Hamdija Kapidžić – Omer paša Latas u Bosni
Priredio: mr. Alen Zečević
Hamdija Kapidžić
OMER-PAŠA LATAS U BOSNI
Pored svega Portina nastojanja da u evropskom dijelu Osmanlijskog Carstva provede reforme, nije bilo uspjeha. Te su reforme, naročito zasnovane na hatišerifu od Gilhane (1839), najsporije provođene u periferijskim provincijama Carevine poput Bosne i Hercegovine. One su davale nekoliko decenija snažan otpor koji se naročito istakao u pokretu Husein-kapetana Gradaščevića. I pored Gradaščevićeva poraza i neuspjeha autonomnog pokreta, u Bosni nije bilo reda ni mira. Buntovno Sarajevo i nemirna Krajina bili su uvijek spremni na bunu i otpor protiv travničkih vezira. Doduše, Porta nije preduzimala jačih mjera poslije Gradaščevićeva pokreta, jer nije ni bilo jačeg revolta u zemlji. Iako slomljeno, bosansko plemstvo se oporavljalo i uzimalo postepeno sve važnije položaje u zemlji.
Pokušaji travničkih vezira da provedu reforme poslije Gradaščevića imali su manje uspjeha. Nešto energičniji u tom poslu bili su Mehmed Vedžihi-paša (1835-1840) i Tahir-paša (1846-1850). Međutim, i oni su imali prilike da okušaju svoje snage sa osionom feudalnom aristokracijom Bosne. Jednom riješena da likvidira bosansko pitanje, Porta je prešla sa riječi na djela. Delikatna i odgovorna misija bi sredinom prošlog vijeka povjerena ernegičnom i vjernom carskom generalu, Omer-paši Latasu. Omer-paša Latas, kao rođeni Ličanin – Srbin pravoslavne Vjere – docnije islamizovan u mladićkom dobu u Bosni, neobično je brzo stekao karijeru u turskoj vojsci i 1846. god. bio je u činu mušira (maršala). On je bio poznat kao neobično privržen i Porti vjeran general, kome su povjeravani najteži zadaci u ugušivanju raznih ustanaka u Carstvu, stekao je glas odlična i energična vojskovođe. Dakle, čovjek punog Portinog povjerenja dobio je zadatak, nimalo lak i jednostavan, da umiri Bosnu, provede u njoj reforme i slomije otpornu snagu begovske oligarhije.
Početkom maja 1850. god., krenu Omer-paša, komandant dunavske vojske, iz Carigrada u Bitolj sa tridesetak viših oficira, mahom Poljaka i Mađara, koji su prebjegli u Tursku poslije sloma mađarske revolucije od 1849 god. Karakteristično je da su baš ti strani, u Turskoj islamizovani bjegunci, činili srž Omer-pašine armije. Njegov general-štab činili su upravo oni. U Bitolju su se nalazile trupe određene za Bosnu. Vojska koju je Omer-paša poveo nije bila ni brojem jaka ni dobro opremljena. Redovna vojska, nizam, brojila je 8000 vojnika, uglavnom pješaka i 34 topa.1 Armijska komora bila je vrlo slaba. Pri polasku iz Bitolja, uzeo je Omer-paša pod kiriju 600 rumelijskih konja zajedno sa komordžijama-seljacima da gone armijsku komoru. Pošto ovi seljaci nisu bili plaćani, bježali su usput sa svojim konjima. Manjak se popunjavao prisilnim rekviriranjem seljačkih konja iz krajeva kroz koje je Omer-paša prolazio. U armiji je bio poseban bataljon austriskih bjegunaca, zvan murtad-tabor.2 U Skoplju se pridruži Omerpašinoj armiji 2000 neredovnih Arnauta pod komandom Đuleka, vođom iz posljednjeg njihova ustanka koji je, takođe, ugušio Omer-paša. Đulek je bio amnestiran.
Pošto u Bosnu nije bio došao novi valija Hafiz Mehmed-paša, to serasker posla Abdi-pašu s nešto vojske u Travnik da privremeno zastupa valiju. Sam je kretao ka Sarajevu, ali, dok je boravio u Novom Pazaru, dođoše mu glasovi o buni Bugara u vidinskom i niškom pašaluku za koju dobi naređenje da je uguši.
Ustanak bi brzo ugušen. Muslimanska Bosna, naročito njeni prvaci, sa zebnjom su očekivali čovjeka u koga nisu imali nimalo povjerenja, dok ga je hrišćansko stanovništo očekivalo kao oslobodioca. Serasker Omer-paša se spremao da što svečanije uđe u Sarajevo, da svojom teatralnošću, pompom i vojnom silom formalno zaplaši stanovništvo Bosne, a osobito begovsku oligarhiju. Njegov dolazak u Sarajevo pada na 4. VIII (23. VII) 1850. g.3 Glavne strategijske tačke Sarajeva zaposjeo je vojskom, a sam je sa glavninom armije otsjeo na Gorici. Još iz Novog Pazara pozvao je predstavnike plemstva i uleme na svečano čitanje carskog fermana u Sarajevo. Čitanje fermana obavljeno je na Musali (gdje se danas nalazi Banska uprava) 15. avgusta 1850. g. Pored ostalih viđenih velikaša, svečanom čitanju fermana prisustvovalo je ništa manje nego 2 vezira i 10 paša. Među najvažnije ličnosti feudalne bosanske aristokratije treba ubrojiti na tom svečanom skupu Ali-pašu Rizvanbegovića Stočevića, Mahmut-pašu Tuzlića, Fadil-pašu Šerifovića i Mahmut-pašu iz Zvornika.4 Carski ferman glasio je na Omer-pašu i valiju Hafiz Mehmed-pašu i izričito tražio provođenje reformi.
Тако је Omer-paša, na svečan način, pun teatralnosti i poze, navijestio bosansko-hercegovačkoj feudalnoj aristokratiji novo vrijeme. Nekadašnji otporni duh te aristokratije bio je opao. Nije bilo pređašnje snage da se otvoreno ustane na oružje, nego se u početku radi potajno, intrigama, a na površinu, umjesto snažnih ličnosti, izbijaju ljudi manje poznati sa ciljem da maskiraju svoje stvarne gospodare-plemiće. Šta više, svi su velikaši izjavili Omer-paši da pristaju na reforme. I sam Omer-paša je bio u početku uvjeren u iskrenost tih izjava, naročito onih koje su dali Krajišnici. Oni su se naročito žalili na postupak domorodaca koji su bili na čelu pojedinih srezova.5
U provođenju reforama imao je valiju da pomaže veliki upravni savjet (medžlisi-kebir) pod predsjedništvom Osmanlije Sulejman Nazim-bega. To je vijeće bilo premješteno iz Travnika u Sarajevo, što je imalo, svakako, da znači da će to mjesto ubuduće biti sjedište valije. I doista, Omer-paša je, u sporazumu s valijom i velikim upravnim savjetom, predložio Porti da Sarajevo bude centar novouređene Bosne umjesto Travnika. I prije donošenja Portine odluke, valija je imao da se preseli u Sarajevo.6
Po svršenom poslu u Sarajevu, Omer-paša raspusti kućama velikaše, izuzev Ali-pašu Rizvanbegovića i još četiri bosanske paše koji su imali da budu garancija za provođenje reformi.7 Prvi zadatak Omer-pašin bio je kupljenje rezervne vojske (redife), zatim nova administrativna podjela zemlje i, najzad, provođenje u djelo tanzimata. Za izvođenje tog zamašnog posla trebalo je vremena i saradnika. Saradnika, kako ćemo docnije vidjeti, nije bilo u dovoljnoj mjeri, a naročito ne kod centralnih vlasti.
Prva Omer-pašina akcija bila je upućena prema Krajini. Ova je prošla mirno i bez krvi, i trajala je nepun mjesec dana, od kraja avgusta do kraja septembra 1850. god. U Banjoj Luci i Prijedoru primao je Omer-paša krajiške deputacije koje su ga uvjeravale u vjernost i odanost Porti. Njegova je pojava ulijevala i strah i poštovanje. U Prijedoru je primio pretstavnike Prekounja pod vođstvom Kedića i Kapića koji preda nj iziđiše pod pusatom. I ove nemirne kavgadžije, vidjevši da se ostala Bosna pokorila, prikloniše glave i izjaviše se spremnim da izvrše Omer-pašina naređenja.
