“Snijeg pade, drumi zapadoše”
Tri „zimske pjesme“ iz bošnjačke književne tradicije: sevdalinka Snijeg pade, drumi zapadoše nepoznatog kazivača, fragment Kao sablja demiskija zima ciča iz epskog spjeva Zafernama bošnjačkog pjesnika na orijentalnim jezicima Alaudina Sabita Užičanina (?1650–1712) u prijevodu Safvet-bega Bašagića i pjesnički duo Zimska slika najznačajnijeg pjesnika bošnjačke moderne Muse Ćazima Ćatića (1878–1915), uz naslovnu fotografiju Tarika Jesenkovića…
Snijeg pade, drumi zapadoše
Snijeg pade, drumi zapadoše,
dragi dragoj doći ne mogaše,
već on dragoj sitnu knjigu piše:
”Moja draga, moja željo živa!
Pošalji mi dušu u pamuku,
b’jelo lice u al-burundžuku,
b’jele ruke na tabak-ćagetu!”
Draga dragom knjigu otpisuje:
”Ah moj dragi, moja željo živa!
Što će tebi duša u pamuku,
kada njome dihati ne možeš?
Šta će tebi moje b’jelo lice,
kad ga, dragi, ljubiti ne možeš?
Što će tebi ruke na ćagetu,
kad te, dragi, grliti ne mogu?”
Sevdalinka nepoznatog kazivača
Kao sablja demiskija zima ciča
Kao sablja demiskija zima ciča
Nasta; bura šibat poče poput biča.
Pod nebom se uhvatiše oblaci za kosu,
Dok s lica mu sami bijes na zemlju se prosu.
Bistro vrelo kao da je noge utopilo,
Ni brige ga što se nebo snijegom pokrilo.
Svijet posta div bijeli, štono strašno bruji,
A na njega iz oblaka stup od leda struji.
Zimovištem leže lađe – sve ih muči sjeta –
Ko po snijegu da su b’jela jedra razapeta.
Po hauzim valjaju se od snijega grude
Ko cvjetovi od ljiljana sred čiste posude.
E bi reko da nebesa svoje rublje peru
U moru ga ispiraju, pa po zemlji steru.
Alaudin Sabit Užičanin, s turskog preveo Safvet-beg Bašagić
Zimska slika
Zimska noćca zavitlala crni bajrak moći svoje,
Pa sa trona ledenoga besvjesno se sv'jetom krili.
Polja, gore bez života u tišini tamnoj stoje,
Katkad samo ko siroče ćuk zaplače i zacvili.
Mala varoš mrtva snije. Nigdje daha, nigdje sv'jeće.
Tek u jednoj kolibici, izdišući, tiho tinja
Mala vatra na ognjištu. Kraj nje hladan život teče
Monotono, suhoparno; ah taka je sirotinja!
Zamišljena sjedi žena, krpice joj kriju tijelo.
Dvoje gole siročadi na dršćućem krilu drži
Ko olovan težak oblak prekrila joj tuga čelo,
A niz lice suza teče, što ko živi oganj prži.
Imala je vjernog vojna, koj’ na žulju svojih ruku
I na znoju krvavome pribavljao što im treba.
Dijelili su među sobom vedru radost, gorku muku
I bili su zadovoljni sa koricom suha hljeba.
Imala je vjerna druga, on joj bio život nada.
Na toploj mu ljubavi je grijalo se srce njeno.
Al godine gladne došle i sve bilo manje rada; –
A srce je bogataško okorjelo, skamenjeno.
I sumornog jednog dana klonulo mu čelo bl'jedo
U naručje vjerne žene, a sa suznog oka pao
Zadnji pogled ugašeni: siročad je svoju gledo
I u zadnjem uzdisaju posljednji im cjelov dao.
Sjedi zena kraj ognjišta. Bez prostirke i bez ruha
Golušava njena ptičad u krilo joj glave skrila,
Ah, toplote oni ištu i koricu hljeba suha – – – –
Nema hljeba, a vatru je ledna suza ugasila.
A na polju zima struji, pod krilom joj streha puca;
Silni vjetri ko pomamni svoju strašnu himnu viju…
Gdje su ljudi, što im srce za svog bližnjeg dobro kuca,
Tu kukavnu sirotinju na ljubavi da ogriju? –
* * *
Dan je bijeli iznad zemlje noćnog mraka digo mreže,
A u trošnoj kolibici kraj ognjišta razorena
Bezazleno dvoje djece smrznutijeh uda leže
I kraj njiha jedna majka sa suzama oblivena.
Bolno dršće vapaj ljuti, dršću duše s teške muke,
Ali zalud: gluh je svijet! To tek jedan pjesnik sluša.
Sirotinjo, hodi meni, na mom srcu ogrij ruke,
Jer toplo je moje srce, a vrela je moja duša!
Musa Ćazim Ćatić
