Muhamed Hadžijahić – Đerzelez Alija u priči

Priredio: mr. Alen Zečević

Muhamed Hadžijahić

ĐERZELEZ ALIJA U PRIČI

Kao što su Srbi učinili Marka Kraljevića junakom nad svim junacima, slično su i bosanskohercegovački muslimani okarakterisali Đerzelez Aliju.

Ali ne samo da ime Đerzelez Alije živi u ustima bosanskohercegovačkih muslimana, nego Aliju opjevavaju i ostali, Hrvati i Srbi. Nema seljaka, nema građanina u ponosnoj Bosni i kršnoj Hercegovini koji ne bi znao za njegovo ime. Ogroman broj narodnih pjesama pjeva o Đerzelez Aliji. Koliko god ima pjesama, toliko ima i priča. Ovdje ću ih navesti nekoliko radi primjera.

U nekoj planini čuvaše Alija ovce. Jednoga dana naiđe pokraj jednog djetešceta kojemu su sunčane zrake udarale u lice. Aliji se vrlo ražali na dijete i ogradi ga granama da bi ga ikoliko zaštitio. Na Đerzelezovu sreću, to dijete bijaše vilino. Kad to spazi vila, veoma joj se dopade Alija i hotijaše ga nagraditi, pa mu ponudi da izabere što god hoće. Đerzelezu se naviše svidjelo junaštvo i zaželi da ga tim nagradi. Tad ga vila podoji i naredi mu da podigne jednu veliku stijenu koja je bila u blizini da bi okušao junaštvo. Alija je to pokušao, ali bez uspjeha. Tek kad je treći put podojio vilu, podigne stijenu i odbaci je. Potom ga vila dariva novčićem, naredivši mu da sutra na vašaru u Sarajevu kupi šugavu kobilu koja će se prodavati. Sutradan Đerzelez Alija kupi tu kobilu,a ova mu odmah oždrijebi Dorata “što no skače nebu pod oblake”:

A koji su najviši pendžeri

U Stambolu na gornjim bojevim,

Sve iskače prema pendžerima.

Sve se kunu mlade Stambolije

Da je krilat Dorat pod Alijom.

Kad je sultan imao bitku s narodom koji je živio u Besarabiji, i Gazi Husrevbeg je s Bošnjacima bio u toj bitci. Jednoga dana zametnu se velika bitka u kojoj Turke sa sviju strana opkoliše. Gazi Husrevbeg, kao glasoviti junak, borio se sa svojim neprijateljem junački, jahao je na svojem atu, držeći u ruci golu sablju, sve obarajući i sijekući što god mu pod ruku dođe: tako je miješao po gustom neprijateljskom taboru. Bivši Gazi Husrevbeg vrlo dobro posustao a neprijatelji ga opkolili, već se i sam bijaše odredio za žrtvu. Najednom opazi Gazija jednog junaka na doratastu konju, koji pod njim letijaše kao munja. Gazija se stade diviti njegovu junaštvu i lijepo mu zahvali što ga je oslobodio od tolike neprilike. Gazija se bijaše lako obranio u desnu ruku, a Alija, jer je to bio taj junak, poteže čevrmu te Gazijinu ruku zamota. Onda se nepoznati junak i dalje prihvati posla i na svom Doratu jurnu među neprijatelja. Neko vrijeme letijaše na bijesnu Doratu po logoru neprijateljevu i ne bijaše žive duše da bi mu na mejdan stanuo; kud god bi udario, stvarao bi sokak da dvoja kola mogu proći. Svi su Turci u njega gledali i divili se njegovu junaštvu. Za malo vrijeme neprijatelj okrenu pleća, ali junak na Doratu za jedan hip iščezne ispred očiju svima koji su ga gledali i željno iščekivali da se bitka svrši, pa da ga upoznaju ko je i odkle je. Uzalud je Gazija pitao i otpremao mlađe da ga traže; sve to zabadava, jer je junak ispred očiju tolikog svijeta iščezao.