Važno je napomenuti da je Krajina prva od svih bosanskih oblasti dala regrute Omer-paši. Već 6. oktobra 1850. g. stigao je prvi kontigent krajiških regruta u Sarajevo, praćen od 2 bataljona Omer-pašine vojske. Pričalo se, veli austrijski gen. konzul, da su ovi krajiški regruti, prolazeći kroz Banju Luku, govorili tamošnjim građanima: „Vidite, vi nas smatrate za ustanike, dok smo mi prvi koji smo se pokorili zapovijedima našega cara; slijedite, dakle, našem primjeru.“8
Još prije Omer-pašina dolaska u Sarajevo, krajem septembra 1860. g., Ali-paša Rizvanbegović je, po seraskerovoj dozvoli, otišao u Mostar.9 Ali-paša, za svog dvomjesečnog boravka u Sarajevu, nije mirovao. On je stalno održavao sastanke sa bosanskim velikašima i radio protiv Omer-paše i nastojao da, ne izlažući se otvoreno, udari preko manje poznatih i odgovornih ljudi na seraskera.10 I doista, nije bilo mnogo čekanja. 15. oktobra izbi mostarska buna, a malo kasnije, krajem oktobra, ustanak u Posavini. Po planu su imali da izbijaju ustanci u raznim krajevima zemlje, da se i inače malobrojna Omer-pašina armija rasturi, a u to je nastupala zima koja je imala da pomaže ustanicima. Međutim, Omer-paša je bio vojnički talenat prvog reda, naročito vješt u ugušivanju ustanaka i gerilskih ratova. On je brzim i energičnim potezima ugušivao ustanak za ustankom, grozno kažnjavajući ustaničke vođe. Da se ne bi proširio ustanak u Hercegovini, kome je bio na čelu Kavaz-baša, a stvarno je iza njega, po Omer-pašinom uvjerenju, stajao Ali-paša Rizvanbegović, Omerpašina vojska, pod komandom Poljaka Muhameda Skenderbega (grofa Ilinskog), zauze Konjic i utvrdi njegov čuveni kameni most preko Neretve. Cilj ove akcije bio je da se hercegovačkim ustanicima spriječi prelaz u Bosnu i udarac u Omer-pašino zaleđe. Sam je serasker namjeravao da preko Duvna provali u Hercegovinu. Međutim, mijenja plan, radi ustanka u Posavini. Krajem oktobra izbija i taj ustanak koji, interesantno za prilike, nije imao izrazitog vođu. Vođom posavskog ustanka smatrao se čuveni Mahmut-paša i sin mu Osman-beg. Obojica, međutim, u toku ustanka napuštaju ustaničku stvar i bježe, prvi u Austriju a drugi u Srbiju. Po vijestima koje su krajem oktobra stizale austrijskim pograničnim vlastima, razlozi ustanka bili su sljedeći: „Sultan nam šalje komandante koji jedu svinjsko meso, prema tome nisu pravovjerni muslimani nego Mađari koji su pobjegli od svojih domova i hoće naše sinove da vode u Aziju.“11
Omer-paša je energično nastupao. Ustanici su odbili njegov pomirljiv stav, ubivši njegova parlamentarca, vezirova Čaušlar-agu, kod Golubanja u blizini Vranduka. Važnije i odlučne bitke između Omer-paše i ustanika odigrale su se kod Vranduka i Žepča, 29. i 30. oktobra. Poslije bitke kod Žepča nastupa malaksalost kod ustaničkih vođa. Omer-paša operiše dolinom Bosne, ide ka Derventi i kod Modriča u Vučijaku odigrava se najkrvavija borba u posavskom ustanku, u drugoj polovini novembra 1850. Potom padaju gradovi Gradačac i Tuzla. Da je doista bitka u Vučijaku bila krvava, tvrdi nam i sljedeća vijest: Kroz Sremsku Mitrovicu je prošao lađom od Broda Omer ef., tumač beogradskog vezira. Sobom je nosio Omer-pašino pismo upućeno veziru. U Mitrovici su austrijske vojne vlasti došle, na neki način, do tog vrlo karakterističnog pisma. Serasker Omer-paša javlja beogradskom veziru o zauzeću Gradačca i poručuje mu da tih dana ne jede ribe iz Save, jer im je dao dosta bosanskog mesa za hranu.12 Početkom decembra Omer-paša je u Tuzli. Tu je skoncentrisao pohvatane vođe ustanka, one koji su bili prebjegli u Austriju i sami se vratili u Bosnu i predali i one koje mu je poslao beogradski valija. Ne zadržavajući se dugo u Tuzli, sa silnim blagom paše Tuzlića od 18 miliona piastera, po jednoj verziji, a po drugoj od 17.000 dukata, dođe Omer-paša u Sarajevo 17. XII 1850., vodeći u sindžiru ustaničke vođe. Omer-paša se zadrža u Sarajevu do sredine februara 1851. Međutim, akcija nizama u Hercegovini je bez rezultata do kraja januara 1851. Tada Muhamed Skender-beg, potpomognut od Omer-paše, navaljuje na drum koji je vodio od Konjica za Mostar i osvaja tu varoš 10. II 1851. Omer-paša dolazi za njim 21. II, ostaje do 5. III, i onda hita na Krajinu, vodeći sobom sijedog Ali-pašu, koji je jahao na mršavoj mazgi, okrenut glavom sapima sa repom u ruci.
Energičan i pregalac, Omer-paša suzbija krajiške ustanike koji su se u tri pravca kretali ka Travniku. Redžić, Kedić i Kapić su vođe tog ustanka. Redom padaju grad za gradom: Jajce, Varcar, Banja Luka, Prijedor, Krupa, Kozarac i Bihać. Na putu za Banju Luku, u Dobrinji, krajem marta 1851., odigrala se tragedija nad Ali-pašom Rizvanbegovićem. Ubijen je, kako se govorilo, slučajno, iz vojničke puške. Već početkom maja 1851. Omer-paša je u Travniku. Slomio je otpor bosanskog plemstva, predstavnike mu pohvatao i smjestio ih u zindane sarajevske i travničke tvrđave, da ih odatle u etapama pošalje u Carigrad.
Omer-paši je, dakle, trebalo nepunih osam mjeseci, i to mahom zimskih, da krvavo slomi otpor bosanske oligarhije i da time obilježi epohu u istoriji Bosne. Omer-pašin vakat je po zlu poznat u našem narodu.
