Hikaje – poučne priče iz života bogougodnika

Priredio i s perzijskog preveo Muamer Kodrić

Kako je hazreti Hazakil poučio hazreti Davuda

Hazreti Davud, a.s., jednom izađe iz grada učeći Zebur, a dok bi on učio Riječ Božiju divlje životinje, ptice, potoci i brda skupa s njim bi veličali Svevišnjeg. Idući tako dođe do brda na kome je osamljen živio Božiji poslanik Hazakil. Čuvši zikr životinja i ptica, Hazakil shvati da je Davud negdje u blizini, pa siđe iz svoje pećine i pođe mu u susret. Kad se sretoše, Davud upita za dopuštenje da se popenje do Hazakilove pećine, ali mu ovaj ne dopusti. Davud tad stade gorko plakati, pa se Svevišnji obrati Hazakilu: „Ne žalosti Mog roba Davuda i udovolji njegovom traženju.“ Hazreti Hazakil tad uze Davuda, a.s., za ruku i povede ga uz brdo.

Kad se ispeše, Davud upita Hazakila: „Jesi li ikad osjetio želju da počiniš kakav grijeh?“ „Nisam“, odgovori hazreti Hazakil. Onda hazreti Davud, a.s., upita: „A jesi li ikad osjetio samoljublje i zadovoljstvo sobom zbog svoje skrušenosti i ibadeta?“ „Nisam“, odgovori opet hazreti Hazakil. „A da li se ikad u tebi javila želja za ovosvjetskim užicima“, upita sad Davud, a.s., a Hazakil odgovori: „Da, znalo mi se desiti da u srcu osjetim takvu želju.“ „Pa šta činiš u takvim trenucima?“, upita hazreti Davud, a Hazakil odgovori: „Spustim se u onu dolinu koju vidiš pred nama i dolje nađem nešto što mi posluži kao dovoljna pouka.“

Hazreti Davuda, a.s., zainteresira o čemu se radi, pa se skupa spustiše u dolinu. Kad siđoše, ondje nađoše gvozdeni tron na kome je ležala šaka ljudskih kostiju, a ispod trona je bila ploča na kojoj je pisalo: „Ja sam Revi ibn Salem. Vladao sam hiljadu godina, izgradio sam hiljadu gradova, a u mome haremu bilo je hiljadu odabranih robinja. No, sada je zemlja moja postelja, hladan kamen mi je uzglavlje, a crvi i zmije su moje društvo. Pouči se zato mojom sudbinom i prođi se ljubavi prema dunjaluku, jer budi siguran da isti svršetak čeka i tebe.“

Hazreti Šuajb i oholi nevjernik

Božiji poslanik hazreti Šuajb, a.s., okupio je jednom prilikom ljude oko sebe i kazivao im je o tome kako moraju biti bogobojazni i plašiti se srdžbe Božije. Među okupljenima se nađe i jedan oholi bogataš, pa prezrivo dobaci: „Ja sam počinio mnoštvo grijeha, a ipak živim u izobilju, Bog mi ne uskraćuje blagodati, zdrav sam i živim sretno.“

Hazreti Šuajb se na trenutak zbuni, a tad mu od Svevišnjeg stiže objava: „Kaži mu da je budala i da priča gluposti, jer kaznio sam ga najgorom bolešću: njegovo srce je slijepo i tvrdo!“ Hazreti Šuajb to kaza onom čovjeku, ali ovaj odgovori: „A možeš li dokazati da je istina to što govoriš?“ Svevišnji tad objavi Šuajbu: „Kaži mu da on katkad stane na molitvu, ali u svom srcu pritom nikad nije osjetio užitak i olakšanje. To je znak da boluje od bolesti o kojoj si ga obavijestio!“ Hazreti Šuajbu to prenese onom čovjeku, i ovaj nevoljko priznade da je to istina. I doista, imajmo uvijek na umu da je sljepilo srca mnogo veći i užasniji nedostatak nego uskraćenost za očinji vid.

