Safvet-beg Bašagić Mirza: Kratak pregled mog života
Priredio: mr. Alen Zečević
Safvet-beg Bašagić – Mirza
KRATAK PREGLED MOG ŽIVOTA
Pedeset je i pet ljeta prešlo preko moje glave
od kako sam ugledao našu Velež, sveto brdo,
gdje no sure orlušine nepristupna gnijezda prave,
gdje no Hata sa preslicom i s garovom čuva krdo.
Pedeset je i pet ljeta prošlo meni ko u kinu,
gdje sudbina ko umjetnik senzacije svoje reda,
i filmove vazda nove iznosi na svjetsku binu
da pomnome gledaocu zastanuti nikad ne da.
Od Adema pa do danas nije vrijeme iznijelo
na svjetsku pozornicu užasnijih scena, slika,
kao mome naraštaju, koji sve to gleda smjelo
i ne pazi ništa, poput fanatična mučenika.
Ispričati šta zapamtih – to bi bila priča duga;
vladari su postajali podanici svoje raje,
a bogati gospodari bjedne sluge svojih sluga,
i taj problem – u povijesti nečuveni – i sad traje.
Pamtim hodžu u Konjicu, kada sam u mekteb došo
prvi put put u kundurama – udari mi deset štapa,
al’ je i on zapamtio mene, jer je loše prošo;
da me bolje poznavao, prošo bi se tog sevapa
Slušao samo Salih hodžu Zeničaka kako vazi:
Ko banknote sobom nosi, a na njima ima slika,
da mu namaz sahih nije, da mu meleć ne zalazi
u dom. Toga i Bog mrzi kao idolopoklonika.
Gledao sam i Džindžiju, gdje budalam pušta brade
i gajtane na tozlukam izvjedljivo okom broji;
s ćursa viče: šerijatska ustanova da imade
kako mora svaki muslim da odijelo sebi kroji.
Negda Bosna pod bajrakom Gradačkog kapetana
u borbi je protiv fesa žrtvovala mnogo krvi,
pa šta sad smo dočekali: djeca istih muslimana
natječu se ko će od njih ustaknuti šešir prvi.
Štošta nešto odigra se u mom vaktu i zemanu,
što vjerovo niko nije dogodi se preko noći:
nesta traga mešihatu, hilafetu i sultanu,
nema više svetih lica da dijele svete moći.
Što državni progres krči, Kemal-paša to ne štedi,
on predlaže, a narodno predstavništvo sve usvaja,
ženi skide valu s lica i s mužem je isporedi,
da u pravu i slobodi djecu rađa i uzgaja.
Pedeset je i pet ljeta mog života burna jako,
jedan roman, pun promjena i čudnije doživljaja:
tu se štošta odigrava, normalno i naopako,
uz radost je i uz sreću bilo tuge i belaja.
Kao dječak prošao sam širom zemlju Hercegovu,
vidio sam Foču, Stolac, Mostar, Konjic i Ljubuški,
čuo pušku Nevesinjsku, gled’o vojsku sultanovu,
prema svemu i posvuda ponio se vazda muški.
Prvi put sam u Mostaru pred Deronjom elif rek’o,
a u Stocu nastavio, gdje sam hatmu učini’o;
u ruždiji sarajevskoj ljubav sam za Istok stek’o
i s perzijskom poezijom svoju dušu začinio.
Roditelji hotjeli su u Carigrad da me spreme,
da postanem carski zabit, ko što su mi bili stari;
tako se je mudrovalo u „blaženo“ ono vr’jeme
i mislilo da nas škola ne uzgaja nego kvari.
I onda sam ja mislio uprav ko što mislim danas:
da modernim znanjem treba oružati mladež našu,
da mektebi i medrese ne imadu smisla za nas
kad smo nako kukavički dočekali Omer-pašu.
Protiv volje roditelja pošo sam u gimnaziju
i s dječicom kao mladić sjedio u jednoj klupi.
Iz škole sam sa knjigama pohađao i birtiju,
gdje se mladež sarajevska na sastanke često kupi.
Došo sam na univerzu kada drugi svršavaju,
to smetalo mene nije, nauke se meni htjelo.
Slušao sam slavne ljude kako znanost predavaju
i u zbirci carskog dvora prolistao mnogo djelo.