Odnos Omer-paše i bosanskih valija
Za uspješno provođenje reformi i pacifikacije Bosne bezuvjetno je bila potrebna što uža saradnja vojnih i civilnih vlasti. Omer-paša je bio čovjek neograničenog Portinog povjerenja i sa neograničenim punomoćima. Najteži zadatak mu je bio, svakako, pacifikacija Bosne. Dotada je nosilac vlasti bilo muslimansko plemstvo. Ali je Omer-pašinom misijom ono imalo da potone u svojoj krvi. Bosanski valija Hafiz Mehmed-paša nije bio čovjek kalibra i shvatanja Omer-pašina. On je shvatao reforme sasvim drukčije i htio je da se one provode evolutivnim metodama. Omer-paši je, kao i Porti, bilo jasno da se reforme neće moći provesti bez sloma muslimanskog gospodujućeg sloja. Hafiz-paša je htio da čuva muslimane, što se u početku, u izvjesnoj mjeri, osjećalo i na Omer-paši. To se vidi iz izvještaja austr. gen. konzula od 31. VIII l850. iz Travnika. U tom izvještaju, između ostaloga, stoji: Omer-paša je bez daljega naglasio da će Porta sa poboljšanjem položaja hrišćana polako i oprezno nastaviti da ne bi oneraspoložila muslimane u čijim se rukama nalazi glavna snaga i zaštita države.13 Osim toga je Hafiz-paša kao civilni guverner Bosne – valija, smatrao da se vojne vlasti ne smiju da miješaju u njegove poslove. Njihovi lični odnosi bili su više nego nekorektni i slabi, pa se, šta više, govorilo u Sarajevu da je serasker napao sabljom valiju na Ilidži.14
Austrijski gen. konzul dr. Atanasković je napravio prvu službenu posjetu Hafiz-paši, 6. lX 1850. i predao mu svoja akreditiva (berat i ferman). Na dr. Atanaskovića Hafiz-paša je napravio prijatan utisak i on primjećuje da se, nažalost, valija zavadio ne samo s Omer-pašom nego i sa defterdarom i dodaje da je u ovom momentu zažaliti što nema saradnje između vojne i civilne vlasti kad se radi o organizaciji zemlje i provođenju reforama. U Sarajevu se javno govorilo, nastavlja gen. konzul, o neslaganju Omer-paše s valijom. Hafiz-paša je svojim nesmotrenim izjavama napadao na seraskerov autoritet. Šta više, prijetio je Omer-paši i izjavljivao da je on vjeran sultanov sluga. Hafiz-paša je daleko od svakog zemaljskog uređenja i nastoji, veli dalje konzul, zajedno sa odličnim bosanskim prvacima da pravi smetnje Omer-paši. Ali-paša Stočević, paše od Tuzle, Zvornika i Bihaća, muselimi i, uglavnom, nosioci zemaljske vlasti stalno su na okupu u Sarajevu. Njima nije bilo u interesu da Sarajevo bude centar zemaljske uprave, jer bi se tim učinio kraj njihovoj vlasti. Ali-paša Stočević je stajao u vezi kako sa Sarajlijama tako i sa Krajišnicima. Pametan i lukav da bi otvoreno istupio protiv Porte i da bi tako žrtvovao položaj svoj i svojih sinova, pretvarao se da je odan Porti.15 To su bile opservacije dr. Atanaskovića za vrijeme prve Omer-pašine akcije u Krajini. Takvo stanje u Sarajevu ne samo da je trpio valija Hafiz-paša nego mu je išao i na ruku.
O odnosu Omer-paše i Hafiz-paše ostavio nam je dr. Atanasković jedan karakterističan detalj. Za vrijeme jedne večernje sjedeljke, Hafiz-paša je u prisustvu velikaša rekao Omer-paši: Vidite, ja sultana služim tako dugo i tako sam mnogo učinio, a ipak sam niži od Omer-paše. Na to mu je Omer-paša odgovorio: Vi, zaista, duže služite nego ja, ali moja služba učinjena Porti daleko je uspješnija od vaše.16 Jednom drugom prilikom Hafiz-paša se vrlo nepovoljno izrazio o Omer-pašinim vojnim mjerama i o pacifikaciji zemlje.
Jednom riječi, Hafiz-paša je bio čovjek starog kova i vičan samo starom dr- žavnom uređenju, pa je bilo jasno da Hafiz-pašin boravak u Bosni neće biti dug. I, doista, teško ako je u Bosni vezirovao tri mjeseca, pa je, više nego sigur- no, na Omer-pašin predlog premješten iz nje. Kurir iz Carigrada je donio 23. IX 1850. ferman o smjeni valije Hafiz-paše i o imenovanju novog bosanskog valije Hajrudin-paše. Do njegova dolaska civilne poslove imao je da vodi Šefik Abdi-paša.17 Da je prisustvo Hafiz-pašino u Bosni bilo nepoželjno, pa čak i opasno, vidi se najbolje iz njegovog naglog odlaska iz zemlje. Već 26. IX 1850. g., u ranu zoru, otputovao je Hafiz-paša poštom u Beograd, a odatle lađom u Carigrad.18
Do dolaska novog valije Hajrudin-paše bila je i civilna i vojna vlast u rukama Omer-paše. Hajrudin-paša je početkom novembra krenuo sa 1000 ljudi, mahom mladića, na jednoj turskoj ratnoj lađi, fregati, u Bosnu i 17. XI stigao je u Herceg-Novi. U decembru je bio na Buni kod Ali-paše Rizvanbegovića, pa je odatle, pošto je drum preko Mostara i Konjica bio u ustaničkim rukama, pošao preko Duvna i Livna za Travnik i Sarajevo. Krajem decembra bio je u Sarajevu. U početku su odnosi između Omer-paše i novog valije bili dobri ali vremenom slabe. Opšta je karakteristika Omer-pašina da uza se nije trpio ljudi koji bi mu ma čim pokazali nešto svoje lično. Omer-paša je htio da ga svi ropski slušaju i da mu se pokoravaju. Po seraskerovu povratku iz Krajine u Sarajevo, napravio mu je gen. konzul posjetu 10. V 1851. Tom je prilikom, između ostalog, bilo govora i o držanju valije Hajrudin-paše. Omer-paša se gen. konzulu nije povoljno izražavao i govorio je da ima više dokaza o njemu, kao što je imao i o njegovu prethodniku Hafiz-paši, da je u više prilika radio protivno njegovim naređenjima i gdje je god mogao pravio mu teškoće. Naročito je Omer-paša upisivao valiji u grijeh dvije stvari: 1. što nije uhapsio, kako mu je bilo zapovijeđeno, poznatog Omera Redžića koji je s njim na istoj lađi došao iz Carigrada u Herceg-Novi i bio docnije duša ustanka u Hercegovini i 2. što se dao voditi od predsjednika bosanskog upravnog savjeta (Reisi-medžlis), jednog surovog i fanatičnog čovjeka.19 Očito je bilo da ni ovaj valija, koji je bio samo u rangu vezira a ne i mušira, nije radio u intencijama Omer-pašinim i da ga je trebalo udaljiti. Lični sukobi su bili već javnog karaktera krajem juna 1861. Šta više, žalio se valija jednom prilikom gen. konzulu da njegova pisma, upućena carigradskom poštom, stižu u prestonicu otvorena. Omer-paša se bojao valijine aktivnosti i prepisku mu je na ovaj način kontrolisao. Jasno je bilo da će neograničena Omer-pašina vlast doći u sukob ponovo sa civilnom upravom. Gen. konzul u izvještajima ponovno podvlači da je za žaljenje što opet dolazi do trvenja između vojnih i civilnih vlasti u vremenu kad se radi o organizaciji zemlje. Krajem jula 1851. govorilo se o premještaju valije i pretsjednika upravnog savjeta.20 U poslove Hajrudin-pašine Omer-paša nije imao povjerenja. Svi upravni činovnici, kajmekami i mudiri, koje je postavio valija, bili su smijenjeni po Omer-pašinom naređenju, a na njihova mjesta došli su vojnici od seraskerova punog povjerenja.21 Hajrudin-paša je svaki čas očekivao ferman o smjeni. On je bio uvjeren da će, dok je god Omer-paša u Bosni sa tako neograničenom moći, svaki bosanski valija biti samo lutka, bez ikakve moći.22
Finansijske prilike Omer-pašine armije
Finansijska strana Omer-pašine armije bila je više no nepovoljna. I inače, finansije Turske carevine sredinom XlX vijeka bile teške. Naglašeno je da Omer-paša nije imao dovoljno komorskih konja na raspoloženju, nego ih je uzimao rekviriranjem od hrišćana. Taj nedostatak mu je prilično ometao brzinu operacija. Radi slabog finansijskog stanja, Omer-paša je udario velike namete na redovne poreze, i to 40% i ubirao ih svom silom. Početkom oktobra 1850 g. moralo je hrišćansko stanovništvo Sarajeva da dā u ime ratne kontribucije, u roku od 48 sahata, 30.000 piastera.23 I inače osvojene varoši davale su ratnu kontribuciju. Mostar je dao 300 kesa, i to muslimani 260 a hrišćani 50.24 Po osvojenju Banje Luke, Omer-paša je naredio da mu banjalučka opština plati ratni porez u visini od milion piastera. Nešto kasnije, na mnoge molbe, ta je suma smanjena na polovinu i od plaćanja je bilo oprošteno hrišćansko stanovništvo.25