Ljubaznošću prema ljudima stječe se ljubav Božija

Poslanik islama, s.a.v.a.s, putovao je jednom kroz pustinju sa jednim od svojih ashaba po imenu Huzejfa. Umorni i prašnjavi od puta, naiđoše na oazu i stadoše ondje da se osvježe i klanjaju namaz. Poslanik, s.a.v.a.s., priđe vrelu da uzme abdest, a Huzejfa odmah natoči u svoju mješinu vode i stade polijevati Poslaniku, s.a.v.a.s., kako bi lakše uzeo abdest. Pošto završi s uzimanjem abdesta, Božiji poslanik, s.a.v.a.s, uze mješinu od Huzejfe, i stade iznad njega kako bi mu pomogao da se lakše abdesti. Huzejfa se posrami i reče: „Poslaniče Božiji, nije dolično da ti meni polijevaš vodu iz mješine i pomažeš mi da uzmem abdest. Ne mogu sebi dopustiti da se Vjerovjesnik muči oko mene.“ Poslanik se na te riječi blago osmjehnu i kaza: „Allahu je najdraži onaj rob Njegov koji je ljubazan, plemenit i uslužan prema svojim prijateljima.“

Plemenita namjera je najveće dobro

Muslimanska vojska spremala se za boj na Tebuku, pa Poslanik, s.a.v.s., pozva vjernike da pomognu opremanje vojske. Imućni muslimani davali su novac, konje, vojnu opremu i hranu, kako bi se muslimanske snage što bolje pripremile za bitku koja ih je čekala. Ensarija Habib ibn Zejd, siromašni musliman, žarko je želio i sam doprinijeti opremanju muslimanske vojske. Međutim, on bijaše tek siromašni Medinjanin, čovjek koji je radeći kao nadničar jedva uzdržavao sebe i svoju porodicu. Nakon što je cijelog dana do podne radio na građevini kako bi zaradio skromnu dnevnicu kojom je kupio nešto hrane za svoje ukućane, umoran i iscrpljen otiđe kod vlasnika jednog bunara u Medini i dogovori s njim da do navečer okreće teški čekrk za izvlačenje vode u zamjenu za dvije šake hurmi. Kad predvečer dobi svoju naknadu, Habin jednu šaku hurmi odnese svojoj djeci, a onda otiđe k Poslaniku, s.a.v.s., i dade onu drugu šaku hurmi kao svoj prilog opremanju muslimanske vojske.

Ondje su se zatekli neki licemjeri, koji vidjevši ovaj skromni prilog stadoše da se izruguju s Habibom, pa rekoše: „Zar je muslimanska vojska spala na to da joj nedostaje šaka hurmi?! Kakva li si ti budala kad si pomislio da ćeš takvim prilogom pomoći muslimane!“ Poslaniku njihove riječi teško padoše, on se sneveseli, a Svevišnji mu u tom trenutku objavi kur'anske ajete koji glase: One koji vjernike ogovaraju zato što zekat daju, a rugaju se i onima koji ih s mukom daju – Allah će kazniti za izrugivanje njihovo, i njih čeka patnja nesnosna. Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Poslanika Njegova ne vjeruju. A Allah neće ukazati na pravi put nevjernicima. (at-Tawba, 79-80)

Loša trgovina

Neki čovjek imao je lijepo parče zemlje i s te svoje njive je svake godine ubirao lijepe prinose kojima se mogao pristojno izdržavati. Međutim, žarko je želio imati dobrog i skupoga konja, pa odluči prodati onu njivu kako bi ispunio sebi želju. Zalud su ga lokalni imami odgovarali od toga i govorili mu kako je prodaja zemlje bez prijeke potrebe u islamu strogo pokuđena. Vođen svojom strašću, on proda onu njivu, pa sav dobiveni novac dade kako bi kupio plemenitog i skupog konja.

Pošto tako napokon udovolji prohtjevu svoje duše, ponosno je po cijele dane jahao okolo na svom skupocjenom atu, dok jednom na putu ne srete nekog derviša. Derviš ga upita: „Otkud ti tako plemenit i skup konj?“ Čovjek odgovori: „Imao sam jednu njivu, pa sam je prodao i tim novcem kupio ovoga konja.“ Kad to ču, derviš mu kaza: „Doista si napravio naivnu trgovinu! Dao si ono na što si ti bacao balegu da bi zauzvrat dobio pšenicu za ono čemu ti moraš davati pšenicu da bi zauzvrat dobio balegu!“

Gazali i drumski razbojnici

Imam Gazali u mladosti je napustio rodni Tus i tragajući za znanjem nekoliko godina proveo je u Nišaburu, gradu koja u to vrijeme bješe središte znanosti i okupljalište učenjaka. Nekoliko godina proveo je ondje, posjećujući predavanja najglasovitijih učenjaka i marljivo bilježeći njihova predavanja. Te bilješke sakupljene u nekoliko svezaka bile su njegov jedini imetak, no za njega, naravno, od neprocjenjive vrijednosti.