Tražio sam da što doznam, po knjigama starostavnim,
o prošlosti Herceg-Bosne, domovine moje uže,
i našo sam dosta vijesti o pređima našim slavnim,
što na ponos, ko pjesnici i veziri, nama služe.
Da sebičan nisam bio svjedok mi skromna struka,
mjesto prava študiro sam filozofske discipline.
Lebdila mi nije korist pred očima već nauka,
sa kojom ću budit svijest u srcima omladine.
Udes me je dva put baco u kolovrat politike,
oba puta doživio sam neugodna iskušenja,
prvi put mi glas zamuknu u galami jedne klike,
a drugi put nisam mogo odreći se svog mnijenja.
Nijesu me razumili oni koji sad stradaju
da riješiti agrar treba dok se mirno riješit dade.
Prilika se izmaknula i oni se sada kaju,
al prekasno; od kajanja njima fajde ne imade.
Agrar se riješio pod pritiskom svjetskog rata,
kako niko nije htio, ni spahija ni čifčija.
Radi toga vjekovma će krivo gledat brat na brata;
nasilno je rješenje – ekonomska pogibija.
Da pokažem omladini da su naši pređi bili
ko mudraci i junaci odabrano jedno pleme,
i da su nam u povijesti svjetlo ime ostavili,
koje neće pomračiti ni nasilje niti vrijeme.
Ima tridest punih ljeta od kako se tijem bavim
i prikupljam materijal za obsežno jedno djelo
u kom hoću da opišem, da opjevam, da proslavim
i iznesem zakopanu prošlost našu na vidjelo.
Ljubavne sam pjesme pjevo da pokažem mlađem sv’jetu
kako istok sa zapadom u našoj se riječi spaja,
kako pjesnik, ko umjetnik, uzdiše se u poletu
do granica ljudske mašte i ljudskije’ osjećaja.
Iako mi zanat nije da prigodne pjesme tvorim,
i njih sam ja kadkad pjevo, da potaknem mlade ljude.
Oružje je moje pjesma, s kojim se i danas borim
protiv kletog farizejstva, natražnjaštva i zablude.
Tridest ljeta mog života ispunjuje borba trajna
s pozvanim i nepozvanim za napredak i slobodu
i za prava politička, koja htjede klika vajna
da oduzme mome domu, mom plemenu i narodu.
U borbi sam izgubio zdravlje, živce, polet, volju,
krila su mi polomljena, energija malaksala,
al skršena vjera nije, ja budućnost čekam bolju,
jer još stojim pod uplivom mladenačkih ideala.
Kušao sam proučavat svijet s puno pouzdanja,
Kao što su to činili mnogi drugi prije mene;
ali sam se izgubio u vrtlogu nagađanja
kao pjesnik zanešen pokraj vrela Hipokrene.
O svjetskoj zagonetci pisano je mnogo toga,
ali sve je nagađanje – pozitivna znanja nema.
Mi smrtnici ne možemo shvatit tajne vječnog Boga,
nu od željna znanja pretresa se – i ta tama.
Konačno je znanje o tom: ili puzo ili skako,
od radosti ili pjevo, od žalosti ili plako,
najposlije šta te čeka, znadeš, ko što i ja znadem,
izbjeć nećeš, umrijeti ćeš il ovako il onako!
Goni prošlost i budućnost! Sadašnjost je vrijeme naše.
Krčmarice, vina amo, da se pune prazne čaše!
Šta je svijet? Zašta smo tu? I kud ćemo s njega poći?
Odgovora na to do sad mudraci nam ne kazaše.
Sve je mračno, jer priroda pretpostavke ne imade,
da o svojoj zadnjoj svrhi naslutiti nešto dade;
veleumni kušali su da doznadu, al zaludu,
kolko sazna Zaratustra, toliko i Niče znade.
O sviraču, gusle amo! Da oduška srcu damo,
da pijemo i pjevamo svjetsku tajnu što ne znamo.
Ko zna? Život u spoznaji možda bi nam teži bio,
pa je bolje da u mašti sve to sebi predstavljamo!
Eto, to je kratak pregled mog života i mog rada,
sa lozinkom sve u ime i u slavu domovine;
iako sam slaba tijela, duša mi je zdrava, mlada,
koja s radom prestat neće dok sa žićem ne ugine.
U Sarajevu, 20. XII 1925.
__________________________________
Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII – XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025, 163-168.