Po izvještaju austr. gen. konzula od 24. X 1850. g., finansije Omer-pašine armije bile su vrlo slabe. Tu se, između ostalog, veli: Iscrpljena Portina kasa ne plaća trupe. Već nekoliko mjeseci, govori se o 4 mjeseca, niko me dobiva svoju platu. Živi se od zaduživanja i rekvizicija. Porezi se povećavaju i utjeruju neumoljivo. Seljaci ne donose ništa na pazar, jer im se sve oduzima bez plaćanja. Umjesto 30.000 kesa ili 15 miliona piastera, koji se već nekoliko mjeseci očekuju iz Rumelije s velikom čežnjom, stigao je nedavno novčani transport od 250.000 piastera (oko 24.000 forinti), i, kako je baš stigla vijest o ustanku u Hercegovini, ovim su novcem plaćeni neregularni Arbanasi da bi se predobili za predstojeću akciju. U narodu se osjeća veliko nezadovoljstvo radi takvog stanja a naročito radi rekvizicija. Kiridžije na putevima prema Brodu i Livnu bivaju hvatani i moraju da gone vojnu komoru.26
Gen. konzul je napravio službenu posjetu bosanskom defterdaru, 17. lX 1850., u Sarajevu i tom mu se prilikom defterdar požalio na teške finansijske prilike: pomanjkanje novca i uopšte sredstava za izdržavanje. Raznim trgovcima i pekarima zadužio se preko milion piastera. Cijene životnim namirnicama i furažu su bile poskupile. Seljaci se nisu usuđivali da išta donesu na pijacu, jer im vojnici sve otimaju, plaćajući jedino priznanicama.27
Bolje prilike u tom pogledu nisu bile ni u godini 1851. Po izvještaju iz Travnika, stanje Omer-pašine kase je slijedeće: plaću jedva dobiva serasker i viši oficiri; oficiri nižih kategorija, ljekarski personal i vojnici su u zaostatku 3-4 mjeseca, a oni vojnici koji mijenjaju stanice po 7-8 mjeseci.28
Slabo ili nikako plaćena vojska bila je više elemenat nereda i maltretiranja svake vrste, nego elemenat sigurnosti u zemlji. U tom pogledu su se naročito isticali Arbanasi. Po izvještaju gen. konzula iz Travnika od 3. IV 1851., u to mjesto je došlo 1000 Arbanasa iz plemena Gega i Toska i na putu su za Krajinu kao pojačanje Omer-paši. Konzul za njih veli da su rđavo odjeveni, u najvećoj mjeri nedisciplinovani, pljačkaju usput i čine razne ispade.29
Za primjer nedisciplinovanosti Omer-pašinih vojnika služi nam izvještaj od 6. XI 1851. Tu se veli slijedeće: Vojnici izlaze iz grada, zauzimaju puteve koji vode u sarajevsku varoš, oduzimaju seljacima silom ugalj i sve što kod njih nađu, pa to onda prodaju maloprodavcima u gradu i utvrđuju cijenu otetim artiklima.30 Razumljivo je da su gladni i gotovo nikako plaćeni vojnici postali strah i trepet za stanovništvo naših krajeva. Nije bez razloga dr. Bašagić pisao o pljački u Mostaru sljedeće: Ali-pašino blago postade za vremena plijenom grofa Ilinskog i grabežljivih Arnauta, koji su ženama pletenice rezali da se dograbe što prije nakita u njima.31 Da se ovo događalo i u Sarajevu vidimo iz izvještaja gen. konzula od 18. juna 1862. Za vrijeme velikog požara u Sarajevu, vladala je prava anarhija u razuzdanost vojske. Vojnici su napadali na kuće, upadali u ženske odaje, kidali đerdane sa žena i otimali im kape s glava da bi došli do nakita i zlata u njima. Zabilježena su imena mnogih Jevreja čije su kuće i magacini tom prilikom bili opljačkani. Tražena naknada štete nije nikom dolazila.32 Ovi primjeri jasno svjedoče u kakvim je prilikama završila Bosna svoj srednji vijek.
Sarajevo za vrijeme Omer-pašine akcije u Bosni
Do Omer-pašina dolaska u Bosnu, Sarajevo nije bilo centar bosanskog vilajeta. Istom za njegova vremena ono postaje središte novouređenog bosanskog vilajeta. Istorija ovog trgovačkog i esnafskog grada bila je i suviše burna. U stalnim sukobima sa bosanskim vezirima, ono je prednjačilo i bilo uvijek centar otpora u zemlji. Moćno i osiono, Sarajevo je uvijek bilo spremno na buru. Međutim, energični serasker Omer-paša znao je da obuzda ovo buntovno gnijezdo. Za cijele Omer-pašine akcije u gradu su bile na snazi izuzetne vojničke mjere i one su onemogućile da Sarajevo uzme učešća u ustancima. Na dan svog polaska u Travnik, 21. X 1851. g., Omer-paša je naredio da sva vojska, koja je bila ukonačena u varoškim kućama, napusti varoš i da se smjesti pod šatore na Gorici, odakle će lakše moći da drži na uzdi šeher Sarajevo. U prisustvu varoških predstavnika Omer-paša je izdao naređenje svom zamjeniku Ferik Abdi-paši da, pri najmanjem pokušaju otpora, bombarduje šeher.33 Radi toga je u varoši nastalo veliko uzbuđenje, ali se niko nije usudio da poremeti mir. Trgovci su svoju robu smjestili u magazine sigurne od požara. Vojne patrole krstarile su gradom i danju i noću. Omer-pašina supruga, kao i supruge ostalih velikodostojnika, sklonile su se u vojni logor ili u kuće u njegovoj neposrednoj blizini.34 Iz logora su se češće čuli topovski pucnji koji su nagovještavali Omer-pašine pobjede i ujedno ulijevali stanovništvu strah. Vojni komandant Abdi-paša uzimao je za svaku eventualnost, a da bi bio sigurniji, po 12 najuglednijih Sarajlija kao taoce koji su noćivali u logoru.35
Vojska koja je bila u logoru na Gorici, po prilici 3.500 ljudi sa 14 topova, izdržavala se rekvizicijama. A pored vrlo žestoke zime i nevremena, vojska je logorovala pod šatorima. U tom logoru bili su konfinirani neki kompromitovani bosanski velikaši, među kojima su najznamenitiji bili Mustafa-paša Babić, bivši bihaćki paša Bišćević, krupski kapetan i drugi.36 Ali, i pored svih vojnih mjera, Sarajevo je bilo ipak spremno na ustanak. Očekivala se samo vijest o uspjehu ustanika. U drugoj polovini novembra Mustafa-paša Babić je lišen čina. Drugi znameniti Sarajlija, Fadil-paša Šerifović, nalazio se u Travniku pod pažnjom. Po mišljenju austr. gen. konzula, reforme se u Bosni nisu nikako mogle provesti dok se predstavnici moćne bosanske oligarhije ne protjeraju iz zemlje.37
Za primjer grubog vojnog režima poslužiće sljedeći incident: 20. decembra 1850. otišlo je jedno odjeljenje askera od 300 ljudi u Konjic. To je odjeljenje kroz grad pratila muzika. Kad je asker išao preko čaršije, više muslimanskih i nekoliko hrišćanskih trgovaca osta sjedeći na svojim ćefencima. Ovo se shvatilo kao demonstracija, pa su svi trgovci koji ne dočekaše asker na nogama bili napadnuti i odvedeni u haps. Usput su bili bijeni kundacima od pušaka.38
I pored svih izuzetnih vojnih mjera koje je, po Omerpašinu nalogu, preduzimao u Sarajevu Abdi-paša, ipak s njegovim radom nije bio zadovoljan serasker. U najvećem povjerenju saopštio je Omer-paša dr. Atanaskoviću da je doznao za više nelegalnih poslova koje je učinio Abdi-paša za vrijeme njegova boravka u Krajini i Posavini. Naročito mu je zamjerao što je isuviše blago postupao sa kompromitovanim bosanskim vođama i što im je dozvolio međusobnu vezu. Radi toga je Abdi-paša bio privremeno suspendovan sa dužnosti i optužen.39
Po Omer-pašinom planu, trebalo je Sarajevo privremeno evakuisati od vojnih i civilnih vlasti za vrijeme njegove akcije u Hercegovini i Krajini. I doista, to je učinjeno. Sarajevo je ostalo kao pusto. Napušteno je od vojske, valije, upr. savjeta, svih državnih ustanova, štaviše i vojna bolnica se u zimu morala prenijeti u Travnik. Austrijski konzul je takođe morao privremeno u Travnik. To je sve zahtijevala situacija u februaru 1851.40
Na polasku za Mostar, 17. I 1851., Omer-paša je održao, po prilici, ovakav govor predstavnicima Sarajeva: Ostavljam iza sebe Ibrahim-pašu sa neznatnom posadom, ali će uskoro i on napustiti grad. Vi ste prepušteni sami sebi. Među vama sigurno ima zlonamjernih ljudi. Vi me poznajete i znate zašto idem. Usudite li se da dignete ustanak, odmah ću doći da vas kaznim i da razorim vaš grad. Na to vam se kunem! Niko od prisutnih ne pusti ni glasa. Svi su nijemo slegli glave i otišli.41
Doista, već krajem februara Sarajevo je bilo evakuisano. Gen. konzul ovako opisuje Sarajevo početkom marta: Sarajevo je kao izumrlo. Trgovina i zanatstvo su potpuno propali. Na posljednjem pazaru bilo je izuzetno malo životnih namirnica, i to su sve ljudi donijeli na leđima. Teretnih životinja se ne viđa, jer su dijelom rekvirirane za vojne transporte, a dijelom su seljaci, da bi izbjegli besplatne napore sa svojom teglećom i nosećom stokom, pobjegli u planine ili u sklonitija mjesta. Ovih dana dotjerali su seljaci iz susjedne Srbije 23 tovara meda i voska. Jedva da su mogli otovariti, a njihovi su konji bili zaplijenjeni za vojne transporte u Hercegovini.42 I tako je Šeher Sarajevo za Omer-pašina vakta preživljavalo, možda, svoje najteže dane.