Kad odluči da se vrati u svoj rodni kraj, Gazali spakova sve svoje knjige i pridruži se jednom karavanu koji je krenuo kroz Horasan. U putu karavan zaskočiše drumski razbojnici, pa stadoše od putnika oduzimati sve dragocjenosti. Kad dođoše do Gazalija, opaziše da on sav usplahiren grčevito steže vreću koju je nosio sa sobom, pa pomisliše da u njoj krije ko zna kakvo blago.

Vođa razbojnika priđe Gazaliju i upita šta je u vreći, a ovaj odgovori: „Nešto što vama ne bi bilo od koristi, a meni predstavlja najveće blago.“ Hajduk tad ote vreću iz njegovih ruku, no kad poviri unutra vidje da u njoj nema ničega osim knjiga. „Šta je ovo?!“, upita Gazalija, a ovaj kaza: „To je plod mog školovanja, u tim knjigama je sve znanje koje sam stekao… Uzmete li mi te knjige, bit će da sam uzalud protraćio nekoliko godina.“ Razbojnik ga s čuđenjem osmotri, pa reče: „Jadno li je ono znanje koje je stalo u jednu običnu vreću! Najbolje bi bilo da malo porazmisliš o svojoj učenosti!“ Imam Gazali kasnije je kazivao: „Savjet koji mi je otvorio oči i naučio me da ispravno razmišljam dobio sam od jednog drumskog razbojnika!“

Ibn Sina i Ibn Miskevejh

Još u ranoj mladosti čuveni islamski učenjak Ibn Sina ovladao je svim tadašnjim znanostima. Kažu da je već sa dvadeset godina u potpunosti poznavao vjerske i svjetovne nauke toga doba, da je već bio izučio svu dostupnu literaturu i napamet znao sva najvažnija znanstvena djela.  Opijen svojim znanjem, još mlađahni Ibn Sina upade jednom na predavanje također glasovitog ondašnjeg učenjaka Ibn Miskevejha, pa baci pred ovoga jedan orah i nadmeno reče: „Ako si zbilja učenjak, izračunaj mi površinu i zapreminu ovog oraha!“ Ibn Miskevejh ga sažaljivo pogleda, pa skide sa svoje police jednu knjigu o ahlaku i pruži mu je, rekavši: „Mislim da je ova knjiga o lijepom ponašanju tebi potrebnija nego meni da saznam zapreminu onog oraha.“

Takav odgovor posrami mladog znanstvenika, on u trenutku shvati koliko je njegovo samoljublje bilo ružno, i kažu da je do kraja života često prepričavao ovaj događaj iz svoje mladosti.

Ebu Zerrov savjet

Ebu Zerru, jednom od najbližih Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba, stiže pismo od nekog nepoznatog čovjeka u kome je ovaj tražio od Ebu Zerra savjet koga će se držati cijeloga života. Ebu Zerr na kraju pisma u odgovor dopisa samo jednu rečenicu: „Budi dobar prema onome koga najviše voliš i ne nanesi mu zlo.“ Kad čovjek dobi pismo i vidje Ebu Zerrov odgovor, veoma se začudi. Koliko god da mu se odgovor činio besmislenim – jer podrazumijeva se da niko neće nanijeti zlo onome koga najviše voli – znao je da se iza svega krije neka mudrost. Ipak, nije uspijevao odgonetnuti smisao Ebu Zerrovih riječi, pa odluči da ga lično posjeti.

Kad dođe kod Ebu Zerra, predstavi se i reče da je zbunjen odgovorom koji je dobio, a Ebu Zerr mu objasni: „Rekoh ti da budeš dobar prema onome koga najviše voliš i da mu ne nanosiš zlo. A svako najviše voli samoga sebe. Dakle, budi dobar prema sebi tako što ćeš se čuvati grijeha, držati se propisa Božijih i nastojati da ne odvedeš sebe u Vatru.“

Rad je izraz pobožnosti

Neki čovjek redovno je posjećivao predavanja hazreti Džafera Sadika i često se družio s njegovim učenicima. Međutim, odjednom prestade dolaziti na predavanja, što Džafer Sadik primijeti i upita svoje učenike: „A šta je s onim čovjekom koji se redovno družio s vama?“ „On je dopao siromaštva i teško živi?“, rekoše mu. Onda hazreti Džafer Sadik upita: „A kako se snalazi i od čega se uzdržava?“, pa njegovi učenici kazaše: „Povukao se u kuću i po cijeli dan klanja i ibadeti.“ „Ali kako dolazi do svoje nafake?“, upita sad Džafer Sadik, pa mu odgovoriše: „Jedan susjed ga svakodnevno obilazi i donosi mu hranu.“  Hazreti Džafer Sadik na to kaza: „Taj njegov susjed je kudikamo pobožniji čovjek od njega!“

