara:

,,Moj mjeseče, moj vijerni druže,

Dosta li sam s tobom naputov'o

i pješice i na dobru konju –

Kradući se dragoj pod pendžere.

Sjan’ mjeseče, vječiti putniče,

Usput ti je selam ćeš mi dragoj.

Nek mi spremi daha na pamuku,

B'jela lica na al-burundžuku,

A sevdaha na kamreku zlatnu.”

II.

Djevojka je kraj vode stajala,

U vodi je lice ogledala

I ovako pjesmu zapjevala:

,,Oj davori moje b'ijelo lice,

Da ja znadem ko će te ljubiti!

Kad bi’ znala, kad bi’ vjerovala,

Da će tebe star junak ljubiti:

Ja bi brala travu čemeriku,

Tu bi travu u vodi varila,

Tom bi vodom umivala lice,

Nek sam njemu gorča od čemera,

Kad bi’ znala, kad bi’ vjerovala,

Da će tebe mlad momak ljubiti,

Ja bih brala rumene ružice,

Od ruža bih đulsiju gradila,

Đulsijom bih umivala lice,

Nek’ je dragom draže poljubiti.”

III.

Bejturane, Bog t’ ubio grane,

Ti si mene majci opanjkao,

Da sam s drugim noćcu prospavala,

U has-bašči pokraj jorgovana,

Kraj zerrina i mavi sumbula,

Pokraj lala, pa do tvojih grana,

Pa se u snu na te naslonila,

Nejaku ti polomila grane.

Nisam, majko, života mi moga,

Nisam dragog ni očim vidjela.

Laže lala, tako mi imana,

I zerrina, lijepog mi dina,

O sumbulu ni govorit’ ne ću,

Bejturanu i hoću i ne ću.

Bejturan je trava čudnovata,

Malo miri plaho grane širi,

Pa mi rosno zasjenjuje cviće.

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.