Hapšenja i progoni plemićke oligarhije
Politički najvažniji činilac u Bosni do Omer-paše bilo je muslimansko plemstvo. Ono nije izgubilo otpornu moć ni poslije Gradaščevićeva sloma, nego je, umjesto bosanske otvorenosti, kod njega nastupila osmanlijsko-orijentalna prikrivenost. Kao da su u borbi sa Osmanlijama bosanski plemići i poprimili izvjesne njihove osobine. Omer-paši je bilo jasno da je najjači protivnik njegove akcije i uopšte reforama baš to plemstvo koje se bojalo da, gubeći svoju političku moć, ne izgubi i svoj staleški položaj u zemlji. U krvavoj i neravnoj borbi s Omer-pašom bosansko plemstvo je pobijeđeno i završilo svoj život, star nekoliko vijekova.
Austr. gen. konzul, čiji su izvještaji najvažniji izvor za ovaj period naše prošlosti, neraspoložen je prema našoj feudalnoj aristokratiji, želi njenu propast i često daje u tom smislu sugestije Omer-paši. Po njegovu mišljenju, predstavnici bosanske aristokratije trebali su da budu protjerani iz zemlje zajedno sa svojim porodicama, pa da se onda bez njihova uticaja provede reforme. Tačno je da je to plemstvo bilo opozicija prema Omer-paši, ali je isto tako tačno da Omer-paša nije bio u stanju da reforme provede ni poslije krvavog sloma plemstva. U provođenju reformi zadovoljava se samo forma bez dubljeg korijena. Hrišćansko stanovništvo se s pravom nadalo poboljšanju svog političkog i socijalnog položaja. Ni tu, međutim, nije bilo uspjeha nego samo razočaranja. Odnosi između muslimana i hrišćana poslije Omer-paše bili su i teži i nesnošljiviji.
Pokušaću da hronološki prikupim vijesti o hapšenju, mučenju i progonima bosanskog plemstva, uglavnom na osnovu izvještaja dr. Atanaskovića ministru inostranih djela knezu Švarcenbergu u Beč.
Poslije čitanja fermana na sarajevskoj musali, Omer-paša je zadržao neke plemiće kao taoce, a neke od njih je imenovao i za članove upravnog savjeta, kao naprimjer Mahmut-pašu Bišćevića. Za vrijeme prve Omer-pašine akcije u Krajini, bili su česti politički sastanci hercegovačkih i bosanskih plemića. Gen. konzul kaže: Za vrijeme njegova (Omer-pašina) odsustva u Krajini dogovaraju se ovdje (u Sarajevu) Ali-paša Stočević, hercegovački vezir, tuzlanski i zvornički paša i nekadašnji sarajevski muselim Mustafa-paša Babić o pokretu i otporu protiv novog uređenja.
Ali-paši Rizvanbegoviću je uspjelo da uvjeri Omer-pašu u lojalnost i pokornost Porti, Tuzla-paša je stajao jedno vrijeme na čelu posavskog pokreta, a zvornički Mehmed-paša je prebjegao u Srbiju. Prvi koji je izgubio slobodu bio je bivši sarajevski muselim Mustafa-paša Babić. On je bio uhapšen u Sarajevu i smješten u vojni logor, gdje se nalazilo još kompromitovanih plemića, kao bihaćki paša Bišćević, krupski kapetan i drugi.43 Da bi zastrašio Sarajlije a pašu Babića ponizio, Omer-paša je naredio da ga češće provedu sarajevskim sokacima da ga svijet posmatra.44
Na povratku iz Posavine u Sarajevo, gdje je stigao l7. Xll 1850., Omer-paša je sa sobom poveo čitav transport ustaničkih vođa i učesnika, vezanih u lance. Oni bijahu odmah smješteni u vojni logor. Pošto je slomio glavnu ustaničku snagu kod Modriča, Omer-paši je pošlo za rukom da zarobi Mahmut-pašu Tuzlu, za koga je namjerno pustio preko telala glasove da je u Vinkovcima umro. Iz Vinkovaca, gdje je bio prebjegao, Tuzla-paša se povratio, vjerujući u uspjeh ustanika kod Modriča, u Bosnu da utiče i na širenje ustanka u Krajini. Pošto je osvojio Tuzlu, Omer-paša je opljačkao, kako je pomenuto, silno blago Mahmut- pašino koje se cijenilo, po jednoj verziji na 18 miliona piastera, a po drugoj, što izgleda vjerovatnije, na 17.000 carskih dukata. Za Tuzlu-pašu se govorilo da je globio narod i da je monopolisao svu trgovinu svog okruga.45
Posredovanjem beogradskog muhafiza Vasif-paše bili su uhapšeni i degradirani zvornički paša i Osman-beg Tuzlić i izručeni Omer-paši početkom decembra 1850. g.46
Da se vidi Omer-pašin postupak sa posavskim ustanicima, dovoljno je citirati jedan savremeni izvještaj. Brodska granična regimenta izvijestila je iz Vinkovaca, 24. XII 1850., svoju komandu u Temišvaru o kažnjavanju bosanskih ustanika u Omer-pašinu logoru kod Tuzle. Obični ustanici su propuštani kroz šibu, poredan asker sa štapovima, i oko 100 ih je ostalo na mjestu mrtvih od askerskog degeneka. Begovi i ugledniji ustanici uopšte bačeni su u zatvor i svaki drugi dan su tučeni dok bi im duša došla u grlo. Mahmut-paša Tuzla se, po ovom izvještaju dobrovoljno predao, imetak mu je bio konfiskovan i dvor opljačkan.47
Omer-paši se žurilo da što prije odstrani iz zemlje vođe posavskih ustanika i već 29. I 1851. otpremljen je prvi transport zarobljenih Bosanaca u Carigrad. Oni su proveli u sarajevskom vojnom logoru mjesec i po. U ovom transportu bili su najznamenitiji: Mahmut-paša Tuzla i Mustafa-paša Babić. Pod jakom vojnom eskortom otpremljen je taj transport preko Kladnja, Tuzle i Brčkog na Savu. Odatle je imao biti otpremljen vodenim putem za Carigrad. Prilikom odlaska ovog transporta bilo je dosta Sarajlija koji su sa simpatijama ispratili ove zarobljenike. Međutim, ispoljavanja ovih simpatija nije bilo i publika je ostala nijema i mirna. Ipak se našao jedan koji je javno manifestovao svoje raspoloženje i glasno povikao sretan put nesrećnim ljudima, ali se u isti čas vojnici oko- miše na njega i premlatiše ga puščanim kundacima. Omer-paša bijaše izuzetno dozvolio starom tuzlanskom paši da jaše na uredno osedlanom konju, dok su ostali jahali na samaricama sa vezanim rukama ili iđahu pješke u lancima.48
Na docnijim svojim kaznenim pohodima po Hercegovini i Krajini, Omer-paša je, pobjeđujući ustanike, hvatao njihove pretstavnike i bacao ih u sarajevske i travničke tamnice. Poznato je na kakav je svirep način proveo Ali-pašu Rizvanbegovića kroz Hercegovinu i Krajinu da ga, najzad, ubije u Dobrinji kod Banje Luke, krajem marta 1851.