Gazija se povrati u Bosnu i dođe u Sarajevo svojoj kući; njegova gospođa ga zapita o bitci, kako je bilo i kako je u njojzi prošao, a on odgovori da je dobro bilo i da ga je nekakav nepoznati junak u najvećoj bitci od dušmana spasio, pa da njega nije bilo da bi zacijelo sva turska vojska izginula i on da bi sam poginuo. Kad Gazija lijepo opisa nepoznatog junaka, reče joj: “Kada sam se u toj bitci ranio, on mi je svojom čevrmom ruku zavio i eno je u bisagama gdje je čuvam kao uspomenu.” Gospođa skoči i otvori bisage te izvadi čevrmu svu krvavu i pogleda je, obrnu je amo i tamo, pa reče: “Gospodaru, ja znadem čija je ovo čevrma, ali ne znam kako je u tvoje ruke došla.” U velikom čudu upita je Gazija: “Čija? Kazuj bolje!” Ona mu reče da je ovu čevrmu dala njegovu slugi Aliji. Gazija je upita gdje je Alija ovog i onog dana bio, a ona mu reče da dva dana kod kuće nije bio, da je uzjahao na konja i oboružao se, a u koja je doba otišao, to ne zna. Gazija pozove svojeg slugu Aliju, skoči na noge i reče mu: “Dragi Alija, koliko si godina kod mene služio, da ti platim pa hajde od mene, jer ti nijesi više za mene niti sam ja dostojan da mi budeš slugom. Alija zaplače i zamoli gospodara da i nadalje kod njega u službi ostane. Sve mu molbe budu uzalud. Lijepo se oproste i rastanu.

Citirane stihove (iz pjesme “Gazi Husrevbeg vodi svatove u Stambol” i gornju anegdotu doslovice prenosim iz knjige Koste Hörmana Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini.

Povijest nam kaže da je 1552. godine napao Sarajevo Vuk Jajčanin, kojeg je na Klokotima potukao Đerzelez Alija. O tom kobnom događaju sačuvala se i jedna narodna pjesma koja se nalazi u Hörmanovoj zbirci, a narodna nam legenda priča ovo:

Kad je Vuk Jajčanin popalio Sarajevo, odveo je i Alijinu seju, koja se junački branila dok je trajalo municije iz kuće na Golobrdici kod Sinanove tekije1, jer je Đerzelez tada bio na putu (u Vojvodini).

Alija je usnio vrlo čudan san, pa se odmah natrag povratio, i tako je brzo išao da je jednom nogom zakoračio sa Bentbaše u Sarajevu, a drugom u Velika Drveta nedaleko od Sarajeva (razmak od više kilometara), gdje mu je sestra kolo vodila djevojkama koje je Jajčanin zarobio. Vuk je odmah počeo da bježi, ali ga je Đerzelez sustigao u Klokotima nedaleko od Kiseljaka, gdje ga je tako potukao da je kršćanska krv iz zemlje klokotala, i radi toga to se mjesto prozove Klokotima. I sad se na Bentbaši pozna jedna velika stopa odakle je Alija zakoračio.

Vrlo često nailazimo na udubine koje su nastale usljed raznih okolnosti, otiske stope, prsta i slično, za koje narod tvrdi da su Đerzelez Alije. Tako su mi poznaze u Sarajevu četiri, Jajcu, Travniku i tako dalje.

Jednom je Đerzelez Alija sijekao drva na Kovačima (nekada su Kovači i Vratnik bili obrasli gustom šumom), a kad mu je neko za to prigovorio, naljuti se i reče: “Ko god se bude penjao na Kovače i Vratnik, noge ga zaboljele.”

Prof. Aleksej Olesnicki, čuvar zbirke orijentalnih rukopisa u Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, tvrdi da je Đerzelez Alija bio historičko lice2, isto koje i Mihal-oglu Ali-beg, o čijem besprimjernom junaštvu postoji i umjetni turski ep s naslovom Gazavat namei Ali-beg Mihal-oglu, koji je spjevao Muhamed ef. Suzi Čelebija. Kao historičko lice ne bi bio identičan s Đerzelez Alijom, suvremenikom Gazi Husrevbega i Vuka Jajčanina, ali je osobina narodnih predaja da su im često nesigurni historički podaci, osobito za starije vrijeme. Po Olesnickom, ime Đerzelez (ili u nekim krajevima Đerđelez) nije prezime nego nadimak, sastavljen od dvije riječi istoga značenja: perzijske gürze i arapske lejs, koje znače lav, a obje zajedno imale bi značenje (junak kao) ljuti lav.

______________________________________________________

1 Ta kuća i danas opstoji, a za nju zna i narodna pjesma:

Hajd’ otiđi šeher Sarajevu

Do džamije, ama do

Begove, Do ćuprije, ama

do Careve, Otlen brdu do

Sinan tekije, Do avlije

Đerzelez Alije.

(Mehmed Dželaludin Kurt, Hrvatske narodne ženske pjesme)

2 “Tko je zapravo bio Đerzelez Alija”, XXIX knjiga “Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”, Zagreb, 1932.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII – XXV, Sarajevo 2023-2025.