Berićetli novac

Poslanik Božiji, s.a.v.s., posla jednom hazreti Alija na bazar sa zadatkom da mu kupi košulju. Hazreti Ali se vrati i donese košulju, a Poslanik ga upita: „Koliko si je platio“, pa Ali odgovori: „Dvanaest dirhema.“ Poslanik, s.a.v.s., na to reče: „Ne bih nosio tako skupu košulju. Misliš li da je trgovac spreman zamijeniti je za neku jeftiniju i vratiti ti ostatak novca?“ Ali reče da će pokušati to obaviti, vrati se na bazar, i trgovac doista pristade na zamijenu, pa dade Aliju jeftiniju košulju i vrati mu četiri dirhema.“

Domalo Poslanik, s.a.v.s., i hazreti Ali zajedno otiđoše na bazar i ondje sretoše neku mladu robinju kako sjedi postrani i gorko plače. Upitaše je šta joj je, pa ona odgovori: „Moj gazda poslao me u grad da nešto kupim, ali izgubila sam četiri dirhema koje mi je dao.“ Poslanik, s.a.v.s.., reče joj da ne plače i pruži joj ona četiri dirhema koje je dobio kupivši jeftiniju košulju. Kasnije, vraćajući se iz grada, Poslanik, s.a.v.s., i hazreti Ali sretoše ponovo onu djevojku. Bila je tužna i odmah se vidjelo da je u nekoj nezgodi. Upitaše je šta joj se desilo, a ona reče: „Izgubila sam previše vremena kupujući sve ono po šta su me poslali, i sad me strah vratiti se kući jer sam sigurna da je gazda ljut na mene i da će me izgrditi.“ Poslanik, s.a.v.s., reče joj da će je lično otpratiti kući i zauzeti se za nju kod njenoga gazde.

Kad dođoše do kuće u kojoj je ova robinja služila, Poslanik, s.a.v.s., stade pred vrata i glasno reče: „Esselamu alejkum, o stanovnici ovoga doma!“ Niko se međutim ne pojavi, pa poslanik nazva selam još jednom, a potom i treći put. Tad na vrata izađe mladić koji kaza: „Ve alejkumu selam, Poslaniče Božiji, i dobro došao u moj dom!“ „Zar me nisi čuo kad sam prvi put nazvao selam?“, upita Poslanik, a mladić odgovori: „Jesam, ali htio sam još slušati tvoj mubarek glas.“ Onda Poslanik, s.a.v.s., kaza: „Ova tvoja robinja zadocnila je obavljajući kupovinu, pa sam došao u njenoj pratnji jer se želim zauzeti kod tebe za nju.“ Mladić na to reče: „Poslaniče Božiji, ako je ona bila razlogom da ti počastiš moj dom svojim dolaskom, u znak zahvalnosti ovog trenutka joj darujem slobodu!“ I doista, on oslobodi onu robinju.

Vraćajući se kući, Poslanik, s.a.v.s., reče zadovoljno hazreti Aliju: „O Ali, vidiš kako se skromnost isplatila i koliko je berićetan bio onaj ušteđeni novac.“

Pohvala učenosti

Ebu Ishak bio je poznati učenjak iz 4. hidžretskog stoljeća. Služio je na dvoru abasidskih vladara i uživao je veliki ugled, iako Ebu Ishak nije bio musliman nego sabejac, sljedbenik drevnog monoteističkog učenja koje, međutim, nije priznavalo Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo. Valja, ipak, reći, da je Ebu Ishak, u znak poštovanja, skupa s muslimanima postio časni Ramazan, a dobar dio Kur'ana znao je napamet i često bi citirao kur'anske ajete.

Ebu Ishak rado se družio sa poznatim muslimanskim učenjakom i pjesnikom Sejjidom Šerifom Radijem. Kad Ebu Ishak umrije, Sejjid Radi u znak žalosti spjeva tužbalicu u kojoj se, između ostalog, kaže:

Vidjeste li koga nose na tabutu drvenome,
Vidjeste li kakva svijeća dođe, evo, kraju svome?!
To planina bješe što bi more mogla zatrpati;
Ko bi rek'o šaka zemlje da planinu može skriti!

Čuvši ovakve stihove, neki muslimani požališe se: „Ebu Ishak nije bio musliman i ne priliči toliko žaliti za njim i ovako ga veličati!“ Sejjid Radi na te prigovore kaza: „Svojim stihovima ne hvalim njegovu vjeru nego njegovu učenost!“