Fazli-paša Šerifović, bivši zakupnik bosanskih carina, bio je jedini bosanski velikaš koga je najviše poštedio Omer-paša. Svakako ne iz sentimentalnih razloga, nego zato što ga je trebao i dobro iskorišćavao. Fazli-paša mu je liferovao hranu za vojsku. Osim toga, Omer-paša je ovog najbogatijeg čovjeka u Sarajevu slao i u razne misije. Tako, naprimjer, slao ga je pred Hajrudin-pašu u decembru 1860. u Hercegovinu, a i u Zagreb sa Muhasebedži ef. i Jukićem banu Jelačiću u proljeće 1851 godine. Međutim, i on je uhapšen sredinom maja 1851.g. u Travniku.49 Osim toga, bili su uhapšeni u proljeće 1851. g. Mehmed-paša Bišćević, član upravnog savjeta, i Ali-beg Džinić, bivši banjalučki kajmekam.50
Krajem proljeća 1851 g. Omer-paša bio je već pohvatao najveći dio politički sumnjivih ljudi i smjestio ih u vojničku kasarnu u Travniku, koja je bila prepuna. Takvih političkih i ratnih zarobljenika bilo je više stotina u Travniku. Tako izgleda, veli gen. konzul, cijela bosanska aristokratija kao slomljena sa svojim najodličnijim i najuticajnijim članovima.51
Travnik je proljeća 1851. g. ličio više na veliki koncentracioni logor ili robijašnicu, no na vezirsku rezidenciju. Izvještaj dr. Atanaskovića od 5. juna 1851. g., po svojoj važnosti i po svojoj karakteristici, vrijedi da ga donesem u cijelosti. On izvještava svoju vladu o sljedećem:
Travnik liči na veliku robijašnicu. Muslimani raznog ranga, među njima mule, kadije i begovi, vide se u lancima kako čiste gradske sokake ili dovlače materijal za njihovo kaldrmisanje.
Jedna vojna komisija, pod predsjedništvom brigadnog generala Melemendži Mustafa-paše, preslušava hapšenike, a osudu nad njima izriče Upravno vijeće pod predsjedništvom valije Hajrudin-paše. Omer-paša češće prisustvuje ovim sjednicama.
Zarobljenici su podijeljeni u tri kategorije. U prvu kategoriju spadaju oni ustanici koji su učestvovali u ubistvu vezireva čaušlar-age, Omer-pašina parmamentara. Oni se osuđuju na smrt.
U drugu kategoriju spadaju predstavnici plemstva i vođe ustanka, kao Fazli-paša Šerifović, Mehmed-paša Bišćević i ostali. Oni će biti poslani u Carigrad i zajedno sa svojim porodicama protjerani iz Bosne. S obzirom na Fazli-pašu, izjasnio se Omer-paša da posjeduje njegova kompromitujuća pisma već nekoliko mjeseci, a pošto se mogao dobro iskoristiti u liferacijama za vojsku, radi toga ga je dosada štedio.
U treću kategoriju spadaju obični zarobljenici. Oni će biti kažnjeni dijelom batinama, a dijelom tamnicom, pa će onda biti pušteni kućama.52
U junu i avgustu 1851. transportovani su u Malu Aziju oni plemići koji su bili osuđeni na izgon. Jedan dio je upućen preko Broda, Vidina i Ruščuka za Carigrad. 17. VIIl doveden je jedan transport osuđenika iz Travnika u Sarajevo. To je, izgleda, bio transport najotmjenijih Bošnjaka. Među njima su bili: Fazli- paša Šerifović, Hafiz-paša Rizvanbegović, Mehmed-paša Bišćević, Ali-beg Džinić, kapetani Krupe, Majdana, Novog i ostali. Oni su imali da idu preko Soluna u Carigrad. Može se uzeti, veli gen. konzul, da je ovim transportom otišao iz zemlje posljednji ostatak uticajnih bosanskih prvaka i svakako uglednih ljudi.53 Savremeni istoričari ovih događaja, Čokorilo i Jukić, takođe su zabilježili ove progone i uništavanje bosanske aristokratije.
Presuda bosanskim prvacima
Protjeranim bosanskim prvacima, vođama i učesnicima u ustancima sudio je najviši državni sud, na osnovu materijala koji je dostavio Omer-paša. Otpravnik poslova austrijske internuncijature u Carigradu izvijestio je svoju vladu 27. I 1852. g. o presudi nad bosanskim ustanicima, poslavši joj izvod presude koji je objavljen u turskim službenim novinama. Ministarstvo inostranih djela u Beču poslalo je prepis tog izvoda gen. konzulu u Sarajevo, 9. I 1852. godine.
Osmanlijske službene novine, Z 462, donijele su u januaru 1852 g. službeni članak koji je javljao o izrečenoj presudi i kazni zarobljenicima koji su uhvaćeni za vrijeme ustanka u Bosni i Hercegovini i dovedeni u Carigrad.
Najveći državni sud, u saglasnosti sa osmanlijskim kaznenim zakonom, osudio je na smrt 15 ustaničkih vođa ili toj kazni ravan broj godina robije. Sultan je, međutim, oslobodio osuđenike smrtne kazne. Kazna robije i rada na galijama ublažena je Mahmut-paši iz Tuzle i dvojici uleme, Nuh-ef.54 i Ibrahim-ef.55 Mahmut-paša je, s obzirom na visoku starost, degradiran i doživotno prognan na ostrvo Rodos, kamo su ga imali da prate sin mu Osman-beg i cijela porodi- ca. Nuh-ef. i Ibrahim-ef., s obzirom na njihov društveni položaj (stalež), protjerani su u Konju, s uvjetom da se nikada ne vrate u Bosnu. Ostali, kojima je dokazan zločin javnog ustanka, imali su da ostanu na robiji na neodređen rok, dok njihovo vrijeme kazne ne bude utvrđeno na osnovu podataka podnesenih od Omer-paše.
Rizvan-paša (Hafiz-paša), sin umrlog hercegovačkog vezira Ali-paše, i njegov brat Rustan-beg, dalje Mahmut-paša iz Zvornika, Bekeli Mehmed-paša i Fazli-paša Šerifović iz Sarajeva protjerani su u odgovarajuća mjesta u zemlji, isto tako pod uvjetom da se više nikada ne vrate u Bosnu. Isto tako Ali-beg (svakako Džinić) i Derviš-beg (Krupić-Majdanski)56 internirani su na dvije godine sa porodicama i djecom i sa još 63 lica u Kjutahiju i u Balikeser. 69 drugih lica imalo je do daljnjega da boravi u Brusi.57 Iako je ovaj izvod osude prilično štur, ipak je on za istoriju od neobične važnosti.
