Na današnji dan izabran prvi reis-ul-ulema u Bosni i Hercegovini – Hilmi ef. Omerović
Priredio: mr. Alen Zečević
Odlukama Berlinskog kongresa i poznatim članom XXV, koji je prema prijedlogu britanske diplomatske delegacije okupacioni mandat nad Bosnom i Hercegovinom i formalno dodijelio Austro-Ugarskoj monarhiji, Bošnjaci muslimani su ušli u novo državno-pravno uređenje i kulturno-civilizacijski krug. Predstavnici Osmanskog carstva na Berlinskom kongresu, u tajnoj izjavi austrougarskih izaslanika i Carigradskoj konvenciji, održati pravni princip kontnuiteta u pogledu suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom. U praksi, ona je Berlinskim ugovorom trajno bila ustupljena Austro-Ugarskoj monarhiji, pri čemu je, gledano iz ugla prava, suverenitet zaista pripadao sultanu, a efektivno i stvarno vršenje vlasti bilo u potpunosti u nadležnosti Austro-Ugarske. Godine koje su uslijedile obilježene su diplomatskom i političkom borbom, pri čemu je austrougarska strana sultanov suverenitet postepeno svodila na ”nudum ius” tj. bez faktičkog značaja.
Položaj bosanskohercegovačkih muslimana i Carigradska konvencija
Vojnu okupaciju Bosne i Hercegovine i uspostavljanje okupacionog režima Bošnjaci su dočekali sa otvorenim nezadovoljstvom i strahom. Nakon četiri stotine i petnaest godina osmanske vlasti našli su se pod okupacijom jedne od najmoćnijih katoličkih imperija tog vremena. Sa druge strane, Austro-Ugarska je činila sve kako bi muslimansko stanovništvo distancirala od uticaja i autoriteta šejhu-l-islama, koji je još uvijek imao značajnu ulogu u njihovom duhovnom životu. Strah od prozelititma, nasilnog prevjeravanja, uslovila je otvorenu podršku Osmanskom carstvu koje su smatrali legitimnim suverenom Bosne i Hercegovine.
Da bi suzbila već izvijesno i veliko nepovjerenje prema okupacionim vlastima Austro-Ugarska monarhija je Carigradskom konvencijom, zaključenom 21. aprila 1879. godine, zajamčila pravo bosanskohercegovačkim muslimanima slobodu i pravo održavanja duhovne veze sa Carigradom. Da bi odobrovoljila narodne mase dala je saglasnost da šejhu-l-islam predlaže i imenuje vjerske službenike u bošnjačkom narodu. Istovremeno, okupacioni režim radio je na slabljenju tih relacija, s krajnjim ciljem potpunog prekida odnosa Bošnjaka sa duhovnim centrom u Carigradu. U tom smislu, započela je diplomatsku akciju za organizacijom potpuno odvojene i samostalne islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ova je vijest izazvala podijeljene stavove u bošnjačkoj inteligenciji i ulemi. Dok su jedni smatrali ovakve projekte pogubnim za interese muslimana, drugi su u tome vidjeli potvrdu zrelosti uleme da u svojoj zemlju utemelji vlastitu vjersku zajednicu.
Prvi reis-ul-ulema Bosne i Hercegovine – Hilmi ef. Omerović
Oktobra 1881. godine sarajevski muftija Hadžiomerović, ispred grupe najuglednijih sarajevskih Bošnjaka, uputio je dopis austrougarskim vlastima sa molbom da se muslimanskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini izabere jedna kompetentna i sposobna oosba sa titulom reis-ul-ulemom. Takav zahtjev korespondirao je politici uspostave zasebne i autonomne islamske zajednice, pa je dobio odlučnu podršku režima. Nakon nekoliko mjeseci pripreme i usklađivanja sa zakonima Monarhije, carskim dekretom od 22. marta 1882. godine za prvog reis-ul-ulemu Bosne i Hercegovine imenovan je sarajevski muftija Hilmi ef. Omerović. Konačno postavljenje za reis-ul-ulemu izvršeno je 17. oktobra 1882. godine, također carskim dekretom, pisanim na bosanskom jeziku. Uspostavljen je i Ulema -medžlis kojeg su činili – Hasan ef. Pozderac, Mehmed Nezir ef. Škaljić, Nuri ef. Hafizović i Husein ef. Ibrahimović.
Hilmi ef. Omerović bio je izuzetno školovan, sposoban i energičan čovjek, koji je 1837. godine boravio na školovanju u Carigradu. Tamo je proveo punih petnaest godina. Po povratku u Sarajevo 1852. godine uključio se u vjerski život i posvetio se prosvjetiteljskom radu među muslimanima. Kao muderis radio je u Kuršumliji medresi. Bio je uključen u komisiju utemeljenu za provedbu reforme prosvjete, nadzora nad školama i bibliotekama, te je bio vrlo dobro upoznat sa prosvjetnim prilikama i izazovima bošnjačkog naroda. Za sarajevskog muftiju izabran je 1856. godine, koju je obavljao do imenovanja za reis-ul-ulemu. Ovu časnu funkciju je obavljao 11 godina. Umro je u Sarajevu, 10. februara 1895. godine.