Organizacija zemlje i stanje hriščana
Omer-paša Latas imao je u svojim neograničenim punomoćima, između ostalog, zadatak da provede novu administrativnu organizaciju zemlje, koja se zasnivala na tanzimatu. Doista, to nije bio nimalo lak zadatak. Najprije je trebalo ugušiti u krvi otpor bosanskog plemstva, pa onda prići organizaciji zemlje. Prvo, što je Omer-paša predložio Porti, u sporazumu s valijom i upravnim savjetom, je to da Sarajevo bude središte novouređenog Bosanskog vilajeta. Po novoj administrativnoj organizaciji, Bosna je imala biti podijeljena na kajme-kamije (okruge) i mudirluke (srezove). Tom se poslu pristupilo već u januaru 1851. godine. Iako ne mogu tačno prikazati administrativnu podjelu na osnovu materijala sa kojim raspolažem, ipak i ono što se iznese od koristi je. Za bihaćkog kajmekana bio je imenovan neki Mustafa-beg. On je otputovao na mjesto opredjeljenja 20. I 1851., sa 40 do 50 lica pratnje. Za livanjskog mudira imenovan je divitar-ef. iz redova Hajrudin-pašinih činovnika. On će biti pod travničkim kajmakom, na koje je mjesto imenovan Ali-ef., muhurdar Hajrudin-pašin. Za banjalučkog kajmakama postavljen je dosadanji muselim grada Banje Luke Ali-beg Džinić. Karakteristična je primjedba austr. gen. konzula da je on jedini domorodac na položaju kajmakama, dok su ostali svi izreda Osmanlije.58
Pod banjalučku kajmakamiju spadali su gradovi: Banja Luka, Derventa i Tešanj. Tuzlanski kajmakam je Fehim-ef., čovjek punog Omer-pašina povjerenja i u rangu je miri-mirana (paše). Pod njegovom upravom stoji cijela Posavina i istočna Bosna, i to gradovi: Maglaj, Žepče, Gradačac, Gračanica, Srebrenica, Tuzla ( Gornja i Donja), Zvornik i Kladanj. Novopazarska kajmakamija nije mogla biti organizovana radi predstojeće reorganizacije Hercegovine. Njeno je središte u Novoj Varoši. U organizaciji zemlje igrao je veliku ulogu upravni savjet. Od dolaska novog valije Hajrudin-paše, taj upravni savjet (medžlisi-ke- bir) postao je aktivan. U njegovu kompetenciju spadali su upravni i jednim dijelom sudski poslovi. Valija nije odlučivao svojim autoritetom, šta više molbe stanovnika, koje su imale biti pisane na monopolskoj hartiji, nisu se upućivale na njegovu ličnost, nego na upravni savjet. Svaka se molba mora podnijeti pismeno i valija je upućuje na nadležnost upravnog savjeta. Predsjednik tog tijela (Reisi-medžlis) je Nazim-ef., jedan Carigrađanin, u rangu miri-mirana. Članovi upravnog savjeta po dužnosti (ex officio) jesu: mula (muftija) i defterdar (direktor finansija). Između 12 članova, koliko ih ima upravni savjet, samo je jedan hrišćanin. Ranije (za Tahir-pašina vremena), pravoslavni vladika bijaše član upravnog savjeta, što u Omer-pašino vrijeme nije bio običaj. Ali, ipak, po potrebi, biva pozivan na sjednice.59
U junu 1851. g. očekivali su se iz Carigrada finansijski činovnici (intendanti) za Travnik, Banju Luku, Bihać i Tuzlu. Oni su imali da vode finansije pomenutih kajmakamija.60 Važno je da su i oni bili Osmanlije. U domaće ljude nije se imalo povjerenja.
Da su se propisi tanzimata provodili formalno i bez temeljitijeg proučavanja prilika vidi se najbolje po jednom primjeru. U avgustu 1851. obilazio je bosanske kasabe miralaj Said-bej sa ciljem da objavi stanovništvu uvođenje reforma, poznatih pod imenom tanzimati-hajrije. 15. avgusta izvršeno je objavljivanje u Sarajevu pred skupljenim stanovništvom, muslimanskim, hrišćanskim i jevrejskim. Tom prilikom pale su izjave i uvjeravanja bez objašnjenja specijalnih tačaka tanzimata koje se odnose na prava i dužnosti građana. Pozvani predstavnici svih gradskih mahala (muhtari) i drugi najstariji mještani bijahu upućeni da odmah sa sobom ponesu pečate (muhure). Po izvršenoj objavi, bio je sastavljen jedan pismeni akt i prisutni, a da im nije prethodno pročitan, bijahu pozvani da ga ovjere svojim pečatima, jedan za drugim. To je odmah izvršeno. Niko se nije usudio tražiti da mu se ranije objasni sadržina tog akta. Mnogi hrišćani moljahu pravoslavnog vladiku da on stavi taj zahtjev, ali on to odbi i prvi udari svoj muhur.61
Iz ovog primjera se jasno vidi kako su se provodile reforme, kako se falsifikovala narodna volja. Odakle je mogao da shvati reforme onaj koji nije ni znao o čemu se radi? Novoj organizaciji zemlje smetala su mnogo i neslaganja između Omer-paše i bosanskih valija, Hafiz-paše i Hajrudin-paše. Imenovanje pomenutih kajmakama izvršio je Hajrudin-paša. Međutim, kako su lični sukobi i nerazumijevanja između seraskera i valije započeli već u proljeće 1851., to se desilo da je Omer-paša u avgustu 1851. smijenio većinu kajmakama koje je bio postavio valija. Omer-paša je na kajmakamska mjesga doveo samo vojna lica.62 Novi upravni aparat se teško snalazio u zemlji. Sem toga bio je slabo ili nikako plaćen, pa je i razumljivo da se odmah zažalilo za starim partrijarhalnim stanjem. Već u avgustu 1851. god. primijetio je austr. gen. konzul da su Osmanlije, koji čine vrhove činovničkog aparata u zemlji, pretjerale svoje prethodnike u samovolji, pritisku i isisavanju naroda.63
Od novog uređenja zemlje i zavođenja tanzimata najviše su očekivali hrišćani. S toga su oni, gdje god su to prilike dopuštale, bili na Omer-pašinoj strani. Razumljivo je da su hrišćani očekivali od Omer-pašine akcije poboljšanje svog političkog i socijalnog stanja. Dok su muslimani, kako ona vodeća aristokratska klasa tako i širi slojevi naroda, zebli od Omer-paše, dotle su hrišćani od njega očekivali bolje prilike i bolju budućnost. To se najbolje vidi po držanju katoličkog sveštenstva, a osobito je karakterističan primjer franjevca Jukića. Omer-paša je, naslanjajući se na hrišćansko stanovništvo Bosne i iskorišćavajući ga u svojim pohodima, i mogao onako krvnički da uništi muslimansku aristokratiju. Naročito su hrišćani pomagali Omer-pašinu akciju dajući mu brojne konje za transport trupa. Računa se da je prilikom Omer-pašinih operacija nestalo oko 4000 hrišćanskih konja.64 U junu 1851. g., u Travniku je bio instaliran jedan biro pod šatorom, gdje su se predavale molbe i žalbe. Molbe nisu morale biti pisane turskim jezikom nego i domaćim, slavenskim. Tu su, uglavnom, likvidirana potraživanja koja su izlazila iz poslova učinjenih vojsci. Za konja koji je poginuo u transportima određivana je naknada od 250 piastera ili 23 forinta.65 Međutim, do oktobra 1861. nijedan hrišćanski seljak nije dobio ni pare otštete. Cjelokupna suma za izgubljene konje iznosila je milion piastera. Porezi su se u to vrijeme nemilice pobirali. Seljacima se određena otšteta odbijala od poreza.66
Čim je slomljen otpor muslimana, odmah je počeo drugi kurs prema hrišćanima. Nade polagane u tanzimat iščezavale su, a tereti državni su stalno povećavani. Pritisak vlasti, i to onih osmanlijskih, osjećao se teško već u junu 1851. g. Dok su s jedne strane vlasti bile i prema njima kao i prema muslimanima nemilosrdne, dotle su odnosi između muslimana i hrišćana postajali sve nesnosniji.67
U agrarnim odnosima nije gotovo ništa učinjeno. Olakšice, date kmetovima za vrijeme Tahir-paše, imale su malo praktične vrijednosti. U drugoj polovini 1851. g. i početkom 1852. g. Omre-paša se bavio razoružanjem hrišćana. Po slomu muslimana, trebalo je i hrišćansku većinu obezglaviti i dovesti je u nemogućnost bilo kakvog otpora. Štaviše, Omer-paša je počeo da sumnjiči hrišćane kao buntovan elemenat, i da ih kao takve opisuje kod Porte. U septembru 1851. bilo je zabranjeno hrišćanima da posjećuju austrijski konzulat u Sarajevu, jer je postojao strah da Austrija, kao i uz to susjedna sila, ne pomaže hrišćane u njihovim zahtjevima.68 Omer-paša je objašnjavao svoje prilično dugo zadržavanje u Bosni strahom od hrišćanske opasnosti. On je u novembru 1851. dao izraditi preko upravnog savjeta jednu pretstavku Porti (mazbatu) u kojoj su izneseni razlozi za njegov daljni boravak u zemlji. Hajrudin-paša nije udario svoj muhur na ovu mazbatu.69
O Omer-pašinu odlasku iz Bosne (23. lV 1852.) pisao je dr. Atanasković, po prilici sljedeće: Omer-pašin odlazak nije sigurno zažalilo bosansko stanovništvo. Muslimani ga nisu sigurno žalili, jer ih je razbio, potukao, mnoge porodice uništio i mnogobrojne plemiće, koji ipak imaju privrženosti u zemlji, protjerao iz Bosne. Hrišćani su ga još manje žalili, jer ih je prevario u datim obećanjima, u posljednje ih vrijeme, bez njihove krivice, progonio, razoružao i obeshrabrio. Jednom riječi, on napušta zemlju, u najvećoj mjeri nezadovoljnu i razočaranu.70 Omer-pašin vakat u Bosni je od nemale, upravo epohalne važnosti.
Gospodujući elemenat, muslimani, izgubio je vodstvo iz ruku, slomljen povukao se u se i bio je razočaran. Hrišćani su takođe njegovim vaktom izgubili. Nestalo je patrijarhalne uprave, u kojoj je ipak bilo više i morala i ljudstva no u novoj, neizgrađenoj osmanlijskoj upravi. U ovo vrijeme kod muslimana se iskristalizovao pojam Turkuša za sve što je osmanlijsko. Slomom plemićke aristokratije u Bosni za Omer-pašina vremena završava, kako su tačno prim ijetili mnogi naši istoričari, srednji vijek u Bosni.
_____________________________________
1 Državni arhiv u Beču, Generalni konsulat u Travniku i Sarajevu, No. 89, 10. X 1850.
2 Ibidem, N2 111, 24 Х 1850
3 Čokorilo, Dnevnik, str. 494; Muvekit, str. 166
4 Dr. S. Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne, Sarajevo 1900 g., str. 166.
5 Drž. arhiv u Beču, Gen. kons. N2 51 – 31-V111-1R51.
6 Drž- arhiv u Beču, Gen, kons. N2 51 – 31 VIII 1850.
7 Jukić, Bosanski prijatelj, II, str. 44
8 Drž. arhiv u Beču, Gen. konsulat u S. i T., N2 89, 10. X 1850. Bosna je imala da dadne 3000 regruta. Samo Sarajevo dalo ih je 240, i to iz 120 gradskih mahala po 2 čovjeka.
9 Drž arhiv u Beču, G. K. No 72 -20 IX 1850.
10 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 111 – 24 X 1850.
11 Ratni arhiv u. Beču, Ministarstvo rata, No 6357, Temišvar, 30. X 1850.
12 Ibidem, No 7697, Mitrovica, 4. XII 1850.
13 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 51, 31 VIII 1850.
14 Martić, Zapamćenja, Zagreb 1906, str. 40.
15 Arhiva austr. gen. konzulata u Sarajevu, No 61, 19 IX 1850.
16 Ibidem, No 52, 4 IX 1850.
17 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 72, 26 IX 1850.
18 Ibidem.
19 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 228, 15 V 1851.
20 Ibidem, G. K. No 387, 30 VII 1851.
21 Ibidem G. K. N 417, 14 VIII 1851.
22 Ibidem, G. K. No 453, a-b, 4 IX 1851.
23 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 111 od 24 X 1850.
24 Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu, 1913.
25 Drž. arhiv u Beču, G, K. No147 – Travnik, 27 III 1851.
26 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 111 od 24 X 1850.
27 Arhiv. austr. gen. konzulata u Sarajevu, No 61 -1850.
28 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 147, Travnik, 27 III 1851.
29 lbidem, G. K. No 159, 3 IV 1851.
30 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 587, Sarajevo, 6 XI 1851.
31 Dr. Bašagić, Kratka uputa…, str. 170. Pored ostalog plijena u Mostaru, cijela Ali-pašina ergela pala je u ruke grofa Ilinskog, dakle Muhamed Skenderbega. Dva austrijska oficira, kapetan Preradović i poručnik Šentan, došli su u Travnik Omer-paši 21. VI 1851. da za bana Jelačića nabave nekoliko arapskih konja. Iako im je obećano, ipak su otišli bez konja. Međutim, Poljak Muhamed Skender-beg je bio veliki kavaljer, pa je po tim oficirima, 25. VI, poslao gospođi banici divnog ata. Konzul dodaje da je bilo poznato da je on zaplijenio sve konje iz Ali-pašine štale u Mostaru, Drž. arhiv u Beču, G. K. N2 304 od 26. V 1851. i U 324 od 4. VII 1851.
32 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 504, Grbavica kod Sarajeva, 18. VI 1852.
33 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 111 od 24. X 1850.
34 Ibidem G.K. No 121 od 29. X 1850.
35 lbidem, G. K. No 124 od 1 XI 1850.
36 lbidem, G. K. No 175 od 28 XI 1850.
37 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 171 od 28 XI 1850.
38 Ibidem, G. K. No 205 od 20 XII 1850.
39 Ibidem, G. K. No 1-6 od 2 I 1851.
40 Ibidem, G. K. No 97 od 27 II 1851.
41 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 97, 27 II 1851.
42 Ibidem, G.K. No 116, 6 III 1851.
43 lbidem, G. K. No 175 od 28. XI 1850.
44 Ibidem, G. K. No 192, Sarajevo, 19. XII 1850.
45 Ibidem, G. K. No 192, Sarajevo, 19. XII 1850.
46 Ibidem, G. K. No 191, Sarajevo, 12. XII 1850.
47 Ratni arhiv u Beču, Min. rata, No 8276, Vinkovci 24. XII 1850.
48 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 45, Cap 30 I 1851.
49 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 253, Cap 29 V1851.
50 Ibidem, G. K. No 228, Cap 15 V 1851
51 Ibidem, G. K. No 253, Cap 29 V 1851.
52 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 263, a-b, Cap 5 VI 1851.
53 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 432, Cap 21. VIII 1851.
54 Nuh ef. je bio tuzlanski kadija i jedan od najaktivnijih ustaničkih vođa u Posavini. Osobito se istakao u bitki na Vučijaku, gdje je i zarobljen.
55 Ibrahim-ef. je, po svoj prilici, Kapić, kadija iz Vrnograča, jedan od ustaničkih vođa u Krajini.
56 Bašagić, Kratka uputa…, str. 174.
57 Arhiva austrijskog konzulata u Sarajevu, N2154 -1852.
58 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 45, Sar., 30. I 1851. U jednom izvještaju iz Sarajeva, od 22. III 1851., stoji: Alle kaimekamen und Distriktcamter sind mit sogenannten Osmanlis besetzt (Arhiv austr. konz. u Sarajevu, No 239 22. III 1851).
59 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 45, Sarajevo, 30 I 1851.
60 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 263, a-b, 5 VI 1851.
61 Arhiv austr. konzulata u Sarajevu, No 432, Sar., 21 VIII 1851.
62 Drž. arhiv u Beču, No 417, Sar., 19 VIII 1851.
63 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 432, 21 VIII 1851.
64 lbidem, G. K. No 542, 16. X 1851.
65 lbidem, G. K.No 263, a-b, 5. VI 1851.
66 Drž. arhiv u Beču, G. K. No 542, 16. X 1851.
67 lbidem, G. K.No 304, a-b, 26. VI 1851.
68 lbidem, G. K.No 461, 11. IX 1851.
69 lbidem, G. K.No 529, 13. XI 1851.
70 Drž. arhiv u Beču, G. K. Praesid. 5763, Cap 29. IV 1852.
Izvor: Kapidžić, Hamdija, ”Omer-paša Latas u Bosni”, Gajret: Kalendar za godinu 1939.”, 1939, str. 50-71.
